Alphonse de Lamartine – Jezero

Zar, gonjenima uvijek novim obalama,
U vječnu noć, ko bespovratni san,
U more ljeta bacit nije dano nama
Sidro bar na dan?

O jezero, tek jedna godina što prođe,
A tu, gdje nju je svaki očekivo val,
Gle, sam sad sjedim ja, gdje ona dođe
Sa mnom sjest na žal.

Udaralo si šumno o visoku stijenu
Nagrizajući ko i sada kamen krut,
A vjetar s tvoga vala nosio je pjenu
Sve do pred njen skut.

Da l’ pamtiš, kad smo došli jedno veče,
A s neba na val tamni rosio je muk,
Tek iz daljine, ko da veslo vodu siječe,
Ču se skladni zvuk.

Najednom divna riječ se dragoj usni ote,
A obala se ozva jekom isti čas,
I val bje tih dok drag i pun ljepote
Drhtnu njezin glas:

“O, vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.

Ta nesretnih je dosta, što im preko mjere
Dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi, što ih patnjom ždere –
Pusti, sretne, nas.

Al ja zaludu molim vrijeme neka stane –
Bijeg je njegov živ.
Ja velim noći “Lakše” al sjaj zore rane
Već je razbi siv.

Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
– Prolaznici mi!”

O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noći,
Kad ljubav plavi nas ko svježi potok tlo,
Zar brzo nestat mora kao što će proći
Dan što nosi zlo?

Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag?
I vrijeme što ga ote, neće l’ opet dati
Čas taj tako drag?

O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama
Sad skriva naše dane, recite mi bar!
I hoćete li ikad zanos vratit nama,
Taj oteti dar?

O jezero, o spilje, mračna šumo, stijene,
Vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć!
O prirodo sačuvaj barem uspomene
Na tu divnu noć!

Pa bilo to u tvome miru ili buri,
O jezero, u humku kao sijena plast,
U tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri
Gledaju svoj rast!

Pa bilo to u lahoru il treperenju lista,
U šumu što ga žal udvaja tvoj,
U zvijezdi srebrnoj što na tvom valu blista
I sjaj motri svoj!

I neka povjetarac, trska što se njiše,
I zrak tvoj ugodan ko mirisava so,
Nek progovori sve, što čuje, vidi, diše:
“Ljubav bješe to!”


Zar, gonjenima uvijek novim obalama,
U vječnu noć, ko bespovratni san,
U more ljeta bacit nije dano nama
Sidro bar na dan?

O jezero, tek jedna godina što prođe,
A tu, gdje nju je svaki očekivo val,
Gle, sam sad sjedim ja, gdje ona dođe
Sa mnom sjest na žal.

Udaralo si šumno o visoku stijenu
Nagrizajući ko i sada kamen krut,
A vjetar s tvoga vala nosio je pjenu
Sve do pred njen skut.

Da l’ pamtiš, kad smo došli jedno veče,
A s neba na val tamni rosio je muk,
Tek iz daljine, ko da veslo vodu siječe,
Ču se skladni zvuk.

Najednom divna riječ se dragoj usni ote,
A obala se ozva jekom isti čas,
I val bje tih dok drag i pun ljepote
Drhtnu njezin glas:

“O, vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.

Ta nesretnih je dosta, što im preko mjere
Dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi, što ih patnjom ždere –
Pusti, sretne, nas.

Al ja zaludu molim vrijeme neka stane –
Bijeg je njegov živ.
Ja velim noći “Lakše” al sjaj zore rane
Već je razbi siv.

Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
– Prolaznici mi!”

O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noći,
Kad ljubav plavi nas ko svježi potok tlo,
Zar brzo nestat mora kao što će proći
Dan što nosi zlo?

Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag?
I vrijeme što ga ote, neće l’ opet dati
Čas taj tako drag?

O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama
Sad skriva naše dane, recite mi bar!
I hoćete li ikad zanos vratit nama,
Taj oteti dar?

O jezero, o spilje, mračna šumo, stijene,
Vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć!
O prirodo sačuvaj barem uspomene
Na tu divnu noć!

Pa bilo to u tvome miru ili buri,
O jezero, u humku kao sijena plast,
U tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri
Gledaju svoj rast!

Pa bilo to u lahoru il treperenju lista,
U šumu što ga žal udvaja tvoj,
U zvijezdi srebrnoj što na tvom valu blista
I sjaj motri svoj!

I neka povjetarac, trska što se njiše,
I zrak tvoj ugodan ko mirisava so,
Nek progovori sve, što čuje, vidi, diše:
“Ljubav bješe to!”