A mi
samo smo se igrali
i ljubili i jurili
i opet igrali
i ljubili i jurili
igrali
i jurili
i ljubili
sa osmjehom
za nebom
suncem i mjesecem
jedno za drugim.
za vjetrom i zvijezdama
za morem
i opet
jedno sa drugim
igrali
i jurili
i ljubili
sa pjeskom
sasvim sami
oko nas kao da nije bilo nikoga
nije nas bilo briga
ta bili smo djeca
skoro pa djeca cvijeća
Rastvorih te kao ružu
da bih vidio tvoju dusu
a ne vidjeh je.
Ali sve okolo
– krajolici zemlje i mora –
sve, unedogled,
bi krcato
beskrajnim i životom živim
pB
Pun duhovne ja lutah žedi
Pustinjom što mracna je bila
I serafim se sa šest krila
Ukaza meni na razmedi.
On prstom lakim kao san
Zenica mojih kosnu dan,
Vidovitost mu prenu zene
Ko u orlice preplašene.
Moga se uha kosnu on
I ispuni ga šum i zvon;
Treptanje cuh u nebu sila,
I andeoskih krila let,
Nemani morskih skriven svet
I klijanje pod zemljom žila.
On promice kroz moje usne,
I jezika mog grehe gnusne,
Svu brbljivost i podlost smrvi.
I tada žalac mudre zmije
U obamrla usta mi je
Rinuo rukom punom krvi.
I zario u grudi mac
I ustraptalo srce trgo,
I šišku plamenu uz plac
U otvorene grudi vrgo,
Ko trup u pustinji sam pao
I Boga glas je mene zvao:
”Proroce ustaj, motri, vnemlji,
Ispunjen mojom voljom budi,
I hodeci po moru, zemlji,
Recima žezi srca ljudi.”
Postoji sigurno neko
Ko me jednom ubio
A zatim otišao
Na vrhovima prstiju
Ne narušivši svoj savršeni ples.
Zaboravio me položiti na krevet
I ostavio me da stojim
Svezana čvrsto
Na putu
Sa srcem zarobljenim kao i pre
S očima nalik
Na njihov odraz u vodi još čist.
Zaboravio izbrisati lepotu sveta
Oko mene
Zaboravio sklopiti moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast.
Mi možemo sve
zaista
i bukvalno i realno
samo malo snage
malo hrabrosti
zažmiriš
skočiš i …
Suđaje vode na pravo mjesto
A ako se odlučiš skočiti
neka to bude u suton ,
svakog dana koji boji proljeće
u mirisne livade poljskog cvijeća
gdje krhke ljubičice ljubav sniju
Autor
Hajro Šabanadžović
Plavi svijet0vi i igre boja
Maglice Zviježđe
Morski krajolik Rađanje
I pad je let Moj univerzum
Vali Vodopad suza
Radost blagdana Mjesečeva planina
Zvjezdice Duga sna
Tvoja se blijeda kosa talasa
Izmedju mirisa tvog tela
Ko zastava nestašna i bela
Čija svila na suncu bjelasa.
Umorno bijuci kroz krike
Napjev bubnja kog voda osvaja,
Od prošlosti srce se odvaja
I, šireci vale tvoje kike,
Juriša, penje se – pijani borac
Kroz močvare krvi, – da zabije
Tu zastavu zlatnu najhrabrije
Na taj nacin i bakreni dvorac
Gde, kad nehaj cjelu je ogrne,
Plačna Nada gladi se i svija
Dok ni jedna zvezda ne izbija
Kroz noć crnu poput mačke crne.
Sve lađe otploviše
u novi plavetni dan
samo moju stavih
na tvoj dlan
jer ti si brodarka
moje smrti
dva srebrenjaka ti pripremih
da me prevezš
putevima tvojih uzbibanih vala
raskošnih brda i dolina
do konačišta vječnog moga.
Takve su vam Grlice bile
Jesenje sivilo , uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako klize, i ne pitajući um raduju srce. I snovi samo trepere , kao nestašni leptiri i na tren zastanu tamo gdje najviše boli.
Danas nam je jedan milosni šarenko zastao na prelijepom ljetnom danu 1994. godinu, kada su naše Grlice mile , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.
Htjedosmo o tom nebu i tuzi da pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, drhti i zato ne može da drži plajvaz.
A i suze nam liju. U mahali se to kaže k'o godina. Ako znate šta to znači. Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku, što iz očiju vrije . Zaklonili ga oblaci. Ili da ne znamo zašto suze.
A opet, kada se sjetimo njih, kako uzdignutih ljepot glava, sa tijelom Fidijine statue , na kojoj bi im svaka bijela vila pozavidjela , hode našim Sarajevom, Gradom čednosti i uzdahe mame, ne pada nam na pamet da žalujemo.
Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći i Rici bilo i one su ih svima poklanjale.
Njima posvećujemo ova sjećanja ukradena is Spomenara naših ljubavi. Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takve su moje Grlice bile.
Nije zgodno
Tamo niže
u ulici Prkosa
moja mila Grlica
usnila a zaspala ni
uvijek zaboravna ona bi
granata monstruma je napala
glavu joj milu načisto otfikarila
Grlica tijelo ispotiha moli i kumi
priđi mi bar malo bliže molim te
nije zgodno da nas dvije atraktivne
na pute nebeskih putanja hodimo odvojene
**
Da se ne zaboravi!
In memoriam Šeći D. i Rici O.