9.
Dokle ćeš još brigom razbijati glavu?
Ustaj, jer je sada hora za zabavu,
kud pogledaš, svud se priroda zeleni,
Uzmi čašu – i pij prirodi u slavu!
22.
Vino, svirka i djevojke mlade,
Pa još rijeka i cvjetne livade!
To ti je raj – ne spominji pak’o
Drugog raja – vjeruj – ne imade!
iz gornje ladice komode
izvukao sam par plavih gaćica
pokazao ih njoj i upitao:
“je li ovo tvoje?”
pogledala ih je ovlaš i uzvratila:
“ne, te pripadaju nekom gaboru.”
da bi tu otišla i ja je više nisam vidio.
kod kuće je nema.
obigravam neprestano oko njenog doma
i ostavljam cedulje na vratima,
ali kad se vratim nađem ih na istom mjestu.
skidam zato malteški križ s retrovizora
i vežem ga za kvaku njenih ulaznih vrata
vezicom za cipele.
ostavljam i knjigu pjesama.
ali kad se ponovo vratim sve je još uvijek
netaknuto i na istome mjestu.
lutam ulicama u nadi da ću negdje ugledati
onu njenu tamnocrvenu kadicu
s istrošenim akumulatorom
i vratima poput slomljenih krila
tužno obješenim.
vozim se ulicama
na rubu suza
postiđen zbog vlastite sentimentalnosti
i moguće ljubavi
izgubljeni starac koji vozi kroz kišu
pitajući se kamo li je sva ona sreća
najednom isparila.
Nije meni žao tango ostaviti
već je meni žao Sarajevo ne ljubiti
Nije meni žao snove ostaviti
već je meni žao Modrom rijekom ne ploviti
Nije meni žao dunjaluk ostaviti
već je meni žao ko će Bosnom sniti
Nije meni žao mrijeti
već je meni žao tebe jube ostaviti