Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 08 29

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Biseri prethodnih dana

Srce

Srce

Duša boli

   Duša boli

Neodoljiva priroda

  Neodoljiva pririoda                                                                

Svijet ruža

 Svijet ruža

Krik ljubavi

   Krik ljubavi                                                                                    

Pismo

   Pismo

Djevojka sa suncem u očima

      Djevojka sa suncem u očima                                              

Strepnja

  Strepnja      

Drveće mandarina     

    Drveće mandarina                                                           

Milost

  Milost

Jutro sa Blekijem – Ža mi a ti rečem

 

 

 

Ža mi a ti rečem
sanjao sam
kamo sreće da istina bude

Mila
Primaš u ruke dijeto prlijepo
tebi nalik
Pahuljica krhka
prislanjaš  je na grudi

potom obraz uz obraz
jedan nježni ljubavni
drugi dječije paučast

djete niša ne pita
djeca sve  znaju
sluti malena bol
privija se uz tebe

niotkud tango naš će krenuti
tada se molim te odmakni od nje
može je tvoja suza opeći

i pleši mila
molim te pleši ljubavi
nek Sunčica u pokretu tvome osjeti
ljubav koju sam ti darivao

i šapni joj
nemoj da glas te izdaje
milo moje dijete
ode oni nerazumnik
ostavi me

kaže moro
umorio se puno je luto
tražio mene
tišina i sni

šta ću ja Mila
kako ću
razmazio me ljubavlju svojom
nikad nisam mogla disati
bez dodira ljubavi njegove

a tek kako smo ljubav vodili
isto kao ovaj tango

kreneš a lebdiš
ruka u ruci lijeva i desna
ruka na ramenu desna i lijeva
tijelo uz tijelo čvrsto priljubljeno

nije to šala mila
to život teče
krv vri
to se ljubav  vodi

i okret
on na meni
i okret
ja na njemu

samo jednom pogrešan korak
i ode
ko nevino Maksumče

a kako me volio mila
sve me boljelo
i plakala sam često
bila tako sretna
a dozivala
Joj, mamo mamice.


												

Petrarka – Mladjahnu ženu pod svežim lovorom

 

Sveže slatke vode u bistrome toku,
Gde je udove lepe
Kupala ona što mi se jedina gospom čini
Sećam se toga uz uzdahe slepe
Stub svom lepom boku;
Trave i cveće koje suknjom širokom,
Ljupkom je pokrila,
I nedrom koje andjeoski svetli;
Vazduše vedri i sveti,
Gde Amor mi srce otvori lepim okom:
Svo slušajte, sluhom duše jedne,
Ove moje reči, bolne i poslednje.

Ako takvu sudbu svi za mene ištu,
I ako nebo s tom namerom dela,
Da mi Amor sklopi oči u suzama,
Nekakva milost nek mi ostatke tela
Sahrani medj’ vama,
A duša gola nek ide nebeskom boravištu;
Manje će surova biti smrti tama,
Ako tu nadu puku
Nosim u ovom opasnom koraku;
Jer duh na izmaku
Ne bi nikad mogo u mirniju luku
Niti u grobnicu mirniju
Pobeći od izmučenog tela i kostiju.

Možda će opet vreme da se otka
Kad će na mesta već znana
Vratiti zverka pitoma i krotka;
I tamo, ona gde me je videla
Blagoslovenog dana,
Pogledom punim radosti i želja
Tražeći mene; i, o, neveselja!
Ko zemlju da već me skriva kamen goli

Kad vidi, nek Ljubav nadahne jako,
Da uzdahne, tako
Nezno da milost za mene izmoli
I uzdhom nebo da savlada celo,
Brišući sebi oči lepšim velom.

Sa lepih grana je letela
(Slatka sred uspomena)
Kiša cveća na bedra njena;
A ona je sedela
Skromna u tihoj slavi, tu
Oblakom ljubavi već pokrivena;
Neki cvet joj pado na haljina rub,
Neki na letenice plave što je krase,
Što kao biser i ko zlatna vatra
Behu onog dana kada je posmatrah;
Neki je pado na zemlju, neki u talase,
Neki je nastavljao zrakom da krstari
Kao da kaže: Tu Ljubav gospodari!.

Ko zna po koji put, i tada
Uzviknuh prestravljeno
Ona se u raju rodila, verujem!
Zaboravom tako me ispuni i savlada
Ponašanje božansko njeno
I lice i osmeh i glas koji čujem,
Od stvarnog me sveta
Odvojiše tako
Da rekoh, s uzdahom koji me potresa:
Kada sam ovamo dospeo i kako?
Misleći da sam u nebu, a ne tamo gde jesam.
I tako volim, od onih vremena,
Livadu tu, da drugde mira nemam.

Da imaš pesmo, lepote koliko žudiš
Mogla bi hrabro
Izaći iz šume i živeti izmedju ljudi.






												

Verlen – Suton

 

 

Mjesec je rumen sred obzorja plava,

u magli što poljem razigrano kreće,

zaspalim poljem;a žaba krekeće

u zelenoj trsci koja podrhtava.

 

Vodeni cvjetovi sklapaju latice;

a sjene topole titraju kroz plavet,

varljive i prave, ko njihova avet;

u žbunju žmirkaju svici- lutalice.

 

Otvaraju sove svoje krupne oči

i riju po tami krilima surim.

a zenit se puni svjetlucanjem šturim,

izranja Venera,to je doba Noći.


												

Bleki – Nedostaješ im

 

Bjeliš  polagano

na kašičicu dišeš

kafu piješ

ž'tan žmariš

kurvoazije cokćeš

čini se živ si

 

ponekad zaplešu slike

rukom odmahuješ

snove rastjeruješ

otjeraš

hoće da boluju

one se vraćaju

 

još bolnije

znaš da zovu te

ljubavi milosne

nedostaješ im

 

Rekoh li ti

jednoć davno

Ti i tvoj pogani jezik

 

ž'tem mon amur

ich liebe dich

kiseli kupus

io volio te

mia kara bambina

će ti dohakati

 

kori me starost

a ja sam mlad

hoću opet da ljubim

I love vou

for ever

makar zadnje mi bilo

 

za sretan rastanak

još samo ovaj put

ako i prevarim usud

nije to ništa loše

ljubavi nikad dosta

ljubavi jedine

vi ste mi svjedok