Category Archives: Magazin

Ptica što pjeva u mojoj glavi
I ponavlja mi da te ljubim
I ponavlja mi da me ljubiš
Ptica što jedno isto ruje
Sutra ujutro ubit ću je.

Ako je život rijeka što teče,
ljubav je zlato nataloženo.
Ona ga u svom koritu njiše
A zlato raste. I što ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.

Ja već prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor šumi,
a ušće ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u šljunku sija zlato čisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskošnije.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići

Bijela sam vam bila ja,

A kad žetva započela,

Na suncu sam pocrnjela.

Ja sam bijela bila, znam,

Prije, kada nisam žela,

Ali sunce nije dalo

Da i dalje bude bijela

Ova vatra moga tijela.

U svanuću mog života

Kao ljiljan bijah bijela,

Ali me sunce ogrijalo

I tako sam pocrnjela.

Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu –
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela –
Da udišem miris cvijeća!

Il’ ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!…

Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu –
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela –
Da udišem miris cvijeća!

Il’ ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!…

Bilo mi je dvanaest godina,
Prvi put sam sišao do grada
Iz mog sela, tihog i dalekog,
Kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila ili nisi,
Zbunjenoga seoskoga đaka,
Svjetlokosog i očiju plavih,
U oklopu od novih opanaka,
Kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
Tvoj me pogled za tren obeznani,
Zaboravih ime i očinstvo,
Kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
Uspomena na te ne ocvala,
Modra Una u proljetne noći
Tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Brzo minu naše đakovanje,
Lagan leptir sa krilima zlatnim,
Ipak tebe u srcu sačuvah
Kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l’ da se kupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe?

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
Gledam Unu, ćuti kao nijema,
Zalud lutam ulicama znanim,
Sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer:
„Noć je posuta zvezdama,
Trepere modre zvezde u daljini.
Noćni vetar kruži nebom i peva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je,
a ponekad je ona i mene volela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubih je, koliko puta,
ispod beskrajnog neba.
Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.

Kako da ne volim njene
Velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam,
osećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu,
još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
Duša je moja nesrećna što ju je izgubila

Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me
Ista noć u belo odeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno,
ali koliko sam voleo!
Moj glas je tražio vetar da takne njeno uvo.
Drugome. Pripašće drugome.
Ko pre mojih poljubaca.

Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista,
no možda je ipak volim?

Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug!
I jer sam je u noćima poput ove
držao u naručju,
duša je moja nesrećna što ju je izgubila.

Iako je to poslednja bol koju mi zadaje
i poslednji stihovi koje za nju pišem.

Oprosti, slučaju, što te nazivam sudbinom.

Oprosti, sudbino, ako se možda varam.

Nek’ se ne ljuti sreća što je za sebe prisvajam.

Nek’ mi ne zamere mrtvi što jedva svetlucaju u mom sećanju.

Oprosti, vreme, za sijaset nezapaženog sveta u trenutku.

Oprosti, stara ljubavi, što novu smatram prvom.

Oprostite mi, daleki ratovi, što cveće nosim kući.

Oprostite, otvorene rane, što se bodem po prstu.

Oprostite, očajnici, za ploču sa manuetom.

Oprosti, narode na stanici, za moj san do pet ujutru.

Praštaj mi uvredu, nado, što se ponekad nasmejem.

Praštajte, pustinje, što s kašičicom vode ne potrčah,

I ti jastrebe, već godinama isti, u istom kavezu,

Nepomičan, zagledan uvek u istu tačku,

Praštaj, pa čak i da si punjena ptica.

Oprosti, posečeno drvo, za četiri noge od stola.

Oprosti, veliko pitanje, za male odgovore.

Istino, ne obraćaj na mene preveliku pažnju.

Veličino, ukaži mi velikodušnost.

Otrpi, tajno postojanja, što čupam niti iz tvog lamenta.

Ne osuđuj me, dušo, što te retko imam.

Izvinjavam se svemu što ne mogu biti svuda.

Izvinjavam se svima što ne mogu biti svaki i svaka.

Znam da me ništa opravdati neće dokle god živim

Jer samoj sebi stojim na putu.

Ne uzmi mi za zlo, besedo, što pozajmljujem patetične reči

A onda ulažem napor da ih učinim, tobože, lakim.