Ti si …
Ti si čarobna sjena
nježna kao vala pjena
Ti si nestašni ocean
kao dani mojih nada
Ti si krhka ruža
što ka meni ruke pruža
Ti si plavetni suton
u kome tijelo odmaram
Ti si pobješnjelo more
koje srce moje smara
Ti si mjesečeva bajka
koja mojom dušom sni
Dobro jutro Jube,
Danas sam poranio. Neoubičajeno za mene.
Tebe sam usnio .
Reći ćeš , pričaj mi nešto što ne znam.
Vidim te , odlaziš Mila.
Lepršava i raskošna u prozračnoj, čipkastoj , crnoj , udovičkoj haljini.
Tek jedna vitka sjena u daljini.
Ne osvrćeš se , iako znaš da te gledam.
Ne voliš rastanke , bole te.
Ovaj ti posebno teško pada.
Mniješ
neću se vratiti
Ti nestaješ na obzorju ,
nemoćno širim ruke i nako bez misli sjednem.
Suze same teku.
Znaš, nikad se nisam stidio svojih suza.
Nekim čudom , tu bješe jedna trešnja , bremenita od ljepote.
Crvena i raskošna , nalik tebi.
Svuda okolo sivilo i crnilo , a trešnja moga života prelijepa i mirisna.
Umoran , legoh u sjenoviti hlad .
I usnih tebe.
Vraćaš mi se.
Krajolik je u bojama duginih valera ,
samo sam ja u crno bijelim tonovima.
Valjda zbog kaledara i pahulja koje su zarosile kosu.
Probudim se . Osvrnem . Plahte nisu zgužvane.
Osjetim studen. Nisi se vratila.
Jastuk mi mokar. U prvi mah se čudim , ne znam od čega.
Nisam tužan, valjda sam u snu tugu isplakao.
Malo sam sjetan , tek toliko da mogu reći , Život je prelijep.
A onda se sjetim , da sam godinama slušao neku prelijepu muziku.
Ali bila je toliko tužna , čak tužnije od mene , pa sam je prestao slušati.
Potražim je , poslije decenije neslušanja i vidim postavili tu milozvučnost.
Sono io Zabezeknut.
Po mahalski – I Am natakaren.
Neko se ovdje igra sa mnom.
Meni slikaru ukraden san .
A opet drago mi, nisu ga uspjeli čitavog preslikati.
Umornog starca i raskošnu trešnju duginih boja izostavili.
To ću ja , jednog dana , da naslikam.
Trešnju je lako . Ona mi druga čitav život bila.
Malo me plaši, starce ne umijem slikati.
Nema veze, naučiću.
Treba samo da stanem ispred ogledala,
i počnem da bojim.
Ostalo ide svojim tokom.
Zar ne Yossemin , čudesna djevo moja.
Ja sam vam tek jedan od neukih
koji je rođen da bude takav kakav jeste
Nije
mi ža
i ne kukam
meni nisu date mnoge osobine
koje ljude krase
neću ni reći da mi je drago
teško breme nosim
ali volim to
jer
jednostavno volim i snim
mene su rođenjem
osiromašili
dali mi samo par osobina
bagatelnih i neprimjernih
rekli su mi
ti samo možeš
o ljubavi pjevati
ljubav sniti
ljubav voditi
činim to
kao ubogo krhko dijete
kojeg svakog dana ubijaju
i opet i opet
ponekad shvatim da se svaki dan
bar jedna moj idodir se otme
neka grlica ga ukrade
lakše se diše kažu
negro ili bronhi
svejedno je
vele neki
a nije
vrijedilo je
i još jednom
ponavljam
vrijedilo je
svakog uzdaha
svake riječi
dvakog dodira
i nije mi ža
Danima sanjam
čitav život sanjam tu 1965
sanjam da ginem
a ti se rađaš
danima sanjam da ginem
godinama sanjam da se rađaš
vraćajući me u budućnost
posttraumatski stres kažu hećimi
tek sam izašao iz bolnice
četeres dana
tri četiri put urokan
sitnica
borac za slobodu se ulijeni
počne da sanja
sanjam da ginem a ne znam kako
tišina i sni
nebo se plavetni do blijedila
vidim tebe
tek rođenu
poput svejtlosti lebdiš
poljem djevičanskih ljubičica
kraj naše kućice u cvijeću
smješiš mi se
polako tvoj lik blijedi
tone u plaveti mora
bijela svjetlost
providna
kao čaša od kristala
prekriva krajolik
mene uvijek boli odlazak tvoj
ili rastanak naš
to svejedno mi zvuči
poletim za tobom
granata u tu ljepotu grune
poslijednje misli
odakle ta granata
niotkud
tko je ona svjetlost
blještava
od koje
sebe ne vidim
prestajem da sanjam da ginem
ali osjećam da sam tu
prelijepi plavetni konj
dolazi do mene
oči su mu tužne
blistave
nalik mojim
čini mi se da se sjećam
sjeo sam na njegova leđa
mekana su i sedefasta
jurimo putem koji si ti odlepršala
u nama nada i želja
da te stignemo
konj i ja
Ja konj
i kažemo
dobro ti jutro jube
konj i ja
Ja konj
vidimo svjetlost
prelijepu svjetlost
koja nam se smješi
i prilazi
Tu se san završava
prekidaš ga voljena
ljubeci suze radosnice
u mojim očima
pitam se
gdje si dosad bila
jube mila
i ne brini se
plesaćemo mi naš tango
uvik
zauvik
kada me smrtne rane prođu
obećavam
Ona sanja
Savršena ljubav
Moje tuge
U očima tavnim svjetlucaju biseri
čedno dijete mojih mahala
u bašti leprša i sjedi sama
nerazum se ledeno boji
onoga što ne mnije
uzvišenu ljepotu
vrckavog uma
nevinost ta
hrabro kroči dalje
ljepoti švrakinih mahala
njeno nježno srce ne samuje
zna djetinjom dušom Božiji hakk
u grijehu mome mili anđeo djela nema
Čovjek je uzeo konop
to dijete u vremenu
koje ne prolazi
shvata
svaki kraj je dobar
osim onoga koji je loš
štrik obični isprepleteni
laneni ili konoplji
svejedno je
samo nek drži
mada kažu
mokar je elastičniji
objesio ga o trešnjino stablo
pokraj plavetne rijeke
potegao uže
zategao
dobro je
ne misli on
nije ga briga
šta će drugi reći
grana je čvrsta
konopac će držati
još samo da se popne na šćemlijicu
i objesi
ljuljačkau bijelu
za Sunčicu
možda jednom navrati
u Galeriju sa njenom slikom
usrcenu na bijelom zidu
uspomena
na počasnom mjestu
među bojarijama
srcem djetinjim tkanih
biće oni dobro
nada se usud
nemojte molim vas
poštedite nas tuge
mlade žene
a vole crnilo
nije dobro
nikako nije dobro
crnilo pristaje samo Univerumu
da bi u kontrastu
zviježde ljepše sjalo
ničem više
volim crno
kao boju u slici
volim tamno
kao odjeću
volim tamu
skrivanja i traženja
dva uzdrhtala tijela
malo toga ima crnog
u prirodi
najrjeđa boja
a mladost hoće tamom da se kiti
a đavo od nje bježi
pogledajte safir
morem odiše
u ruci brilijant
na dušu miriše
u oku smaragd
životom diše
prislonjen na grudi rubin
ljubavlju srce cvjeta
to su boje grlica
najmilijih
što nebom lebde
crnilo voljeti
to ne biti dobro
ne nikako ne biti dobro
bol uživati
to ne činiti dobro
to nikako ne činiti dobro
ni kao stilska figura
to ne biti dobro
to nikako ne činiti dobro
ja ne voliti crno
ja ne uživati bol
ali mi kažu
volim crno
uživam bol
mene život zaboli
jer znam šta je crnilo
mene mozak ne uživa
iskusio sam veliku bol
i zato ja birati
alemove boje
i zato ja imati
svjetlost i ljubav
željene riječi
prosidbe izgovoriti
ne smijem
a ona zna
dušom djetinjom
pred nebom
žena
moja je
milostiva
jednog dana
iskonom zapisano
u svjetlicama
uzeće mi dobrotu
družbenicu bolnu
a mrijeti ne mogu
težak vakat
Gospode moj
Dijete u oblacima
Malena velove snije
Ima to jedno predivno dijete
milošću nebeskom dodirnuto
neke svoje snove sni
Ima ta jedna djevojčica
čedna kao anđeoska duša
neke svoje patnje krije
Ima ta jedna Princeza
sasvim zvjezdastija od svih
neke svoje grijehe otkupljuje
Ima ta jedna Malena
nebeskom svjetlošću obasjana
u mojim mislima (ona) grijeha nema
Ponoć je
već odavno prošla
jedan čovjek je sam
sa olovkom u ruci stoji
pisaća mašina se kvari
nešto bilježi
al rječ mu bježi
čini mu se da o ljubavi pjeva
uljana sjetiljka njemu je drug
zato ne primjećuje
da ni slova više nema
da sve je otišlo sa njom
