Priznade onomad
htjela je da mi kaže
da me nebo sprži
jer prevarih je srcem njenim
da me grom ubije
jer prevarih je dušom njenom
da me zemlja proguta
jer prevarih je tijelom njenim
nije mogla
srce joj na moj pomen bije
duša joj na moj pogled blista
tijelo joj na moj dodir drhti
i reče mi
volim te mili moj
kao što se život voli
kao rana dobrote
kao rana ljepote
kao rana ljubavna
pa hajd ti sada
vjeruj ženi
kada voli
i o ljubavi sniva
Danas mi ništa ne ide od ruke
pero moje se sakrilo
ispod crnog jastuka
tuguje
njegovi drugari su tužni
njih nema ko da drži
u meni bol
duša plače okačena
na raspeću
u ovom snenom proljeću
praznog hoda
muha bez glave
bez suza kam kamena
svake sekunde reže
ko mengela se steže
oko dana smrtnijeh
mnogo su blaženih
grlica mojijeh
zli ljudi nestali
ja bih samo
da ih dotaknem
Oče moj
oprosti meni neutješnom
Nekad vrlo davno
rekoše mi blentovija
opičen ko teslina struje
šutjeh šta ću
nema mi druge
bijah mlad
tanak sa godinama
uvijek zaljubljen bjeh
u te žene magične
Prije nekog vremena
rekoše mi blentovija
nikad pameti ne dođe
prešutjeh šta ću
nema mi druge
moji kalendari
sa mnogo listova
navsegda su zaljubljeni
u te žene čarobne
Meki ralasi jutra nadolaze
nježno dodiruju obale svijesti
otvarajući sedefaste hridine sna
po ko zna koji put treba ustati
ostavljajući za sobom dveri
noćnih puteva kroz ljubav
koloplet mirisnih snova koji nestaju
u bespuću šarenih iskrica svjetlosti
koje bolne probijaju kroz proreze jave
poput hiljada blještavih maglica
najavljujući ponovno rađanje života
u očima crnim očima lažnim
Mjesec se sakrio
iza oblaka plovio
pokunjen i tužan
u tišini plovio
a ja zvjezdica
sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela sam da mu je ona tiho na uho pjevala
bolno svu svoju ljubav mu je ispjevala
svu svoju čežnju u pjesmu umotala
sve sam vidjela ja zvjezdica mala
te večeri kraj žubora šadrvana
ispod sestrica ispod maglica
na očigled mjeseca
i cvjetnog đardina
u ulici skršenih srdaca
što se prije njih ašikovac zvala
Mjesec se sakrio
iza oblaka plovio
pokunjen i tužan
u tišini plovio
a ja zvjezdica sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela kad je suze sakrivala
vidjela kad je on zaspao
a ona se pravila da spava
sve sam vidjela ja zvjezdica mala
i za nju plakala jer ona nije mogla
jer ona je bila ja
a ja sam bila ona.
Mjesec se sakrio iza oblaka plovio
pokunjen i tužan
u tišini plovio
a ja zvjezdica
sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela kad je on snove prigrlio
a ona se pravila da spava
pa se polako izvukla
napravila srce
od šala ribizli i rozaklija
malo kičasto
ali iskreno dječije
sve sam vidjela
ja zvjezdica mala
uzela je njegov upaljač
kurvoazije nasula
jednu njegovu ciganku zapalila
popušila ispila
ružicu na peškunu poderala
viljuškom
ustala
upaljač u ruku sakrila
ukrala
Mjesec se sakrio
iza oblaka plovio
pokunjen i tužan
u tišini plovio
a ja zvjezdica
sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela ruku srcu njegovom je prinjela
srce je zadrhtalo kao površina jezera
kad ga lahorac napadne
sve sam vidjela
ja zvjezdica mala
poljubac mu je lagani dala
nježno
djetinje
da ga ne probudi
moralo se ići
iskrasti
da on ne zna
za njih nade nema
osim snova
Mjesec se sakrio
iza oblaka plovio
pokunjen i tužan
u tišini plovio
a ja zvjezdica
sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela da mu je poljubac lagani
na obrazspustila
i tiho se ka kapiji iskrala
pobjegla
i još vidim
jasno pamtim
izlazi a druga djevočica pred nju banu
ona zastane u njoj straha nema
za njega mjesta nema
svu joj dušu bol uzela
ugleda plavetnog anđela
ništa ne govori
ona je zagrli
pita iako zna
Šta sada malena moja
kamo bježiš
kamo kaniš stići
Bilo kamo
Slomili su me
oni koji me vole
Ne želim uprljatii njegovu ljubav
danas u podne me udaju
Svitanje
Nebo ljubavi
čarolija sutona
Tango zvani čežnja
Smiraj
Dugo već
u nevinosti oka tvoga
Slutim
uplakana jutra
Kotrljaju se ljubavlju
zagrljaju mojih dana
Jednom reći ću ti
Nemoj da bi mi plakala
Sačuvaj bar jedan osvit
obojen čarolijom sutona
za radovanje naše
I pleši mila
zatvori oči snene
samo pleši
znaćeš
i smirajem
uvijek ću biti tu
Muzika stara
Ah, to proljeće
Proljeće je u nama
Čarolija behara
Jednom
ću napisati
nokturno
obrise mu proljećem
slutim
Opada cvat trešnje
ponovo
tražeći svjetlost u kosi
odlutale
Tragovima izbrisanim
minulim mirisima
već odavno ne hodim
tamo na kraj sela
crno bijelih ptica
Ispod kamenih svjedoka
tvojih poljubaca stidnih
kradenih varkom
ledeno je
Krijem lice
behar da ne bude tužan
prepoznaće bol
muzike stare
Tebi
koja neznano zašto
samo okrenu ponos
ode
ne ukradoh čedno srce
U blagosti svojoj
budi nježna
proljeće naše sanjaj
ti sjenci mirisnog jasmina
zatočena u molitvi mojoj
Jednom
neznano kad
umoran od traganja
otišao sam pred tvoju kuću
trošno posivjelo zadanje uspomena
sunce je od njega sažaljivo skretalo sjaj
Činilo se da nikog u njemu ni
u lijevom uglu jedao okno
razbijeno zvjezdanim otiskom
tužno i neoprano prošlost je čamilo
poderana zavjesa visi i leprša
njišući se tuguje i tiho poji
vrati se mila domu svom
stajao sam satima hudo zurio
prišao je jedan policajajc
rekao da se sklonim
izazivam sablazan
još samo minut
molio sam ja
tuga nekad
zakon gane
ostao sam do večeri i zurio
ostao sam do ponoći i zurio
ostao sam do jutra i zirio
ostao bih do vječnosti i zurio
i zureći u kam bih se pretvorio
ali
prilazili su policajci
jedan po jedna dva po dva
govorili izazivam sablazan
još samo minut
molio sam ja
tuga nekad i zakon gane
zurio sam trinaest dana i noći
samo sam zurio
upijao svaku prašku na razbijenom prozoru
znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti
samo sam zurio
upijao svaki pokret i vapaj pobucane zavjese
znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti
samo sam zurio
upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče
samo sam zurio
ostao bih do vječnosti i zurio
klanjajući se sobi djetinjstva tvoga
moleći se krhotinama zvjezdanog otiska
i dalje zureći samo sam poželio
vrati mi se jedina moja
nisi se vratila
nebo ima prednost
a ja još uvijek zurim
i samo zurim
policajcima postalo dosadno
više ne izazivam sablazan
i samo zurim
okamenjena gromada zuri
u razbijene prozore moga srca
tražim zvjezdani otisak poslijednjeg plesa
u kojem još uvijek živiš ti ljubavi moja.
U gradu ko zna kom
u vremenu bilo kom
Starica majka leži i nijemi
postelja joj hladni beton
ponekad klupa pored ceste
ako ima sreće
pokrila se nebom
uzglavlje najlon kesa
par bušnih krpica
sva imovina njena
za zimu
koju molitvom ne želi
jer dolazi okrutna ledena bjelina
tegobne gladi
samoće i bola
u ruci gospodskoj zamišljena kifla
sa okusom životnog pelina
zalogajem jednim dotaknuta
nema snage možda ni volje
oditi ta predivna njegovana žena
ljepota zube je odavno pogubila
boreći se za bezdušnu djecu
koju se netragom posijala
kao da nije ni rodila
u ovom svijetu žurbe
i kamenih srca
nemoć uzela maha
ni kap vode da joj neko pruži
ljudi prolaze tom stazom od tuge
koja ne vodi do doma
i topline
okreću glave
plašeći se svoga sutra
niko da podari obuću svoju
bosoj nozi što modra
drhti očajem
i cvili
ukočeni pogled u nebo
bol vrišti ali ne proklinje
tek suza u oku
onom bližem duši
koja neće da slazi
nijemi molitvu Milostivom
primi me Bože sebi
umorna je ovčica tvoja
snage više nemam
ti si moj jedini dom
Oprosti mi Mila ženo
i ja sam kriv
ne pronađoh postelju tvoju bolnu
tek fotografiju crno bijelu
koja kleči i plače
kojoj ne mogu vratiti vrijeme
donijeti spokoj i osmjeh
Sanjao sam rijeku
veliku i plavu
iskoniom dubokom
kako zaokreće
Grlicu milu
lepršava krila
oko mene svija
kažu mi
ne valja sanjati vode ravne
ni zavrnute ni duboke
i još mi rekoše
pomoli se
nesretniče
čutim
san im vode plave ne dam
bojim se
ukrašće mi ga
i Grlicu lepršavu
ali pomolim se
u snu tom
na obali
rijeke velike i plave
milosni behari milovanja nose
a ja konj sanjar
nove snove sa grlicom snivam