Ne znaš
nisam ti pričao
bio sam ti ranjen mila moja
nosili me na rukama kamaradi
mahalaši
dođosmo do vilinog proplanka
rekoh im spustite me ovdje
vi krenite dalje vas život čeka
moja se ljube uželjela
mojih cjelova
eno nježne ruke mi se pružaju
vidim prolaz u cvijetnu zemlju
u kojoj ćemo se svi voljeti
čuje se lavež zvijeri
za mnom na ljudskost jure
stanem ispred otvora
pustim svu krv iz rana
moje crvene hridine rastu i straše
horde zla
duše svoje
čkiju i bježe
žao mi mila
moram zastati ovdje
umorio sam se od traženja
nenalaženja tebe najvoljenije
znaj boli to
više od rana krvavih
ali šta je tu mogu
moramo još samo malo čekati
šta znaju djeca šta su hiljade godina
očas posla
stari hrast
još uvijek raste
tamo gdje smo se ljubili
poneki mu izblijedjeli platan sudrug
oni isti što su naše zagrljaje krili
pored njih suzne Modre rijeke teku
boli i slanost ljudskg tijela nose
Sjene male podno planina
Grada čednosti i Srebrene varoši
zauvjek sjećanja najmilijih žive
budi hrabra kao nevinosti te
nek te ne moli smrt moja
za tugu i boli
jer
Bosna je moja
snena i prelijepa poput tebe malena
i ktomu Zemlja Božije milosti
u kojoj snovi neprestano lebde
i ljubav
joj kakva je pusta
I znaš
valjda si rosila zašto
nisam ti sutradan došao.
