Frka Frkica / Osma epizoda

Godina dana u Vranju a mlada nije osmjeh nabacila na lice. Srce me boljelo Nisam bila mlada . Udala sam se ali um je priječio da to prihvatim. Neću to. Ja sam Dobrog mlada. Samo je on moj muž. .. a nisam znala šta se desilo kada se probudio tog jutra kada sam pobjegla da se udam.Kad je otvorio i oči i vidio da njegove suđenice nema. Bojala sam se da sam zauvijek zatvorila vrata jednog nestavrnog sna.

Da se razumijemo : nije meni bilo loše u Vranju : Mladoženja je bio ljepuškast , malo vranjanski još uvijek nedorečen , njeŽna i brižljiv. Bio je zaljubljen u mene od prvog susreta. Čak i za Vranje moja je ljepota bila nešto veliko i nedoživljeno. Uz to , bila sam kćer Mite Bekrije . Eheej! Nije to bila mala stvar. Skoro čitava varoš se izredala na čestitkama.

No , imao je falinku, zapravo dvije.Bio je moje godište, ali mlad i zelen. Mislim da sam mu bila prvo žensko koje je dotakao u onom iskonskom smislu. Ma , da je imao svo iskustvo svijeta ništa mu ne bi vrijedilo. Završio je ekonomsku školu , nije se mogao školovati dalje. Nije se imalo , a nije bio ni pohitan na učenje. Tražio je , ali nije mogao naći posla.Majka mu je radila .Zaposlila se , morala je.Prvih godina tkako je muž zatvor fasovao da bi prehranila kćer i sina prodala je tri njiva. Četvrtu da namiri miraz za kćer , da je bar udomi.. Sin joj je čeprkao oko velika bašte  i tražio posao. Mnei se ništa nije prigovaralo. A nije me bilo ni briga. Nisam ja ovo htjela. Moje je udaja za mene bilo moja robija.

-Eh , Dobri , Dobri . Oćeš li ikad znati cijeniti moju žrtvu? – Sažaljevala sam sebe , iako nisam bila načisto da li sam u pravu.

Srećom moje neveselo lice su pripisivali stidljivošću mladenke. Čak i kratki , brzi odgovorili nisu nikom smetali. S vi su hvalili mladu i zaista iskreno bili zadivljeni njenom ljepotom i njenim odjevanjem. Za vrijeme druženja sa mahalašima skupila sam pet anterija. Ne zna se koja je ljepša od koje. Sve ih je vezla Jela Lela Jelena uz pomoć Zlate. Jedna je imala smisao za vez i boje , druga za umjetnost i detalje.

Ali nije me samo brinuo Dobri. Za godinu dana bi trebao mladoženjin otac  izaći iz zatvora. Niko nije znao da je osuđen za moje silovanje . Za nešto blažu kaznu , da mene poštedi javne bruke , Luce je s njim dogovorila antidržavno djelovanje. To nije bila neistina , šuškalo se u Vranju o tome , ali nije bilo dokaza. Naime kao i sve varoške mahale i Vranje je žigosano kao nazadne , destruktivna i antiprotivna varoš. Logično prednjačili su agrarnim reformama razvlašćene i osiromašene age i adžije.Begovi i kulaci su nekako mnogo bezbolnije  uspjeli uplivati u socijalističke reforme.

Jednostavno nisam znala kako ću žuvjeti u istoj kući i gledati ssvog silovatelja , čovjeka koji mi je uništio mladost , dobrim dijelom i život.I sina sam mu jedva podnosila.Pregrmila sam to radi Dobrog. Mene je bilo strah pomisli da ću bilo kada biti u društvu sa robijašem. Grozila sam se na samo pomisao i drhtala  kao da ću svakog trena imati napad goropadice. Normalno ni moj muž , kao ni moj otac nisu znali za monstruomovo djelo.

Nakon godinu dana , u kojoj sam bila odsječena od svog svijete nisam imala nikakvih informacija. Nije mi ih imao ko prenijeti. U rijetkim dolascima , Mito i ako je nešto znao nije ni jedne progovarao. Ja sa njim nisam progovorila ni jednu riječ otkada sam se udala. Za mene je bio mrtvac.Kad bi došao sakrivala bih se u  svoju bračnu sobu. Svekrvi je to bilo vrlo neobično. Mom mužu je bilo  svejedno , jer je me tada imao samo za sebe. No niko se nije želio muplitati u nešto što ga se tiče i kvariti dosta uredne odnose.

Ond aje došlo prvo dijete . Sin! Nasljendik !Neopisiva radost.u familiji. Potrefilo se da je za babine i Mito došao i svekar , moj silovatelj izašao sa robije. U bašti se okrenuli janjci. Prvo pa muško! Ehej ,još uvijek je to bila  velika stvar.

Na babine se skupilo se sve značajnije u varoši. I staro i mlado kolo zaigralo.U bašti vrelo i veselo. Cika i pjesma. Ne zna se ko prednjači. Mito ili kum  mu Mito se malo raspojasao . Stari Stojan Mutikaša koji mu je smrću prijetio više nije bio živ. Jele Lele Jelene  žerke njegove , mitine ljubeznice koju za kaznu posla u tujinu skoro se niko ne sjeća. Miti se večeras nešto zgudumilo u srcu , jer ga pogled vuko na staru oronolu Stojanovu kuću.

Ja u sobi , dojim dijete čitavu veče. Ratsežem ,  srmo da ne bih sišla i suočila se sa dva najmrža čovjeka na svijetu. Oca koji me nije mogao zaštititi od zla i koji mena silu udade za sina svog i mog smrtnog neprijatelja, njegovog vjenčanog kuma.Kucanje na vrata. Kucanje na vrata:

-Ajde Marija ljubavi moja , ljudi su nestrpljivi . Zapličući jezikom  glasa se adolescentski promuklim glasom moj muž.

-Ajde kćeri moja , ljepotice mila , obraduj svekra i oca izlaskom među svijet   sa nasljednikom.podignutom uvis.- Mito je iznenadi nježnim i drhtavim  glasom . Ne sjeća ga se takvog.

A onda ko mora , ko zla rika strađne zvijeri promukli , ali preglasni glas podmuklo prozbori :

-Izađider prelijepa snaho , da te svekar zagrli i poljubi . Odavno se ne vidjesmo.

Sledih se . Znam , osjećam u njegovom glasu da pamti da nije na željeni način završio ,ono što je naumio i da mu to nikakvu radost i užitak nije donijelo. Tačno sam znala da mi neće dati mira i da će poželjeti nastaviti tamo gdje ga je lopata moje sestre i robija zaustavila. I još sam znala da mene krivi za sedam godina najsurovije golootočke  robije.

Odjednom u meni straha nestade. E neće moći tako silovatelju. Nisam neuko dijete. Ja sam Frka Frkica , ljubljena žena.A razum prevlada. Kada se slavlje završi , ne smije ostati ni trena dulje u ovoj kući . Mora  smisliti šta uraditi. Mora brzo misliti. I smislila sam.

-Idite vi , sada ću ja .Obećavam .  Samo da se presvučem. Mužiću moj ostani da mi pomogneš oko našeg  sina .

Mislim da se moj muš presamitio kad je čuo to mužiću. Nika dni jedne , ni lijepe ni ružne nisam mu progovorila.Ovo tepanje on neće razumjeti sigurna sam. Obradovaće ga , dati mu nadu , ali će se pitati odakle sad to.I neće dalje razmišljati , biće mi zahvalan na milosti.

Čujem Mito i svekar mumlajući odoše. Pustih muža u sobu , posjedoh ga na ležaj zagledah mu se u oči i polako mu riječ po riječ izgovarah:

-Ako me voliš , ako ti je stalo do braka , od sada do kraja babina nema ni kapi alkohola. Umi se , otrijezni se, i pažljivo gledaj šta se dešava. I ni za tren me ne ostavljaj samu.I znaj , ja u ovoj kući neću , ne smijem i ne mogu prenoćiti niti jednu minutu. I ne pitaj ništa. Zlo osjećam , ali ti ne mogu o tome pričati. Možda jednom. Ništa ti do sada nisma tražila ni iskala , jer to nisam ničim zaslužila.Ali ako me poslušaš imaćeš vjernu ženu do kraja života . Ženu koja će te cijeniti i poštovati i pokušati voljeti. A ono u svakom slučaju ženu koja će ti dobra biti.

Odlučnost , ozbiljnost i mirnoća moga glasa ga skoro otrijezniše.Vidim da riječi ne razumije , da ga čude , ali sviđaju mu se i znam da mi vjeruje.Prvi put smo bili muž i žena u verbalnom dodiru. Prvi put sam mu s eopbratila kao mužu.; kao nekom od koga očekujem bezrezervnu podršku.Otvori usta , htjede nešto reći. Ja mu nježno stavih prst na usta:

-Molim te ništa ne govori . I ništa ne pitaj.jednom će ti sve biti rečeno . A ako ne onda i nije bilo toliko važno koliko se sada čini.I još jednom te moli : ni za tren se ne odvajaj od mene. Ni zbog čega , ni po kuju cijenu.

I poslušao me. Slijedećih dana se bukvalno , faktićki i figurativno niej odvajao od mene .Odmah se otišao okupati i presvići i slijedećih nekoliko mjeseci nije kapi okusio. A i nije nešto bio sklon piću. Ćuvao je sina dok sam se oblačila . Dejetešce u njegovim rukama je bilo preslatko. Mali majčin anđeo .Nažalost ja  se nikako nisam mogla povezati s njim. Mislila sam da će to dojenjem ,vremenom doći samo od sebe. Ali nije.

Obukla sam bijelu anteriju. Ona mi je najbolje stajala. U njoj sam bila nestvarna i čedna kao mlada pred  vjenčanjem.Crne duge kose sam rasplela preko anterije. Kosu sam prekrila   bijelm Lucinim  šalom koji se blago povijao nad mojim licem , koji sam prvi put u životu diskretno našminkala.

Šminka mi nikad niej bila potrebna..Sestre i Zlata su me učile kako se šminkati. Govorile su da imam lice vrlo zahvalno za šminku i svaki eksperiment. Ja bih im dozvolila da me šminkaju koliko god im je to bilo ćeif.. ali bi je uvijek obrisala. One su se nekad čudile , nekad nisu. Nikad nisu bilo sigurne  kako ljepše i bolje izgledam ; sa šminkom ili bez nje.Tako sam se naučila šminkati. Jalov posao koji mi je eto trebao samo za ovu noć i nikad prije . I nikad poslije.

Tek malo plave sjene iznad trepavica i malo skoro nevidljive  bjeline ispod  obrva , Dodajući malo pudera na jagodice ,i vrh nosa , karminom ružine noje sam naglasila kontrast sa očima i lice, Izgledala sam tako djetinje , a tako čedno , ali pomalo izazovno . Kao samosvjesna prelijepa mlada koja zna da će prvi put put okusiti slast koju samo prave žene znaju.Bome se i moj muž potrudio.Obukao je odijelo sa vjenčanja. Tamno odijelo , bijela košulja ,crna  kravata sa širokim čvorom i crvenim kosim prugama. Bio je elegantan. Što jet , jest. Ne mogu krivo govoriti.

Ali ipak nije bilo prirodnosti u pokretu , ležernosti  u stavu , gospodstva u osmjehu i sna u očima kojim je dobri plijenio ženska srca. Bol u srcu me probode. E moj Dobri! Gdje si sad? Koja ,li ti sada djetinje usne ljubi. Koja li te sada mazi. Kojoj puštaš da ti ruke sviija i od koje sada bježiš , tražeći mene. Kroz misao mi sjevnu:

-Moram se vratiti tamo gdje sam najsretnija bila. Čak će i bol biti srećna. Moram pobjeći iz ove tame i od zla koji mi se sprama. Mislila sam da će mi samo njegova blizina donijeti sigurnost i zaštitu od zla.

Muž nosi slatkog nasljednika u rukama . Ja mlada a prelijepa majka , kojoj se ne vidi da je rađala izađosmo na svjetlost bašte koja vri od buke i muzike.Osjeti se neko komešanje , a onda red po red gostiju je počeo da nijemi i blene u scenu koja zauzima pozor čitavog  društva. Poslije će se godinama pričati , da ljepše mlade  i majke nisu u Vranju vidjeli. Neki su išli tako daleko da su govorili da  je toj nestvarnoj ženi  jedino koštana bila ravna.

Frkina bjelina i blagost umilne noći se stopiše u nestvarnu sliku nadnaravne žene koja je svojom milošću i ljepotom obasjala prisutne. Neko reče:

-I njeno ime je Marija.

Mito je od ponosa i sjete  zaplakao ko malo dijete. Njegova princeza je najljepša vranjanka koju je ikada viudio. I nema veze što u njega  nije bilo prvo pa muško. Pa ni drugo pa muško. Pa ni treeće pa muško. Ovu radost i ovu tugu mu niko nije mogao oduzeti . Osim on sam sebi.

Eh Mito , Mito! Toliko si ljepote i ljubavi  u kući imao , a od kuće u meane međ druge i drugare , u belaj   i zijane  život besmisleno trošio.Eh Mito Mito gdje ti je um bio? I bole ga uzaludne godine , i bole ga prazne bez ljubavi godine . Godine  kada je voleo  , samo zato što je mislio da je  ljubav uroniti u novo žensko i zaboraviti neki dert koji umor nosi , a kojeg ga samo golo bjelokosno  žensko tijelo. .može odmoriti.

Eh Mito , Mito vidi to prelijepo dijete , tvoj ponos koji večeras Vranjem stoluje .Eh Mito , Mito vidi to predivnog anđela koje te u jecajima , s abolom i suzama molilo

:Ne judaj me tatko! Ja volim samo Dobrog. On je moj život, oče mili. Molim te nemoj  skršiti djetinje srce tvoje najmlađe kćeri.

 Eh Mito , Mito imao si najljepšu vranjanku  Jelu Lelu Jelenu  kojoj si ljubav ukrao . Imao si tri kćeri , tri vile  koje su drugi  mogli ni sanjati , a sve si zbog sjete , nakartadnog muškog  ponosa zapustio i odbacio.

E moj Mito , kasno je sada za kajanje. Ništa više ne možeš popraviti. Možeš se samo Bogu i  tim ljepotama  moliti da ti bar malo grijeha oproste.

Svekar je obnevidio onim slijepilom  što ga poput usijanog željeza na oči navlači , pohota sedmogodišnje apstinencije bez žene i osveta bolesnog uma sprema. Zino , ne trepće  i ne diše.. Ni u najbolesnijim robijaškim maštarijama nije mu Marija bila nevinija , mlađa, ljepšea i poželjnija, U njgovom  umu ispijenom vrelim otočkim  kamenom , slanim morskim zrakom , žuljevima tona kamenja i kićme slomljene od batina i tucanja kamena. Nije bilo mjesta za samilost. Nika dje nije ni bilo. Luđak se rodi i takav umire. Tu pošast jedino smrt  efikasno liječi.

Veselje traje do nekog doba. Moja mala , ne baš sretna obitelj je u cantru pažnje. Mito žaluje sebe .   .Mito Bekrija ko svaki Mitke. Nesretan se rodio .  Neki dert ga na krivi put vodio.Nesretann je i sada kada u svojoj sreći i ljepoti svoje kćerke ne može uživati. Zagleda se u Frku Frkicu pa u čudesno Božije nebo . Ne vidi razlike u ljepoti i smjernosti.I odjednom mu se na tren u umu javi misao:

-Odakle mi ovolika sreća da imam tako čudesno i čedno dijete ?

Misao ga gane do suza i one ponovo potekoše , jedna pa druga , pa …Same od sebe se otrgnuše i nepoznati izgubljeni osjećaj da je nekad bio sretan se na časak javi i preplavi ga.On htjede da ustane , da uhvati kćer za ruku i odvede je domu svome u Sarajevo , svojoj unesrećenoj ženi , da zajednio oplakuju hudu sudbinu začinjenu pogrešnim izborima. Alkoholom natopljen um , prekri nagovještaje sreće tamom .Ona se izgubi u  vijugama sive mase , koje se vremenom  i protokom alkoholanih bura i oluja u ravne crte pretvaraju.

Svekar ne trepće. Upija svaki Frkin pokret i  rijetku riječ koju iz pristojnosti prozbori. Čak se i smješka. Svekar bi da joj nekako priđe , progovori s njom , neki nagovještaj šta je čeka da. Ali ne uspjeva. Frkin muž se kao kobac nakrilio nad nju . Otrijeznio se. Na visni je zadatka , jer ga je žena poslije godinu dana obećanjem i nadom pomilovala.Ne da nikom da joj priđe. I zaista su mu ona i sin sve na svijetu.

Frka vidi otac joj plače. Žao joj ga. Zna da žaluje život što ga je protraćio . Nem au donbroti miloj mjesta za slobu. Možda bi u svojoj dobroti i svekru radi unuka oprostila. Ali čitav veče strah u njoj jača. Zna da zlo u svekru nikad nije orestajalo da je proganja. Pravila se da ne obraća pažnju , d ane vidi kako se mota oko nje. Neke nesuvisle i prijeteće misli nikom konkretno na glas ne upućuje..

-Vidjeće ona.

-Moja je i ničija.

-Ja sam joj bio prvi , biću i poslijendji

-Kamena mi golotočkog osvetiću joj se.

-Sedam godina sam tuco kamenpo najvećem zviuzdanu zbog nje.

-Zapamtiće ona mene…

Svi misle , prepio čovjek i prolupo poslije najstrože sedmogodišnje robije.

Frka je sve razumjela , i grozničavo razmišlja. Šta i kako? Zna ostanak u ovoj kući će biti njena smrt. Nije noj radi nje. Ali mora radi djeteta. Šta će dijete bez majke? Kako će se nositim sa stigmom majčine zle sudbine ?

I onda dobi iznenadnog saveznika U svekrvi.

Svekrva se zaželjela muža . Napirlitala se  ko  mlada koja se u poznim godinama sreće dograbila. Pretvorila se u njegovu sjenu. A on ni mukajet. Ni da je zagrli. Ni poljubac da joj da. Opravdava ga sa sedam godina teške robije. A opet sumnje je na tren  muči , jer čula na robiji neki skrenu u poganluk. Ali ne , njen muž sigurno nije. Opazila kako snahu gleda. Ne diše. Mjerka je i pohota , strast iz njega kulja. Tako je nju gledo kad je djevojčurak bila..

Sjeća se…. Djevojčurak je bila. Nije se još potpuno ni zadjevojčila. Još se igrala sa lutkicama. Bili su neki rod i ona nije straha od njega imala. A bio je i desetak godina stariji od nje.A onda je jednog dana , u sjenu njene štale  iznenada povalio. Nije znala šta je snašlo. Ništa nije govorio , samo u sjeno bacio ,   suknju joj zadigo i ubacio u nju onu mušku stvar. Zabolilo je , ali je izdržala . Čula, a ponekad i vidjela  je da tako muško i žensko moraju te stvari raditi.On je poslije ljubio i govorio da je njegova mala lijepa djevojčica i da ima tu lijepu malu stvarčicu koja se njemu sviđa.

Ne znajući zašto ,njoj se ta nježnost poslije bola koji joj je parao utrobicu ,nekako svidjela. Kada je drugi dan ponovo ušao u nju , ona je već bila spremna. Nije se bunila i stisnula se uz njega da je manje boli. Uskoro se zadjevičila. Želja se u njoj javila i počela je uživati. Nisu se odvajali jendo od drugog. Ali đavo nikad ne miruje.Sa četrnaest godina ostade trudna. U to doba ato nije bila niakkva sramota ni grijeh. Četrnaestogodišnjakinjesu se udavale sasvim normalno kao i starije.On je morao oženiti ili mu života u varoši nije.

Gledajući kao joj muž nevjestu gleda . Pomisli tako je i mene kao dijete gledao.Tako je balavio dok me nije iznenada i na silu  povalio. Neka nejasna ženska slutnja joj se u mozgu javi.Ona je prosta žena , ali zna šta je pohota i strast. Čitavz veče nije oka skidala sa muža. Pomno je pratila svaki njegov pogled i svaku njenu riječ. Dovoljno je shvatila. Nisu ovdje čista posla. Ovdje se nešto dešava. Po namrgođenom i opakom izrazu  licu svoga muža znala je da neko zlo sprema.

Gledala je u snahu. Ona nije obraćala pažnju na svekra. Bila je usesrešena na dijete i muža. Ponekad bi pogleda bacila na oca.Kada bi gledala u nju , bio je to pogled pun bolećive tuge.i panike. Kao das je govorila :

-Pomozite mi!

Kada je vidjela da su se Mito i njen muž prepili i zaspali u  podnožju jedne kruške ,a gosti počeli razilaziti prišla je snahi i otvoreno , bez uvijanja i ženiranja uptala:

-Šta te mući majko moga unuka?

 Frka je pogleda sa zahvalnošću i  spremno bez dvoumljenja tiho odgovori:

-Pomozite nam stara majko. Ako ostanem dan dulje u vašoj kući desiće se veliko , ogromno zlo koje neće poštedjeti nikoga od nas.

– O čemu se radi dijete milo?

– Ne bih u detalje . Ne smijem radi mira m oga i vašeg sina ništa više reći.  Ali vaš muž sprema zlo. Njegov um je bolestan i zatrovan mržnjom .Molim vas da mi vjerujete. Nikad vam nikakvo  zlo nisam ćželjela ni učinila.

Svekrva je dugo gledala i razmišljala. Bila je od onih žena starionskog kova. Racionalna i  naklonjena tradiciji. Njena ljubav prema mužu i sinu je bila neupitna. Mislim da je prevagnula budućnost i sudbina njenog unuka. Ona i njen muć su svoje otplesali. Njihov sin je već velilki i mora početi sam razmišljati i odlučivati. Ova strankinja je se baš i ne tiče. Ali ipak , osjetila je da je najmanje zabrinuta za sebe.i d aje zaista iskreno zabrinuta za sve njih.

-Šta možemo  učiniti d se zlo izbjefne?

-Moram još večeras napustiti vašu kuću.

-Da ne tražiš previše?

-Ne , ne tražim to ja za sebe. Tražim to za sve nas . Za nas četvoro i za onu dvojicu pijanih i propalih neočeva.- Sagorčinom i bolom joj odgovori snaha.

Nešto u svekrvimoj utrobi  se protumba i ona je znala da nesretna majka , skoro i sama dijete govori istinu. I nađoše mogućnost  da se zlo izbjegne.

 Po koju cijenu?

To sada niko nije mogao zanti.

Godine što hode će sve donijeti kako to sudba nalaže.

Frka Frkica – Sedma epizoda / Drugi dio

Kad eto napokon  i njih !  Iz kuće idu dva najprisebnija čudaka konzilija. To se Mojsije i Herco  približavaju. Polako se zanose., jerpravih pravcatih  hamala se igraju . Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci tegari  dvije flaše kurvoazijea.  U drugoj drvenu  šćemlijica naopako okrenutu, a u šćemlijici pet  kristalnih čaša. I Herco nosi šćemlijicu , ali i kašet piva par tanjira lahke jutarnje meze , presloženih jedan preko drugog.

Privlače peškun. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine , pored  gavrana koji se kezi . Riknu flaša ko karabituša .Tisuće ljutih dijamantića se prosipa po žutini krhkog cvijeća . Krhki cvjetići namah usahnuše. Crni gavran ni mukajet . Zna znanje! Njemu insani ništa ne  mogu . Statični su i izgubili sponu sa prirodom, iako je on mnogo stariji od njih.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni: Žao mu cvijeće. Ostario , godina spreco , a jako presto misliti o posljedicama.

-Obajatio .

Pravda se .Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Herco spusti šćemlijicu , dade mig Jeli Leli Jeleni da nabaci mezu na paeškun. Kašet piva nosi do šadrvana i stavlja ga ispod one frljave i here druge slavine koja ne prestaje da žubori svježinu .

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu kurvoazijea  i  pet  čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema. U svih pet čaša sipa piće., one dvije od sinoć sklanja na sredinu peškuna.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa otrov ,  a ni oni, uglavnom. A na kraju krajeva  , što će tu tolike čaše , , nema Frke Frkice .

Nikoga ne pita gdje je? A kad ne pitaš , ni odgovora nema. Čak i ne želi da mu iko odgovori na nepostavljeno pitanje.

Otišla, ostavila ga. Tačka .  Bez zapete,  uskličnika ili upitnika! Šta se tu može? Sunce i dalje jedri plavetnilom neba. Ptice visoko lete , šadrvan hladi đardin i pivu , konjak je na stolu. Meza mami , harmonika samo što se nije sama razvukla.

Prelijepi život odi  dalje.

Valjda!

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam. Dobri ne zna jel mislio na čaše ili život. A i to nije važno. Prosto pravilo dvojno. Gdje ima života ima i čaša. Gdje ima ćaša zakucaće i život na vrata.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mati nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ova žena koja  nije, a jeste dijete . Veliko . Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti miloj dogodilo.Pogleda u Mojsija , drito u mubarek okice koje se ozariše kao da ih neko najljepša pitanja pita.

Mojsije onako, svojski , jaranski , muški i po mahalski kako je naviko ,ni jen ni dva , ni tri ni četiri , nego  drito , hek u čelenku , tek toliko da potrese i razdrma  mali i veliki mozak I ganglijama zaledi srce i dušu . A bome i utrobu.

-Frku odveli u Vranje , večeras je udaju!

Svi zinuli u Mojsijevu elokventnost i „uviđavnost“ , pa onda u Dobrog da vide dokle je čaša pelina puna .

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist , nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu još uvijek puna miline i tuge djetetovag glasa koji mu još uvijek u damarima titra.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Vraća Mojsiju nejgovu   i udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje , kao da mu je  jedina briga na dunjaluku da dim ne ode na pogrešnu stranu.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju zlaćani  kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu , zhvalan . Problem rješen? Nema više nedoumica. Sve je jasno.Žene ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga. Maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće. A nije nesreća. Kako mere bit nesreća kad se žensko udaje? Svatovi , veselje , korak u novi život.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im prijeko nujna .I nek se i one udaju za one koje biraju.

Pa se ponavlja:

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe. Ali dobro je , lini im se . Pogled mu se razbistrio.Suze se izgubile. Glas čist , zvonak i poetski. I dosta smiran . skoro hladan. Pita ga jel mu herc u dure? Herco klima glavom, ko nov.  A Dobri mu sugeriše da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

“Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.”

Musa odahnuo, ne puno ,ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen,ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu , po jednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu ,onaj isti   gavran , prepozno ga mangup sa Dijaninog mezara ,  ispred nosa ukrade jednu rozakliju .

On ga ne tjera i ne kori.  Svako svoj posao  tegeri i radi. Tako je krojen svijet .

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe. Svi se štrecnuše .

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena. Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hajirl!

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim sve u redu  biti.Valjda ?

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane. Dobrog u lice ljube , o vrat mu se objesile.

Muzikant i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i živi ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No,  pjesma  o Vranjanki je skeptična. Ona je srce njegovo odnijela.

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze, uvijek. Čak i kada nema suza u očima. .

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , iza kapidžika ili šedervana sa kezom na debilskim usnama iskočit Debe  i  obajene zažagat:

-Ja bih je natakario ,da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u takar…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom muhur  mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedna do druge. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u krdo zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta uagrebe, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom sa četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio,  a ona ga nikad više nije skinula i što je uvijek lepršao , dok se grlica bijela  igra i graciozno njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih skršenih  boba.

On ustaje,prilazi joj , grli je i miluje po glavi. Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, ali u ovima nema tuge ni bola.Samo neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz veselu njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao , ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio , samo je odjahao.

Tako su se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte u svatu , u busiji , su čekala neka nova  vremena, vremena stampeda.

Frka Frkica – Sedma epizoda

 Dugo vremena  je proganjala misao šta se poslije desilo sa  Dobrim. Čak i kada se vratila u njihove mahale, niko nije govorio o njenom odlasku .Svi su znali da je tu . Ona je izbjegavala kontakte. Bilo je stid. Zlata i Jela Lela Jelena su je pokušale dozvati. Ona se krila od svakoga.Od njega najviše. Kako će ga jadna pogledati u oči i reći ostavila sam te jer sam morala.

Nakon godina , kada joj je Dobri  ponovo počeo vjerovati , u njegovim sveskama  , našla je zapisanu skicu onoga šta se desilo onog jutra po njenom odlasku. Poslije je Lela Jela Jelena nešto malo nadodala i ona je to zaokružila u čudnu , nerealnu sliku.

„Jutro je svanulo. Vjetrić  nestašno pirka. Ptice veselo cvrkuću i skakuću od grane do grane ., od cvijeta do cvijeta.Poneki zrikavac se javi , zaboravio da mu je vrijeme spiti.Mravi izviru iz gnijezda , ispituju teren.Ne žele da ih ljudi olako gaze i da bez smisla gube vrijedne  mravlje živote.

Dobri sanja da se na zdjelu na peškunu natandario gvaran i kljuca onu jedinu , usamljenu , a tako sočnu smokvicu , bilesim nalik na neka medna ustašca.. Ne može da otvori oči sunce sa levanta uperilo farove drito u njega. Čuje graktanja gavrana i otvarajući oči  vidi ;  zaista jedan gavran smokvicu kljuca.
Što ti je san! I u život se petlja i zadire.
Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

Shvati, nije ga gavran probudio . Bio je tih u svom hinjskom  lopovluku. To njega plač budi.
Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa prazninu. Siguran je. Nema nje. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću   izobličeno, ridajuće Zlatino lice i bukadar suza.
Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže pa ih grdi.
Malo je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega , a i nikad je nije vidio da plače. Osim kad glumi. Još je bunovani dalje traži Frku. Okreće se na drugu stranu , hladovina šadrvana ga zapljuskuje . A uz sami jastuk , na ivici ležaja  , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , na koljenima kleči .Čini se da je u molitvi , ali jecaj što izbija kroz šake kojima sakriva   lice , je izdaje..Molitva je puna suza.
Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati. Ne sluti na dobro.

Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on za sebe .  Zna , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slab herc u konziliju. A i kalendarima koji su ga stizali iza svakog ugla ,ojačao je. Život ga naučio kako , ne osvrćući se ići dalje i mirno , saburli čeka ono što nosi  slijedeći stađun.
Nalakti se, pa zbunjeno češka po kosi. Baš ko neko zbunjeno dijete. Ono naopako desnom rukom iza lijevo uveta. Pogled mu ponovo  privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se raspored poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun.

-Nije milo dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše.- Nježne misli mu se roje, a srce mu se širi i raste ko rođendanski balon.
Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran, sliježe ramenima i pogled klizi dalje.
Pored njega, na otomanu gdje se u svojoj ljepoti i krhkosti sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvena ribizle i dvadeset pet rozaklija izvezeni igrom djetinjih prstića u srce. Bijele ljubićice, tek sasvim malo uvele , u sred Frkinog srca zalegle, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok. Čini se srce je to djetinje koje krvari. Pored njega jedna svjetlucava kameja od žada . Na kameji uplakano dječije lice. To je njegova Frka Frkica.
On miriše ljubičice, predivan je to miris, još sasvim svjež , na djevičansku nevinost miriše. Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku i diže ih usnama, tek slabašno dotiče i lagan dašak daje. Pita je:

-O Frka Frkice , zašto tužna si ti, kad se volimo mi.

Vidi djevojčica prestaje plakati i velike crne oči se smiješe. Kako je taj osmijeh djetinje  dobrote  blagosti pun!

On vidi da Frke Frkice u ovom đardinu nema . Ne pita se  gdje je. Ne pita ni one dvije ucviljene udovice .Nema potrebe da  troši riječi.Jednostavno zna da je nema. I prihvata to. Otišla je . Zna da je morala. Neki je nerazum potjerao.

Uvije kameju u ljubičice i zajedno ih spušta u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno. Želi da se ispuni tišinom i mirom prije neke konačnosti  koja će tek uslijediti.
Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.
Pere ih , pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Dvadeset peto zrno stavi među usne, htjede ga žvakati, pa se namah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal.  

Tako dvadesert četiri puta. Tiho , beskonačno sporo i mirno . Kao draguljar koji niže rubine u skupocjenu nisku.

Negdje na polovini voćne procesije , nešto malo niže sa lijeve strane , lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal . Rese se igraju i jure, trepere i iskre svakim njegovim pokretom.. On ih umirujei, lijeve rese lijevom rukom, desne ruke desnom rukom. Izravna ih .i miluje.
Tačno na njegovom srcu , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i spoji sa onim na šalu i počinju u istom ritmu da plešu, bolero zvani Ples Ljubavi.. On srca pogledom strogim smiruje , kaže vrijeme za ta ples nije. Srca se smiruju se i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena podigla glavu i više ne jeca.
Zinule i bulje zaprepašteno. Ili po mahalski bleje.
Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle. Kao da je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se da je miran ,  razborit , usresređen na posao i lucidan.
Nema druge , kontaju one. . Dobri zvizno; načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u još dublji mrak.

Frka Frkica – Šesta epizoda / Četvrti dio

Prije nego ode , bol rastanka i tuge joj maglom obavi mozak .

Da  vrišti ?

Nema smisla !

-Ovu poslijednju četerestinu je izvrištala i oplakala za čitav život.- tužno misli ona. A ne zna , još je dijete , koliko čovjek u sebi suza ima i koliko se može toga desiti , a da prethodni jauci , jecaji i suze nisu ni mala maca u odnosu na ono što može slijediti.

Da ga probudi , da mu kaže šta je sudba  njima dvoma njenim izborom spremila , od sutra pa ubuduće, samo će zakomplikovati i nove nerazume raditi. Zato mora otići od njega. Boli je žiivot , ali tako mora biti. Zna povrijediće ga više nego ijedna koju zna.  

Da kune ?

Koga i zašto.

Za sve su obadvoje krivi.Nije bitno ko je više ,a ko manje. Za svako  nisu se našli potrebno je dvoje jednake krivnje.

Da osuđuje?

Zašto. Ne mogu se aveti prošlosti vratiti ,  ukrotiti  i spengati i reći :

-Krivi ste !

Zna zaboliće ga , ali i oprostiće joj. A opet zna i njegovu časnost. Nikad više neće biti kao prije. Nikada oni neće biti par.

Njima nije bilo suđeno čak  ni ono mahalsko – dvoje se našlo pa se opet nije našlo. Oni su imali nesreću da se susreću i da se zavole , ali da ne pripadaju jedno drugom. Uvijek bi se nešto ispriječilo između njih. Pogrešan izbor, nepravi momenat, splet okolnosti . Ma mogao je to biti i lahorac koji je duvao u suprotnom smjeru od niihovih pitanja.  Uvijek će nešto stajati na putu njihovoj ljubavi , kao muhur rastanka , na kraju tućnog  ljubavnog pisma.

Jednostavno njima se nije dalo. Kao da se neko proklestvo ušunjalo među njih , i čim bi nešto po ljepoti krneulo, samo bi pogrešne strune zatitrale i ona je ostajala bez njega , nijemeći od tuge i bola. Uvijek se molila da im se bar jednom osmjehne sreća. Mislila je da ih tada ništa ne bi moglo razdvojiti.

Vidjevši  da je on snove prigrlio, polako sam se izvukla .U nekoj ljutnji i bijesu sve sam ponude na peškunu ispremještala.I ribizle , i rozakliju i baklavicu i tulumbu .I šal sam uplela. Sve sam pomiješala u neku nadrealnu  sliku . Pa onda pokušala osmisliti  neku konceptualnu instalaciju ,  neku sliku , poruku ostavila.

-Volim te mili , srce mi je slomljerno, moram te ostaviti , oprosti mi.

Napravila mu srce,od šala, ribizli i rozaklija. Malo  kičasto, ali iskreno, dječije. Uzela sam njegov upaljač, curvoasier nasula i jednu njegovu ciganku zapalila.

Popušila i ispila, ružicu viljuškom poderala .Ustala,upaljač u ruku sakrila, ruku srcu njegovom prinjela. Vidjela sam kako je njegovo srce zadrhtalo kao površina jezera kad ga lahorac iznenada napadne.

Znam, slikar je i poeta , razumjeće poruku . Otpetljaće zbrku koju je učinila. I neki inat je proradio u njoj Samo sam smokvicu , nedirnutu  na peškunu ostavila , kao žal za nebranjem.

 Nikad u životu ništa nije ukrala.Uzela sam njegov zlatni upaljač , sa ugraviranom djetelinom sa četiri lista. Ma šta uzela ; prisvojila ga  , ukrala. Htjela sam da imam nešto njegovo da me grije , tamo u daljini , i u  nekom drugom  stranom svijetu . Ali ostavih  mu kameju od žada , sa svojom slikom,   moj talisman da ga čuva od zla.

Tišina je bila takva kao da se neko sahranjuje. Ne , niko , nikad  neće moći sahraniti moju ljubav , ali sad  moram poči i ubiti njegovu . Zna neće moći . Niko ne može ubiti vječnu , bezuslovnu ljubav.Tiho se sagnula , nježno , u usne poljubila usnulog  , nesuđenog ljubavnika .

Čitavo vrijeme je imala nelagodan osjećaj da je neko posmatra. Zato sam suze sakrivala. Zato sam se kad je on zaspao,  pravila da spavaam .činilo mi se da sam čula prigušeni jecaj nekoga ko umjesto mene plače. Neki anđeo? Ne znam , ali bilo mi je lakše jer je neko dijelio moje suze.

Pođoh , ali se vrnuh i još jedan očajnički poljubac mu dala. On se nasmiješio i nastavio da sanja.Tiho samse ka kapiji iskrala.

Izlazim ja ,  a Luca pred mene .Zastanem u meni straha nema, jer za njega mjesta nema. Svo mjestoje bol uzela i gledam, ništa ne govorim. Luce me zagrli i pitam, iako zna:

– Šta sada malena moja, kamo bježiš?

Pomirljivo i i smireno , kao Dobri sliježem ramenima i  odgovaram :

-Idem u Vranje da se udam ,za sina čovjeka koji me silovao. Mito mi rekao ako se ne udam ubiće i Dobrog i brata mi. Šta ću , moram , nema mi druge.

 Luce me ubjeđuje da mi može pomoć. Sumanuto  skoro histerično niječem glavom:

-Nemoj molim te, ništa i niko  ne može pomoći .Mito je taki kad nešto kaže on to i uradi. I molim te , najljubaznije te molim, ništa Dobrom ne govori , da me ne bi tražio ili krivicu osjećao. Ili nešto nepromišljeno učinio. I bolje je ovako . Boljeće ga , ali će se on praviti da mu ništa nije i ponos njegov neće me tražiti.

I   nije me nikad tražio.Ne nije bio ponosan ili ljut.Samo je malo izubio povjerenje u mene  zato što nisam imala hrabrosti da mu kažem istinu.On bi već nešto smislio.A i sve je bilo gotovo.Ona je tuđa žena.U svetost braka ne treba barkati.

U strahu da Luce nešto ne uradi u ruke je dijete ljubim, ko majku svoju , suze mi navrše , htjedoh  da se istrgnem i   bježim. Luce mi ne da, zagrli me,  do auta ,ilicijskog me vodi. Posjeda me na zadnje sjedište ko princezu neku u bijeloj anteriji i njenom  srebrenom svilenom šalu,koji mi je umjesto onog srcastog moga  dala.

Kapu na glavu stavlja i motor pali.Gleda  u retrovizor, ja se pravim da spijem.Čujem je kako tiho sa motorom priča::

-Motoru tiše , to dijete umorno leglo je da spije,snovima nesreću mije. Vozi je  prvac malo  više Sedernika.

Pred kućom Mito sav na iglama čeka. Kćer mu Frka na usud docni. Ostavljajući me u autu prilazi mu i kaže:

– Ova će ti svadba nekažnjeno proći. Ne da dijete na tatku svoga, iako joj on nesreću sprema i život unoštava. Ali pazi se Mito , prneš li, pljuneš li ili se nakašlješ malo jače nego što mislim da je dozvoljeno Goli ti otok za vaskoliki život ne gine.

Frka Frkica – Šesta epizoda / Treći dio

Dobri , skamenjena gromada , omamljen ko da ga je neko mokrom čarapom punom sačme po čelenki hekno, polako ka kući ide, približava se vratima hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda:

– Oh, usude , usude !

Tri  kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna na mramornom pragu cvijet nalik crvenoj , tek procvaloj ruži rišu. To je ona ženska krv , koja ima onu boju koja nije zdrava.

Šuti on veliki tajac, šuti i tišina. Đardin je potpuno umukao.Ništa ne govore, novu ogromnu bol ćute. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami , do peškuna. Stisnut je, nešto ledenije izgleda, nalik onoj okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.

Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta  položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu , lagano čep zavrće.Otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jermenka pleše.  Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.Toliko intenzivno i zantiželjno ko da će postati gatalac u žar od cigarete .

Okamenjena gromada pritišće ono pokretačko dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i čistu dušu da može sve  snove i sve pjesme  dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira,  što su  sjetne oči zarobile i sa iskrama modrih ljubičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plavetno , more gorko i duboko  mora i može roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi  i boli isto ,  ipak onih par stađuna  više, što ih Meri Cetinić ima prave tu razliku.Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama riječi , akordi  i snovi na sličan način u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu .  Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica  zvana usud  za sve se pobrine.

“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

moji se dani kroz vrime vuku

s teplin i ladnin život se miša

žari me sunce , pere me kiša

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

a daje gazim vrime mi biži

stađuni moji još od početka

korak po korak , kraju su bliži

Stađuni ,stađuni moji

di je sad ono proliće cvitno

stađuni, stađuni moji

i lipo li,to vedro i sritno

dok jesen stere lišće na stazi

ruke me stišću o zime mrazi

stađuni, stađuni moji

Sa rukom za ruku

ko će izdura do kraja gazit

jedni će nestat ko da ji nima

na me će pazit još samo zima.”

Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenim stađunima , koji su ,  eto ,  vrlo bliski ovom vaktu.

Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , zima nove,stavlja ih među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.

Jedna ručica mala, jedno milovanje veliko, pogladi ga po licu .Iz ustiju mu vadi nanijećenu cigaru , pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi, ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.

Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju ,   se  čašama ne kucaju.

U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju piće.

Mramorna se Afrodita  zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.

Ona ga gleda i šali se:

-Baš je ovaj život ponekad prava  kurva,mili moj.

On je ne gleda i ne šali se:

-Dobro došla , ponovo,u naš svijet, mila moja.

Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj zaslijepljine prvom ljubavlju.Ona to još ne zna , ne i pravom.

Šute i kraju  privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih, koje ih negdje , u nekom vremenu budućem sa nestrpljenjem čekaju.

On opet sipa kurvoasier ,  kažiprst položeni rubin tekučine što mami  . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.

Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.

U očima im  led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.

Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.

Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , sinhronizovano.

Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:

-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.

On je gleda i zaljubljeno kaže.

– Ti si uvijek tako  prelijepa ,kao preslika neba , krasotice moja.

Ona ga zahvalno gleda, malo se propinje i poljubac mu otima. On joj ga uzvraća i mnije :

– Ipak nikada nije sve crno.

Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ;dva fetusa  jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Ponekad bi im se  neki ljubavnički poljubac oteo.Po licu rukama  milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru  i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu i zacrtaju.

Sa prozora  ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .

Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti ,što je dobila  kad je život proplakala.

On se nasmija i reče joj:

-Srebrom si označila garnicu.

Ona uzvrati:

-Bolje srebrom nego crvenom đuvezijom.

Prsnuše u smijeh.

Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

On je stišće , nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

 On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.

Netom,   stišava se  i glas tanani mili  i samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi  od mjesta gdje je pred ponoć nastao:

” 

…Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..”

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije .  Da ne prepadne prelijepo dite malo. A i pogano je.

Ona bi pjesmu ponovo  počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A kasnije?, Nemojmo biti zlehudi…

Zato je samo grčevito stišće ,  u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj  u krik , krik u bol  , bol u nerazum i slomiti dijete.

Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:

“Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri

ti po mene ne dođe. “

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna?  Izvjesno je da ga pušta u meane,  i  da više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san.

Budna je.

Jezivo  budna i pribrana . Vrlo pribrana ;  kao čeljade koje je svoju sudbu izgatala ,  vrlo dobro je zna i prihvata . Mireći se bez pepela , pokore i bez pobune.

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.  Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.

-Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija .. Tri su ti djeteta i  život i ljubav  poklonila.

Šapuće u mirisnu noć , što opet  ona sama , ljubav je? Čudi se odakle mu ona pogana psovka! Valjda to dođe sa godinama.

Frka polu budna  usni, neki zbrkan san. Srce jeknu  joj ili jaoj. Ona se budi, i san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.

Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Da ga utisne u sjećanje.

Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora putem  svoje sudbe poći.

Frka Frkica – Šesta epizoda

Kao što rekosmo , poslije onoga oni Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nisu zvali.  Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila.  Zna kriva je. Skrnavila i kršila  mu cvijeće. Treću najveću ljubav.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke krhke  uzele u kuću uvele.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala ih plavih i bijelih i kombinacija  i bijelih plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonicama  .Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.

Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice vajao .

Maržoretkinu odoru bi joj skinule ,  anterju obukle. Bijelu , prema duši njenoj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

One su druge  blentovije su malo skrajnuli. No ,vratiće se oni Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost . Tren nerazzuma?

Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog društva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa  se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.

Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu …malena moja čini mi se da te malkice volim i  da se zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno usudno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Ne da Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , niti će ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu  rane moje nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi, sve iščekuje.  .

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga   nikad, za života,  nije stigla izbaciti.Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je :suze same liju. Samo Nebo, jedno jedino,neponovljivo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  ispklakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija,  kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) .

Ona je mudraca naučila; podučila,  kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca.Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do  boli, do  jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos..

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od   neizliječive bolesti : Ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući.Tako je pun neba i ljubavi.I nebeskih blagodeti

Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda.

Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih kad saznaju, tako da će svaki damar  sam za sebe  isplakati.

Univezumu je to, sve  tako blisko i tako daleko i uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.

Troje već  nije par, to je nerazum

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo, i poklanja se djetinjoj  ljubavi.

Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić.  Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka traži pomoć, maestro ga podržava. Akord  , dva  nijansu snažnija se glasaju ,  pa ih vraća nazad,hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:

Sve je nekako usporeno i trenutak kao da se ponavlja.

Frka pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:

“Ponoć već je prošla

Vreme je  da se spije “

Glas je tih,  jedva čujan, to je šapat, molitva nebu  koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali se još uvijek  ne da naslutiti jasnost kristala.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

“Srce joj je budno

Davnu želju krije “

Ona je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

“Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.”

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema . Ona i šeće,  i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata,  želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu  u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj cijeloj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da za njega je on kriv.I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On;  on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.

Dobri pribrao misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

“Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo. “

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka i njen glas. To je obostrana bol  ljubavi ,  zapletena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da  po nju  dragi dođe , da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon procvjeta i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna ,da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak u iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?

“Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo.”

Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena dječija i velika duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam samo dobro dijete , ali riječi ne izlaze , valjda ga glas izdao.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste  da bude dijete i da voli.

Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,

“zašto…Dobri bekrijo….

Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ovo ime  ima lik i stas, i neku plemenitu dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko nije zatečen.

Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila. Više  se nije  imalo   ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . Ili koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala.

-Ništa se ne brini malena moja , sve će biti u redu. Ja sam tu.

Ona zna ništa nije u redu. I nika dneće biti. Slagao je , a još to ne zna , i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.

Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli stati čisti i nevini. Oni to i sada jesu, možda, tek malo,  sasvim malo zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili. Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli   kaže :

– Dragi vreme je da se spije.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :

– Dragi vreme je da se spije.


												

Frka Frkica – Peta epizoda / Treći dio

Vrijeme kao da stoji. Život nikako da ponovo  krene . Mrtvaja . Čega god se prihvate stere ih pomisao o uzaludnosti. Nekako im mnogo toga nema smisla.A opet osjećaju da ništa nije bez svrhe. Da sve ima svoje odgovore. Shvate ,da nisu toliko pamenti koliko misle da jesu. Ima mnogo toga što ih može poremetiti i izgirati. A to nije baš veselo. I tjera na razmišljanje . a kad čovjek počne razmišljati … , uh tek onda boli glava. I zato ni neće da misle. Od misli im otekne um i crne misli se roje.

 No , mladost osjeća damare .Život cvate u njima. Znaju sve što je živo , živjeće dok mu ima života. Možda se oni zpravo zbog toga bune Život je prelijep , ali ga ljudi zacrne i uprljaju. Ne znaju zašto je to tako. Ne shvataju. Život ih još nije iskvario  da prihvate zlo. Mole se Milostivom da in brani od zla.

Činilo se da su zaboravili presvijetlu i preliejpu Kosaru. Od dostojanstvene i skromne  sahrane , kojoj su prisustvovali majka , dva brata , Luce , Frka Frkica , Dobri i  mahalaši sa ljubama,niko je ne pominje. Niti riječ da zucne. Suzu da pusti. A bol ih dere , proganja i proždire, a oni je ne mogu vratiti ni zaboraviti.

Jednosatvno Kosa je usnila . Nema je .  I to je to. Svaka priča je suvišna.  Prelijepi život opdi dalje. A vi se narode snalazite kako znate i umijete. Ko vam kriv što niste savladali osnovne zakone levitacije i reinkarnacije. Sve bi bilo lakše. A sada se snalazite kako znate i umijete.

A opet ništa , nikakvo znanje i saznanje nije vrijedno ljubavi i milosti Božije . I ljudske.

.Ome nema, Blentoviji se Kosa kasno u umu desila. Odletjela grlica dok je on budalesao. Konta gdje je pogriješio. Tegari dijete krivicu bez krivice. Niko nije kriv. Da nije budaleso ne bi je zabavio , radovao i srećnom činio.Ne bi upoznala toliko dobrih , nježnih i osjećajnih ljudi.

Deba i Lenji se nekako izolovali. Krivicu nisu mogli saprati. Jedino se Mojsije borio sa svojom krivicom i činio sve da se iskupi. Znao je da je debelo ogriješio dušu i da mu se možda neće oprostiti..On , Zlata , Jela Lela Jelena i Herco su pokušavali Frku Frkicu  i Dobrog  da dignu iz „ mrtvih.“..

I pored sveg truda druženje  nije išlo .Sjena Kosarine smrti se navukla nad njihove đardine.Debi i Lenjeg nisu zvali kada su Frku i Dobrog zvali.

Luce je sa distance pazila na njih. Znala da su sada lomni , da ih je zlo nanjušilo , i da će im trebati paska i pomoć da ga izbjegnu . No , znala je da  nije mogla mnogo učiniti. Sada je sve bilo u rukama više sile.

Mahala ima svoje nepisane zakone.Previše oholosti i objesti nme može proći bez posljedica. Sve se vraća . I činjene i nečinjenje. I sve se plaća .A oni su dosta toga poremetili i ugurali mimo svakog reda. Lako je reći sve je igra i zabava. Ali treba biti i časnosti i dostojanstva.  Ii čestitosti. O oni su se i ne htijući znali ogriješiti o zakone , etiku i časnost mahalskog bitka.

Luce je znala da se njen svjetovni dani bliže kraju.vrijeme koje je provele oko mahalaša joj je pomoglo da donese odluku. Ona nije za ovog svijeta.Previše je bola i tragike u njemu. Neprikosnoveno ima ljepote i oaza gdje se neka djeca vole , igraju i jure i zlo kasni.ali kada ih otkrije zalomata se mešu njih.

U stvari , nju su samo Frka Frkica i Dobri vezivali za mahalu. Nije znala šta sa njima. Ako se Frki i Dobrom nešto desi , ne bi sebi mogla oprostiti. A svije tu kome živi bi bio nepodnošljiv. Samo zbog toga se još nije povukla i konačni zavjet dala. Nije znala koliko još vremena ima, ali zna da će se definitvno morati odlučiti.

Fraka i Dobri se osamili ,  svako u svom halvatu . Činilo se da ih nema. Tek bi se pojavili u Zlatinom đardinu , kada bi ih ova pozvala. Njen poziv nisu mogli odbiti.Jela Lela Jelena i Herco bi im svojoj dobroti i srce dali , da su im iskali.Mojsije je pognute glave svirao , samo one stvari koje su im drage bile.Ugađali su im.

Frka i Dobri su im bili zahvalni , ali kad nešto napukne ,praznine se nikad više ne mogu popuniti i zatvoriti.Na frki se vidjelo da je obnevidjela od bola i tuge. Na neprebolnu ranu Kosarinog odlaska se nadovezala nova tragedija. Frka Frkica je obnevidjela od bola , a nije ga mogla nikom ispričati.

I Luce i Dobri su znali da se nešto grozno dešava , da Frka očajnički  traži neki mir koji joj otimaju.Kad bi je pitali šta je muči. Samo bi panično dfosta agresivno odmahivala glavom:

-Nije mi ništa . Sve ovo što se dešavalao me izmorilo.

Nisu joj vjerovali. Ni Luce ni Dobri . I pomno su pazili na nju. Frka Frkica se u neko doba primirila . Na licu joj se pojavila neka konačnost , neka spokojna tuga i odlučnost. Kao da spoznala šta joj je raditi .  

I taman kada su svi mislili da će se stvari kako tako dovesti u neki neophodni minimum normale ,  nad mahalom su se ponovo nadvili tamni oblaci. Sve se istumbalo. I ponovo su vremena postala obijesna i stampedasta.

Zlata po ko zna koji put hoće da sastavi Frku Frkicu i Dobrog., iakao dobro zna da se ništa ne sastavi , što sudba razdvioji ili ne odobri. Mojsije je još uvijek  ka stećak u Zlatinim , pa tako i mahalskim susretima. Naravski pozvala Hecu i Jelu Lelu Jelenu. Igrom slučaja , skoro da se  veče  „ skršenih srdaca „ kako ga Luce nazva poklopila sa Kosinom četrdesetinom. Dan dva  gore dole.

Zna zlata njihovo osnovno pravilo:

–  Mi ne tugujemo,mi ljubav slavimo  i kada nas smrt nečija mori.

Aha kako ne , misli Zlata.Nije insan kamen. Kada ti je sve potaman i ljepota staviš ga u  dđep  da te bar nešto žulja.i nosiš ga neko vrijeme. Kad ti dosati ili se pojave tmurni oblaci , izvadiš ga i baciš što dalje od sebe. Eh , da je tako lako. Čak i mjesto gdje si držao kamen će te još mnogo vremena žuljati. A kako ba nećeš za živim , prelijepim insanom suzu pustiti i tugovati.

A opet , naučila. Ovi mahalaši samo stisnu zube. Prihavte se ćemana . Pa ćemane i ljube u ruke . mere i koja ljuta .Ako ljube izgube , onda snove  i tišinu u srce i snij i snij. I ni jene suze , ni jednog jauka  ne pusti. Ner daj da ti se zlo , dušman  tvojom tugom sladi i raduje.Sviraju , pjevaju , igraju ,  ljepotu i tragove one koje nema  traže  u svakom dahu i trenu prelijepih noći što im Nebo poklanja.

Luce , Frka i Dobri su znali da je to bilo na četerestinu.Da li je dan obaveznog  pomena  imao kakvog uticaja na događaje koji su se izredali kao  po nekoj zacrtanoj neumitnosti nije bilo jasno.Svi su u nislima nosili Kosaru , ali je niko nije pominjao.Niej želio da poremeti noć novih mladenaca.U svakom slučaju činilo se da se bauk predodređenosti nadvio na umilnu noć nad  čudesnom đardinu koji je bio smješten u jednoj prelijepoj ulici niže Bjelavskih mahala.

Ulica je imala simboličan i eopski naziv . Ašikovac.Eh , koliko je ašik ljuba stolovalo u beharli i cvijentim đardinima Ašikovca.Koliko se ljubavi i mladosti ispreplelo i ostavilo traga , irpičanim i neispričanima bajkama i tragedijama u stoljećima prije ove snene zvjezdane noći koja je mirisala na sreću i ljubav.

Dakle , sve se uresilo  po ašik tabijatima svih vremena . I birvaktile i današnjih. I islamskih , i jevrjeskih i krišćanskih. Lijepa , mirisna noć puna zviježđa , cvijeća i utihlih ptiica  Puni purpurni  mjesec je tiho i nestašno blagoslovljenim nebom  plovio , obasjavajući mramorna   zdanje čestočesmenog  šadrvana, koji je gornjim dijelom bio fontana želja. U donjem dijelu

sa isticala   frljavo hera druga slavinom, nalik na žensku dojku koja se u pubertetu malo otela anatomiji.

Raskošno cvijeće , tisuća vrta u tisuću bopja u sjeni jorgovana i jasmina je treperilo i svjetlucalo tragajući i kradući mjesečevu svjetlost   Sum šadrvana i kapljice vode koja se prelivala u tisuće mjesečevih kristalnih iskrica preplavila je đerdin. Huk sove i krik kukavice su ponekad prekidali tišinu koju je nosila čarolija noći.

Kada su Frka i Frkica ušli i baštu zastali su opčinjeni prizorom.Nikad ni jedno pozorište , koliko oni znaju , nije imalo ljepšu , autentičniju i fascinantniju scenografiju.Uz ivičnjak cvijetnjaka postavljen je oveći , svijetlo plavi plišanji otoman , nalik francuskom ležaju, sa puno mekih jastuka i prekrivača.

Frka Frkica takvu ljepotu nikad nije vidjela.A opet malo je to smetalo. Previše je asociralo ne nešto što bi trebalo da se desi.

Dobri je mislio :

-Još mu smao baldahin fali , opa da izgleda kao budoar neke kurtizane.  

No , dobra namjera ,četiri zaista vesela lica  i par stoljetnih  peškuna su ublažili nametljivu asocirajući dojam ležaja.

Dobri se sjeti jedne izreke, ne znajući odakle mu i zašto se baš sada javi:

-Dobre namjere ponekad  prizivaju nevolje!

I Frka i Dobri pomisliše isto:

-Scenografija je pripremljena bez konsultacije sa budućim glavnim akterima. Nisu načisto da li im sve to odgovara. Još uvijek im damarima rumore suze , prelijevaći se u krvotok kao eho jecaja od srca.

Njihova dobrota ih priječi da bilo kakvom rječju , gestom ili pokretom bace sjenu na  zaista mnogo uloženog truda.

Pogledaju se , nasmješe se , stisnu ruke , on je poljubi u obraze , i Zlata i Jela Lela Jelena mu uzeše iz ruku i uvedoše u kuću.

Frka Frkica – Šesta epizoda – Drugi dio

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi  život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djeti njarije izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i  zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Kosara , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !

I onom drugom : NAVSEGDA!

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .Navesgda! A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne sa okusiom tršnje  , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik djetinje duše.

Frka Frkica – Peta epizoda

Kosa je je odlepršala nježno,nečujno i lako kao anđeo prozračnih krila.Takva je i ona bila prelijepo kristalno tkanje  , vazdušaste ljepote ,prekrasni tihi  anđeo velikog nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je a osta u srcu svih nas , santa leda neprebolna .

Ono jutro kada je Luca umarširala u naš život i kada su se svi razišli ostala ona sama sa Dbrim. Mene unijeli , Luca me presvukla i ko bekanku povalila na roditeljske bračne krevete. Izašli nji dvoje na verandu , da me ne smetaju i zapravo , iako njihovo poznanstvo seže više od trinaest godina , progovoriše prvi put više od one dvije  riječi: :

-Dobar dan!

Lucina pripovijest o onome što se dešavalo tih dana poslije Frkinog slamanja

  -Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najtananija ,  čestita i prelijepa djevojčica.Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

 Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Dobra bića kad umiru ili imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije steod onih  najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala  bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam je Luca  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati ,a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, ali mnogo bučniji , ali i iskreniji. .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskrneo vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji.  

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

 Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on.   Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar,  ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u navlas  istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Frka Frkica – Peta epizoda – VI Dio

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata , harmonika, i Frka, a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko zaštititi.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Osjeća on to. Nije da mu je svejedno ,  ali njemu bi to bilo normalno.

Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije. Ili ne daj Bože tuge, kuknjave i suza. Ma čak ni uzdisaja. Možda neki žal , jer Frka je Frka i nju teško može bilo koja nadomsjestiti.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute do kraja. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride. Takav vakat. Prelijep i takarli, u onom lijepom takarastom smislu.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafajtati.

Lenji je toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu, sada ,  Mala Guza vještačko daje i remeti  ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , jal iz bašte  u odaju, jal’ iz odaje u bašću. Lejla sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih drugi ne postoje,samo im jahanje na umu.

Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti. Stvar trzaja i navike. Navikne se čovjek na zvuk riknjavajućih basova.

Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije. Proljeće kao da se gubilo, djevičanske ljubičice su nestajale. jedna za drugom. U nepovrat . Osjeća to on.Više ih neće sresti.A preliejpe su bile. Svaka .Dostojanstvene i čedne u onom nejuzvišenijem i najsuptilnijem smislu. On je dio po dio sebe , sve više u dubinu nutrine sakrivao. Bojao se ako ako ih ostavi na javi , opet će mu neka grlica srce skršiti.Radi njegovog dobra!?

Aha , jes kako ne.

Pustio je da Mali Princ odluta . Nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri sačekuju i nestaju.

Tu je i pridošlica  Hana rođaka , koju Zlatina majka ostavi , da nadzire krepost kuće , da se kakav nered ne bi zbio.

Ih, kakav je to nered , ako se koji par malo povali i provaljucka. Nije nered ni kada se puno povali i  provaljucka. Nered nastaje kada se previše valjucka, pa se izgubi smisao za realnost, pa  djeca dobiju djecu. A i to se ere srediti. Ljubav bi morala uvijek pobijeđivati. Nažalost….

A ta Hana upečene  i kisela ko dijete sa  turšijom u  ustima . Uspravna ka problijedjeli  kameni stećak ispred muzeja,  sa strane gleducka  i mršti se.

Deba nju ne zna ,ali mu se čini da Šanel 5 žubori. Kaže, te je lako prepoznati. Sve odreda su pizdunke, ma šta god mu to značilo.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda, zakopčana do grla, rukavi  do vrha malog prsta. Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao.  Misli tako joj i treba, jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba, uznemirio se, Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju,razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima. Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega,  pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini, prozbori nešto. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, iako je dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti da bi se gospodski mezuckalo. Nije  to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a morao.

Zadnjih mjeseci ,Vesna i on se grčevito družili.Nisu se odvajali jedno od drugog. Uvijek u nekoj ekstazi i uvijek na ivici plača. Joj , mamo mamice , koliko se ljepote i uzvišenosti u njihovim dodirima bez puno riječi prelamalo i bolilo. Previše nečega , pa makar to bila iljubav ne sluti na dobro.

Vesna je morala otići . Nije to bila čežnja ciganske duše za nepoznatim prostranstvima. Nije to bio ni zov predaka. U jeku najvećih nježnosti , na kamari dušeka , jastuka i lepršavoj prekrivača , u nestavrnoj noći srebrenog sjaja , u odjeku pobješnjelih dodira , u trenu nepojmljive sreće Dobri osjeti Vesnine suze na svom licu.

-Jednostavno moram otići, – reče Dobrom – kao da me nešto silno poziva i nekud vuče. Ovo ovdje , ovo naše , ova ljubav toliko ljepote i sreće nosi , da me prosto strah.Sudba me tjera : idi , bježi , bolje u tujini nestati nego voljenom čovjeku , koji te toliko voli i sa tobom dušu dijeli ,bol nanijeti. Molim te Dobri moj , ljubljeni i voljeni , jedini moj , ne zaustavljaj me i oprosti mi.

Dobri je gleda i ne vjeruje. Ne , te riječi nije izgovorila njegova Vesna . To joj neko sihire bacio. Ne nemoguće …Ona ko da zna šta mu se u mislima roji , usnama mu poklopi misle , zagrli ga , okrenu se povuče na sebe i ponovo krenu očajnička igra , u kojoj strast i izgaranje potiskuju svjesnost da je to njihovo poslijednje vođenje ljubavi. Onaj umiulni , nježni i uzvišeni , poslednji labuđi ples. Njihov poslijed nji tango.

Normalno , Dobri je nije zaustavljao. Još kao dijete je spoznao koliko je sitan i nemoćan da zaustavi ono što se desiti mora. Usud. Nije ni zaplakao. Nisu mu se ni ramena stresla .Otpatio je do dvorišnih vrata Nepolju je čekao taksi.

Zagrlio je , nježno , ne ljubavnički. Više očinski.Poljubio je , kao da je to prvi put. Plašljivo , sneno i sa nadom, da sve će biti dobro.

-Sretno ljubavi ,moja ljepoto moja , čuvaj se . I vrati mi se.

Gledao je taksi kako polako slazi niz njegovu mahalu. Ona je izbacila nježnu sedefastu ruku i mahala mu dok auto nije zašao za ugao. On je pratio i iza ugla i vidio da još maše , i da plače , i vidio je da želi da se vrati , ali kiša iz vedra neba i crnilo koje se naglo stušti na Bjelave rekoše joj : povratka nema. U Dobričinom oku se uklesala slika za sva vremena.

Ona je mahala bjelokosnom rukom koja ga je maloprija grlila. Na prstenjaku joj je svjetlucao zlatni vjenčani prsten sa srcolikim rubinovim kamenom. Njegov poklon.Kiša je bjesnila , crnilo se spustilo do asvalta,Zavladao je mrak Jedino je plavičasti taksi svjetlio u tom jutarnjem mraku . Poslijednje čega se Dobri sjeća je okrugli znak na autu, sa trodjeljelnom razdjelnicom unutar kruga. Poruka bila je tako simbolična za taj momenat i za vrijeme ovih dešavanja :

-Peace sister peace. Make love no war.

U svom tom halu amolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj rodicu , pizdunčicu ostavila da je nadgledava. Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, anterije,šalove, plesove, vrisku i ciku .  I refren – Joj , mamo maice. On je najviše intrigirao.

Ne boji se Zlata  ničega. Svoj je i Mojsijev insan . Ne može joj niko , ni mater, opepeljiti , ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može. Sve mu o Hani-Ani ispričala. I šta voli , i šta ne voli, i šta bi voljela i šta nebi voljela i šta bi najviše voljela. E , za to šta bi najradije voljela, Dobri je maher. I Zlata vjeruje, zapravo zasigurno zna , da on ne mere mašiti. Tako će svi ,  đematile biti zadovoljni. Nije je mogao odbiti.

Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila..

Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje . Zasjela mu među koljena,anterija u tonu sa novom melodikom se ko raskošna bijela đula rascvetala.Bjelina se na sve strane razbacala.  Mojsije skonto pogled, pa Zlati  nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku; njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neke stranjske hablečine, ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom – stop signališe. Ostalima oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem, tijelo svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u grudi , u srce  dragana ulijeva.

Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, Dankanova za nju dim i magla bila.

Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Mojsije se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita zrelost  je tih godina  preleijepa bila. Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri. Joj brežuljaka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko,  pa ni on osjetio nije.Samo se za srce hvato i dah traži.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku Frkicu . Blista ljepotica mila. Sjaji  jermenska Princeza milošću  i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječila njenu put orijentalke. Ona je sada jemenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengijea iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile, iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago netaknuto ;  licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti – gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca kojeg ona , možda , nikad neće imati, Ona to još ne zna, tek neki nagovještaj, neki hudi osjećaj rovari joj dušu.

Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile.U rukama raznobojne velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile. To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij – i glavu ne gubi! Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu svjetlost ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo,život da slavimo.

Pijano pijanisimo.

I u smrti sve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad odlazi i mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene babo ćera u armiju”

”I nije” – razgovorio se Lenji, jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću ti se to,  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna i umije . Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati odakle i  kako ja to znam, možda bih i kakav degenek fasov'o. A tu pjesmu o armiji ovo ćemane ne zasvira.  Idi Bregi Beštiji neka ti on poskočice kraducka i falša.’

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom, iako se tek iz spavaće vrnuo . Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja, iako ga srce strefilo.

Što ti je Bosanac i mahalaš ,  i kad ga draga ostavlja i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.

Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio, tako kavonozima još uvijek trpa hranu drito u drob . Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.

Što ti je stomak? Kad je prazan , insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad ni.

Vidi Dobri , nema druge, mora on , radi kontinuiteta slavu anterijama muhurat.  Otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Takamesan Suma Nabol .

U prijevodu: Joj, mamo mamice ; ono skoro, ali na isto mi dođe ).