Petnaest dana proljeća – Dio VI

 

Dan peti

 

Sutradan  nismo bili zajedno.Strašna teta nas je sinoć vidjela.Nije te puštala izvidokruga.Iako bajke su govorile o tome,tek tada sam shvatio zlo i tamu koje neke spodobe  nose.O zlu učinjenom meni nisam razmišljao kao o zlu.To je bilo nešto što se dogodilo.I idemo dalje.Malo više  leda u duši ništa strašno.

Kada se led dogodi drugima pogotovu djeci i ženama mene boli više nego moj led.On samo zvecka.Pomekad osvježava.

Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao.

Dobro i zlo poput sportaša , različitih atletskih disciplina : Brzih sprintera i sporih  trkača na duge staze ili maratonca.

Zlo je sprinter na kratke staze:jako, brzo,eksplozivno,ulickano i utegnuto,uvijek simpatično i zavodljivo.Pobjeđuje na kratke staze i razara.Pomisao na zlo upućuje na njegov izvor.

Da li si čula za Bessie Smith.Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života.Nisu je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće.To je još uvijek normalno u SAD, zaštitniku svjetske demokratije.

Inače čitav svoj život,Bessie ,kraljica bluza je u ime svoga i svih porobljenih i potlačenih naroda svijeta krvarila u svojim pjesmama.

Dobrota je poput maratonca:sporo, dosljedno,uravnoteženo,spokojno,uglavnom dosadno i sistematično.Pobjeđuje na duge staze i smiruje.

Dobrota je utkana u biće svakog časnog čovjeka.

Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija.I njega su te davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali.Krio se.Od te godine većinase ljudi plaši ili strahuije za budućnosti.Ja ne,mene brine nepoznata prošlost:

-Šta ako me se ne sjećaš?

-Šta ako me se sjećaš, a zaboravljaš uspomene?

-Šta ako ni snova nemaš?

-Šta ako si ravnodušna?

-Šta ako sam ti srce slomio?

-Šta ako…/dalje ne smijem da mislim/

Ta ako se kotrljaju,dupliraju.Prekidam sa ako,to je bar meni lako.Kad krene to malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi.Kotrlja se kao lavina brzinom neupitnom, mnoge sumnje,strepnje,nesreće,bol i krik doziva.Rijetko nešto lijepo od ako ispliva.

Mnogo puta sam htio bih nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali nisam  znao ni  kako ni gdi!Kako telepat nisam,ostajali su mi samo sni nadajući se ,da još uvijek krik  onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni do tebe mogu dovesti.

„Ništa se ne boj mila moja,ništa loše ti se dogoditi neće.Ja te čuvam ljubavi moja.“

Ti si uvijek bila tako čvrsta,tako hrabra,činilo mi se da se nisi ničeg bojala.

Ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.

Djeca se ne boje ničega, strah dolazi kasnije.Tome služe tate i mame,i one tamo neke tete i čike.Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju sijača straha.

„Obećanja su šuplja priče.“ kako  bi ti govorila.

„Obećanja su potpora snovima.“ kako bi ja šupljao.

Nisam te uspio zaštiti dijete moje,obećanje nisam ispunio.Život onaj drugi,stvarni ti se dogodio.I stigao je prerano.

Pričati o tvom životu mi teško pada,boli. Ne mogu to učiniti odjednom,na jednom mjesti.Moram sebe radi polako crtice dati,kap po kap,dozu po dozu  kao čovjek na infuziji od  koje srce ne smije da mu  stane.

Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja kao što si tog ljeta bila.Sada je kasno ali nadam se i vjerujem da si bila.

Nekad kasnije sam saznao da si  šest godina gledano od  ljeta naših proljeća otišla na zapad.

Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenomsve dok mu ne istekne ugovoreni rok.

Prava jubav je ,jedina  moja ,laka kao tračak sunca ,kao smješak mjeseca iili dašak povjetarca.Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan i nema rok trajanja.Vječna je,pitaj moju ljubav ,ljubavi moja.

Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela.Nesigurnim klimanjem štosugerira zaobilazak istine.

Ako se sjećaš ,tog ljeta prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene ,majke domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru  mog ulaza jedan.

Sreli smo se,a istina je da smo se sudarili,bubnuli jedno u drugu.Nije bitno kako,zašto, ni tko je saučesnik u gurki toj.Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba htjela su i učinili da se sretnemo,da se pogledamo, pogled zaledimo,i  kažemo:

Pogledali smo se.Sve se usporilo.Sunce se udaljilo,šum mora je utihnuo.Galebovi su nestali povukli ljude sa sobom.Na ovom svijetu smo bili samo mi i prozračno nebo.

“Pardon mili.“

„Pardon mila.“

Skoro istovremeno,djetinje bezazleno,riječi nježne su jednostavno,tek tako izletile same od sebe. Prirodne, blage,sočne i naše. Odredile nas.

Nije bilo ni izvinjenja,ni crvenila ,ni zbunjenosti,kao da su to naša imena bila.

Vrijeme se tog ljeta više nije vratilo u normalu.

Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina  bio u modi.Dražala si petogodišnje dijete za ruku.Kroz tvoju kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći  plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice na kojima su iskrile oči duboke i tamne kao ono naše nadolazeće večernje more.

Ti i brat ste u ruci držali led koji sladi. Ozbiljno ,kao i sva djeca,ste lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.

I nije bilo kao u filmu da kugla slastice ispadne.Ne.Niko se nije pokliznu ni pao.Nije to bila uvodna scena za komediju.To je bio krajolik za  sanjanje snova.Jer,avgust je mjesec radosti ljepote mora,ali i rastanaka.

Dinje su zrele,sladunjavi miris nalik mošusnom opija sunčane dane.Plavetnilo nebesko obojeno je ljubavlju.Snove snivaju oni koji vole ljubavi radi.

Ja sam uvijek bio diskretan,nisam volio buljiti,iako sam ovaj put imao u šta.Više sam volio gledati u oči, upoznavanje krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi.Sasvim nenametljivo i kao fol logično.

Valjda začuđena što te ne odmjeravam,izravno bez uvoda,kasnije ću upoznati tu tvoju odliku,pitaš:

„Šta misliš koliko godina imam.“

Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:

“Šesnaest .U,pravu sam zar,ne?

Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš,jer me čitaš i vidiš mojih sedamnaest i po godina,kao mnoge  druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala.Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.Imala si snažnu intuiciju.

Zatečena si,ja to tada ne znam.Okrećeš glavu gledaš prema bratu,pa opet prema meni mislim još jedan okret i to je odgovor :ne, ni slučajno.U pola tog okreta presijeca te mali brat,anđeo nas opet spašava,reče tvoje ime, zaustavi tvoj pokret glave i pita:

“Mogu li sad mami ići?“

Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče,kratko:

“Da.“

Brat otrči,ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni,  a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći,  kad sve je vrilo.

Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja,da vam je samo otac zajednički.

Spoticanje,sudar,pogled ,naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled,žurba brata roditeljima,  klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke.Koliko sitnih smicalica da bi se zapisani usud obistinio.

Onako usputno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila dobroti. Milostivi i vi.I još neke kojih se često sjetim.

Nadam se da si uspjela naučiti i nekog drugog  jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.

Odjednom mi sinu tužna misao.

Da li se ja to opraštam od tebe jedina moja.Sada,kad mi najviše trebaš,sada kad osjećam da me najviše voliš.

Ne želim se opraštati od tebe kada me najviše trebaš,kada te najviše volim.

Zapravo  nije važno.Znam da ću te voljeti do groba barem  i malo poslije.Čitavu vječnost.Ali ti to zasifurno ne mogu reći,jer na grob će mi zasaditi cvijeće.Ne bilo koje.Već djevičanske ljubičice nježne i samo jednu opojnu ružu crvenu da me tamo negdje daleko ili blizu,svejedno je,da me one podsjećaju na tebe mila moja.

Ako se i opraštam od tebe ja sa sobom nosim preznik ljubavi proveden sa tobom,ne opraštam se od tvoje  blagorodne duše   i srca ranjenog.

Uostalom ,zašto se uopšte opraštati od tebe jedina moja,kad obećah ti da voljeću te do groba i malo poslije.Mada ti sada zasigurno ne mogu reći,jer tvoje ćutanje me ljuti,A kada se ljutim ja se jogunim.Kada se jogunim ponašam se kao malo dijete.

Svako malo dijete nevino je poput Malog Princa i drži do obećanja svoga,datog tebi i Bogu Jedinom mila moja.

Uvijek te vidim u polju ljubičica, nagu i čednu,kako bereš moju ljubav.I zato mi nemoj reći ne sanjaj dječače mili.

I nemoj mi reći ne gledaj sunce ,leptire i sliku crno bijelu,kada si imala lebdećih petnaest godina,a nesreća te nije još pritisla.

 

 

Da , imala si samo petnaest godina,

Proljeće, milo moje

ili kjoji dan više,

kad brdima si leprašala  put leptira šarenih

letjela godinama začarana

kroz aleju

preko polja

preko rijeke

preko mora

mene tražila

i nisi me nalazila.

Nisi gubila nadu

pa se u snove vraćala

nestašno lihjepa

mirišljavo razigrana

da bi uvijek u srce moje sletjela

i svu tugu daljine i samoće

traganja i rastanka

moje i tvoje

jednbim osmijehom izvrisala.

Molio sam te da me nađeš

da mi dođeš

ti koja svijetom lutaš

ti od koje cvijeće mirise krade

ti koja samo za moju ljubav živiš

ti  koja sa suncem  sjaj dijeliš

ti koja meni ljubav daruješ

ti koja mi dušu miluješ

ti iz  koje izranja ljepota duge

ti koja si izvor radisti

ti koja nevinost djeteta nosiš

ti koja preko brda i trnja hodiš

ti koja plavetnilo neba oslikavaš

ti koja dubinom mora zračiš

ti koja zvijezde u očima nosiš

dođi mila moja da ti snove poklonim

dođi jedina moja da zajedno pjesme pojemo

dođi  ljubavi moja uhvati me rukom toplom

dođi  živote moj zagrli me čvrsto jako

dođi meni  ljubavi svojoj ljubavi   jedina.

dođi  i ne boj se više mila

ljubav se nije zagubila.

 

Petnaest dana proljeća / Peti dio

,

Dan četvrti

Bili smo u moru, sami ,daleko od obale,a tako svježi.

Tog dana sam te prvi put poljubio.

Blago,nježno,skoro ovlaš.

Nisi se bunila.

Oči si zatvorila ,da bi taj srećni tren u dušu utkala.

Bio  je to tvoj prvi poljubac.

Kasnije si mi to pismu priznala.

To sam odmah osjetio,kao i to da si za ljubav,za poljubce rođena.

Nadam se da ti je još u sjećanju.

I onaj drugi malo duži.Još nježniji i sneniji.

Nisi se plašila.U srce si ga unosila.

 

Tada si oči otvorila.O kakve oči ljubavi moja.

 

Prelijepe ,čiste ,jasne i prozirne nalik mojim. Vrlo čedne i čudne.Smeđe i crne i sa nekim ljubičastim sjajem koji hipnotiše.

Gledali smo se.Neko bi rekao blizanci smo i vrisnuo :incest prave.

Takav je svijet.Nerazuman i brzoplet.

Duboko smo disali vazduh,zaronili i dodirivali.Ne,to si me ti  u vodu gurala.Možda si

se svetila za krađu prvih poljubaca.

Zatim bi izronili,mokru kosu sam ti sa lica sklanjao,ti si se uz mene pribijala,pogled sakrivala.Željela si ih koš više.Sramežljivost  te sputavala.

Nismo ništa govorili.Riječi su bile suvišne.

Naša srca su ubrzano kucala, priljubljena jedno uz drugo.Iako malo toga znamo o duši,vjerujem da suse naše tada stopile.

Kažem naše duše su se stopile,jer sve oko nas je sve bilo blještava svjetlost.U toj svjetlosti, tek otkrivene blagosti ,osjećaji  polako i bolno nadolaze.Kao da izviru iz kutaka podsvjesti gdje je uronjen iskon.

Mi postajemo bića koja prvi put kroče putevima iskrene i vječne ljubavi.Jedno od nas zasigurnojeste. Ono drugo još uvijek šuti. Šutnja je rijetko znak  odobravanja.Najčešće znači bol ili samo sktiva patnju.

Iznad nas galebovi lete.Gledamo u nebo,u sunce,možda i u nešto iznad .

Pod nebom mnogih galebova krik,spuštamo poglede.Sunce ne dozvoljava da se zagledamo.Prijeti suzama.Još uvijek se držimoza ruke, zbunjeni samo,gledamo se i smješkamo.

Tvoj glas je promukao:

“Te ptice pjevaju o ljubavi i proljeću.“

(Mlađahna poetesa ti.)

Moj je nešto dublji:

“Žele da se okrznu o našu sreću.“

(Ko'fol poeta ja.)

Bili smo naivni.Iako ne izgledaju tako,galebovi su samo ružne i zloguke ptice,strvinari.”Urođenici” ne vole njihovo prisustvu.Simbol su prolaznosti i smrti.

Prsnemo u smijeh.Ponovo sve je u redu,nema više zbunjenosti.Život teče dalje,rekla je prošlost Sadašnjost je stala i mudro šutjela. Budućnost je vrebala.Bila je tu iza sliujedećeg vala,iza slijedećeg galebovog krika.

Ovaj put život nije tekao dalje.Pobunio se i stao je.Bio je to jedan od rijetkih izuzetaka kada sadašnost ne traje samo jedan časak.Neko Milostiv i djeci naklonjem se pobrinuo za to.Mi smo se tiho molili i zahvaljivali.

Ćasak se produžio na još čitavih čitavih jedanaest dana.

A možda  je to bilo samo zbog hira nekog anđela, koji želi da to bude zbog igre  te djece,tebe i mene,da djeca  imaju sekundu-dvije više vremena?

Možda je izazvan neki ajštajnovski procjep u vremenu ,kada se vrijeme savija i gubi u nekim nepoznatim lavirintima,ne nalazeći izlaz ni ka prošlosti ni ka budućnosti?

Činilo se da je neko jako moćan sve vremenske portale zaključao.Čuvari vremena, upućeni u Ajnštajnove teorije i smicalice anđela, nisu ostali nimalo ravnodušni.Pokušali su stvari dovesti u red.Kasnije ćemo biti kažnjeni.

Kako je naš anđeo zaštitnik prošao nismo sigurni.Da li su skinuli epolete sa simbolima ljubavi ili su ga poslali na milenijski neplaćeni odmor?To ćemo jednog dana saznati.Sada nismo imali vremena da razmišljamo o tome.

Mnogi misle da je srce centar ljubavi.Tog dana sam otkrio da griješe.Duša je ono mirisno i opasno minsko polje u kojem ljubav obitava,živi i sanja.Ti si rekla da te nešto presjeklu odmah do dušnika i da nisi mogla da dišeš.

Uplašio sam se ali ti si se nasmijala i rekla:

-To prva ljubav tražila otvor da uđe u dušu.Kako ga nije bilo morala se na silu ugurati.I to je ta bol.Kada je duša primila,bilo je lakše jer je duša znala da je sada ljubav sigurna.I zaključana za sva vremena. Izlaza joj više nerma i od mene ne može pobjeći mili moj.Ti ćeš mi jednog dana otići,ali ljubav tvoja ostaće sa mnom.

Moja je zatreperila i bolno kriknula.Bila je starija od mene i nešto mi šaputala,ali ja nisam imao vremebna da je slušam.Počinjeo sam da shvatam ljubav i uzimam njene darove.

Srce je samo manifestuje ono što se u duši zbiva.

A tko će ti reći šta je to duša,to samo Bog zna.U njega je tajna svih stvari.

Kad bih bio siguran  šta je duša ja bih je tebi poklanjao,a tebe svojom zvao. Zato sam i ja tebe u svojoj zaključao.

-Glupko kako je to providno.

-Šta mogu,prirodno sam takav.

Duša se nalazi malo iznad srca,lijevo ka vratnoj žili kucavici.

 

Nekad ,u nekim kasnijim vremenima ,uplašio bih  se kada kada bi osjetio miris koji me podsjeća na tebe. I sledio.Tu pomoći nije bilo.Nazvao sam to “sindrom moga ljetnog proljeća”.

Kada se duša  ispuni ljubavlju pritišće srce, koje otežano kuca i suprotno uvriježenim mišljenjima ne proizvodi dovoljno kiseonika.Srce ubrzano kuca ali kratkim pokretima nedovoljnim da pumpa bude efikasna.Dovod kisenika mozgu pada, jer duša kucavicu pritiska,dotok krvi je usporen i javlja se nesvjestica.

Povremeno srce stvori kontra pritisak na dušu koja je lagana kao perce,ona odskoči , udara u grlo i tada ponestaje daha.Kada se uspostavi balans  između duše i ljubavi stvari se povemeno mogu dovesti pod kontrolu. Balans se uspostavlja izlivom osjećanja,bilo emocijama,bilo strastima;napoželjnije zajedničkim,uravnoteženim sadejstvom emocija i strasti.

Međutim tada se voljni  momenat ponaša  kao smušeni dirigent koji je u svakom slučaju izgubio i palicu i posao.

Dakle,ljudi misle da srce izaziva manifestacije ljubavi:ubrzano disanje,privid nesvjestice, gubitak glasa ili otežan govor,nekontrolisano treperenje ili drhtanje.

Kao što sam pokušao da dokažem sasvim dobro izgleda  teorija da to čini duša ispunjena ljubavlju.I duša i ljubav imaju istovjetnu osobinu: mogu opstati u vakumu.Srce ne može.Zbog toga mislim da samo duše ispunjene ljubavlju mogu da odlete u nebo.

Ponekad se desi greška u sistemu pa i neka duša bez ljubavi odleti u nebo,no ubrzo biva vraćena na zemlju,na popravku.Srce nikad nije imalo i nema šansu da uzleti u nebo. Srce je previše teško za to jer materijalno je.

Ne vjerujem u reinkarnaciju.Vaćanja u život neograničeno puta nema smisla.

Ljudi vjeruju u reinkarnaciju i zbog straha od onostranog životai prevelike želje za ovozemnim životom.uglavnom su to bića koja nisu mogla prepoznati ljubav iuli su previše lakoma na putenost.

Lako je biti zao.Ispaštat grijehe i podnosit zasluženu kaznu je nepodnošljivo.Zbog toga ta težnja za reinarnacijom i glad za godinama.

 

I na kraju krajeva zašto se se vraćati u život i recimo živjeti životom ameba,crva,krava, ili majmuna.

Pa čak i biti papa.To već  i nije neko čudo.Za prvog života  svega toga ima u izobilju.

 

Vjerujem udobrotu,milost i ljubav  to su sve sinonimi koji objašnjavaju datost Božjeg Bića.Bog je ljubav,Bog je dobrota,Bog je milost.Bog je sebi odredio da bude Dobrota,Ljubav i Milost.i pokušava time nadahnuti ljude.Kada je to odredio,tek onda je odlučio da počne stvaranje svojih čudesnih svijetova i putanja.

Vjerujem u život i onaj koji slijedi.Inače bi ovozemni život  i mnogo toga bilo apsurd  i prevara.A to je nemoguće pripisati Nebu.

 

U ovom sam dobro prolazio.Nadam se iskreno,ali i sa određenom dozom straha,i vjerujem,žarko želim da povjerujem , da sam bio od onih dobrih. U  sebi nisam nikad primjetio neko zlo,a primao sam mnogo toga dobroga.I davao.

Ti si me naučila dobroti i davanju,prije će biti razvila ono što mi je od Boga Jedinog poklonjeno.Toliko si mi ljubavi darovala da sam se pravio nesrećan i žalio:

-Mila moje prestani mi darovati ljubav,ugušiću se i šta ćeš ti onda.A može ti i zafaliti ljubavi.

Ti bi se zamislila i ozbiljno mi prorokovala.

-Ne luduj mili,moj.Trebaće ti.I ne znaš koliko boli ima u svijetu i koliko krhkih bića će trebati tvoja pomoć i bar djelić ljubavi koju ti poklanjam.

Volio bih da ne griješim kada tako razmišljam o ljubavi,srcu i dušu.!Ako griješim tada bih izgubio tebe.Poslije pet decenija  snova ,čekanja i ljubavi to bi bilo porazno,

Dobre čeka nagrada.Ako sam od dobrih vjerujem da si ti moja nagrada.Moj odabir si ti.

Vjerujem da me Bog našao strpljivim.Nadam se da mi je podario  usud susreta sa njim,kao što je nama podario ovih petnaest dana proljeća o kojim sanjam i pišem,pišem i sanjam.

Kad pomislim na tebe i naše dane proljeća ja vidim samo svjetlost i radost.I tem mrven tuge.Boli nema.U mojoj bajci mjesta za nju ni.

Čovjekov život je zbir njegovih iskustava.Pored iskustava o kojima se riječi ove Bajke najčešće nose,teško je u sve to ubaciti mirnoću i strpljenje.

Tokom vemena sam zapazio jedno pravilo koje je uspostavila ova Bajka.Uvijek,baš uvijek,kada sam krenuo voljeti neku drugu ti bi se počela isključivati iz Bajke.

Ne vjerujem da je to bila ljubomora.Ti si me voljela i željela si mi samo dobro.

Možda si smatrala da se naša ljubav jednom treba završiti.Naša Bajka i ja  na to nikad nismo bili spremniu.Mislio sam da  bi me tvoj odlazak ubio.Nisam bio spreman i grčevitosam se držao Bajke i tebe.Zbog toga sam te svaki put  privolio da se vratiš u nju,najčešće ostavljajući onu drugu.Uglavnom se nisi bunila,Bajka nikad.

Nije to bilo pošteno:ni prema tebi,ni prema onim drugim.No,moraš priznati da ti je glavna uloga  u Bajci savršeno pristajala,vjerujem i ljubav naša,tvoj i moja.Ni ja se nisam bunio.

 

Petnaest dana proljeća II dio

II drugi dio

Dan prvi – ponovljeni

Kad poželimo,možemo sve učiniti,čak i dan ponoviti.To je zaljubljenim bar lako.Da,većsam  zasigurno bio zaljubljen u moju milu, iako te još nisam sreo.

Trebala je biti nedelja,što je bilo  sasvim logično,

Polasci moje porodice na ljetovanje su počinjali petkom naveče,znači subota ujutro

je bilo vrijeme dolaska.Prvi dan te nisam sreo.A to je bila subota.Sada se ta subota

trebala ponoviti , da bih te već prvog dana sreo.

„Nije da nisam pametan,“ hvalim sam sebe.

Očekujem barem mrmljanje : a-ha. ali ono izostaje.

Pa da! Ti još u Bajku nisi ušla i time negiram ono što sam malo prije rekao.

„Kakvo logično razmišljanje“-  danima poslije bih se razbacivao ja.

„Bistro,sasvim bistro , nije ti slično.“-vjerovatno bi peckala ti.

Prave osjećaje ne možeš upoznati bez pogleda u svijet i vremena u kojima oni izviru.Ni bez pogleda u prošlost ali i u budućnost.

Zapravo ,ako si primjetila sadašnjosti zaista nema.Postoji samo u jednom trenu kad nešto izgovaraš ili započinješ neki pokret.Svaka izgovorena riječ,svaki mah,svaki izrečeni glas,svako izrečeno slovo,treptaj trepavice ili misli je već stvar prošlosti.

Znači sadašnost ne postoji.Postoji onaj djelić sekunde  koji bi se ,uslovno rečeno,mogao nazvati prezentom.Ako sadašnjost ne postoji , kako se prošlost mogla desiti na osnovu nečeg nepostojećeg, nepostojeće sadašnjosti.Uvrnuto.

Tvrdnja da prošlost određuje našu budućnost, dodatno komplicira našu nepostojeću sadašnjost ,na osnovu koje je nastala prošlost ,koja nas određuje kao ljudske jedinke , u budućnosti.

Sve je relativno,rekao bi naš drug Albert.

Uvijek postoji neka realnost,neka stvarmost,manje ili više surova ili lijepa.

Stvarnost kao suma onih pojedeinačnih djelića sekunde što tvore sadašnjost.

Stvarnost koja premošćuje i spaja prošlost-sadašnjost-budućnost.

Ta stvarnost postaje suma djelića naših uspomena, bliskih, dalekih,prošlih i onih koje nadolaze. Sve mu nekako miriše na podsvjest iz koje nenadano izvire onaj koloplet,ona bujica slika koje se spajaju u ono što se može nazvati doživljenim ili protraćenim životom.

U tom životu prošlost nas ništa više ne treba i za nju nas ništa ne veže;ni vrijeme,ni ljudi,ni događaji.Tako bi trebalo biti.U budućnosti oni  će se rasuti na sve strane ovog i drugih svijetova.

Postoji neka distanca u koju su utkane uspomene i sjeta.Ako smo imali sreće ,dostigli smo ljubav jednu il'dvije i prijateljstvo neko.Intezitet uspomena određuju naša srca i duše.Uspomene određuju kvalitet života koji smo živjeli.Što više uspomena to bolje.Postoji mogućnost da iz količine snova i sanja ispliva kvalitet dobrodošao samrtničkoj postelji.Tada onaj dugi tren ;kada se prizori života nižu pred smrt, kao kaleidoskop u rukama radoznalog djeteta, govori kakav smo život imali.

Dileme:

Da li smo bili dostojni onoga što nam je namjenjeno:biti čovjek?!

Da li smo straćili život?

Koliko smo sretni bili?

Koliko smo sebe i ljubavi dali?…

Blagi smješak ili bolni grč na licu na kraju puta  govori sve.

Prošlost.Sadašnjost.Budućnost.

Iluzija sve je.Ili podložno iluziji.

Hasidski jevreji se ubjeđuju da je život san.

Ja se ne trebam ubjeđivati.Moj život je bio san.

Sve je podložno makazama u ruci vještog krojača,koji kroji kako bi odjeća

Života najbolje stajala ,onome koji je oblači.

Kažu da postoje paralelni svijetovi čiji je broj određen brojem zvijezda.U nekim od njih naš život uvijek počinje iz početka i svaki tren našeg života se u djeliću sekunde u nekoj drugoj stvarnost vrti i dešava.Glupost!

Zaviriš,ko biva,malo u neki  drugi paralelni svijet i nogom šutneš ,ono tvoje drugo ja, koje živi život koji ti sanjaš.Ili po voljio dabereš onaj koji ti se najviše sviđa.

Ne ide to tako.

Meni je dato znanje:Imaš jedan život i njega živiš.

A poslije se moliš da ćeš na onom drugom bolje proći.

Sjećanja su često zamagljena ličnim poimanjem minulih dana.U zavisnosti da li je nosilac optimista ili pesimista , uspomene postaju ljepše ili tužnije, svjetlije ili tamnjije,smislenije ili besmislenije.

To nas ne čini nimalo boljim ili lošijim nego što smo to u  iluziji života bili. Većina ljudi ,čak i oni „umnijeh“,provedu i potrate život pitajući se:

“Ko smo?

Šta smo?

Ćemu smo?

Gdje smo?

Kome smo?“

Zapravo se pitaju za svrhu života.

Ta pitanja po meni su šuplja priča,carevo novo ruho.

Nema tu neke velike filozofije,dgovor je jednostavan:

Bog i Ljubav.

Nije bitan redosljed riječi.One su sinonimi.

Uspomene i samrtna postelja su nijemi svjedoci , da je život vrijeme pokušaja,često uspješnih koliko i bezuspješnih traganja za ljubavlju.Traganja  za ponovnim rađanjem čovjeka kao Božijeg bića.

Jedina konstatna je ljubav  Božja,samo njenu neiscrpnost treba znati prihvatiti i predati se.

Bježim od pezije koja je uvijek san nekog opijenog čovjeka,očaranog ili zaljubljenog ludaka ili zlog stih majstora.

Vrlo   često se susprežem da misli poetskim crtama izražavam,ali ponekad jednostvano odoljeti ne mogu.Kada sam tebe upoznao riječi su zaplesale tango za dvoje.U noćima dugim

U noćima dugim

Danima teškim

Mislima tražim

Dane kratim

Vrlo često

Jedno mjesto

vrijeme

jedno

malo dijete

sanja

vrijedno.

Prelijepo vrijeme

Mirisavo dijete

Prelijepo mjesto

Ljubav kao stanje duše.

Zaboravljeno od ljudi

Okupano

morima

Obasjano

zvjezdama

Tiho

sunčano

Velikodušno

sjajno

blago i blago

Pitomo

drago

Nježno

čisto

Milo

bistro

ljubavlju

ozračeno

davanjem

nesebično

dobrotom

umilno

od cvijeća

mirisno.

Sneno

od nevinosti

blaženo

od radosti

pomalo umorno

od čekanja mene

što poput sjene

nalik Princu. Malom

hodim duhova tragom.

Tih godina ruke pružao

Drugim nježnijim se nadao

Te godine sretoh tebe.

Skoro napriliku mene

U prvi tren tada nisam znao

Ljubav svoju tebi sam dao

Jer plakat ću za oboje

Prigrlih dušom

Tvoje iskreno srce

Utopih se u tvom zagrljaju

Svježem od mora

Leprašavom ko zvijezde

Tihom

Blagom

Nježnom

Pitomom

Jer plakat ću za oboje.

Velikodušan u sebičnosti

Izgubih se u izvoru

Ljubavi

U  tvom pogledu

Bistrom

Umilnom

Snenom

Radosnom.

Jer plakat ću za oboje

Dobrotom sapleten

Milošću sakriven

Ko nježno janje

Ko malo kuče

Izgubih se

U tvojoj duši

iskrenoj

snenoj

blaženoj

od nevinosti

cvijetnoj

od radosti.

Više ne tražim ništa

Ja ću plakat za oboje.

Svaka misao na tebe

Vraća me u vremena

Ona neka tamo davna

Divne Puteve

Cvijeća djece.

Jer plakat ću za oboje.

Uzmem sliku,gledam  tebe,zavaljenu u travi,slamčica u usnama,farmerke tek pokoja ljubičica .Slika broj jedan.

Visim te mladu blistavu.Lijepu nasmiješenu.Blagu svijetlost svitanja.Istu kao na drugoj ,od one jedine tri  tvoje slike koje imam.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve z parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce i moja nevina duša  im odgovaraju:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja.?

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.Sunčev sjaj.Meki pjesak što klizi kroz tvoje i ruke moje..

Blago ustalasano More očekuje zvijezde koje će da nas vode svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi plavim do crnila nebom.Njegovo vrijeme će kasnije doći.

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni ili bijeli bikini.

Nemirna kosa.

Pune crvene usne, nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni smiješak u očima.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

I tak tada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku.Dva anđela.Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,između njih ,ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor,i bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.Zaboravljaju okrutni svijet oko sebe.

 Tog   ponovljenog prvog dana  u ružićastom smiraju ,dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku, upoznao sam tebe,mila moja.

Upoznavajući tebe naučio sam šta je ljubav.Mnogo ljubavi.

Petnaest dana proljeća

 

Petnaest dana proljeća

Uvod

Hiljadu devetstotina šezdeset osma  godina.

Ruke pružam prema nekom i nečemu,moto tih dana,tih godina.

Lijepa godina i godine.Drijemaju snovi,jednom ću vam doći sunčice moje,sada sam malo umoran.

I još poneke poslije,pa i decenije što slijede.Čednost;mladost dijeli sve, svu ljubav i lekcije.

Sve godine te ,su obasjane svjetlošću.

Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna  mi usta riječi – godine te i tih.Puno mi srce ljubavi,bunta i mira,nekih stihova.

Pune mi uši one što gluši – Muzika – te i tih godina, pjesama nade,bremena.

Prepunemi oči,ne daj da te koči, ljepota -te i tih godina, cvijeća,duge i ledina..

Kada se pomene ta hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina  i neke što netom slijede,

sjetim se tebe mila moja.Sjetim se tebe i djece cvijeća.

Djete i djeca su voljela Boga,ljude,mir,muziku i cvijeće.To je sasvim prirodno

I tako jednostavno.Ništa im nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.Toga je već manje bilo.Za slobodu se trebalo dati u ime Boga, milosti i ljubavi..

Djeca cvijeća nisu imali oružje.Mislili su da im nije potrebno,.

Oružje nosi i krv,mnogo krvi i smrt,mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat i one koji su ga vodili.Još manje su voljeli zagrljaje onih koji su u ime Boga vodili ratove. Ratove  koji  su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja, istok-zapad,sjever-jug,ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :

„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš samo vidiš Božju zemlju i ljepotu njenu.

Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina,samo dva ishodišta i dva zahodišta toliko  ljubavi da je to nemoguće izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je,kao materija i antimaterija  Nekako jedno bez drugog od postanaka univeruma, čovjeka,nikako da opstanu.

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!

Krajnji pobjednik se zna,

I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?

Tko će vam reći šta je ta godina?

Tko se još sjeća te i tih godina?

Ja ,možda ti i  skoro nitko više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo,sve manje,ispostavilo se.Mnogima od njih je zaboravjena, večini ništa nije značila.Nešto je historija zaboravila.Ostale su šture crtice neke. Sve su dušebrižnici  poslali u zaborav.Bez milosti,brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža kad se ruka ruci pruže,osmjeh za osmjeh traži,cvijet za cvijetom snaži.Bio je to ruža svijet i svjetine trule slet.Svijet zlih pasa –metaka-tenkova-zala kad su  djeca mirisne jubičice brala i sa mirisima ljubavi nestajala.

Bili smo mi,ti i ja sreće opjevana djeca.Mislili smo, sve je stvoreno radi nas i one druge djece cvijeća .Osmijeh  nekome daš,drugima poklanjaš.Bilo je to doba mirisnog svijeta i mladosti. Ta godina i ta sna ljeta,u kojem mnoge će se rijeke ljudskostki sliti ali i mnoga zla se zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti,drugi zlopamtiti.Jednima će život bolno osmisliti,onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj divnoj mladosti priznaje se – mnogo ludosti,mnogima od moštva,godine nade, pa još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo djeci grada Libuše i četiri elementa sklada.

Bilo je to sunčano ljeto djece Fransovog grada svjetlosti..

Dva grada – jedno geto po mnog čemu sasvim sveto.

Da,zaista bilo je to vrijeme ljubavi,muzike i snova.

Vrijeme ljeta i proljeća Francuza, Amera,Čeha.

Ah, da ,svakako i naših,mojih i tvojih.

Pa  Bijeliih dvora i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

I nevine  mladosti cijelog svijeta u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece  ljubavi , ali nadasve naivne;pretočene u riječi novine:

peas sestro / peas brother

selam brate / selam sister

Make love no war.

Nađoše i  moj Dvor.

Nikad prije;ni kasnije (osim od Indexa) svijetu upućivano nešto ljepše nije.

Beat poruke,bit života,što hoće da ruši – Vatikani vatikane,što hoće da ruši – zapad i istok, što  hoće da ruši sjever i jug,što hoće da ruši sve tiranije,što hoće da ruši „demokratije“ i hoće da ostvari nadu  ljudima,nadu što tinjala je eonima.

U kalifornijskim snovima muzike i mladosti budi se istok,budi se zapad,budi se sjever i jug.

Oj,naši jadi !

Oj,naše žalosti !

Vezani parovi , svjetlost – tama !

Sve nešto mislim,sve nešto slutim,sve nešto želim da  dobro i zlo nisu nikakav par.

I zaista,probudiše se zvijer i dru'ge njene druge  radi ubijanja dobrote i slobode što se na tren  promalja.

Bez imalo stida ,zaskočiše goloruku  nevinost  tenkovima i smrću.Napadoše cvijeće ,suzavcem ,otrovima, okužiše  zlom i dimom, okružiše psima ,lomačom,vatrom i gorućim krstovima Pavla pakalenog..

Oh , my Lord !

Oh , my Lord !

Krvava djeca,krvavo cvijeće,krvave nevinosti,krvave ljudskosti,zbog zverinjeg , zla soja ulice krvavih boja.

Treća defenestracije nije uspjela.Rijetki je ponekad obilježe.

Svjetlost Anatolovog  grada se ugasila.De Gol je ugasi da nikad više ne zasija.

U pentagram gradu, još uvijek blješti ogromni obelisk koplje što podsjeća na kolac, na koji zvijeri nevinu djecu nabiše.

Oh,brate dragi,pease please.

Oh,sestro mila,selam please.

Ubijane ptice,ubijane ulice ,ubijana cvijeća,ubijana – djeca ,ubijana nevinost, ubijana ljudskost te hiljadu devet ststotina šezdeset osme.

Sve mjesece dan za danom,sve potonje godina mjesec za mjesecom.

Potom sve naredne decenije;godina za godinom dosljedno,zverinje svojski,neprestano tiho,javno i tajno svijet silovala,kastrirala i ubijala.

A ta mila djeca cvijeća je samo i uvijek htjela ljudima da poklanja:
Ljubav i mir.Toliko malo,a zaprevo sve se htjelo dati..

Ti valovi pjesama       Love Love Love

To Doba                     All we need is Love

Ta  Nada                     Love is All we need

Ta  brda snova            Love somebody

Vrlo malo djece cvijeća se uspjelo oporaviti.Rijetki su bili spašeni.Oni i dalje bježe  i kriju se od surove stvarnosti i inkvizicije.I trabanata što se uz njih bogate, opako se bogate ne nesreći blaženih čistog srca.

Djeci cvijeća ostale su  samo uspomene ,maglovita sjećanja, i muzika mahom prebačena u srca  Kamenih spavača nekih potonjih godina.

Te su godine minule,tek neke prozirne sjene ostavile.

Ostali smo ti i ja.Naša ljubav i naši snovi.

Dan prvi

Ja sam atavistički i godinama mogao biti djete cvijeća,ali nisam.Geografska udaljenost,  patrijahalni odgoj i nazor,krutost socijalnog okruženja vodili su me u drugom smjeru.Vodili ali ne i usmjerili.

Priznajem urođena privrženost Bogu koje tada nije bila strogo definisana.Lična shvatanja ugodnog izgledu i higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo kultu djeci cvijeća.

Njih nije bilo briga,a ja sam tragao za sviđanjem,naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu i brade bilo kog tipa.Nije da nisam pokušavao eksperimentisati sa time,ali vrlo,vrlo kratko,tek dan dva.

Već sa sedamnaest godina sam shvatio da mi kraća kosa bez dlakavih obilježja po licu više odgovara. Tako sam bio ugodniji liku u ogledalu i sebi i djevojčicama što  kroz život moj su lepršale.

Tada itakav sam i tebe upoznao.Sada su kose objelile smiješne bore postale očitije i duboke brazde što iskustvom slove.Ipak može se naslutiti lik onog dječaka ,nalik onom odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu.I to jako,neku i zaista bezrezervno.Bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu zbog dešavanja tih godina, ali i onim milenijumima prije,a i decenijama poslije.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.

Bezuslovna ljubav i mir među svim ljudima.

Svijet bez rata i podjela bilo kog tipa: arijevskih, rasnih,polnih,religijskih, nacionalnih i svih drugih podjela nedostojnih čovjeka i ljubavi.

Većina ljudi nemaju pamćenje ni misli.

Amebe,vinske mušice,majmuni i roboti  su svijet za sebe.

Humanoidi  uglavnom slijede Darvinovu teoriju evolucije.

Izvinjavam se amebama,vinskim mušicama i majmunima.Protiv njih nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio,ali nauka još uvijek nije otkrila krajnje okvireintelektualnih i nasljednih dometa bilo koga ili čega.

I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.Remetila su tokove ustrojenog i uškopljenog

života.Života skiciranog u bespolnom celibatskom Savletovom testamentu i sterilno-

senilnom duhu Ivančice,zlokobnih proročanstava.

Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna,ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.Niko im neće poremetiti učmali i genocidni mir.

Prvi dan je prošao.Osjećao sam te, ali nisam sreo.Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.Bio sam umoran od puta i osjećaji su bili oteknuti i neelastični.Ljutio sam se na tebe neznako mila..

Nije važno, ja još uvijek mogu vidjeti  plavkasti led po kojem blješte razasuti biseri moga srca po livadi snova.Lerd ne diram,bisere nižem u predivne ogrlicenaših budućih dana.

Znam sutra ću te sigurno sresti,punu zanosa,čežnje i sanja.Tujinko moja nestašna.

 

Kraj prvog dijela

Oni jašu Mojsije harmonike baca X Epizoda komplet

X Epozoda  

Čuo Oma za nečuven ulet konja,poželio da iskuša  Dobrog u nekoj prilici gdje će on imati kontrolu nad situacijom,nikako da mu se posreći

Jednom on i Oma bili u posjeti jednoj u bolnici.Kosi iznenada pozlilo.Ništa opasno , kažu hećimi. Kad ono tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako kažu nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Ali kad kažu ni'ta opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku sam sebi prihevto i samo natandaren bude. Riknjavae neminovus poetica garantus.

Vidi one žuju,jes’ dobra, poješću joj nešto ko sogan dolmu,samo  se uvali.Dobri prišao i pita:

Gospođice,da li vi to mene čekate.Da imam ružu sada bih vam je poklonio za današnji dan,a sebe i buket za uvijek.Dobri  Prever.Ove dvi zadnje riči ni on progovori,on in samo mislin.

Borka, tako joj ime bilo ,se slatko nasmijala i poklonila mu sebe taj isti dan,i poslije tog dana se  nikad  više nisu vidjeli.Bila u posjeti mužu,pa se sutradan vratila kući,na istok.

Dobri je bio istinski đentlmen. Obećo da će je nazvati,ali nije. Zato je valjda tog ljeta osto živ.

Što ti je to bilo vrijeme neoprezne mladosti?Ponekad se jednostavno imalo sreće.

Onaj čovo ,Borkin muž, se jednog vikenda nenajavljen vratio kući i upuuco brata.Zateko ga  kako mu bratski gusla ženu.I nije se vi še vrno u bolnicu.Otišo direkt u zatvor,sam se prijavio.Pošten vakat

Drugi put bili na sahrani jednom komšiji.Neki profesor Simo Počuća,umro mlad ni četeres.Nije loš bio,ali se volio”šaliti”.Nešto ko :vidi mi novih cipela ili čarapa pa se uhvati za međunožje i podigne pantalone.Ili vidi što se nebo naguzilo,što je jabuka rodila,pa opet za međunožje u dizanje pantala.

Jal’,peder,jal'blentovija ,jal’ nedostatak smisla za humor,nismo uhavizali,prerano skino ruke sa međunožja.Roditelji nas potjerali na sahranu.Mi ne bi.Tada nismo imali respekta prema smrti.Sada imamo.Ne radi nas,već radi toliko mladosti i nevinosti što je pobijena i nestala.

Ali Dobrom bi se često  posrečio ulet.Zapravo uvijek.Zato on uvijek govorio:U svakom zlu nekom hrli sreća.

Pas ga jebo,najćešće njemu,uvjek bi Mojsije govorio. Kad bi se nakašljo neka bi skontala da je to zavodljiv kašalj.

Sahrana  gotova.Lenji progovara,još se nije sasvim ulenjio,još se pomalo batrgo.Vala sad bi trebo Simo da ustane i uhvati se za mešunožje i kaže,onako šeretski:

„Uh,ljudi moji jes’ me nebo naguzilo.“

Nije usto iako je vrijeme bilo baš takvo,nikakvo i debelo oblačno.

Oma povukao dobrog za ruku i šapće mu:Joj,jes…Mojsije ga šuta nogom i kaže mu šuti ćafire,ni je'ne,groblje je,sveto mjesto.Mrtvi gledaju.

Ali kasno je bilo.Dobri već zaosto,oči mu trepere ,odvaja se od konzilija ,prelazi opedesetak metara,slabašno se zakašljuca primi  žensku za ruku zagrli je i ruku pod ruku napustiše greblje ,pravac taxi i džada .

Deba se pita šta ono bi.Oma  objavljuje ovo vrh uleta;bez riječi.Mojsije kaćže kako ba bez riječi ,jesi li čuo da se nakašljuco.

Dobri im nikad nije objasnio da je to bila ljubav njegovog života.Ona prva.Za njega su sve žene bile ljubavi njegovog života,one prve. Nije htio da im rasterećuje mozak suvišnim informacijama.

Oma je opet imao svoj ulet:

-Jesi dobra ko bedevija,da nisam gadljiv pojo bi ti govno k'o sogndolmu.

Uvijek se čudio kako mu ni jednom u životu nije ulet nije uspio.

Njemu to bila glavna šala.Čim vidi žensku,a on svoju uletnu rečenicu.Ne zna se šta ga više oduševljavalo,ulet ili noga.

Ovaj mrak ulot aktiviro po Kosinoj smrti,onih par dana kada je još očekivao da će se Kosa vratiti.Kada je skonto da se neće vratiti, odlučio je da se osami.

Ponoć punog mjeseca.(To je druga priča,nije joj ovdje mjesto)

Deba vam pokupio fazon od Ome  pa ga on počeo primjenjivati:

 -Ja nisam gadljiv ko Oma ali bi ti pojo bi ti govno ko ćevapćić.

Nema veze dali cura zna Omu ili je gadljiva.On htio i kopirati Omu i biti orginalan.I jedan jedini put mu upalila ta fora.Toliko je bio oduševljen da je žensku kod koje je upalila oženio.

Ženska je bila gadljiva i od tog berićetli  ”udrvaranja” joj se povraćalo,ali je toliko bila zatelebana u Debu da je sve prgrmila da bude u njegovom društvu.Osim toga sve joj se drugarice poudale,vrijeme je i njoj bilo da se rješi svrabeža.

Nikad im se nije posrećilo da imaju djece.Za priču nije bitan razlog,a bila su dva.Ako stignemo,možda vam ispričamo,ako ne nikome ništa

„Za moj gušt onu aj , jesen dođe jabuke i kruške zriju mene babo ćera u armiju.“

Dosadilo Mojsiju da ga Deba moli da mu odsvira onu armisjku o jeseni i voćkama.

Znao Mojsije kao i Oma,najebaće Deba u armiji ko neka stvar nad roštiljem kada se radi provjere  straha nad njim stavlja.Žao mu Debe iako zna da je možda i zaslužio.

Jednom se Deba napio i zaplakao.Njemu zaplakat ko u nos olovku zagurati.Kad nespreman u školu dođe,a bnastavnik ga pozove na tablu,on se sagne ispalo mu nešto pa hek olovkom po nosu.Krv kao iz česme.Natavnik direktoru,direktor kući,on u nečiju bašti međ zelene voćke zaroni.I tako pola godine svaki dan.

Poslije se nije moro bubati olovkom.Bilo je dovoljno da ga nastavnik prozove,on se nategne ,prne i krv mu na hojdanu kapa ko mjesečnica. Krenulo ga, ni šta više od sedmog razreda nije učio,do tada se jadnik mučio.Živaca zere nije imao,sve ga nešto vabilo napolju.

Ako bi kiša pojaka padala,on bi se nalaktio, guz u vazduh pa prdio,i prdio i brojao.Jednom je kaže došao do broja 321 ,ali ga sestra u guzicu heknula i smrad prekinula.To ga toliko zabolilo i neku kost,valjda trtičnu poremetila,da više nikad nije smio ni vjetrić pustiti.Ako pusti danima je morao ledene obloge obloge stavljati.

Onda je našao novu zabavu naučio se podrugivati.Kad bi se na Bjelavama podrignuo čulo se u drugoj gimnaziji, ponekad do  malog parka i glavnih supova.

Mnogo ženskih ga nogiralo zbog podrigivanja.Nije on to namjeno činio.Njemu to neka ovisnost bila.On krvnički podrigne usred plesne sale,kina,diska,na ulici ;nije bitno.Simpatičan,nestašan i zabavan bio.Nije da ga ženske nisu išle.Išle ga one.Ali ga češće nogirale nego što je on mogo skontat.

Nije bitno da li ga djevojka za ruke drži ili ga grli i ljubi,on ili lavlje podrugivanje,ili gorilinu ,svinjsku,bikovsko,bizonovo,jelenje glasanje ispušta. On gorila ženska nogu Debi. Mnogo ženski dođe.Još više ženskih ode.Nje,uto normalno.Žensko dođe ,pa ode.Ali podrugivanje osta.Nikad ga podrugivanje nije iznevjerilo.Do jednom.Zapravo on iznevjerio podrugivanje.

Recimo odvede neka nova da ga upozna sa roditeljima.Sve teče u redu,Deba provaljuje,pravo, ekonomiju kad je rapoloženiji i medicinu studira.Nikada neki inženjerski faks ni za živu glavu,odmah bi ga prokužili.taj nije znao koliko pertli na cipelama ima.

Zbog takijeh problema uvijek nosio kundure bez pertlanja.Tako ga niko nije mogo provjeravati koliko pertli nosi.Za svaki slučaj jedan par pertli je u đepu nosio.Kupio one najveće vezice od čet'ri metra. Isjecko ih na frtalje metra izračunao da ima trideset dvije pertle.Konta hajde sad me pitajte koliko pertli imam.

Oma ga prokužio dok je Deba prdio i svima olajo da ima ti'set dvi’ pertle.Ide tako Deba ulicom i prvog koje sretne pita koliko ima vezica.Ovi muodgovara ti'set dvi.Deba pita,drugog,trećeg i tako dok nije došo do stotog.Poslije nije sreo nikog poznatog.Njemu drago bilo jer je ispito sto ljudi,taman jedna centofilija.

Toliko mu drago bilo da je bacio pertle i nikad ih više nije pominjo.

Znao i po neku pametnu viknut.Roditelje se počnu zaljubljivati u budućeg zeta,sve ga hvale ,a hvale i kćerku.Odjednom Deba ničnim izazvan počne podrugivat, prvo ko jež,pa ko zec,puh,lane,janje i tako dok ne dođe do bika,bizona,lava,tigra i slona.

Otac djevojčin brže u sobu po pištoj ili pušku,ako toga nema u šupu po vile pa na Debu.Ovaj  se ibreti šta čovjeku bi,do maloprije sasvim normalan bio.I normalno noga.

Neke su ga noge stvarno zaboljele  .Ali pomoći nije bilo.Niko ne zna zašto se nikad,ama baš nikad u prisustvu kolegija nije podrignuo.Vojska ga izliječila od podrugivanja.Nikad više mu nije palo na pamet da se podrigne.

Niko njega uštrojio ili uškropio,on sam sebe natjerao na to.Jednim potezom.I cigani pjevali o tome.Ptice nisu.Nisu vidjele šta se desilo.Bila sezona parenja.Letjelo perje na sve strane.

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio ali moro.Tako priča po čaršiki legla.

Srela ga Lica slučajno u gradu,nije ga poznavala.Baš je nešto gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove kišne dove.Gospodična uvijek nacifrana bila.Ide ponosno uzdignute glave a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona ti svaki dan dvojicu u apsanu šalje dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.Dobra  u svakom pogledu bila,a kažu  voljela  anamo ono i te kako voljela?Krvnički.Tako je narod olajavo.

Nećemo detaljisati :ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi bolje izveo.Zato ona u apsane slala sve,ali ni jednog od kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Znala šta se u gradu radi.

Konzilij joj simpatičan bio osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekinu je u po posla.Dala da se stvar ispita.

Kraj I dijela

II dio

Imala moć u supu,haman   ko Wolf.Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.Izbirljia bila ko kraljica.Ako izgledom i stasom nije za garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana zavisno od nezasluga.

Međutim isto tako kažu da se niko nije mogo pohvaliti da je povalio.Nije to zbog nekog strahaili đentlemenluka,već jednostavni nisu kružile priče.Tu je nešto bilo sumnjivo.Sa jedne strane se taslačiu ko kuja u tjeranju,sa druge niko je nije tako.

Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto.Čuj,moliću vas lijepo;Deba zaboravio na podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  Deba sa Bjelava ; nije ti neka kazna Luco,pet u cugu predevero;da ga ona čuje.Nije ga dopalo ono što se nado.Dopalo ga ono čega se nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pručulo.Ima levata i ljubavnika.Levati misle da mogu, pa nagraišu.Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj ljudi moji ne zna se koja je krcatija i koja se više biba.

Samo opet niko ne zna kako anterije izgledaju.Čak ni zaprisegnute tračaruše,sufijke i sihiraste hodže..

U  momentu onog svrbeža ,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek. Gdje gori.Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.

Drotovi misle:
Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.Moro doći sam Wolf i sa sprata se i  derati se :Luco dosta informacija.Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.

Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,pa ga Luci na noge u njenu vikendicu iznad Pašinog brda u Sedam šuma dovedu.Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.

Pukla priča po gradu  dapojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje ,nekog ubačenog ,već šest mjeseci i  ništa ne uspjeva.   Narodu opet sumnivo Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila  anterija.

Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih. Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog  elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf intervenisati.Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah prekinuti.

Osilila se ona i skoro pa  preuzela kontrolu nad supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:

-Ajde Luco ,ajde zlato kriminal u gradu porastao ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka : Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske visoko rangirane drotovske sekretarice  nije prolomio takav krik bola i očaja.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu kada srce ili medne usne na ljiljan nabija.To poručuje ona knjiga o pticama,ne mi.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala..Eto šta ti je nauka skontala.Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se nabija.

Nemože ćovjek ništa uhavizati.Joj ludih ptica ili još luđe nauke.Samo bi se nabijali.Aman ko Luca i ubačeni elemenat.Ali oni pametni oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce ,prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.

Reče  jednom Mojsije  prijateljski nastrojenom ,ali stvarno obrazovanom i  pametnom policajcu,skoro pa naša raja:Jebo te bjeloglavi sup.Mislio se izvući na lešinare.Drot puko od šege pa otišao.

Deba zino i prišo nekom drugom drotu i reko mu:Jebote crnoglavi SUP.Uvijek mislio orginalnost prije svega.Drot puko od šege.Kad se presto  smijati za pendrek,dvije tri vaspitne,onako drotovski,krvnički po bubrezina pa u bajbok.

Osta Deba petnaest dana u Centralnom.Nikome se nije javlja.Pomalo pišucko krv.Nije stigo da se ikom javi ,čitavo vrijeme konto gdje je pogriješio.Skonto.

Izašo iz centralnog i onom drotu pravo u stanicu i sa vrata se dere jebo te bjeloglavi sup.Drot se razvali od šege.Deba taman da bude zadovoljan sa samim sobom,a drot palicu u ruku i hek , onako krvnički,drotovski po beubrezima,sada tri četiri puta.

Deba novu rundu,petnaest dana.Promokrio Deba krv ko da se olovkom ponovo počeo spucavati. Prođe mjesec niko ne zna gdje je.On se nikom ne javlja,konta gdje sada pogriješio.Nije mogao dokučiti.

Izađe on iz centrale,menstruacija ne prestaje.Jest manje je obilna i manje ga bubrezi bole,ali ne popušta ni bol ni krv. Debu nikad ništa nije moglo zaustaviti.Kad on nešto nanieti tako mora biti.Opet pravac kod onog drota i pomirljivo će:

-Reci mi jaro,matere ti žive gdje sam pogriješio.Ajd’ prvi put razumijem.Ja htio orginalan i različit od Mojsija biti.Drugi put sam od riječi do riječi sve isto ko Mojsije kazo;a ti  mene hek,još jače nego prvi put,pa opet u centralni.

-Kao prvo nisi  oni akcenat stavljo gdje treba to garant,kao drugo nisam te vaspitavao zbog toga,nego zbog tvoga podrigivanja.Čitav grad nas noću zove i budi zbog tvog hrkanja.Ne može se čestiti policajac čestito radi tebe naspacat.Pala odozgo direktiva,ženskog je roda,prvi put kad nešto zucneš,makar to samo „a“  bilo,hek vaspitna dva tri puta,pa u bajbok.A ako šta opet porogovoriš postupak ponoviti.

Pa se razvali od šege pa hek pet šest puta po bubrezima.Deba se bio mnogo razgovorio.Ovaj put Deba dobro prošo.Nisu ga odveli u centralni nego u bolnicu,osto tri mjeseca.Izvadili mu slijepo crijevo na zdravo.Morali drotovi zabašurit krvave bubrege.

Deba tada bio punoljetan a nije radio i morao od Muste pjane sa Višnjika posuditi knjižicu. Ovaj dobar i uvijek pijan čovjek bio,knjižica mu nikad nije trebala.jebo knjižicu kad imaš šljivu.Doktori su „ibretili“ kako četrdesetogodišnjak“ izleda ko dvadesetogodišnjak,a Debi drago što tako izgleda.

Jeste da je glavnog doktora Semiza dobro poznavo.Svi ga mi znali,živio u Derebentu aman do Himzarine.Puco prsluk Semizu za Debu.Mogo bi ovaj dvaput riknut što bi mu on otfikario crvuljak na tuđi papir.Nego milicija naredila fikari,bojala se da se bubrezi ne otkriju.

Nedugo zatim Mustu napalo slijepo crijevo.Semiz ga nije htio otvarati zato što je upapirima pisalo :Crvuljak otfikaren,to znači da Musto nema slijepo crijevo.Znao  Semiz i Mustu i Debu,ali htio malo takariti Mustu i uplašiti Debu.

Musto nije mogao dočekati kraj šale i od uplale bubrega rikno.Njegov crvuljak Debi operisali,krvavi Debini bubrezi njemu dohakali.Nikom ništa.Jadni Musto nije imao protekcije ko drotova ko Deba.Njemu poetičnije bilo umrijeti od tuđih  bubrega nego od ciroze vlastite jetre.

Deba pameti poslije došo ali se  nije   promjenio.Podrugivo se sada za pet šest slonova  i sedam osam lavova odjednom,ali nikad više ni jedne pred drotovima nije progovorio.Znao je da ga čekaju.pa instikte izoštrio.Kupio naočale bez dioptrije i na njih  retrovizore ugradio. Sve misli da sa njima pametnije djeluje.

Tog ljeta se Mojsije nešto ljutno na drotove;zbog Zlate odmurijao petnaest dana..Nije ni zbog Zlate nego zbog konzilija.Oni svako malo u zatvor.Njemu se čini u inat njemu.Vazda zaglavinjaju kada njega nema.

Uvijek Dobri,Lenji . Herco i Deba.Omu nisu dirali zbog đozluka,a imo pronicljiv pogled. Vidjelac pravi bio.
Ovako je to počelo.Prvi put zaglavio Deba isti dan sa njima,ali malo prije njih i ostao u apsu petanaest dana poslije njih.Ono izašli za par sati.To je ono kad su jahali konje.

Nije ni konje nikad jahao sa njima,ni za njima ni ispred ni pored njih,jebo ih pas.To mu najmilija i najsočnij psovka bila.Druge nije imo.

Nije sa njima ni lavove vodio na pišanje.To je ono kad su njih  četvorica drugi put otišli u zatvor.Deba opet osto petnaest dana ,a njih trojicu jopet pustiše nakon dva tri sata.

Valja to  ispričati,malo poslije, Mojsije u radu čeka,a naoštrio se.

Nije se ni ligurama niz bob stazu spuštao sa njima.To je ono kad su oni treći put otišli u zatvor.Ovo se još nije dogodilo,ali on zna da će se dogoditi,jedan kroz jedan.On već vidi njih četvoricu kako se spuštaju ligurama sa nekim ženskinjama,điđi-miđi prije,pa điđi-miđi u i niz bob stazu.Ovo ćemo ispričati kada bude vakat.I zna isto tako jedan na jedan;trojica će izaći ,a onaj konj jedan što nikad neće pameti doći , će opet petnaest dana u centralni otići.

Puco Mojsiju prsluk i za konje,i lavove i ligure.Nije ga briga ni koliko za rahmetli komarca nekog.Bolan ,te ti apsane slijedile poslije višednevnih điđi-miđi parti.

To se već događalo na početcima „novog svjetskog poretka“.Nije da ih je to interesovalo ili privlačilo.Oni bili magnet za novi svjetski poredak,gdje god oni ,eto ti njega.Oni to ne vide,ali tako je to bilo.Ne vide jer su u behutu.Ogromnom.

Kraj drugog dijela

Treći dio

Anterije bile prošlost.Tek ponekad  bljesne neka i otkriva one bjeline i snove.Oni plaču i ljubav vode.Ove neke nove ženke se čude,ali im ne smeta,jer dobijaju šta žele i što više nikad neće  od drugih dobiti.

Nebeski jahači to rade kao da nikad više anterije neće vidjeti.I ne rade to njima.To oni ljubav vode sa Proljećem, Zlatom,Frkom,Jelom Jelom Jelenom,Malom guzom,Kosom,Hanom, Ankicom ili nekim drugim mirisnim đardinom.

Te djevojčice što su se rađale bi njihove ljube,žene, bile su nalik samoj ljubavi,snovima i cvijeću. Koliko mnogo cvijeća ima,koliko tisuće vrsta ih ima.Niko nikad spoznati neće.Koliko boja, mirisa i valera svega toga,još manje je moguće dokučiti.To bi bilo isto kao zvijezdice  njine sestrice brojati.Svaka od tih djevojčica  jedna prekrasna maglica.Imale su samo jednu jedinu manu.Zov majčinstva.Neka.Tako treba.To je najdivnija i načudesnija mana ljubavi.

Bog Milosni je žene obdario ljepotom i sjajem da bi im ljubav muževa darovao.I njihovu njima.

Išlo Debu tih petnaest dana centrale ko budalu novine.I tri mjeseca bolnice ,čudo jedno.

Drugi put u bolnicu išo kad je Dobri ležo na maksilofacijali zbog papiloma lingve.Debi neko objasnio da je to neki piklić narasto na jeziku.

Za njim prvo Mojsije,ima šuhu da ima papilom lingve.Doturi ništa ne vide,ali čuli da je Mojsije prorok ,pa ga prime.

Čuli Deba i Herco da je Dobrom  i Mojsiju krenulo ko budalu novine  i otišli da ih  zavedu među pacijente.

Našla se ona ista hablečina koja je Mojsija primila.Herci već tada iz nosa virile.Prozove ga doktor,ustane Herco  i u ordinaciju.Deba za njim,doktor ga zaustavlja i kaže jedan po jedan.Deba se zavali u smjeh.Gleda ga doktor i sam sebi kaže:Joj budale,ljudi moji.To mu jedina pametna tog dana bila.

Pita hećim šta mu je.On odgovara da ima slabo srce i pokazuje nalaze.Ono crno na bijelo dva puta ga hercika strefila.Naglašava da ga svako malo herc strefi,naročito kad Lela Jela Jelena safirli anteriju obuče.Pita ga doktor  kakve veze imaju anterija i srce.Nikakve kaže Herco ali njega srce uvijek hekne kad vidi  Lelu Jelu Jelenu u safir anteriji.Što ona ne promjeni safirli i ne obuče drugu.Promjeni ona,ali njega srce onda ne strefi.To je dobro kaže doktor.Nije Leli Jeli Jeleni dobro.Kako joj nije dobro?Zato što onda nju strefi srce.Zbog čega nju strefi srce.Zato što mene nije strefilo srce.Doktor ovo ne može razumjeti pa ga jednostavnije pita.Ajde ti meni sve polako ispričaj da je to mogu razumjeti.

Herci drago što on obrazovanijeg od većme sebe može  naučiti,pa objašnjava,polako i po redu.

Lela Jela Jelena ti je moja djevojka.Kad joj se primerači, obuče biserli haljinu i mene srce strefi.I sve je u redu.Jes,ja kasnije moram kod hećima,ali šta se može,naviko ja.Ona bi da me poštedi i  ne obuče biserli haljinu i mene srce ne strefi,nego nju srce strefi.Kontaš dotur.

Doktor ne kontra,ali kaže kontam.Herco zna da ga hbalečina ne razumije i nastavlja.

Nju herc strefio zato što mene nije strefio,eto to je tako jednostavno.Zato ti ona uvijek obuče biserli anteriju i mene srce uvijek strefi.

Doktor zino ko peš,ulazi Deba bez kucanja i još se valja od šege i kaže:

-A dotur,ne mere ga čovjek ništa skontat.

-Ko si sad pa ti i šta trebaš?

-Niko i ništa mi ne treba, nego poslo me Semiz sa ovom hablečinom da nešto ne zabarlja.

-Pa gdje mu je uputnica.

-Nema je.

-Što je nema ?

-Otkud ja znam,zato me Semiz poslo s njim,Kaže vodi ovu budalu na makilofacijalu.?

-Što nije dao uputnicu?

-Nije ga mogo ništa razumjeti,pa je nije ni dao.

-Vodi ga nazad Semizu da mu da uputnicu.

-Bogami je neću,znaš kakav je Semiz poludi i eto ti odmah otkaza.

-Gdej radiš?

-Nigdje.

-Šta ti može?

-Sve,ima ti taj pamćenje ko u slona,kad god se zaposlim eto ti njegova habera i ja otlaz.Poslije bi haber stizao i prije nego šzo bih pomislio da se zaposlim.

Konta dotur ne valja se kačiti se Semizom,nema mira nego mora dapita:

-Semiz je na abdominalnoj,kakve to veze ima sa srcom?

-Nikakve , ali ga poslo ga onaj Solaković sa kardiologije kod Semiza ,jer ne smije da ga operiše,više puta izmasakriro pacijente.Neki umru,niko ne preživi.

Ovaj se razumije u medicinu konta doktor ali ga ipak pita:

-Ova j tvoj neka budala kažeš.

-Nije moj,ne poznajem ga ali je lud ko struja.

-Kako znaš?

-Ništa ga ne razumijem,ja samo poslušo Semiza.

-A šta si ti radio kod Semiza?

-Ništa,donio Musti Ominu knjižicu.

-Ko je sad Musto i šta će mu Omina knjižicu?

-Musto bio jedan pjano i Semiz ga nije htio operisati jer je u njoj pisalo da je on Musti operisao slijepo crijevo.I nije,operiso je meni,na Mustinu knjižicu.A Musti trebala knjižica na kojoj piše da nije operiso crvuljak.Ja knjicu zdipio Omi i odnio je Musti ali mu nije trebala.Rikno čovjek.

Doktor zove sestru,ona ulazi,on joj kaže vodite ovu budalu na peti sprat,pilome lingve i ne dajte mu da priča,sve pretrpite,samo ni za živu glavu da priča.

Vidi dotur da se ovde baš ništa neće završiti kako treba,ali mora da pita:

-Dobro,sve je to u radu,da ali  tebi nešto fali?

-Ništa ,ja sam zdrav ka slon.

-Onda razlaz da te moje oči ne vide.

Vidi  Deba i Herco se uvalio,uvaliće se on ,skonta rješenje i smije se doktoru u lice.Doktor ga prati na vrata,izgubio strpljenje samo što da ne gura.Izlaze oni u hodnik.Vidi doktor nekog pacijenta guraju na krevetu,a ovaj nešto očajnički gestikulira.

Deba se zavaljuje od šege,ne može da se kontroliše  i valja po podu čekaonice.

To se Lenji se zavalio u krevet i obadvema rukama pokazuje na otvorena usta i krklja.Doktor ga ništa ne razumije,samo odmahnu ruku i kaže peti sprat.Sestra nije na svom mjestu.Doktor konta,glupača neka sad joj onaj nešto priča a ona ga sluša i ne razumije.

Deba ode sa planom, doktor sam sebi kaže luda li dana i gleda na sat,dvadeset do dva. Uh odahnu on začas će kraj smjene.Ne prođe ni deset minuta Debu drot vodi,ovaj se drži za usta,iz njih krv na sve strane ko da ima menstruaciju.Doktor sliježe ramenima,nikoga u prijemnoj čekaonici nema. Primi Debu za ruke,u lift pa na peti sprat.

Konzilij na okupu.Ko bi reko ??? Svi leže u istoj sobi. Mojsije pita Debu šta mu je bilo, on nešto frljfa, on ga ništa ne razumije. Herco pita Debu šta mu je,ovaj nešto frljfa, Herco ga ne razumije. Lenji šareti Debi ovaj nešto frflja Lenji krima glavom,ali ga ništa ne razumije.

Dobri ništa ne pita.Deba mu zahvalan do kragne bole ga usta i sve u njima gori isto ko da po kile pečene mlade janjeti tek skinute sa ražnja pretvoriš u jedan zalogaj. Pomisao na teletinu ga prevari , htjede da se oblizne ,,ali ga toliko zaboli da se počeo previjati. Morali ga prvo odvesti Semizu, jer se ustanovilo da je fenomen i da je imao dva crvuljka. Za dva tri dana ga vratiše na maksilofacijalnu. Oma nije došao, htio je ali nikako nije mogao naći zdravstvenu. Dok je izvadio novu konzilij izašao.

Dvije stvari tada nisu razjašnjene.Zašto je Dobri zalego na maksilofacijalnoj i kako je Deba završio sa njima? Mnogo kasnije se to u nečijim dnevnicima pronašlo.

Dnevnici su tuđa intima i njima uovoj priči nema mjesta.

Dosadilo Mojsiju oni stalno u zatvor ,i stalno neke belaje rade,i prolaze im kao neke van take fore.Jednog dana ide ti on Titovom sa Zlatom prema akademiji,ona kasni na posao,on na predvanje. Njemu glavi Hercine, Lenjivca i Dobrine fore i zatvori.

Komšije kažu za sve bila kriva sevdalinka Joj,Crven Fesić mamo. Znaju to oni dobro; vas cijelu noć nisu mogli spavat od Zlate. Ona svako malo zaleleće:Joj,mamo mamice. A Mojsije samo malo glasnije ukće. Mislili da je zub ili stomak boli,pa je onprijekim  lijekom nudi. Zato kasnili na posao.

Na uglu Kulovićeve u žurbi prešli ulicu van pješačkog. Drot ih zaustavio,traži ličnu i pare za nesaobraćajni prelaz preko ulice .Prekršaj je prekršaj je prekršaj . Mojsije ni jedan ni dva i fljas drota u čelenku. Zajeban štos imao. Drot se složi ko Lenji kad se gangrenira. Namah ,na mjesto obezeznanenja.

Nema ti u Mojsija zajebancije kao što je nije bilo ni kod onog biblijskog. Ako je neko njegove visine,niži ili zeru viši ni jedan ni dva nego fljas u čelenku. Ako je viši ili krušniji nogom u bijele bubrege,pa fljas u čelenku. Rezultati isti, KO u drugoj sekundi. Nema brojanja do osam,samo hitnu hitno zvati.

Spengaše Mojsiju dok si reko britva.Odleža on petnaest dana u bajboku. Pokvari on planirani petnaestodnevni odlazak na more sa Zlatom. Ona jadnica svaki dan u centralni mu dolazila i ponude nosila. Te godine nisu   na more otišli. Završila se sezona dok je Mojsije avježu havu ponovo počeo disati.

Poslije se Mojsije u poverenju izjadao Dobrom.grizla ga savjest..Deba po običaju spavo,Lenji dobijao vještačko disanje,Herco se ganjo sa Lelom Jelom Jelenom.Oma tugovao za Kosarom Kosom Bibanović,preminula prelijepa djevojčica.Jadnica galopirajuće je u petnaes dana pokosila. Nije on imo love da plati kaznu na licu mjesta , još manje love za ljetovanje.Sve spisko u drvenu džamiju,  ona dva mjeseca kada je bila disko.

Tako ti on duma o tome .

Godinama kasnije Deba ga izdo. Sjedi se ,muzika leprša.Mosije navalio na Dimitrije sine Mitre i Vranjaku. Bilo se u fazonu vranjanskom. Onom fazonu  kada se Dobri otisne i hoće da vrati barem jednu iskricu srebrenog srca vezenog rozaklijom,ribizlama i ljubičicama.Tada bi on čopio neku pjevaljku u kafani, najčešće kod Mehe ili Zize,nekad,u domu milicije, kineskom restoranu, osminama. Nikad sa čaršije.Nije morala pjevaljka dobro da izgleda,morala je  dobro da pjeva Mito bekrijo.To je bila izuzetna rijetkost koja se dešavala na priliku jednom godišnje.Da je zlatna bila Dobri je ne bi ni trepavicom dodirno. Uvijek im garantovo da ih neće niko prstom taći ako one neće.One su manje više htjele jer bi  veče Frke Frkice  krasotice pretvorilo u veče uspomena, ljubavi, tuge i boli.Pjevaljke to itekako razumiju i osjećaju.Tada se savim jednostavno i sasvim prirodno budi želja  da te neko nježno miluje i ljubi.

Debu stari pritisno da ide u armiju.Tri godine ga izvlačili drugari.Mojsije ni jednom da zasvira onu voćnu. Ljut Deba na Mojsiju. Gdje ćeš ba ići u armiju a drug ti,može se reći,najbolji neće želju ispuniti.Ljut toliko da je samo čeku dobru priliku da mu ga zavuče.Prilika nikako da se ukaže. Ili se zapjeva ili se prepije,a  najčešće neka ili više njih  zajauka,pa se nema vremena za belaj. Tako vrijeme prolazilo,on taman skonta fol kako da ga provali a Mojsije hekne ramunjik o ledinu i nema harmonike ,baš kad je Deba htio da zucne. Prosvijetli mu se;Mojsije prorok pa sve vidi.Uradiće on to nenadano kad se Mojsije zadevera. Jedne večeri probudi se on bunovan ,u nekoj bašti,muzika treperi i on dreknu.

Jebo te Mojsije ti nisi imo kinte pa tres drota i u bajbok.Svu lovu na Zlatu spisko kod drvene đamije u disko.Nisi htio da se stidiš pred njom  što si spuco svu  lovu.

Svi zanijemili.samo jedno od njih pojma o tom imo. Mojsije nadrko obrvu na Dobrog ovaj samo sliježe ramenima.Mojsije shvati da ga Deba čuo kad je priznavao.To mu namjera bila.Svima znano bilo da se Deba znao uhinjiti i nalik vaojeru pokazati. Samo nije znao da će konjina voliko čekat. Kad ti žensko čuje da se neko za nju žrtvovao zahvalna i žtvovana ko slatka krofnica.A ovoliko se žrtvovat ko Mojsije to je barem za zdjelu medenih krofnica.

Zlata pita;jel tako,on ni jedne ,zacrvenio se ko bulka,sageo glavu samo što je ne pokrije rukama ko jungferli cura kad se pomene crveni fesić.Diže se Zlata za ruku ga jami i pravac odaje.Ne prođe predugo , taman onoliko koliko njoj treba,a Zlata cvrkuće:Joj ,mamo mamice.

Poslije maksilofacijalne više ni jednu nije tebalo zvati.Ni pjevačice,ni sestre,ni polusestre,ni dalje  i bliže sestre,čak ni najudaljenije,ni bilo koju žensku.Tada se Lenji malo razvrijednio i sa Debom naplačivao ulaz.Nije to bilo ništa strašno.Morali su inače bi bankrotirali i od sevdaha ništa.Toliki promet bio.To se nije smjelo dopustiti.Flaša žestokog po izboru za ženu koja ulazi.I ništa više.To se malo po malo pročulo da su počele dolaziti i iz drugih gradova i država.Pančevo,Beograd kraj Pančeva,Priština,Knić kod Kragujeva,Rijeka , Leskovac, Priština,Mitrovica on Šćipetr, Dubrovnik , Makarska opetovano sliptska rivijera  .Bilo je tu Poljakinja,Čehinja,Njemica, Francuskinja, Italijanki, Norvežanke,zalutaše i dvije Japanke i napose Francuskinja i Amerikanki-.

Izniješe oni Sarajevo na zao glas , tako da su mu morali dati olimpijske igre ne bi li konzilij malo ohanuo .

Oni jašu Mojsije harmonike baca – X Epizoda /treći dio

Anterije bile prošlost.Tek ponekad  bljesne neka i otkriva one bjeline i snove.Oni plaču i ljubav vode.Ove neke nove ženke se čude,ali im ne smeta,jer dobijaju šta žele i što više nikad neće  od drugih dobiti.

Nebeski jahači to rade kao da nikad više anterije neće vidjeti.I ne rade to njima.To oni ljubav vode sa Proljećem, Zlatom,Frkom,Jelom Jelom Jelenom,Malom guzom,Kosom,Hanom, Ankicom ili nekim drugim mirisnim đardinom.

Te djevojčice što su se rađale bi njihove ljube,žene, bile su nalik samoj ljubavi,snovima i cvijeću. Koliko mnogo cvijeća ima,koliko tisuće vrsta ih ima.Niko nikad spoznati neće.Koliko boja, mirisa i valera svega toga,još manje je moguće dokučiti.To bi bilo isto kao zvijezdice  njine sestrice brojati.Svaka od tih djevojčica  jedna prekrasna maglica.Imale su samo jednu jedinu manu.Zov majčinstva.Neka.Tako treba.To je najdivnija i načudesnija mana ljubavi.

Bog Milosni je žene obdario ljepotom i sjajem da bi im ljubav muževa darovao.I njihovu njima.

Išlo Debu tih petnaest dana centrale ko budalu novine.I tri mjeseca bolnice ,čudo jedno.

Drugi put u bolnicu išo kad je Dobri ležo na maksilofacijali zbog papiloma lingve.Debi neko objasnio da je to neki piklić narasto na jeziku.

Za njim prvo Mojsije,ima šuhu da ima papilom lingve.Doturi ništa ne vide,ali čuli da je Mojsije prorok ,pa ga prime.

Čuli Deba i Herco da je Dobrom  i Mojsiju krenulo ko budalu novine  i otišli da ih  zavedu među pacijente.

Našla se ona ista hablečina koja je Mojsija primila.Herci već tada iz nosa virile.Prozove ga doktor,ustane Herco  i u ordinaciju.Deba za njim,doktor ga zaustavlja i kaže jedan po jedan.Deba se zavali u smjeh.Gleda ga doktor i sam sebi kaže:Joj budale,ljudi moji.To mu jedina pametna tog dana bila.

Pita hećim šta mu je.On odgovara da ima slabo srce i pokazuje nalaze.Ono crno na bijelo dva puta ga hercika strefila.Naglašava da ga svako malo herc strefi,naročito kad Lela Jela Jelena safirli anteriju obuče.Pita ga doktor  kakve veze imaju anterija i srce.Nikakve kaže Herco ali njega srce uvijek hekne kad vidi  Lelu Jelu Jelenu u safir anteriji.Što ona ne promjeni safirli i ne obuče drugu.Promjeni ona,ali njega srce onda ne strefi.To je dobro kaže doktor.Nije Leli Jeli Jeleni dobro.Kako joj nije dobro?Zato što onda nju strefi srce.Zbog čega nju strefi srce.Zato što mene nije strefilo srce.Doktor ovo ne može razumjeti pa ga jednostavnije pita.Ajde ti meni sve polako ispričaj da je to mogu razumjeti.

Herci drago što on obrazovanijeg od većme sebe može  naučiti,pa objašnjava,polako i po redu.

Lela Jela Jelena ti je moja djevojka.Kad joj se primerači, obuče biserli haljinu i mene srce strefi.I sve je u redu.Jes,ja kasnije moram kod hećima,ali šta se može,naviko ja.Ona bi da me poštedi i  ne obuče biserli haljinu i mene srce ne strefi,nego nju srce strefi.Kontaš dotur.

Doktor ne kontra,ali kaže kontam.Herco zna da ga hbalečina ne razumije i nastavlja.

Nju herc strefio zato što mene nije strefio,eto to je tako jednostavno.Zato ti ona uvijek obuče biserli anteriju i mene srce uvijek strefi.

Doktor zino ko peš,ulazi Deba bez kucanja i još se valja od šege i kaže:

-A dotur,ne mere ga čovjek ništa skontat.

-Ko si sad pa ti i šta trebaš?

-Niko i ništa mi ne treba, nego poslo me Semiz sa ovom hablečinom da nešto ne zabarlja.

-Pa gdje mu je uputnica.

-Nema je.

-Što je nema ?

-Otkud ja znam,zato me Semiz poslo s njim,Kaže vodi ovu budalu na makilofacijalu.?

-Što nije dao uputnicu?

-Nije ga mogo ništa razumjeti,pa je nije ni dao.

-Vodi ga nazad Semizu da mu da uputnicu.

-Bogami je neću,znaš kakav je Semiz poludi i eto ti odmah otkaza.

-Gdej radiš?

-Nigdje.

-Šta ti može?

-Sve,ima ti taj pamćenje ko u slona,kad god se zaposlim eto ti njegova habera i ja otlaz.Poslije bi haber stizao i prije nego šzo bih pomislio da se zaposlim.

Konra dotu ne valja se kačiti se Semizom,nema mira nego mora dapita:

-Semiz je na abdominalnoj,kakve to veze ima sa srcom?

-Nikakve , ali ga poslo ga onaj Solaković sa kardiologije kod Semiza ,jer ne smije da ga operiše,više puta izmasakriro pacijente.Neki umru,niko ne preživi.

Ovaj se razumije u medicinu konta doktor ali ga ipak pita:

-Ova j tvoj neka budala kažeš.

-Nije moj,ne poznajem ga ali je lud ko struja.

-Kako znaš?

-Ništa ga ne razumijem,ja samo poslušo Semiza.

-A šta si ti radio kod Semiza?

-Ništa,donio Musti Ominu knjižicu.

-Ko je sad Musto i šta će mu Omina knjižicu?

-Musto bio jedan pjano i Semiz ga nije htio operisati jer je u njoj pisalo da je on Musti operisao slijepo crijevo.I nije,operiso je meni,na Mustinu knjižicu.A Musti trebala knjižica na kojoj piše da nije operiso crvuljak.Ja knjicu zdipio Omi i odnio je Musti ali mu nije trebala.Rikno čovjek.

Doktor zove sestru,ona ulazi,on joj kaže vodite ovu budalu na peti sprat,pilome lingve i ne dajte mu da priča,sve pretrpite,samo ni za živu glavu da priča.

Vidi dotur da se ovde baš ništa neće završiti kako treba,ali mora da pita:

-Dobro,sve je to u radu,da ali  tebi nešto fali?

-Ništa ,ja sam zdrav ka slon.

-Onda razlaz da te moje oči ne vide.

Vidi  Deba i Herco se uvalio,uvaliće se on ,skonta rješenje i smije se doktoru u lice.Doktor ga prati na vrata,izgubio strpljenje samo što da ne gura.Izlaze oni u hodnik.Vidi doktor nekog pacijenta guraju na krevetu,a ovaj nešto očajnički gestikulira.

Deba se zavaljuje od šege,ne može da se kontroliše  i valja po podu čekaonice.

To se Lenji se zavalio u krevet i obadvema rukama pokazuje na otvorena usta i krklja.Doktor ga ništa ne razumije,samo odmahnu ruku i kaže peti sprat.Sestra nije na svom mjestu.Doktor konta,glupača neka sad jhoj onaj nešto priča a ona ga sluša i ne razumije.

Deba ode sa planom,doktor sam sebi kaže luda li dana i gleda na sat,dvadeset do dva.Uh odahnu on začas će kraj smjene.Ne prođe ni deset minuta Debu drot vodi,ovaj se drži za usta,iz njih krv na sve strane ko da ima menstruaciju.Doktor sliježe ramenima,nikoga u prijemnoj čekaonici nema.Primi Debu za ruke,u lift pa na peti sprat.

Konzilij na okupu.Ko bi reko.Svi leže u istoj sobi.Mojsije pita Debu šta mu je bilo,on nešto frljfa,on ga ništa ne razumije.Herco pita Debu šta mu je,ovaj nešto frljfa,Herco ga ne razumije.Lenji šareti Debi ovaj nešto frljfa Lenji krima glavom,ali ga ništa ne razumije.

Dobri ništa ne pita.Deba mu zahvalan do kragne bole ga usta i sve u njima gori isto ko da po kile pečene mlade janjeti tek skinute sa ražnja pretvoriš u jedan zalogaj.Htejdne da se oblizne,ali ga toliko zaboli da se počeo previjati.Morali ga prvo odvesti Semizu,jer se ustanovilo da je fenomen i da je imao dva crvuljka.Za dva tri dana ga vratiše na maksilofacijalnu.Oma nije došao,htio je ali nikako nije mogao naći zdravstvenu.Dok je izvadio novu konzilij izašao.

Dvije stvari tada nisu razjašnjene.Zašto je Dobri zalego na maksilofacijalnoj

i kako je Deba završio sa njima?Mnogo kasnije se to u nečijim dnevnicima pronašlo.

Dnevnici su tuđa intima i njima uovoj priči nema mjesta.

Dosadilo njemu oni stalno u zatvor ,i stalno neke belaje rade,i prolaze im kao neke van take fore.Jednog dana ide ti on Titovom sa Zlatom prema akademiji,ona kasni na posao,on na predvanje.Njemu glavi Hercine,Lenjivca i Dobrine fore i zatvori.

Komšije kažu za sve bila kriva sevdalinka Joj,Crven Fesić mamo.Znaju to oni dobro;vas cijelu noć nisu mogli spavat od Zlate.Ona svako malo zaleleće:Joj,mamo mamice. A Mojsije samo malo glasnije ukće Mislili da je zub ili stomak boli,pa je on lijekom nudi.Zato kasnili na posao.

Na uglu Kulovićeve u žurbi prešli ulicu van pješačkog.Drot ih zaustavio,traži ličnu i pare za nesaobraćajni prelaz preko ulice.Prekršaj je to.Mojsije ni jedan ni dva i fljas drota u čelenku.Zajeban štos imao.Drot se složi ko Lenji kad se gangrenira.Namah ,na mjesto obezeznanenja.Nema ti u Mojsija zajebancije kao što je nije bilo ni kod onog biblijskog.Ako je neko njegove visine,niži ili zeru viši ni jedan ni dva nego fljas u čelenku.Ako je viši ili krušniji nogom u bijele bubrege,pa fljas u čelenku.Rezultati isti,KO u drugoj sekundi.Nema brojanja do osam,samo hitnu hitno zvati.Spengaše Mojsiju dok si reko britva.Odleža on petnaest dana u bajboku.Pokvari on planirani petnaestodnevni odlazak na more sa Zlatom.Ona jadnica svaki dan u centralni mu dolazila i ponude nosila.te godine nisu ni na more otišli. Završila se sezona dok je Mojsije avježu havu ponovo počeo disati.

Poslije se Mojsije u poverenju izjadao Dobrom.grizla ga savjest..Deba po običaju spavo,Lenji dobijao vještačko disanje,Herco se ganjo sa Lelom Jelom Jelenom.Oma tugovao za kosarom Kosom Bibanović,preminula prelijepa djevojčica.Jadnica galopirajuće je u petnaes dana pokosila.Nije on imo love da plati kaznu na licu mjesta niti love za ljetovanje.Sve spisko u drvenu džamiju onu ,dva mjeseca kada je bila disko.

Tako ti on duma o tome

Godinama kasnije Deba ga izdo.Sjedi se ,muzika leprša.Mosije navalio na Dimitrije sine Mitre i Vranjaku.Bilo se u fazonu vranjanskom.Onom fazonu  kada se Dobri otisne i hoće da vrati barem jednu iskricu srebrenog srca vezenog rozaklijom,ribizlama i ljubičicama.Tada bi on čopio neku pjevaljku u kafani,najčešće kod Mehe ili Zize,nekad,u domu milicije,kineskom restoranu,osminama. Nikad sa čaršije.Nije morala pjevaljka dobro da izgleda,morala je  dobro da pjeva Mito bekrijo.To je bila izuzetna rijetkost koja se dešavala na priliku jednom godišnje.Da je zlatna bila Dobri je ne bi ni trešavicom dodirno.Uvijek im garantovo da ih neće niko prstom taći ako one neće.One su manje više htjele jer bi  veče frke krasotice pretvorilo u veče uspomena, ljubavi, tuge i boli.Pjevaljke to itekako razumiju i osjećaju.Tada se savim jednostavno i sasvim prirodno budi želja  da te neko nježno miluje i ljubi.

Debu stari pritisno da ide u armiju.Tri godine ga izvlačili drugari.Mojsije ni jednom da zasvira onu voćnu.Ljut Deba na Mojsiju.Gdje ćeš ba ići u armiju a drug ti,može se reći,najbolji neće želju ispuniti.Ljut toliko da je samo čeku dobru priliku da mu zaviče.Prilika nikako da se ukaže. Ili se zapjeva ili se prepije,a  najčešće neka ili više njih  zajauka,pa se nema vremena za belaj. Tako vrijeme prolazilo,on taman skonta fol kako da ga provali a Mojsije hekne ramunjik o ledinu i nema harmonike ,baš kad je Deba htio da zucne..Prosvijetli mu se;Mojsije prorok pa sve vidi.Uradiće on to nenadano kad se Mojsije zadevera.Jedne večeri probudi se on bunovan ,u nekoj bašti,muzika treperi i on dreknu.

Jebo te Mojsije ti nisi imo kinte pa tres drota i u bajbok.Svu lovu na Zlatu spisko kod drvene đamije u disko.Nisi htio da se stidiš pred njom  što nemaš love.

Svi zanijemili.samo jedno od njih pojma o tom imo.Mojsije nadrko obrvu na Dobrog ovaj samo sliježe ramenima.Mojsije shvati da ga Deba čuo kad je priznavao.To mu namjera bila.Svima znano bilo da se Deba znao uhinjiti i nalik vaojeru pokazati.Samo nije znao da će konjina voliko čekat.Kad ti žensko čuje da se neko za nju žrtvovao zahvalna i žtvovana ko slatka krofnica.A ovoliko se žrtvovat ko Mojsije to je barem za zdjelu medenih krofnica.

Zlata pita;jel tako,on ni jedne ,zacrvenio se ko bulka,sageo glavu samo što je ne pokrije rukama ko jungferli cura kad se pomene crveni fesić.Diže se Zlata za ruku ga jami i pravac odaje.Ne prođe predugo , taman onoliko koliko njoj treba,a Zlata cvrkuće:Joj ,mamo mamice.

Poslije maksilofacijalne više ni jednu nije tebalo zvati.Ni pjevačice,ni sestre,ni polusestre,ni dalje  i bliže sestre,čak ni najudaljenije,ni bilo koju žensku.Tada se Lenji malo razvrijednio i sa Debom naplačivao ulaz.Nije to bilo ništa strašno.Morali su inače bi bankrotirali i od sevdaha ništa.Toliki promet bio.To se nije smjelo dopustiti.Flaša žestokog po izboru za ženu koja ulazi.I ništa više.To se malo po malo pročulo da su počele dolaziti i iz drugih gradova i država.Pančevo,Beograd kraj Pančeva,Priština,Knić kod Kragujeva,Rijeka , Leskovac, Priština,Mitrovica on Šćipetr,.Bilo je tu Poljakinja,Čehinja,Njemica, Francuskinja, Italijanki, Norvežanke,zalutaše i dvije Japanke,Francuskinja

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / X Epizoda II dio

X Epizoda II dio

Imala moć u supu,haman   ko Wolf.Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.Izbirljia bila ko kraljica.Ako izgledom i stasom nije za garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana zavisno od nezasluga.

Međutim isto tako kažu da se niko nije mogo pohvaliti da je povalio.Nije to zbog nekog strahaili đentlemenluka,već jednostavni nisu kružile priče.Tu je nešto bilo sumnjivo.Sa jedne strane se taslačiu ko kuja u tjeranju,sa druge niko je nije tako.

Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto.Čuj,moliću vas lijepo;Deba zaboravio na podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  Deba sa Bjelava ; nije ti neka kazna Luco,pet u cugu predevero;da ga ona čuje.Nije ga dopalo ono što se nado.Dopalo ga ono čega se nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pručulo.Ima levata i ljubavnika.Levati misle da mogu, pa nagraišu.Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj ljudi moji ne zna se koja je krcatija i koja se više biba.

Samo opet niko ne zna kako anterije izgledaju.Čak ni zaprisegnute tračaruše,sufijke i sihiraste hodže..

U  momentu onog svrbeža ,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek. Gdje gori.Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.

Drotovi misle:
Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.Moro doći sam Wolf i sa sprata se i  derati se :Luco dosta informacija.Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.

Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,pa ga Luci na noge u njenu vikendicu iznad Pašinog brda u Sedam šuma dovedu.Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.

Pukla priča po gradu  dapojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje ,nekog ubačenog ,već šest mjeseci i  ništa ne uspjeva.   Narodu opet sumnivo Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila  anterija.

Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih. Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog  elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf intervenisati.Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah prekinuti.

Osilila se ona i skoro pa  preuzela kontrolu nad supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:

-Ajde Luco ,ajde zlato kriminal u gradu porastao ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka : Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske visoko rangirane drotovske sekretarice  nije prolomio takav krik bola i očaja.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu kada srce ili medne usne na ljiljan nabija.To poručuje ona knjiga o pticama,ne mi.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala..Eto šta ti je nauka skontala.Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se nabija.

Nemože ćovjek ništa uhavizati.Joj ludih ptica ili još luđe nauke.Samo bi se nabijali.Aman ko Luca i ubačeni elemenat.Ali oni pametni oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce ,prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.

Reče  jednom Mojsije  prijateljski nastrojenom ,ali stvarno obrazovanom i  pametnom policajcu,skoro pa naša raja:Jebo te bjeloglavi sup.Mislio se izvući na lešinare.Drot puko od šege pa otišao.

Deba zino i prišo nekom drugom drotu i reko mu:Jebote crnoglavi SUP.Uvijek mislio orginalnost prije svega.Drot puko od šege.Kad se presto  smijati za pendrek,dvije tri vaspitne,onako drotovski,krvnički po bubrezina pa u bajbok.

Osta Deba petnaest dana u Centralnom.Nikome se nije javlja.Pomalo pišucko krv.Nije stigo da se ikom javi ,čitavo vrijeme konto gdje je pogriješio.Skonto.

Izašo iz centralnog i onom drotu pravo u stanicu i sa vrata se dere jebo te bjeloglavi sup.Drot se razvali od šege.Deba taman da bude zadovoljan sa samim sobom,a drot palicu u ruku i hek , onako krvnički,drotovski po beubrezima,sada tri četiri puta.

Deba novu rundu,petnaest dana.Promokrio Deba krv ko da se olovkom ponovo počeo spucavati. Prođe mjesec niko ne zna gdje je.On se nikom ne javlja,konta gdje sada pogriješio.Nije mogao dokučiti.

Izađe on iz centrale,menstruacija ne prestaje.Jest manje je obilna i manje ga bubrezi bole,ali ne popušta ni bol ni krv. Debu nikad ništa nije moglo zaustaviti.Kad on nešto nanieti tako mora biti.Opet pravac kod onog drota i pomirljivo će:

-Reci mi jaro,matere ti žive gdje sam pogriješio.Ajd’ prvi put razumijem.Ja htio orginalan i različit od Mojsija biti.Drugi put sam od riječi do riječi sve isto ko Mojsije kazo;a ti  mene hek,još jače nego prvi put,pa opet u centralni.

-Kao prvo nisi  oni akcenat stavljo gdje treba to garant,kao drugo nisam te vaspitavao zbog toga,nego zbog tvoga podrigivanja.Čitav grad nas noću zove i budi zbog tvog hrkanja.Ne može se čestiti policajac čestito radi tebe naspacat.Pala odozgo direktiva,ženskog je roda,prvi put kad nešto zucneš,makar to samo „a“  bilo,hek vaspitna dva tri puta,pa u bajbok.A ako šta opet porogovoriš postupak ponoviti.

Pa se razvali od šege pa hek pet šest puta po bubrezima.Deba se bio mnogo razgovorio.Ovaj put Deba dobro prošo.Nisu ga odveli u centralni nego u bolnicu,osto tri mjeseca.Izvadili mu slijepo crijevo na zdravo.Morali drotovi zabašurit krvave bubrege.

Deba tada bio punoljetan a nije radio i morao od Muste pjane sa Višnjika posuditi knjižicu. Ovaj dobar i uvijek pijan čovjek bio,knjižica mu nikad nije trebala.jebo knjižicu kad imaš šljivu.Doktori su „ibretili“ kako četrdesetogodišnjak“ izleda ko dvadesetogodišnjak,a Debi drago što tako izgleda.

Jeste da je glavnog doktora Semiza dobro poznavo.Svi ga mi znali,živio u Derebentu aman do Himzarine.Puco prsluk Semizu za Debu.Mogo bi ovaj dvaput riknut što bi mu on otfikario crvuljak na tuđi papir.Nego milicija naredila fikari,bojala se da se bubrezi ne otkriju.

Nedugo zatim Mustu napalo slijepo crijevo.Semiz ga nije htio otvarati zato što je upapirima pisalo :Crvuljak otfikaren,to znači da Musto nema slijepo crijevo.Znao  Semiz i Mustu i Debu,ali htio malo takariti Mustu i uplašiti Debu.

Musto nije mogao dočekati kraj šale i od uplale bubrega rikno.Njegov crvuljak Debi operisali,krvavi Debini bubrezi njemu dohakali.Nikom ništa.Jadni Musto nije imao protekcije ko drotova ko Deba.Njemu poetičnije bilo umrijeti od tuđih  bubrega nego od ciroze vlastite jetre.

Deba pameti poslije došo ali se  nije   promjenio.Podrugivo se sada za pet šest slonova  i sedam osam lavova odjednom,ali nikad više ni jedne pred drotovima nije progovorio.Znao je da ga čekaju.pa instikte izoštrio.Kupio naočale bez dioptrije i na njih  retrovizore ugradio. Sve misli da sa njima pametnije djeluje.

Tog ljeta se Mojsije nešto ljutno na drotove;zbog Zlate odmurijao petnaest dana..Nije ni zbog Zlate nego zbog konzilija.Oni svako malo u zatvor.Njemu se čini u inat njemu.Vazda zaglavinjaju kada njega nema.

Uvijek Dobri,Lenji . Herco i Deba.Omu nisu dirali zbog đozluka,a imo pronicljiv pogled. Vidjelac pravi bio.
Ovako je to počelo.Prvi put zaglavio Deba isti dan sa njima,ali malo prije njih i ostao u apsu petanaest dana poslije njih.Ono izašli za par sati.To je ono kad su jahali konje.

Nije ni konje nikad jahao sa njima,ni za njima ni ispred ni pored njih,jebo ih pas.To mu najmilija i najsočnij psovka bila.Druge nije imo.

Nije sa njima ni lavove vodio na pišanje.To je ono kad su njih  četvorica drugi put otišli u zatvor.Deba opet osto petnaest dana ,a njih trojicu jopet pustiše nakon dva tri sata.

Valja to  ispričati,malo poslije, Mojsije u radu čeka,a naoštrio se.

Nije se ni ligurama niz bob stazu spuštao sa njima.To je ono kad su oni treći put otišli u zatvor.Ovo se još nije dogodilo,ali on zna da će se dogoditi,jedan kroz jedan.On već vidi njih četvoricu kako se spuštaju ligurama sa nekim ženskinjama,điđi-miđi prije,pa điđi-miđi u i niz bob stazu.Ovo ćemo ispričati kada bude vakat.I zna isto tako jedan na jedan;trojica će izaći ,a onaj konj jedan što nikad neće pameti doći , će opet petnaest dana u centralni otići.

Puco Mojsiju prsluk i za konje,i lavove i ligure.Nije ga briga ni koliko za rahmetli komarca nekog.Bolan ,te ti apsane slijedile poslije višednevnih điđi-miđi parti.

To se već događalo na početcima „novog svjetskog poretka“.Nije da ih je to interesovalo ili privlačilo.Oni bili magnet za novi svjetski poredak,gdje god oni ,eto ti njega.Oni to ne vide,ali tako je to bilo.Ne vide jer su u behutu.Ogromnom.

Kraj drugog dijela

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / Epizoda X –

 

X Epozoda  

Čuo Oma za nečuven ulet konja,poželio da iskuša  Dobrog u nekoj prilici gdje će on imati kontrolu nad situacijom,nikako da mu se posreći

Jednom on i Oma bili u posjeti jednoj u bolnici.Kosi iznenada pozlilo.Ništa opasno , kažu hećimi. Kad ono tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako kažu nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Ali kad kažu ni'ta opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku sam sebi prihevto i samo natandaren bude. Riknjavae neminovus poetica garantus.

Vidi one žuju,jes’ dobra, poješću joj nešto ko sogan dolmu,samo  se uvali.Dobri prišao i pita:

Gospođice,da li vi to mene čekate.Da imam ružu sada bih vam je poklonio za današnji dan,a sebe i buket za uvijek.Dobri  Prever.Ove dvi zadnje riči ni on progovori,on in samo mislin.

Borka, tako joj ime bilo ,se slatko nasmijala i poklonila mu sebe taj isti dan,i poslije tog dana se  nikad  više nisu vidjeli.Bila u posjeti mužu,pa se sutradan vratila kući,na istok.

Dobri je bio istinski đentlmen. Obećo da će je nazvati,ali nije. Zato je valjda tog ljeta osto živ.

Što ti je to bilo vrijeme neoprezne mladosti?Ponekad se jednostavno imalo sreće.

Onaj čovo ,Borkin muž, se jednog vikenda nenajavljen vratio kući i upuuco brata.Zateko ga  kako mu bratski gusla ženu.I nije se vi še vrno u bolnicu.Otišo direkt u zatvor,sam se prijavio.Pošten vakat

Drugi put bili na sahrani jednom komšiji.Neki profesor Simo Počuća,umro mlad ni četeres.Nije loš bio,ali se volio”šaliti”.Nešto ko :vidi mi novih cipela ili čarapa pa se uhvati za međunožje i podigne pantalone.Ili vidi što se nebo naguzilo,što je jabuka rodila,pa opet za međunožje u dizanje pantala.

Jal’,peder,jal'blentovija ,jal’ nedostatak smisla za humor,nismo uhavizali,prerano skino ruke sa međunožja.Roditelji nas potjerali na sahranu.Mi ne bi.Tada nismo imali respekta prema smrti.Sada imamo.Ne radi nas,već radi toliko mladosti i nevinosti što je pobijena i nestala.

Ali Dobrom bi se često  posrečio ulet.Zapravo uvijek.Zato on uvijek govorio:U svakom zlu nekom hrli sreća.

Pas ga jebo,najćešće njemu,uvjek bi Mojsije govorio. Kad bi se nakašljo neka bi skontala da je to zavodljiv kašalj.

Sahrana  gotova.Lenji progovara,još se nije sasvim ulenjio,još se pomalo batrgo.Vala sad bi trebo Simo da ustane i uhvati se za mešunožje i kaže,onako šeretski:

„Uh,ljudi moji jes’ me nebo naguzilo.“

Nije usto iako je vrijeme bilo baš takvo,nikakvo i debelo oblačno.

Oma povukao dobrog za ruku i šapće mu:Joj,jes…Mojsije ga šuta nogom i kaže mu šuti ćafire,ni je'ne,groblje je,sveto mjesto.Mrtvi gledaju.

Ali kasno je bilo.Dobri već zaosto,oči mu trepere ,odvaja se od konzilija ,prelazi opedesetak metara,slabašno se zakašljuca primi  žensku za ruku zagrli je i ruku pod ruku napustiše greblje ,pravac taxi i džada .

Deba se pita šta ono bi.Oma  objavljuje ovo vrh uleta;bez riječi.Mojsije kaćže kako ba bez riječi ,jesi li čuo da se nakašljuco.

Dobri im nikad nije objasnio da je to bila ljubav njegovog života.Ona prva.Za njega su sve žene bile ljubavi njegovog života,one prve. Nije htio da im rasterećuje mozak suvišnim informacijama.

Oma je opet imao svoj ulet:

-Jesi dobra ko bedevija,da nisam gadljiv pojo bi ti govno k'o sogndolmu.

Uvijek se čudio kako mu ni jednom u životu nije ulet nije uspio.

Njemu to bila glavna šala.Čim vidi žensku,a on svoju uletnu rečenicu.Ne zna se šta ga više oduševljavalo,ulet ili noga.

Ovaj mrak ulot aktiviro po Kosinoj smrti,onih par dana kada je još očekivao da će se Kosa vratiti.Kada je skonto da se neće vratiti, odlučio je da se osami.

Ponoć punog mjeseca.(To je druga priča,nije joj ovdje mjesto)

Deba vam pokupio fazon od Ome  pa ga on počeo primjenjivati:

 -Ja nisam gadljiv ko Oma ali bi ti pojo bi ti govno ko ćevapćić.

Nema veze dali cura zna Omu ili je gadljiva.On htio i kopirati Omu i biti orginalan.I jedan jedini put mu upalila ta fora.Toliko je bio oduševljen da je žensku kod koje je upalila oženio.

Ženska je bila gadljiva i od tog berićetli  ”udrvaranja” joj se povraćalo,ali je toliko bila zatelebana u Debu da je sve prgrmila da bude u njegovom društvu.Osim toga sve joj se drugarice poudale,vrijeme je i njoj bilo da se rješi svrabeža.

Nikad im se nije posrećilo da imaju djece.Za priču nije bitan razlog,a bila su dva.Ako stignemo,možda vam ispričamo,ako ne nikome ništa

„Za moj gušt onu aj , jesen dođe jabuke i kruške zriju mene babo ćera u armiju.“

Dosadilo Mojsiju da ga Deba moli da mu odsvira onu armisjku o jeseni i voćkama.

Znao Mojsije kao i Oma,najebaće Deba u armiji ko neka stvar nad roštiljem kada se radi provjere  straha nad njim stavlja.Žao mu Debe iako zna da je možda i zaslužio.

Jednom se Deba napio i zaplakao.Njemu zaplakat ko u nos olovku zagurati.Kad nespreman u školu dođe,a bnastavnik ga pozove na tablu,on se sagne ispalo mu nešto pa hek olovkom po nosu.Krv kao iz česme.Natavnik direktoru,direktor kući,on u nečiju bašti međ zelene voćke zaroni.I tako pola godine svaki dan.

Poslije se nije moro bubati olovkom.Bilo je dovoljno da ga nastavnik prozove,on se nategne ,prne i krv mu na hojdanu kapa ko mjesečnica. Krenulo ga, ni šta više od sedmog razreda nije učio,do tada se jadnik mučio.Živaca zere nije imao,sve ga nešto vabilo napolju.

Ako bi kiša pojaka padala,on bi se nalaktio, guz u vazduh pa prdio,i prdio i brojao.Jednom je kaže došao do broja 321 ,ali ga sestra u guzicu heknula i smrad prekinula.To ga toliko zabolilo i neku kost,valjda trtičnu poremetila,da više nikad nije smio ni vjetrić pustiti.Ako pusti danima je morao ledene obloge obloge stavljati.

Onda je našao novu zabavu naučio se podrugivati.Kad bi se na Bjelavama podrignuo čulo se u drugoj gimnaziji, ponekad do  malog parka i glavnih supova.

Mnogo ženskih ga nogiralo zbog podrigivanja.Nije on to namjeno činio.Njemu to neka ovisnost bila.On krvnički podrigne usred plesne sale,kina,diska,na ulici ;nije bitno.Simpatičan,nestašan i zabavan bio.Nije da ga ženske nisu išle.Išle ga one.Ali ga češće nogirale nego što je on mogo skontat.

Nije bitno da li ga djevojka za ruke drži ili ga grli i ljubi,on ili lavlje podrugivanje,ili gorilinu ,svinjsku,bikovsko,bizonovo,jelenje glasanje ispušta. On gorila ženska nogu Debi. Mnogo ženski dođe.Još više ženskih ode.Nje,uto normalno.Žensko dođe ,pa ode.Ali podrugivanje osta.Nikad ga podrugivanje nije iznevjerilo.Do jednom.Zapravo on iznevjerio podrugivanje.

Recimo odvede neka nova da ga upozna sa roditeljima.Sve teče u redu,Deba provaljuje,pravo, ekonomiju kad je rapoloženiji i medicinu studira.Nikada neki inženjerski faks ni za živu glavu,odmah bi ga prokužili.taj nije znao koliko pertli na cipelama ima.

Zbog takijeh problema uvijek nosio kundure bez pertlanja.Tako ga niko nije mogo provjeravati koliko pertli nosi.Za svaki slučaj jedan par pertli je u đepu nosio.Kupio one najveće vezice od čet'ri metra. Isjecko ih na frtalje metra izračunao da ima trideset dvije pertle.Konta hajde sad me pitajte koliko pertli imam.

Oma ga prokužio dok je Deba prdio i svima olajo da ima ti'set dvi’ pertle.Ide tako Deba ulicom i prvog koje sretne pita koliko ima vezica.Ovi muodgovara ti'set dvi.Deba pita,drugog,trećeg i tako dok nije došo do stotog.Poslije nije sreo nikog poznatog.Njemu drago bilo jer je ispito sto ljudi,taman jedna centofilija.

Toliko mu drago bilo da je bacio pertle i nikad ih više nije pominjo.

Znao i po neku pametnu viknut.Roditelje se počnu zaljubljivati u budućeg zeta,sve ga hvale ,a hvale i kćerku.Odjednom Deba ničnim izazvan počne podrugivat, prvo ko jež,pa ko zec,puh,lane,janje i tako dok ne dođe do bika,bizona,lava,tigra i slona.

Otac djevojčin brže u sobu po pištoj ili pušku,ako toga nema u šupu po vile pa na Debu.Ovaj  se ibreti šta čovjeku bi,do maloprije sasvim normalan bio.I normalno noga.

Neke su ga noge stvarno zaboljele  .Ali pomoći nije bilo.Niko ne zna zašto se nikad,ama baš nikad u prisustvu kolegija nije podrignuo.Vojska ga izliječila od podrugivanja.Nikad više mu nije palo na pamet da se podrigne.

Niko njega uštrojio ili uškropio,on sam sebe natjerao na to.Jednim potezom.I cigani pjevali o tome.Ptice nisu.Nisu vidjele šta se desilo.Bila sezona parenja.Letjelo perje na sve strane.

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio ali moro.Tako priča po čaršiki legla.

Srela ga Lica slučajno u gradu,nije ga poznavala.Baš je nešto gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove kišne dove.Gospodična uvijek nacifrana bila.Ide ponosno uzdignute glave a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona ti svaki dan dvojicu u apsanu šalje dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.Dobra  u svakom pogledu bila,a kažu  voljela  anamo ono i te kako voljela?Krvnički.Tako je narod olajavo.

Nećemo detaljisati :ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi bolje izveo.Zato ona u apsane slala sve,ali ni jednog od kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Znala šta se u gradu radi.

Konzilij joj simpatičan bio osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekinu je u po posla.Dala da se stvar ispita.

Kraj I dijela

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / X Epizoda drugi dio

X Epizoda 

II Dio

 

Imala Luca moć u supu,haman   ko Wolf.Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.Izbirljia bila ko kraljica.Ako izgledom i stasom nije za garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana zavisno od nezasluga.

Međutim isto tako kažu da se niko nije mogo pohvaliti da je povalio.Nije to zbog nekog strahaili đentlemenluka,već jednostavni nisu kružile priče.Tu je nešto bilo sumnjivo.Sa jedne strane se taslačiu ko kuja u tjeranju,sa druge niko je nije tako.

Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto.Čuj,moliću vas lijepo;Deba zaboravio na podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  Deba sa Bjelava ; nije ti neka kazna Luco,pet u cugu predevero;da ga ona čuje.Nije ga dopalo ono što se nado.Dopalo ga ono čega se nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pručulo.Ima levata i ljubavnika.Levati misle da mogu, pa nagraišu.Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj ljudi moji ne zna se koja je krcatija i koja se više biba.

Samo opet niko ne zna kako anterije izgledaju.Čak ni zaprisegnute tračaruše,sufijke i sihiraste hodže..

U  momentu onog svrbeža ,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek. Gdje gori.Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.

Drotovi misle:

Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.Moro doći sam Wolf i sa sprata se i  derati se :Luco dosta informacija.Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.

Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,pa ga Luci na noge u njenu vikendicu iznad Pašinog brda u Sedam šuma dovedu.Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.

Pukla priča po gradu  dapojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje ,nekog ubačenog ,već šest mjeseci i  ništa ne uspjeva.   Narodu opet sumnivo Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila  anterija.

Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih. Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog  elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf intervenisati.Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah prekinuti.

Osilila se ona i skoro pa  preuzela kontrolu nad supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:

-Ajde Luco ,ajde zlato kriminal u gradu porastao ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka : Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske visoko rangirane drotovske sekretarice  nije prolomio takav krik bola i očaja.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu kada srce ili medne usne na ljiljan nabija.To poručuje ona knjiga o pticama,ne mi.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala.

Eto šta ti je nauka skontala a priroda smudriovala .Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se nabija.

Nemože ćovjek ništa uhavizati.Joj ludih ptica ili još luđe nauke.A priroda je fina,ženstvena.Samo bi se nabijali.Aman ko Luca i ubačeni elemenat.Ali oni pametni oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce ,prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.

Reče  jednom Mojsije  prijateljski nastrojenom ,ali stvarno obrazovanom i  pametnom policajcu,skoro pa naša raja:Jebo te bjeloglavi sup.Mislio se izvući na lešinare.Drot puko od šege pa otišao.

Deba zino i prišo nekom drugom drotu i reko mu:Jebote crnoglavi SUP.Uvijek mislio orginalnost prije svega.Drot puko od šege.Kad se presto  smijati za pendrek,dvije tri vaspitne,onako drotovski,krvnički po bubrezina pa u bajbok.

Osta Deba petnaest dana u Centralnom.Nikome se nije javlja.Pomalo pišucko krv.Nije stigo da se ikom javi ,čitavo vrijeme konto gdje je pogriješio.Skonto.

Izašo iz centralnog i onom drotu pravo u stanicu i sa vrata se dere jebo te bjeloglavi sup.Drot se razvali od šege.Deba taman da bude zadovoljan sa samim sobom,a drot palicu u ruku i hek , onako krvnički,drotovski po beubrezima,sada tri četiri puta.

Deba novu rundu,petnaest dana.Promokrio Deba krv ko da se olovkom ponovo počeo spucavati. Prođe mjesec niko ne zna gdje je.On se nikom ne javlja,konta gdje sada pogriješio.Nije mogao dokučiti.

Izađe on iz centrale,menstruacija ne prestaje.Jest manje je obilna i manje ga bubrezi bole,ali ne popušta ni bol ni krv. Debu nikad ništa nije moglo zaustaviti.Kad on nešto nanieti tako mora biti.Opet pravac kod onog drota i pomirljivo će:

-Reci mi jaro,matere ti žive gdje sam pogriješio.Ajd’ prvi put razumijem.Ja htio orginalan i različit od Mojsija biti.Drugi put sam od riječi do riječi sve isto ko Mojsije kazo;a ti  mene hek,još jače nego prvi put,pa opet u centralni.

-Kao prvo nisi  oni akcenat stavljo gdje treba to garant,kao drugo nisam te vaspitavao zbog toga,nego zbog tvoga podrigivanja.Čitav grad nas noću zove i budi zbog tvog hrkanja.Ne može se čestiti policajac čestito radi tebe naspacat.Pala odozgo direktiva,ženskog je roda,prvi put kad nešto zucneš,makar to samo „a“  bilo,hek vaspitna dva tri puta,pa u bajbok.A ako šta opet porogovoriš postupak ponoviti.

Pa se razvali od šege pa hek pet šest puta po bubrezima.Deba se bio mnogo razgovorio.Ovaj put Deba dobro prošo.Nisu ga odveli u centralni nego u bolnicu,osto tri mjeseca.Izvadili mu slijepo crijevo na zdravo.Morali drotovi zabašurit krvave bubrege.

Deba tada bio punoljetan a nije radio i morao od Muste pjane sa Višnjika posuditi knjižicu. Ovaj dobar i uvijek pijan čovjek bio,knjižica mu nikad nije trebala.jebo knjižicu kad imaš šljivu.Doktori su „ibretili“ kako četrdesetogodišnjak“ izleda ko dvadesetogodišnjak,a Debi drago što tako izgleda.

Jeste da je glavnog doktora Semiza dobro poznavo.Svi ga mi znali,živio u Derebentu aman do Himzarine.Puco prsluk Semizu za Debu.Mogo bi ovaj dvaput riknut što bi mu on otfikario crvuljak na tuđi papir.Nego milicija naredila fikari,bojala se da se bubrezi ne otkriju.

Nedugo zatim Mustu napalo slijepo crijevo.Semiz ga nije htio otvarati zato što je upapirima pisalo :Crvuljak otfikaren,to znači da Musto nema slijepo crijevo.Znao  Semiz i Mustu i Debu,ali htio malo takariti Mustu i uplašiti Debu.

Musto nije mogao dočekati kraj šale i od uplale bubrega rikno.Njegov crvuljak Debi operisali,krvavi Debini bubrezi njemu dohakali.Nikom ništa.Jadni Musto nije imao protekcije ko drotova ko Deba.Njemu poetičnije bilo umrijeti od tuđih  bubrega nego od ciroze vlastite jetre.

Deba pameti poslije došo ali se  nije   promjenio.Podrugivo se sada za pet šest slonova  i sedam osam lavova odjednom,ali nikad više ni jedne pred drotovima nije progovorio.Znao je da ga čekaju.pa instikte izoštrio.Kupio naočale bez dioptrije i na njih  retrovizore ugradio. Sve misli da sa njima pametnije djeluje.

Tog ljeta se Mojsije nešto ljutno na drotove;zbog Zlate odmurijao petnaest dana..Nije ni zbog Zlate nego zbog konzilija.Oni svako malo u zatvor.Njemu se čini u inat njemu.Vazda zaglavinjaju kada njega nema.

Uvijek Dobri,Lenji . Herco i Deba.Omu nisu dirali zbog đozluka,a imo pronicljiv pogled. Vidjelac pravi bio.
Ovako je to počelo.Prvi put zaglavio Deba isti dan sa njima,ali malo prije njih i ostao u apsu petanaest dana poslije njih.Ono izašli za par sati.To je ono kad su jahali konje.

Nije ni konje nikad jahao sa njima,ni za njima ni ispred ni pored njih,jebo ih pas.To mu najmilija i najsočnij psovka bila.Druge nije imo.

Nije sa njima ni lavove vodio na pišanje.To je ono kad su njih  četvorica drugi put otišli u zatvor.Deba opet osto petnaest dana ,a njih trojicu jopet pustiše nakon dva tri sata.

Valja to  ispričati,malo poslije, Mojsije u radu čeka,a naoštrio se.

Nije se ni ligurama niz bob stazu spuštao sa njima.To je ono kad su oni treći put otišli u zatvor.Ovo se još nije dogodilo,ali on zna da će se dogoditi,jedan kroz jedan.On već vidi njih četvoricu kako se spuštaju ligurama sa nekim ženskinjama,điđi-miđi prije,pa điđi-miđi u i niz bob stazu.Ovo ćemo ispričati kada bude vakat.I zna isto tako jedan na jedan;trojica će izaći ,a onaj konj jedan što nikad neće pameti doći , će opet petnaest dana u centralni otići.

Puco Mojsiju prsluk i za konje,i lavove i ligure.Nije ga briga ni koliko za rahmetli komarca nekog.Bolan ,te ti apsane slijedile poslije višednevnih điđi-miđi parti.

To se već događalo na početcima „novog svjetskog poretka“.Nije da ih je to interesovalo ili privlačilo.Oni bili magnet za novi svjetski poredak,gdje god oni ,eto ti njega.Oni to ne vide,ali tako je to bilo.Ne vide jer su u behutu.Ogromnom.

……

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / Objedinjena Epizoda VIII

Epizoda VIII

 

Oni jašu Mojsije harmoniku opet bacio,

Luca na sceni ,prvi put.

 

 Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke

Ali mnogo prije noći Rozaklija ,Anterija i nevinosti.

                                   

 Noć je odlepršala tužna i zamišljena.Pomišlja da se više nikad  ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli muči ovaj dunjalok.Ne može se to više podnijeti.

 Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

 Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca.Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu.On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima,a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje kao dijete prebolio.

  Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima,roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Mala guza mu ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga.Nit se može probuditi,niti spavat, niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko jado na hipi klupi.

Mijsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „srceparajuće burleske“. Da se udara od doksat sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio.

  Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:

-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi čeka.

 U taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.

 Koliko je tu očaja bilo ,nije se mogao ni rukama ni velovima utihnuti ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti nego sjesti i plakati.

 Ovdje neki veliki belaj ispo.Mojsije modar i krvav ko da ga deset papkara izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je srce; ga nije strefilo.

 Hana Ana pogled sakriva i smizdri.One je vabe ali se pizdunka jedna odmiče i tuguje.Žao njoj Frke ali više sebe.Zna izgubila je Dobrog.Možda ne ovog trena ili još koji dan .Previše je fin da ne bi oprostio.Sve će na svoja pleća natovariti i prtjiti.Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih i to će biti kraj.

 Svi šute i usnulu djecu glede.

 Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati.

Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar  dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju. Izlaze drotovi iz prednjih i krajnjih kola.

Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge.Izlaze štikle za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati,al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga.

Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za one duge noge umjesto misli labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat, jazuk.Zlata ništa ne bi pitala već mi onako namah,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučak Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Heco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u Grudi  sakriva, boji se ako nastavi gledati evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco za anđelima savim iznenada.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu.Kontaju prije će katedrala dvanest puta zatandarati prije nego noge iz auta izađu.

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi.

To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje što se biserno biba i talasa i zlatnu ogrlicu sa  brilijantima  hvali. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta sa tačno sto lista oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi.

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se u središte  između školjki  postavio.

U školjkama ,u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio ko sa džamijskig  ahtung megafona u sabah vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.

Tako je Luca ujahala u njihove živote.

Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima  njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima da iskaže narodu misli.Poznat joj taj eglen ,ona se na Biastriku,ispod nadvožnjaka  odozdo lijevo,odozgo desno rodila. Svog maternjog se ostavila sve više drotovskim se služi.

Neće više; uskladit će škole, filozofiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bolan filozof u drotove, i to još kakav i takav filozof. Isto bi bilo ko kad bi pastir u klanac ovce međ’ svinje.navodio

Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju priča još uvijek nije došla  dotlen.

Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko bi Deba. Mi šutimo nismo Deba ali isto mislimo, kako je bez krpice život na ovom dunjaluku  ljepši i podnošljiviji. Tu kontamo samo na nas ,naše druge i.., vala ne saznaste, niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo.

Popova, fratra i hodža smo se prije rođenja kutarisali. Tito i partija tako naredili. A bome i sama srca i duša.Kako se neće kutarisatri dušmana ljepote i ljubavi.

Jeste da se hodže oduvijek metiljaju i rovare, ne možeš se gamad i nametnik istrijebiti. Ni staljinisti ni maoisti to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila, da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla.

Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni.Još neka filimska ljepot bedevija ih ko hajvane voda. Ne ide to i bezbeli se fertutma neka sprema.

Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:

-Mičite minderpuze sa kapidžika i penđera.Niko ne smije ništa vidjeti,čuti ni zucnuti.U raspored šest plus lakat.Matrebala je strožije sa svakom minderpuzom i hodžom.Osilila se bagra i kasnije vlast preuzela.Haračlije umjesto komunjara narodu postali.

Rasporediše se drotovi u počasnu stažu šest koraka jedan od drugoga plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako,drugi onako , ni tamo ni vamo,četvri nikako i opet tako.

Klima Luce glavom nisu oni krivi .Ne mogu skontat ni  aršin ni lakat,ima ih toliko da boli glava. Stani ženo ;kako to govoriš ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje.Žena se načisto zacrveni,ali dignu glavu,neće se ona sada tu stidjeti i prkosno bradu diže.

Pištaljke , čvrsto će ona će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu. One ko silni graktavi  gavrani urliču.Sve pobježe ,u kuće se vrnu,na prozore,deke,čaršafe neprozirne narod stavlja,u ormare, pod dušeke,pod krevete i zahodima se kriju.

Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.

Na parove razbrojs, rikta Luca;prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti,odnosno peti drugi.Šuti mulac  i u djevojku bleno.Jadno dijete još nije prestalo suze liti,pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva samo joj pramenovi vire.

Luca je neumoljiva:

-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?

Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta skoro da nije ,drotovi jesu mnogo više. Biće provincije, curik kući, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiiti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.

-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu.

Evo ova i upire prstom na Kosu.

-Vodi je kući šta čekaš?

-Kako ću?

-Ćerku za ruku, konja pod ruku  u  jedno od auta vodi je kući, degenek, ispitivanje i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura malodobna, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako.

-Kojeg konja  pod ruku  da vodim.

-Sebe konju jedan.

Kosinom ocu nije jasno kako sebe pod ruku da jami, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna.

Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu u grlu  joj se nešto steže. To joj duša srce stišće a grlo joj davi. Nečujno pssst dvojici drotova daje, rukom im otpust daje. Uzima kozlić  što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije.Duge noge pruži.Dođoše do ispod ljuljačkje.

Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre,  pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija.  Stavlja cigar među usne ruž crvene, zlatni upaljač iz džepa vadi. Pripaljuje i bulji u djecu.

Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom  zaiskrilo, ništa kanulo nije.

Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.

 Gleda ih i  moli se.

Ljuljačka se lagano i sama njiše, kao da neku iluziju stvara. Veselo sunce raigrano krošnju trešnje bogatu  bojama obasjava. Iako su plodovi  odavno ubrani, svjetlost iskri i među lišće što treperi kao da male crvene bobice ponovo rađa.

Na ljuljački jedna ledena bjelina i  druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.A opet , Luci se čini da samo umorno spiju i snove odmaraju

Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu, ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu glavu lejpuškastu naslonila. Kose sviklenkaste rasula i spije.

Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da sklizne. Smješak bdije nad tom suzom i vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da sigurna je sada.

On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj  dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je orao bijeli što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi brani. Na njegovm licu suza nema ali u  lijevom oku jedna suza bijela iskri.

Gleda ih i šapuće.

Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena.Ali preboljeti malo teže i nikad.

Ona  kao da sve zna. A mnogo toga zna.Ponešto i ne zna.To će uvidjeti.

Na drugoj strani  organi djelotvoruju, jedan se nameračio na krv i modrice.

-Drug , jel vas ko diro ili tuko.

-Nije niko,nisam budala da pustim da me neku tuče i bije.

-Odaklen jemaš te modrice i krv?

-Jamam ih otkad san se blesan rodija.

-Nemoj ti meni mudrovat ,ova krv i modrice su od sinoćke.Istinu na sunce.

-Aba zo, ti o ovim svježim pričaš.A jes sat vremena su me dirali i tukli.

-Brže govori ko,da apsimo.

-To vam ne bi bilo pametno.

-Nemoj ti nama govoriti ša nam je raditi,ko da mi nismo pametni i ne znamo šta nam je radit.

-Kad ste toliko pametni vi uhapsite doksate.

-Hoćeš reći tukli te doksati.

-Jes, tukli me doksati.

-Koji doksat?

-Eno oni .-i pokazuje na vrata.

-A, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući? – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on poslije decenije i kusur u Grad doći.

Nije ni štok ni okvir, doksati me tukli,  eno ih svi su krvavi; idi pa vidi.

Ode sumničavi , mora se sve provjeriti,PS, sve nešto mrmlja, doksat , štok, vrata. Gleda i viče:

-Trupe , ovaj doksat  sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.

Desetorica na mah pristupiše, jedanaesti za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.

Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; zaljubljuje se u djecu.

Murjaci  samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju:

Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:

-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom škropio.

Vidi Luca oni ko muhe bez glave, nigdje oni neće stići bez njene kontrole .

-Sve spengaj i Bjelavama vodi,osim anđela na ljuljački. .

– Ne možemo svi stati .

-Pojačanje zovi i meni jednu moto rolu i i jedna patrolna ostavi.

 Drotovi spengaše sve osim ono dvoje usnulih blentovijica na ljuljački. Mir zavlada ledinom, ko da se na dunjaluku ništa ne dešava. Dva drota i Luca počasnu stražu drže dok se djeca ljuljaju i spavaju..

Sati prolazili.Ljuljaška se ljulja djeca spiju.

Luca ne trpće.Njen Dodo je  plav bio ali isti kao ovaj smeđokosi.Prefinjen i lijep.Toliko je lijep da bi ga uzela u krilo i ko dijete milovala.Takva se ljepota ne rađa.Silazi sa neba i među žene ljubav sije.I ode tek tako,naglo.Jedno puf i nema ga.

Ta ljepota plaši , ne sluti na  dobro.Zna ona to.

Ona Malecka ,možda dvije tri godine mlađa od Mališe, tako ga ona prozva. Djvojčica je neku  veliku nevolju i tugu probrala. Ne, večeras   nema tragova belaja,vidi se. Po još nevidljivim crticama u uglovima suza  bol je još uvijek prisutna i kida utrobu.

Saznaće ona sve ,makar više nikad ne bila dugonoga Luce, prva dama sarajevske milicije.