Epizoda VIII
Oni jašu Mojsije harmoniku opet bacio,
Luca na sceni ,prvi put.
Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke
Ali mnogo prije noći Rozaklija ,Anterija i nevinosti.
Noć je odlepršala tužna i zamišljena.Pomišlja da se više nikad ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli muči ovaj dunjalok.Ne može se to više podnijeti.
Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu ne probudi.
Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca.Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu.On zaspo i pomalo zadovoljno bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima,a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje kao dijete prebolio.
Lenji mu se malo na rame prislonio glavu i kunja.Košmare ima,roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Mala guza mu ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga.Nit se može probuditi,niti spavat, niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko jado na hipi klupi.
Mijsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske „srceparajuće burleske“. Da se udara od doksat sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio.
Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:
-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi čeka.
U taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.
Koliko je tu očaja bilo ,nije se mogao ni rukama ni velovima utihnuti ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti nego sjesti i plakati.
Ovdje neki veliki belaj ispo.Mojsije modar i krvav ko da ga deset papkara izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je srce; ga nije strefilo.
Hana Ana pogled sakriva i smizdri.One je vabe ali se pizdunka jedna odmiče i tuguje.Žao njoj Frke ali više sebe.Zna izgubila je Dobrog.Možda ne ovog trena ili još koji dan .Previše je fin da ne bi oprostio.Sve će na svoja pleća natovariti i prtjiti.Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih i to će biti kraj.
Svi šute i usnulu djecu glede.
Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati.
Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.
Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i sretan povratak na putanje žele.
Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju. Izlaze drotovi iz prednjih i krajnjih kola.
Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.
Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge.Izlaze štikle za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Izlaze noge,pa izlaze i izlaze nikako da izađu.
Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati,al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga.
Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za one duge noge umjesto misli labrnju do poda razvukao.
Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat, jazuk.Zlata ništa ne bi pitala već mi onako namah,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučak Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.
Čim se noge pojaviše Heco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u Grudi sakriva, boji se ako nastavi gledati evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco za anđelima savim iznenada.
Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.
Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se zarovili u druge i ne dišu.Kontaju prije će katedrala dvanest puta zatandarati prije nego noge iz auta izađu.
Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima mjesta u ovoj priči ni’.
Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi.
To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje što se biserno biba i talasa i zlatnu ogrlicu sa brilijantima hvali. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija, ružičasto žuta sa tačno sto lista oprezno proviruju i plešu.
Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože koliko je tih ljepota darovano toj ženi.
Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se u središte između školjki postavio.
U školjkama ,u resicama što trepere, dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.
Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:
-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio ko sa džamijskig ahtung megafona u sabah vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.
Tako je Luca ujahala u njihove živote.
Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima da iskaže narodu misli.Poznat joj taj eglen ,ona se na Biastriku,ispod nadvožnjaka odozdo lijevo,odozgo desno rodila. Svog maternjog se ostavila sve više drotovskim se služi.
Neće više; uskladit će škole, filozofiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bolan filozof u drotove, i to još kakav i takav filozof. Isto bi bilo ko kad bi pastir u klanac ovce međ’ svinje.navodio
Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju priča još uvijek nije došla dotlen.
Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko bi Deba. Mi šutimo nismo Deba ali isto mislimo, kako je bez krpice život na ovom dunjaluku ljepši i podnošljiviji. Tu kontamo samo na nas ,naše druge i.., vala ne saznaste, niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo.
Popova, fratra i hodža smo se prije rođenja kutarisali. Tito i partija tako naredili. A bome i sama srca i duša.Kako se neće kutarisatri dušmana ljepote i ljubavi.
Jeste da se hodže oduvijek metiljaju i rovare, ne možeš se gamad i nametnik istrijebiti. Ni staljinisti ni maoisti to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila, da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla.
Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni.Još neka filimska ljepot bedevija ih ko hajvane voda. Ne ide to i bezbeli se fertutma neka sprema.
Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:
-Mičite minderpuze sa kapidžika i penđera.Niko ne smije ništa vidjeti,čuti ni zucnuti.U raspored šest plus lakat.Matrebala je strožije sa svakom minderpuzom i hodžom.Osilila se bagra i kasnije vlast preuzela.Haračlije umjesto komunjara narodu postali.
Rasporediše se drotovi u počasnu stažu šest koraka jedan od drugoga plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako,drugi onako , ni tamo ni vamo,četvri nikako i opet tako.
Klima Luce glavom nisu oni krivi .Ne mogu skontat ni aršin ni lakat,ima ih toliko da boli glava. Stani ženo ;kako to govoriš ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje.Žena se načisto zacrveni,ali dignu glavu,neće se ona sada tu stidjeti i prkosno bradu diže.
Pištaljke , čvrsto će ona će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu. One ko silni graktavi gavrani urliču.Sve pobježe ,u kuće se vrnu,na prozore,deke,čaršafe neprozirne narod stavlja,u ormare, pod dušeke,pod krevete i zahodima se kriju.
Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.
Na parove razbrojs, rikta Luca;prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti,odnosno peti drugi.Šuti mulac i u djevojku bleno.Jadno dijete još nije prestalo suze liti,pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva samo joj pramenovi vire.
Luca je neumoljiva:
-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?
Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta skoro da nije ,drotovi jesu mnogo više. Biće provincije, curik kući, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiiti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.
-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu.
Evo ova i upire prstom na Kosu.
-Vodi je kući šta čekaš?
-Kako ću?
-Ćerku za ruku, konja pod ruku u jedno od auta vodi je kući, degenek, ispitivanje i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura malodobna, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako.
-Kojeg konja pod ruku da vodim.
-Sebe konju jedan.
Kosinom ocu nije jasno kako sebe pod ruku da jami, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna.
Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu u grlu joj se nešto steže. To joj duša srce stišće a grlo joj davi. Nečujno pssst dvojici drotova daje, rukom im otpust daje. Uzima kozlić što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije.Duge noge pruži.Dođoše do ispod ljuljačkje.
Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre, pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija. Stavlja cigar među usne ruž crvene, zlatni upaljač iz džepa vadi. Pripaljuje i bulji u djecu.
Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom zaiskrilo, ništa kanulo nije.
Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.
Gleda ih i moli se.
Ljuljačka se lagano i sama njiše, kao da neku iluziju stvara. Veselo sunce raigrano krošnju trešnje bogatu bojama obasjava. Iako su plodovi odavno ubrani, svjetlost iskri i među lišće što treperi kao da male crvene bobice ponovo rađa.
Na ljuljački jedna ledena bjelina i druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.A opet , Luci se čini da samo umorno spiju i snove odmaraju
Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu, ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu glavu lejpuškastu naslonila. Kose sviklenkaste rasula i spije.
Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da sklizne. Smješak bdije nad tom suzom i vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da sigurna je sada.
On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je orao bijeli što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi brani. Na njegovm licu suza nema ali u lijevom oku jedna suza bijela iskri.
Gleda ih i šapuće.
Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena.Ali preboljeti malo teže i nikad.
Ona kao da sve zna. A mnogo toga zna.Ponešto i ne zna.To će uvidjeti.
Na drugoj strani organi djelotvoruju, jedan se nameračio na krv i modrice.
-Drug , jel vas ko diro ili tuko.
-Nije niko,nisam budala da pustim da me neku tuče i bije.
-Odaklen jemaš te modrice i krv?
-Jamam ih otkad san se blesan rodija.
-Nemoj ti meni mudrovat ,ova krv i modrice su od sinoćke.Istinu na sunce.
-Aba zo, ti o ovim svježim pričaš.A jes sat vremena su me dirali i tukli.
-Brže govori ko,da apsimo.
-To vam ne bi bilo pametno.
-Nemoj ti nama govoriti ša nam je raditi,ko da mi nismo pametni i ne znamo šta nam je radit.
-Kad ste toliko pametni vi uhapsite doksate.
-Hoćeš reći tukli te doksati.
-Jes, tukli me doksati.
-Koji doksat?
-Eno oni .-i pokazuje na vrata.
-A, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući? – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on poslije decenije i kusur u Grad doći.
Nije ni štok ni okvir, doksati me tukli, eno ih svi su krvavi; idi pa vidi.
Ode sumničavi , mora se sve provjeriti,PS, sve nešto mrmlja, doksat , štok, vrata. Gleda i viče:
-Trupe , ovaj doksat sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.
Desetorica na mah pristupiše, jedanaesti za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.
Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; zaljubljuje se u djecu.
Murjaci samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju:
Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:
-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom škropio.
Vidi Luca oni ko muhe bez glave, nigdje oni neće stići bez njene kontrole .
-Sve spengaj i Bjelavama vodi,osim anđela na ljuljački. .
– Ne možemo svi stati .
-Pojačanje zovi i meni jednu moto rolu i i jedna patrolna ostavi.
Drotovi spengaše sve osim ono dvoje usnulih blentovijica na ljuljački. Mir zavlada ledinom, ko da se na dunjaluku ništa ne dešava. Dva drota i Luca počasnu stražu drže dok se djeca ljuljaju i spavaju..
Sati prolazili.Ljuljaška se ljulja djeca spiju.
Luca ne trpće.Njen Dodo je plav bio ali isti kao ovaj smeđokosi.Prefinjen i lijep.Toliko je lijep da bi ga uzela u krilo i ko dijete milovala.Takva se ljepota ne rađa.Silazi sa neba i među žene ljubav sije.I ode tek tako,naglo.Jedno puf i nema ga.
Ta ljepota plaši , ne sluti na dobro.Zna ona to.
Ona Malecka ,možda dvije tri godine mlađa od Mališe, tako ga ona prozva. Djvojčica je neku veliku nevolju i tugu probrala. Ne, večeras nema tragova belaja,vidi se. Po još nevidljivim crticama u uglovima suza bol je još uvijek prisutna i kida utrobu.
Saznaće ona sve ,makar više nikad ne bila dugonoga Luce, prva dama sarajevske milicije.