II drugi dio
Dan prvi – ponovljeni
Kad poželimo,možemo sve učiniti,čak i dan ponoviti.To je zaljubljenim bar lako.Da,većsam zasigurno bio zaljubljen u moju milu, iako te još nisam sreo.
Trebala je biti nedelja,što je bilo sasvim logično,
Polasci moje porodice na ljetovanje su počinjali petkom naveče,znači subota ujutro
je bilo vrijeme dolaska.Prvi dan te nisam sreo.A to je bila subota.Sada se ta subota
trebala ponoviti , da bih te već prvog dana sreo.
„Nije da nisam pametan,“ hvalim sam sebe.
Očekujem barem mrmljanje : a-ha. ali ono izostaje.
Pa da! Ti još u Bajku nisi ušla i time negiram ono što sam malo prije rekao.
„Kakvo logično razmišljanje“- danima poslije bih se razbacivao ja.
„Bistro,sasvim bistro , nije ti slično.“-vjerovatno bi peckala ti.
Prave osjećaje ne možeš upoznati bez pogleda u svijet i vremena u kojima oni izviru.Ni bez pogleda u prošlost ali i u budućnost.
Zapravo ,ako si primjetila sadašnjosti zaista nema.Postoji samo u jednom trenu kad nešto izgovaraš ili započinješ neki pokret.Svaka izgovorena riječ,svaki mah,svaki izrečeni glas,svako izrečeno slovo,treptaj trepavice ili misli je već stvar prošlosti.
Znači sadašnost ne postoji.Postoji onaj djelić sekunde koji bi se ,uslovno rečeno,mogao nazvati prezentom.Ako sadašnjost ne postoji , kako se prošlost mogla desiti na osnovu nečeg nepostojećeg, nepostojeće sadašnjosti.Uvrnuto.
Tvrdnja da prošlost određuje našu budućnost, dodatno komplicira našu nepostojeću sadašnjost ,na osnovu koje je nastala prošlost ,koja nas određuje kao ljudske jedinke , u budućnosti.
Sve je relativno,rekao bi naš drug Albert.
Uvijek postoji neka realnost,neka stvarmost,manje ili više surova ili lijepa.
Stvarnost kao suma onih pojedeinačnih djelića sekunde što tvore sadašnjost.
Stvarnost koja premošćuje i spaja prošlost-sadašnjost-budućnost.
Ta stvarnost postaje suma djelića naših uspomena, bliskih, dalekih,prošlih i onih koje nadolaze. Sve mu nekako miriše na podsvjest iz koje nenadano izvire onaj koloplet,ona bujica slika koje se spajaju u ono što se može nazvati doživljenim ili protraćenim životom.
U tom životu prošlost nas ništa više ne treba i za nju nas ništa ne veže;ni vrijeme,ni ljudi,ni događaji.Tako bi trebalo biti.U budućnosti oni će se rasuti na sve strane ovog i drugih svijetova.
Postoji neka distanca u koju su utkane uspomene i sjeta.Ako smo imali sreće ,dostigli smo ljubav jednu il'dvije i prijateljstvo neko.Intezitet uspomena određuju naša srca i duše.Uspomene određuju kvalitet života koji smo živjeli.Što više uspomena to bolje.Postoji mogućnost da iz količine snova i sanja ispliva kvalitet dobrodošao samrtničkoj postelji.Tada onaj dugi tren ;kada se prizori života nižu pred smrt, kao kaleidoskop u rukama radoznalog djeteta, govori kakav smo život imali.
Dileme:
Da li smo bili dostojni onoga što nam je namjenjeno:biti čovjek?!
Da li smo straćili život?
Koliko smo sretni bili?
Koliko smo sebe i ljubavi dali?…
Blagi smješak ili bolni grč na licu na kraju puta govori sve.
Prošlost.Sadašnjost.Budućnost.
Iluzija sve je.Ili podložno iluziji.
Hasidski jevreji se ubjeđuju da je život san.
Ja se ne trebam ubjeđivati.Moj život je bio san.
Sve je podložno makazama u ruci vještog krojača,koji kroji kako bi odjeća
Života najbolje stajala ,onome koji je oblači.
Kažu da postoje paralelni svijetovi čiji je broj određen brojem zvijezda.U nekim od njih naš život uvijek počinje iz početka i svaki tren našeg života se u djeliću sekunde u nekoj drugoj stvarnost vrti i dešava.Glupost!
Zaviriš,ko biva,malo u neki drugi paralelni svijet i nogom šutneš ,ono tvoje drugo ja, koje živi život koji ti sanjaš.Ili po voljio dabereš onaj koji ti se najviše sviđa.
Ne ide to tako.
Meni je dato znanje:Imaš jedan život i njega živiš.
A poslije se moliš da ćeš na onom drugom bolje proći.
Sjećanja su često zamagljena ličnim poimanjem minulih dana.U zavisnosti da li je nosilac optimista ili pesimista , uspomene postaju ljepše ili tužnije, svjetlije ili tamnjije,smislenije ili besmislenije.
To nas ne čini nimalo boljim ili lošijim nego što smo to u iluziji života bili. Većina ljudi ,čak i oni „umnijeh“,provedu i potrate život pitajući se:
“Ko smo?
Šta smo?
Ćemu smo?
Gdje smo?
Kome smo?“
Zapravo se pitaju za svrhu života.
Ta pitanja po meni su šuplja priča,carevo novo ruho.
Nema tu neke velike filozofije,dgovor je jednostavan:
Bog i Ljubav.
Nije bitan redosljed riječi.One su sinonimi.
Uspomene i samrtna postelja su nijemi svjedoci , da je život vrijeme pokušaja,često uspješnih koliko i bezuspješnih traganja za ljubavlju.Traganja za ponovnim rađanjem čovjeka kao Božijeg bića.
Jedina konstatna je ljubav Božja,samo njenu neiscrpnost treba znati prihvatiti i predati se.
Bježim od pezije koja je uvijek san nekog opijenog čovjeka,očaranog ili zaljubljenog ludaka ili zlog stih majstora.
Vrlo često se susprežem da misli poetskim crtama izražavam,ali ponekad jednostvano odoljeti ne mogu.Kada sam tebe upoznao riječi su zaplesale tango za dvoje.U noćima dugim
U noćima dugim
Danima teškim
Mislima tražim
Dane kratim
Vrlo često
Jedno mjesto
vrijeme
jedno
malo dijete
sanja
vrijedno.
Prelijepo vrijeme
Mirisavo dijete
Prelijepo mjesto
Ljubav kao stanje duše.
Zaboravljeno od ljudi
Okupano
morima
Obasjano
zvjezdama
Tiho
sunčano
Velikodušno
sjajno
blago i blago
Pitomo
drago
Nježno
čisto
Milo
bistro
ljubavlju
ozračeno
davanjem
nesebično
dobrotom
umilno
od cvijeća
mirisno.
Sneno
od nevinosti
blaženo
od radosti
pomalo umorno
od čekanja mene
što poput sjene
nalik Princu. Malom
hodim duhova tragom.
Tih godina ruke pružao
Drugim nježnijim se nadao
Te godine sretoh tebe.
Skoro napriliku mene
U prvi tren tada nisam znao
Ljubav svoju tebi sam dao
Jer plakat ću za oboje
Prigrlih dušom
Tvoje iskreno srce
Utopih se u tvom zagrljaju
Svježem od mora
Leprašavom ko zvijezde
Tihom
Blagom
Nježnom
Pitomom
Jer plakat ću za oboje.
Velikodušan u sebičnosti
Izgubih se u izvoru
Ljubavi
U tvom pogledu
Bistrom
Umilnom
Snenom
Radosnom.
Jer plakat ću za oboje
Dobrotom sapleten
Milošću sakriven
Ko nježno janje
Ko malo kuče
Izgubih se
U tvojoj duši
iskrenoj
snenoj
blaženoj
od nevinosti
cvijetnoj
od radosti.
Više ne tražim ništa
Ja ću plakat za oboje.
Svaka misao na tebe
Vraća me u vremena
Ona neka tamo davna
Divne Puteve
Cvijeća djece.
Jer plakat ću za oboje.
Uzmem sliku,gledam tebe,zavaljenu u travi,slamčica u usnama,farmerke tek pokoja ljubičica .Slika broj jedan.
Visim te mladu blistavu.Lijepu nasmiješenu.Blagu svijetlost svitanja.Istu kao na drugoj ,od one jedine tri tvoje slike koje imam.
Neko ko me poznaje bi rekao:
Ode tvoja teorija da je sve z parovima.
Umjesto mene moje zaljubljeno srce i moja nevina duša im odgovaraju:
-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja.?
Lik djevojke pretočim u krajolik.
Plavetnilo neba.Sunčev sjaj.Meki pjesak što klizi kroz tvoje i ruke moje..
Blago ustalasano More očekuje zvijezde koje će da nas vode svojim stazama i putanjama.
Mjesec stidljivo plovi plavim do crnila nebom.Njegovo vrijeme će kasnije doći.
Sumrak polako pada.
Ti i ja, jedna nada.
Crveni ili bijeli bikini.
Nemirna kosa.
Pune crvene usne, nestašne riječi umilnog zvuka.
Iskreni smiješak u očima.
Nježnost u rukama priklanja se meni.
I tak tada u tu viziju mogu prizvati sebe.
Posmatram nas sa visine.
Dva djeteta na pijesku.Dva anđela.Dvije zagrljene nevinosti.
Bezbrižni smijeh je u vazduhu,između njih ,ubacio pitanje:
„Ko je veće dijete?“
Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor,i bilo je zgnječeno.
“Koja ono glumica liči na tebe.“ -zezao sam te.
„Nijedna nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti
Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.Zaboravljaju okrutni svijet oko sebe.
Tog ponovljenog prvog dana u ružićastom smiraju ,dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku, upoznao sam tebe,mila moja.
Upoznavajući tebe naučio sam šta je ljubav.Mnogo ljubavi.