Dan peti
Sutradan nismo bili zajedno.Strašna teta nas je sinoć vidjela.Nije te puštala izvidokruga.Iako bajke su govorile o tome,tek tada sam shvatio zlo i tamu koje neke spodobe nose.O zlu učinjenom meni nisam razmišljao kao o zlu.To je bilo nešto što se dogodilo.I idemo dalje.Malo više leda u duši ništa strašno.
Kada se led dogodi drugima pogotovu djeci i ženama mene boli više nego moj led.On samo zvecka.Pomekad osvježava.
Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao.
Dobro i zlo poput sportaša , različitih atletskih disciplina : Brzih sprintera i sporih trkača na duge staze ili maratonca.
Zlo je sprinter na kratke staze:jako, brzo,eksplozivno,ulickano i utegnuto,uvijek simpatično i zavodljivo.Pobjeđuje na kratke staze i razara.Pomisao na zlo upućuje na njegov izvor.
Da li si čula za Bessie Smith.Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života.Nisu je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće.To je još uvijek normalno u SAD, zaštitniku svjetske demokratije.
Inače čitav svoj život,Bessie ,kraljica bluza je u ime svoga i svih porobljenih i potlačenih naroda svijeta krvarila u svojim pjesmama.
Dobrota je poput maratonca:sporo, dosljedno,uravnoteženo,spokojno,uglavnom dosadno i sistematično.Pobjeđuje na duge staze i smiruje.
Dobrota je utkana u biće svakog časnog čovjeka.
Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija.I njega su te davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali.Krio se.Od te godine većinase ljudi plaši ili strahuije za budućnosti.Ja ne,mene brine nepoznata prošlost:
-Šta ako me se ne sjećaš?
-Šta ako me se sjećaš, a zaboravljaš uspomene?
-Šta ako ni snova nemaš?
-Šta ako si ravnodušna?
-Šta ako sam ti srce slomio?
-Šta ako…/dalje ne smijem da mislim/
Ta ako se kotrljaju,dupliraju.Prekidam sa ako,to je bar meni lako.Kad krene to malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi.Kotrlja se kao lavina brzinom neupitnom, mnoge sumnje,strepnje,nesreće,bol i krik doziva.Rijetko nešto lijepo od ako ispliva.
Mnogo puta sam htio bih nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali nisam znao ni kako ni gdi!Kako telepat nisam,ostajali su mi samo sni nadajući se ,da još uvijek krik onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni do tebe mogu dovesti.
„Ništa se ne boj mila moja,ništa loše ti se dogoditi neće.Ja te čuvam ljubavi moja.“
Ti si uvijek bila tako čvrsta,tako hrabra,činilo mi se da se nisi ničeg bojala.
Ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.
Djeca se ne boje ničega, strah dolazi kasnije.Tome služe tate i mame,i one tamo neke tete i čike.Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju sijača straha.
„Obećanja su šuplja priče.“ kako bi ti govorila.
„Obećanja su potpora snovima.“ kako bi ja šupljao.
Nisam te uspio zaštiti dijete moje,obećanje nisam ispunio.Život onaj drugi,stvarni ti se dogodio.I stigao je prerano.
Pričati o tvom životu mi teško pada,boli. Ne mogu to učiniti odjednom,na jednom mjesti.Moram sebe radi polako crtice dati,kap po kap,dozu po dozu kao čovjek na infuziji od koje srce ne smije da mu stane.
Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja kao što si tog ljeta bila.Sada je kasno ali nadam se i vjerujem da si bila.
Nekad kasnije sam saznao da si šest godina gledano od ljeta naših proljeća otišla na zapad.
Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenomsve dok mu ne istekne ugovoreni rok.
Prava jubav je ,jedina moja ,laka kao tračak sunca ,kao smješak mjeseca iili dašak povjetarca.Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan i nema rok trajanja.Vječna je,pitaj moju ljubav ,ljubavi moja.
Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela.Nesigurnim klimanjem štosugerira zaobilazak istine.
Ako se sjećaš ,tog ljeta prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene ,majke domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru mog ulaza jedan.
Sreli smo se,a istina je da smo se sudarili,bubnuli jedno u drugu.Nije bitno kako,zašto, ni tko je saučesnik u gurki toj.Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba htjela su i učinili da se sretnemo,da se pogledamo, pogled zaledimo,i kažemo:
Pogledali smo se.Sve se usporilo.Sunce se udaljilo,šum mora je utihnuo.Galebovi su nestali povukli ljude sa sobom.Na ovom svijetu smo bili samo mi i prozračno nebo.
“Pardon mili.“
„Pardon mila.“
Skoro istovremeno,djetinje bezazleno,riječi nježne su jednostavno,tek tako izletile same od sebe. Prirodne, blage,sočne i naše. Odredile nas.
Nije bilo ni izvinjenja,ni crvenila ,ni zbunjenosti,kao da su to naša imena bila.
Vrijeme se tog ljeta više nije vratilo u normalu.
Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina bio u modi.Dražala si petogodišnje dijete za ruku.Kroz tvoju kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice na kojima su iskrile oči duboke i tamne kao ono naše nadolazeće večernje more.
Ti i brat ste u ruci držali led koji sladi. Ozbiljno ,kao i sva djeca,ste lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.
I nije bilo kao u filmu da kugla slastice ispadne.Ne.Niko se nije pokliznu ni pao.Nije to bila uvodna scena za komediju.To je bio krajolik za sanjanje snova.Jer,avgust je mjesec radosti ljepote mora,ali i rastanaka.
Dinje su zrele,sladunjavi miris nalik mošusnom opija sunčane dane.Plavetnilo nebesko obojeno je ljubavlju.Snove snivaju oni koji vole ljubavi radi.
Ja sam uvijek bio diskretan,nisam volio buljiti,iako sam ovaj put imao u šta.Više sam volio gledati u oči, upoznavanje krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi.Sasvim nenametljivo i kao fol logično.
Valjda začuđena što te ne odmjeravam,izravno bez uvoda,kasnije ću upoznati tu tvoju odliku,pitaš:
„Šta misliš koliko godina imam.“
Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:
“Šesnaest .U,pravu sam zar,ne?
Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš,jer me čitaš i vidiš mojih sedamnaest i po godina,kao mnoge druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala.Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.Imala si snažnu intuiciju.
Zatečena si,ja to tada ne znam.Okrećeš glavu gledaš prema bratu,pa opet prema meni mislim još jedan okret i to je odgovor :ne, ni slučajno.U pola tog okreta presijeca te mali brat,anđeo nas opet spašava,reče tvoje ime, zaustavi tvoj pokret glave i pita:
“Mogu li sad mami ići?“
Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče,kratko:
“Da.“
Brat otrči,ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni, a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći, kad sve je vrilo.
Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja,da vam je samo otac zajednički.
Spoticanje,sudar,pogled ,naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled,žurba brata roditeljima, klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke.Koliko sitnih smicalica da bi se zapisani usud obistinio.
Onako usputno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila dobroti. Milostivi i vi.I još neke kojih se često sjetim.
Nadam se da si uspjela naučiti i nekog drugog jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.
Odjednom mi sinu tužna misao.
Da li se ja to opraštam od tebe jedina moja.Sada,kad mi najviše trebaš,sada kad osjećam da me najviše voliš.
Ne želim se opraštati od tebe kada me najviše trebaš,kada te najviše volim.
Zapravo nije važno.Znam da ću te voljeti do groba barem i malo poslije.Čitavu vječnost.Ali ti to zasifurno ne mogu reći,jer na grob će mi zasaditi cvijeće.Ne bilo koje.Već djevičanske ljubičice nježne i samo jednu opojnu ružu crvenu da me tamo negdje daleko ili blizu,svejedno je,da me one podsjećaju na tebe mila moja.
Ako se i opraštam od tebe ja sa sobom nosim preznik ljubavi proveden sa tobom,ne opraštam se od tvoje blagorodne duše i srca ranjenog.
Uostalom ,zašto se uopšte opraštati od tebe jedina moja,kad obećah ti da voljeću te do groba i malo poslije.Mada ti sada zasigurno ne mogu reći,jer tvoje ćutanje me ljuti,A kada se ljutim ja se jogunim.Kada se jogunim ponašam se kao malo dijete.
Svako malo dijete nevino je poput Malog Princa i drži do obećanja svoga,datog tebi i Bogu Jedinom mila moja.
Uvijek te vidim u polju ljubičica, nagu i čednu,kako bereš moju ljubav.I zato mi nemoj reći ne sanjaj dječače mili.
I nemoj mi reći ne gledaj sunce ,leptire i sliku crno bijelu,kada si imala lebdećih petnaest godina,a nesreća te nije još pritisla.
Da , imala si samo petnaest godina,
Proljeće, milo moje
ili kjoji dan više,
kad brdima si leprašala put leptira šarenih
letjela godinama začarana
kroz aleju
preko polja
preko rijeke
preko mora
mene tražila
i nisi me nalazila.
Nisi gubila nadu
pa se u snove vraćala
nestašno lihjepa
mirišljavo razigrana
da bi uvijek u srce moje sletjela
i svu tugu daljine i samoće
traganja i rastanka
moje i tvoje
jednbim osmijehom izvrisala.
Molio sam te da me nađeš
da mi dođeš
ti koja svijetom lutaš
ti od koje cvijeće mirise krade
ti koja samo za moju ljubav živiš
ti koja sa suncem sjaj dijeliš
ti koja meni ljubav daruješ
ti koja mi dušu miluješ
ti iz koje izranja ljepota duge
ti koja si izvor radisti
ti koja nevinost djeteta nosiš
ti koja preko brda i trnja hodiš
ti koja plavetnilo neba oslikavaš
ti koja dubinom mora zračiš
ti koja zvijezde u očima nosiš
dođi mila moja da ti snove poklonim
dođi jedina moja da zajedno pjesme pojemo
dođi ljubavi moja uhvati me rukom toplom
dođi živote moj zagrli me čvrsto jako
dođi meni ljubavi svojoj ljubavi jedina.
dođi i ne boj se više mila
ljubav se nije zagubila.