Svim slavljenicima ,
od srca ,
sretni i blagoslovljeni
Prvomajski praznici.
+
(Zla zločinačka bagra i fukara fašisti , nacistii i ubice ubiše prelijepu nam Majku Jugoslaviju. Proklertstvo na njih za vijeke vjekova od Neba im je darovano.)
Flory Jagoda je bosanska kantautorka i pjevačica pjesama na judeo – espanjolu , zaboravljanom jeziku bosanskih Sefarda. Rođena je 21. decembra 1923. godine u porodici Samuela i Rose (Altarac) Papo u Sarajevu.
Njen životni put je nalik putešestvijama mnogih Sefarda ,doživljenih tokom 27oo godišnjeg pogroma.Potsjeća na nevolje sefarda,njenih predaka koju je španjolska inkvizicija ubijala i progonila; i koji u Bosni nađoše spasennje.
Nju i njen narod šesto godina poslije neka druga inkvizicija je ubijala i proganjala,jedva je život spasila.
Skolinila se kod none u vlasenicu,od tamo je prognaše na Korčulu da bi nekako zviojeri pobjegla u Ameriku.Amerika ko Amerika;i hlada ko led,i vrela ko pržun.Nekima dobra – malobrojnim , drugima onim mnogobrojnima kazamat.
U Americi je život našla, ali joj domovina u srcu srasla.
Tada je postala dvostruka izbjeglica;duša koja za dvjema domovinama pati,plače i pjeva.Život je posvetila očuvanju lirske i muzičke tradicije bosanskih Jevreja. A ta tradicija je bogata kao višehiljadugodišnji svijet njenih predaka.Svijet kome je lutanje i sreća izmješala putanje od Jakova Izrailja,onog koji se usudio boriti sa Gospodom.
Zato ona pjeva i o Pashi i o Hanuki,opsadi Jerusalima i rušenju hrama,o bolnim rastancima za Španijom i Bosnom i žalom za nekim maglovitim vremenima kada se činilo da snovi neće prestati.
Miloj sarajevskoj Grlici mnogo hvala za svaki stih,za svaki akort koji je sarajevu i Bosni poklanjala i svojim mladalačkim i neponovljivim glasom pronosila svoje bosanske tuge širom svijeta. Tuge Alhambre , Bjelog dvora i Jerusalima pretočenu u sefardski sevdah.
Umrla je u SAD 29. 1. 2021. godine.
Vrijedi poslušati kompletnu snimku.
Klod Mone (fr. Claude Monet)
Rođen 14,novembar 1840.- umro 5. Decembar 1926.
Slikarstvo je u jednom momentu zapelo.Bila je to era nasumičnog odabira tema i stilova.Uglavnom već viđeno,reproducirano i bezlično.
A ,tada tiho,nenametljivo i neshvaćeno,javi se grupa ilizionista koji likovnu umjetnost dižu na nove,neslučene i nedostižne visine:
Camille Pissarro , Alfred Sisley , Pierre-Auguste Renoir , Claude Monet , Frédéric Bazille ,
Armand Guillaumin , Berthe Morisot , Edouard Manet , Edgar Degas , Mary Cassatt ,
Paul Cézanne , James McNeil Whistler .
Uz dužno poštovanje svim opredstavnicima impresionizma, naše srce je zeru priklonjenije Meri Kasat,Renoaru,Moneu i Maneu.
Danas je dan da damo neke osnovne naznake o impresionizmu i Moneu, najdoslednijem impresionističkom slikaru. Zapravo,impresionizam je dobio ime po njegovoj slici „Impresija, rađanje sunca“.
Nećemo se šaliti kada kažemo, da ni ne znamo po kojoj od njegovih Impresija je impresionizam dobio ime.. Mone je fascioniran Svjetlošću u čije je središte postavio čedo Božijeg stvaranja : Sunce.
Neuki pominju da su divizionistička tehnika i pejsaž njegova prava inspiracija.
Kako li samo griješe!
Letimičan pogled na bilo koju Moneovu sliku ih demantuje. Pejsaž je samo okvir u kome on smješta svoja razmišljanja i poimanja Svjetlosti. Pejsaž, iako je nešto jednostavno i prirodno , sasvim sporedno i apstraktno. Zluradi bi rekli nužno zlo bez koga bi slika bila tek malo okrnjena.
I ta tehnika. Kakva je to riječ tehnika?
Kako njome opisati ono što umjetniku ulazi u oko, koje zastaje fasciniranom tom Svjetlošću i unosi njene treperave oblike u srce,koje nema tu širinu da ih sve upije.
Tehnika to je suviše je fizičko i ljudsko.
Srce se plaši da će se raspući pred umilnošću i jakošću te treperave , milostive Svjetlosti i predaju je duši ,kojoj je ona srodnija.
Duša se ražnježi i zaiskri ,jer Svtjetlost joj je poznata. Ona i njen Stvoritelj su par u vječnoj igri Savršenstva, koja se zove Milost i Ljubav ,
Ponukana sjećanjem i trenutnim patosom ,duša prenosi doživljeno i viđeno na drhtavu ruku,koja nije sigurna da će biti na visini zadatka.I ta ruka, kruta ruka koju ne vodi ni tehnika, ni srce već raznježena duša, titra u potrazi za bojama koje su jedva dostatne i jedva da su dostojne da prenesu nježne valere lepršavih iskrica Svjetlosti.
Neka neuki uzmu svoju tehniku,kist i boje i polako zađu u pejsaž i pokušaju iznijeti svoje „ impresije“. Nije nego.
Onog momenta kad zaboravljena Svjetlost, zapretena u dubinama blagosti duše, ispliva iz nje ,vrati se oku i osnaži ruke, vi dobijete imprsionističku viziju već viđenog i proživljenog. Reklo bi se „ono malo duše“ se bezrezervno vraća korjenima da bi ih mi neuki i nesvjesni svoje duše cijenili i ocjenivali.
Zbog toga, svaka slika uzbibana impresionizmom je i fragment i ukupnost Svjetlosti.
Jer njen Tvorac je takav .
Zastupljen u svekom djeliću svoga stvaranja i sveobuhvatan.
Predvečerje
Tirkjizna noć
Plavetni đardin
Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941
Mila,
prelijepa li su ti imena
podjećaju na plavo utočište
naše đardine i miris ljubavi
ne znaš
malo smo se mimoišli
ne rekosmo ti
družica si naša bila
noći si provodila u vrtovima
naših ljubavi
imala si svoje mjesto
između šadrvana i đula postaviljen je bjeličasti ležaj
od ljubavi i snova
prekrili ga modrinom neba
išarali iskričavim zvjezdicama
obasjali putanjama maglica
mjesec obojili čežnojm
u našem društvu
prozračna Ti
vječiti tragalac
zeru bi predahnula
svoju bol bi sa nama
blentovijama podjelila
bilo bi ti lakše
mrven
ali i to je nešto
zar ne
krhki Cvijete naš
čak bi se i nasmijala
onom blesavom Debi kad bi rekao
zbog tebe bih salto mortale
s bembašćanske brane
dva puta smandrljo
treći put ne bih smio
zasigurno bih se na smrt slomio
Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri
mignuo na ljubav svoju
Zlata bi rasplela glas
Frka bi postala labuđi ples
Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala
njoj je Herco herc netom slomio
znamo boljelo te
rodni grad te nije uspio zaštiti
rođene ti ubio
no stih muzika i družba je lijek
Dobri bi ti prišao naklonio se
ruku prižio
Ti bi se časak dvoumila
njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile
ruka u ruci i lagani valcer bi počeo
al nestašno dijete hoće dodir
valcer prelijeva u tango
ti ga gledaš poprijeko
zakrečeš glavu
on te pogledom moli:
-Malena
molim te budi krotka
ovo su mirisi našilh ljetnih
podmoskovski večeri
; Ti kao da bi se nečeg prisjetila
prislonila lice uz njegovo
pokreti bi postali ples zaljubljenih
Herco bi nešto šapnuo Mojsiju
ovaj bi dodao malo bolera
Osmjeh ti prelazi licem
predaješ se dodirima
sjećajući se ljubavi svojih
pogledala bi u oči djeteta
što lebdi sa tobom
jer tango bez pogleda i nije tango
vidjela istu bol koju ti nosiš
pomišljaš
evo još jedno ubogo biće
što tuđe terete prti
prvila bi se jače uz njega
neka te sjećanja tjerala u očaj
ali čula bi kako ti taj bekrija
sa kojim lagano kliziš šapuće
“Kao desna i lijeva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.
Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,
Kao desno i levo krilo.”
tu bi on naglo zastao i prekinuo
Ti bi se nasmješila i šapnula mu
tu znam
i nastavila gdje je on stade
“Al vihor se diže, ponor se otvori
Od desnog do levog krila.”
on bi se postidio
iako je znao da samo si nestašna
stid djetinji uvijek poljubce mami
Ti mu ga poklanjaš
njega više nije stid i kaže:
Ja, ljubljuju Vas
Marina Cvetajeva
prijateljice naših tuga
tebi srce malo mekša
još jedan poljubac daješ
ništa ne košta
a i vi ste već par
mniješ
nisu ova djeca nimalo bezazlena
kradu te
malo po malo
snove neke nove nose
on bi vidio da si se umorila
odveo te do anwnog ležaja počinka
sjeo do tvojih nogu obgrlio ih
gledao te ne trepćeći
bojeći se da mu ne pobjegneš
tvoje ruke bi prinosio usnama
grijeo mekim dašcima
ti bi polako tonula u san
željna vječnosti
Mojsije je u elementu
večeras Najvbeću Damu Tuge
za gošću imaju
Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja
sada imaju prizvuk valcera sa Sene
Rjabinjuške i Kaline
Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku
povela je do Zlate
postaju razigrane plavetne Ruskinje
uzbibanih grudi raspojasanih bedara
što lahor tijelima um mute
u haljinama žarkih boja
oplemenjim stotinama ruža
što se iza velova tananih boja
kriju i izviru uspomene prošle
ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja
njih tri više nisu ruskinje
one su divlje tatarke
ljute kozakinje
nježne jermenke
toliko ljepote nježnosti i ljubavi
Malena naša
ti nisi vidjela nigdje
mi je tebi svu poklanjamo
govorila su ružina tjela
Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio
Подмосковные вечера , e’ hej sele moja…
tu bi mu glas zamro
umorio se
Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre
oho ho postament grudi nove dame
da mu ne vide suze
muško je on
nova se čudi odakle joj tolika sreća
da zaviri u ovaj đardin
u kojem toliko milosti i ljubavi ima
no ma koliko se trudio
Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha
što jesajem prosušese đardinom
“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,
Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”
Malena ti bi gorko zaplakala
sjećala se najmilijih
svi bi za tobom plakali
samo ne i Dobri
Mali Princ
Ne , oni ne bi
on bi poljupcima skupljao
rosu tvojih očiju
upijao suze i tugu
u svoju seharu bola ih skalanjao
znala bi srcem djetinjim prihvatio je tvoju poruku
„ Ako se od sreće ne umire,
onda se u svakom slučaju
od tuge okameni.“
Malena naša
mi smo dodali
ni od tuge se ne umire
neko samo presvisne
a mi se zaledimo kao ti
tiho kroz vrijeme učila si nas
da se sa svojim tugama izborimo
one su kucale na naša vrata
i kod nas je bilo tragike
no ne i prevelike gladi
tiho kroz šum vjetra učila si nas
da je lična tragedija samo pjena
u okeanima tragizma svijeta
otvorila nam oči
nismo hudili za svojim životima
krojenih po mjeri nas samih
jer si nam pjevala o ljubavi i istini
čudan je ovaj svijet
ne vide bol djevojčice laneta
kojoj peostaje samo da vrišti i vrišti
ne bi li njene riječi
negdje u pustinjama ljudsjkog uma
bar mali eho svijesti izazvale
ne vide slijepci
a je to bol krhke majke srne
koja djecu ljubi i gubi
a pomoći ne dobija
ne vide licemjeri
koja od nečovječnosti djecu gube
ne čuju krik ljudskosti žene
zaljubljene u život po mjeri neba
ne shvataju krik djevojčice
majke koja
Istinu zna
tu negdje bi Mojsije morao završiti simfoniju
grlice bi popadale na rosu đardina
sluteći rekvijum
njemu su se ruke počele kočiti
on pogledava ka gošći
ona hoće da spije
vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije
za baladu još manje
jer ovdje ubijena majka hoće da sni
vidjelo se
naša mirisna centofilija
Marina Cvjetajeva je potresena i umorna
Dobri je nježno obgrli
laganu ko san
bi je podigao
položio na ležaj nadanja
njenih i naših
prekrio je velovima ljubavi
cjelov joj spustio na čelo
tamo gdje se sa bujnom kosom spaja
šapnuo joj
Malena naša
nećeš se ljutiti
ako Ti poneki stih ukrademo
ljudima u Tvoje ime poklonimo
mnogo je ljubavi i milosti u njima
potrebni su na ovom svijetu svima
Djevojčice Mila
još čutimo istinite riječi tvoje
ljubav kojoj si nas naučila
sada se malo odmori i mirno spij
ništa se ne boj
mi ćemo paziti na tvoje darove
Volimo te
iste te noći
neko novo dijete hrli da pita
„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.
– A vrane? – Ostale su vrane.
– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
– Zašto su otišli? – Da krila olagane
Crno i boje
Već smo insinuirali da je sinonim svjetlosti bijela boja. A crna njena sjena.
Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansirane valerima crvene, narandžaste, žute, zelene i plave boje.
Bijela boja se asocira s veseljem, svadbom, nevinosti i čistoćom, a u Kini s tugom.
Šta mi ovdje tažimo. Pa ovdje nema crnoga. Ili ima?
Kad uklonimo bjelinu dnevne svjetlosti i noć prekrijemo oblacima javi se to naše, očekivano :
Crno.
Dobro, ni oblaci nam više ne trebaju. Mladost ne voli da im pogled ka daljinama i Univerzuma bilo što zaklanja.
Sklonićemo oblake.
Možemo to mi.
Pojaviće se tama. Nije sasvim crna. Ali je blizu Crnog. Samo da nema prelijepog, izdajničkog zviježđa imali bi mi svoje Crno.
Crno se bori sa maglicama.
Avaj. Njima u pomoć dolazi sjajni Mjesec.
No, ništa nije tako Crno. Naša tama je iskonskija, nastala je prije njega.
Mi smo to Crno usvojili.
Rekli su nam da pišemo i o onom tamnom crnom , što nekim ljudima vlada.
A mi znamo pisati samo o lijepom i o nečem bliskom.
A opet , ponekad naružimo tu ljudsku tamu.
Ljeta prije pretprošlog stađuna u ovaj vakat pročitasmo : umro Arsen Dedić.
Sada je većtri godine dana od te vijesti.
Svi đematile u Crkvu Svetog Ante , koja se separeiše sa smostanom, nagrnusmo i zapalismo sviće.
Da smo nešto previše tužni i nismo. Zašto .to će te saznati malo poslije?
Kupismo hejbet dnevne štampe, i ove i one ,da vidimo šta nam o jari pišu. Uključismo i kompu da vidimo šta oni objavljuju.
Mi u čudu,nevjerici.
Ili mi ludi i neznalice ili ovi drugi nepismeni i neuki?
Pa se ispravimo.
Ili ovi drugi nepismeni i neuki ili oni blentovije i mamlazi. Nema treće.
Nećemo ništa da ih pitamo. Ne bi razumjeli.
Kako će bolan umrijeti dobri čovjek i ktomu još i mudrac…?
Kako će ba umrijeti boem i mahalaš ktomu?
Takav vam je on bio. Na vlas.
Takvi kao Arsen Dedić se ne rađaju.
Oni se samo pojave, poklonjaju ono što im je darovano.
Kada svoje blistave sehare isprazne , pomisle , vrijeme je da se spi.
Zaspiju, usniju i tiho odu.
Tamo ih čeka neki drugi svijet, gdje nema bola, i gdje je sve sušta dobrota, milost i sveobuhvatna ljubav. Tamo ih čekaju neki drugi anđeli i meleke, njihovi prijatelji i poznanice.
Neki će iskreno tugovati za Arsenom Dedićem , poetom.
Ne bi trebali. Njima je poklonio najviše što se može pokloniti. Snove i ljubav od kojih mogu poživjeti dugo, jao dugo noći uz vino i gitare.
Ona plavetna, krhka diva može tragove snova nježno prelijevati preko sebrene flaute i opstati , do onog dana kada bude vrijeme da i ona spije, usnije i ode.
Nismo ni mi najradosniji, ali tužni sigurno nismo.
Tužni sigurno nismo jer maestro ode u đardine od cvijeća i snova da nam, sa prijateljima znanim ,šalje velove duge ,da pokriju naše svijetove tuge.
Ono nismo baš najradosniji je zbog pomisli , da je još neko vrijeme , mogao dijeliti hudu sreću ovog svijeta sa nama.
Trebao je Arsen Dedić, glas ljubavi još malo biti tajni ljubavnik Zagreba i ponekad bježati od Vina i gitara , Brzim preko Bosne , do Sarajeva i Čaršije , na vino i gitare.
Zaboravismo na tren da Davorin Popović Pjevač, dio Indexa i Kemo Kemal Monteno nisu više među dunjama žutim i tisućama pahulja bijelih . Sa nama su , ali tren prije , pošli su da spiju, pa usnuli i otišli u neki drugi svijet.
Mogao je Arsen Dedić , pjevač , još koji prekrasni stađun provesti u svome sunčanom Šibeniku sa svojom šjorom , šjorinama, bepinama, frajlama i nadalinama , mutiti jaja i pjevati.
Bilo bi predivno da je Arsen Dedić , muzičar, klavir muzikom još malo navodio četiri stađuna da ga potraže u predgrađu , gdje bi Meri Cetinić pjevala i sa nama tugovala:
Ova dvorišta puna neba i ptica
Uđu ko muzika stara
Nekad duboko u nas
I tu uvijek ostanu.
Arsen Dedić , čovjek , je bio jedno od predivnih dvorišta koji su nam slijevali snove.
Uz dužno poštovanje , neka naša druga dvorišta , Davor i Kemo poručuju,
Arsene ,
Potraži nas u predgrađu.
Gabi Novak uz pregršt mirisnih ljubičica i poljubaca i Četiri stađuna ,
zagrljaj nježni,
S rukom za ruku sa četri stađuna
Ko će izdurat , do kraja gazit?
Nikad nije kasno prijatelju poslati par riječi , tek toliko da zna da ga se sjećamo i da mnogima nedostaje prijateljski stisak njegove časne ruke.
I oni nama – Arsen Dedić umro.
Joj blentovija , ljudi mili.
Slava ti prijatelju naš.
Očima punih sna
u osmjehu anđeoskom
samo prhnu
ona , moja Milena
skoro pa moja geneeacija
nenadano
umorom davanja napukla
neukošću vjernika začuđena
u ljepoti djetinjoj usni
da se odmora
tamo gdje za ljubav nema granica
a čedne se duše milošću nebeskom darivaju
Nedavno smo saznali za neke navode da su Indexi pjesmom Plima plagirali Led Cepelin i njihovu pjesmu Thank You.Neki opet idu tako daleko0 da je plagijat pjesme Erica Burdona i The Enimals When I was Young.
Ima tu još nekih ne muzičkih komentara koji zadiru u privatnost Indexa, a koje nemaju blage veze sa stvarnošću.Na govor mržnje i prostakluke se ne treba osvrtati.Svako ima pravo da govori i da se kreće.Iz glagola kretati mogu tvoriti mnoge izvedenice,imenice i opisni pridjevi.
Neke kreature pričaju o stvarima koje ne poznaju i sa muzikom se nisu sreli ni u snu..
Međutim drago nam je da su to ustvrdili.
Plima je snimljena 15.januara 1969. god.Kompozitor je Slobodan A.Kovačević,tekst K.Kovač ili D.Popović.D.Popović ga potpisuje a K.Kovač svojata.Nama to nije bitno.
Nedugo poslije nastanka ,Plima je bila opetovano emitirana na radio Luksemburgu.Tih godina radio Luksemburg je slovio glavnim oglašivačem vrhunskih muzičkih noviteta iz cijelog svijeta.
Niko ,nikad nije pominjao (opoređivao) vezu Indexi-Led Cepelin-Eric Bardon/The Animals niti dovodio u vezu pomenute kompozicije.
Takođe nikad niko nije posumnjao u autentičnost stvaralaštva Indexa.Uostalom radio Luksemburg je bio veoma strog u svojim izborima i nikako ne bi sebi dozvolio luksuz da propagira plagijat.
Nepojmnjivo je i bilo kakvo povezivanje Indexa sa drogom ili bilo kakvim skandalima.
Inače,Indexima nisu bile svojstvene nečesne rabote ili skandali jer su uvijek,baš uvijek bili podvrgnuti rigoroznoj paski Velikog suca – Čaršiji.
Album Led Zeeepelin II je izdat 22.oktobra 1969.Deset mjeseci poslije Plime,Analogija se pita ko je koga plagirao,ako je plagijata uopšte bilo.
Pjesme Indexa : Jutro će promjeniti sve(1968.),Plima ( 15.januar 1969.),Jutro će promjeniti sve(11.oktobar 1969.) i još mnoge pjesme Indexa nastaju prije tog albuma Cepelina.
O kakvim plagijatima maloumnici snuju.Postavlja se sasvim razumno pitanje ko je koga plagirao.
I još nešto!
Led Zeeepelin je grupa koja je najviše optuživana i osuđivana za plagijate,krađe autorskih prava ,imitacije (…) i vrlo često osporavana sa stanovišta autentičnog autorstva…Sasvim su izvjesna najmanje dva njihova vansudska poravnanja u vezi plagijata ili autorstva.Jedino im Goran Bregović može oteti primat u muzičkoj pljački.
Sličnost Plime i When I was young je vrlo simbolična – kreće se do 3% i to samo u bržem dijelu bubanj sekcije,To je i sasvim normalno jer skoro sve rok (pop) pjesme nastaju baziraju se na sličnom tonalitetu : bubnjevi 2-2-4 sa malim varijacama u prelazima i brzini udaraljki.I tu se sličnost završava.
Zapravo sve ćemo zamrsiti uvođenjem pjesmu In my white room grupe The Cream (čiji je gitarista bio Erik Klepton). Uporedite pjesme Krim i Enimals.Postavka bubnjeva je toliko identična da se razlika manifestuje jedino u punoći i čvrstini svirke Đinđer Bejkera ; po mnogima neprevaziđenim bubnjrem rok muzike ikada.Normalno rame uz rame Đorđu Kisiću.
Plima ,Jutro će promjeniti sve i Negdje na kraju u zatišju(nastale 1968/69.) ,su andergraund kompozicije sa psihodeličnim konotacijama najvišeg harmonijskog sustava i koketiraju sa hard rokom kojeg Indexi u nekim drugim kopozicijama određenije upražnjavaju.
Zaparavo,poslušajte When I was young i In my white room nasuprot Stairwey to heven i uporedite!Ne možete se oteti utisku da je uradak Led cepelina samo sažvakana,uprošćenija, i duža i zbog toga,čini se, malo usporenija verzija odnosno kompilacija pjesama When I was young i In my whitw room.
Poslije Bitlsa i The Creams,samo su Indexi i grupa Dors te 1969.god svirali autentični i širokospektni rok nepodnošljivom lakoćom sviranja.Rok na čijim će osnovama sve ostale grupe učiti i stvarati k'o fol nove žanrove roka,ali autentičnošću,plemenitošću i virtuoznošću svirke ih nikad neće prevazići.
Onda navedenim pjesmama dodate: Pružam ruke,Oko malih stvari svađamo se mi,Hej ti,Dvojnik,fantomski Izvor,Ugasila je plamen, Budi kao more,Obala pusta obala vrela,Šabn-dabn di bajo,Povratak Đek Trbosjeka, Krivac si ti,Jedan čovjek jedna žena,Sve su ruže znale…(i druge nastale do 1972.).
Onda poslušajte Dip Parpl,Juraja Hip,Pink Flojd i dalje do današanjih dana.Nema ni jedne note koju Indexi nisu odsvirali prije njih.Dugovječni ponavljači Kotrljajuće kamenje su samo male mace u poređenju sa Indexima.
I na kraju još ponešto!
Stvaralaštvo Indexa je kulminiralo čarobnom,tajanstvenom i neobjašbnjivom Modrom rijekom – van vremenskoj simfonijskoj rok rapsodiji tkanoj na poetskoj potki savršenstva Makovih stihova.
Sveukupni umjetnički dojam albuma sugeriše savršeni konceptualni spoj kamerno-simfonijske muzike,bluza, đeza,hard roka i psihodeličnih potpurija.Bila je to kruna karijere jedne iskrene ali i voljene mladosti, koja je ( skoro) svu svoju muziku bazirala na tom spoju.Izvanredno i neprevaziđeno muzičko djelo koje se može svrstati u vrh svjetske pop-rok antologije, antologije ozbiljne ili bilo koje druge muzike.
Indexi su snimili i izdali studijski album Modru rijeku ljeta 1978 g.
Kao odgovor Pink Floyd godinu dana kasnije (1979.) izdaju operu Wall.Uporedite pa nam se ajavite.
Slučajnost zar ne!?
I sličnost sasvim dovoljno očita i izvjesna.
I ponovo uporedite Indexe (rani radovi do 1972.g.) i Dorse sa Led cepelin,Juraja Hip,Blek Sabat ,Dip Parpl,Pink Floyd (sve stvaraoci poslije Indexa i Dorsa).
Slušajte muziku i poredite ,o riječima da ne govorimo,one su neuporedive.I razmislite koliko se u muziku razumijete.
Toliko je sličosti sa uočljivom razlikom : harmonijska profinjenost,savršenstvo plemenitih aranžmana i kristalna jasnoča nasuprot bučne sirovosti i izvještačenom ponavljanju (manje više dva-tri,max.četiri akorda).
Pogodite u čijim se baštama nalaze rasadnici kvaliteta muzike,sviranja, tema i ideja.Palata odnosi primat.
U pobrojanu muziku Indexa umiksajte Pozdravi Sonju,Bacila je sve niz rijeku,Žute dunje,Opila me jedna jesen,Kameni cvijetovi(album),Balada i balade i pjesama bez broja po ličnom izboru,može i recept Torta od badema: sve dok ne dođete negdje do broja debelo preko dvije stotine kompozicija samo za vas.
Ako se uzme u obzir dužina trajanja kompozicija to bi bilo tidesetak albuma za tridesetak godina.Sasvim zadovoljavajuće!
To što nisu radili albume svake godine ne znači ništa.Kad su imali šta reči,rekli su i to kako!Kao grupa ništa nisu radili pod moranje.Već onako čarsijski laganice-na tenane,svojski, iskreno i ljudski.
Tada lezite,a ljubav pored vas,tko voli može i čaša u jednu ruku i slušajte i uživajte u Indexima i Pjevaču ,jer samo su muziku tu htjeli ljudima da daju.
I pjevaju.I Bože moj , kako čarobno-kako plemenito – kako jezivo i nepodnošljivo lako sviraju!
Oprez,samo ljudi sa najvišom dozom intelekta mogu da podnesu,shvate i prihvate Indexe. Ostali nisu krojeni po mjeri i ne mogu da probave njihovu muziku.
A,opet neke stvari je bolje ne objašnjavati.
Rest in peace.
Odlučili smo da vam umjesto Galerija Zemlje Božje milosti u 14 02 i 15 03 poklonimo neobjavljeni uvod u serijal Oni jašu a Mojsije harmoniku baca.Serijal polaku ulazi u drugu polovinu a mi tek uvod šaljemo. Takvi smo vam mi,kasno paljenje ili nešto tako.
Nije baš istina,samo se šalimo.Kako možemo ljepot priču o Gradu čednosti vezati uz mahalske blentovije, a da ih čitalac bar malo nije upoznao.
Oni jašu konje, a Mojsije baca Harmonike
Uvod
Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično, objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca Grada Čednosti, osim jednoga, i pola druge . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A druga zauvijek.
Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Grad čednosti, Božiji hram.
Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su četiri dijela koji su i uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike, vjerovalo se nebitne po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene; bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije
Prvo se desio Vječni . On se nije desio,on se zatekao i poslije bi samo rekao budi i ono biva.
A to što se bivalo je toliko čudesno da se nije moglo riječima opisati.
Zatim zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile Zemljane. Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu shvatamo svu ljepotu Božjeg stvaranja i milosti.
Od njih nastaše zvijezde i kreću u njima određene putanje. Oko sebe skupljaju malena čeda koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice samo nestanu.
Jedna od zvijezda postade naše Sunce. Ono rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu zapliva plava, krhka safirna djevojčica Zemlja. Utrobu jej neki zli džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala,đin joj dio utrobe otkide.
Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojan pratioc. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao jer on je majčin sin i zato ona tuga u pogledu njegovom. Zbog toga iz njega tolika sjeta izbija i ka majci pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčino srce najbliže nebo noću osvjetljava.
Historija nema tog sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto, par sekundi se nabada. Ne tako davno par stotina godina prije počeše im se oči otvarati.
Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto, iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje zlo i smrt zagovara.
Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku , izvor života. Zatim je Bog Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih i druge modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši – je Božji hram : Grad čednosti.
U njemu se prvo rodila prelijepa vila Varoš ; Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i samo se dijelila, bez da je itko dodirnuo. Po godinama skoro bliznakinja joj, rodila se Mahala.
Dugo,vjekovima poslije nenadano i bahato se uselio Haustor. Mjesta više nije bilo pa neki drugi pagani oteše predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.
U centru velikog kruga – a to je bio Grad, nalazio se najmanji i najstariji od ona četiri.
Taj krug je označen kao Varoš.Prelijepi spoj takarli prošlosti,trena sadašnjosti i nepoznateali sigurno tandarli budućnosti.Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijseti ,istkani rimskim mostovima i sjenama mrtvih,pohodiće orijent i velove čežnje.
Plavetnilo Zemlje,Grada i Modre rijeke uvijek će privlačiti one sa strane.Od zlih se znalo odbraniti,one progonjene je u zagrljaje ljubavi prihvatalo.To je plavetnilo Božiji dar Bosanskoj čednosti koji se ne prekida.
Varoš širenjem postade Čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se poštovale, od davnina. I uvijek je bilo; ono što Čaršija kaže to je ispravno.
Druga krug ili oblast se zvala Mahala. Ona je nastala odmah poslije Varoši. Teško je definisati njen oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala varoš, potom Čaršija. Vremenom, razvojem Grada Varš se podjelila na Čaršiju i Mahalu.
Mnogo kasnije stvoreni su Haustora i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj magični izgled. Mahala je poprimala oblik debele elastične potkovice.
Granica Mahale su na vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale su krug Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta.
Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je mahala uglavnom dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.
Ponekad činilo da su Mahala i Ćaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni tok Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivost.
Ćaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima. Vaistinu Mahala je bila i svjedok i savjetnik Ćaršiji.
Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je vujek bila Mahala Čaršija je je ponekad bila Ćaršija,posebice kad su se jedna drugoj obraćale.
Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.
U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima.
Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove.Ono ratove,ne baš sve.Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.
Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote i jedna korist sjedinit. Dvije ljpote: mahala i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svijedok ,još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.
U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli mnogo hanova , hamama i bezistana, restorana i kafane i gasulhane. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane i česme ,hiljadu njih.
Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.
Taj krug je nastajao u novije vrijeme, između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugog kada je ozvaničeno njegovor ime.
Za vrijeme druge kataklizme većina njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.
Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: komunisti, olimpijci, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada.
Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku . Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.
Dijagnoze:
-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog. -Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.
Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja dvođeni u nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke aktivnosti koje su bile osnov oporavka.
Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca.
Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti.
Alati na otocima su bili,za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali.Njima se nije moglo pomoći.
Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag.
Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi nasljednici reve'no uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje magalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan, austrougari i kraljevina stali.
Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu; izvoru svjetskog zla .
U vremenima koja slijede dobar dio Haustora ,a pogotovu Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku; genocidnu.
Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga ,pederli guza Vatikana.
Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a to je Sarajevo.
Zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.
Predvorje se najkasnije javilo.
Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađen. Na nogama i glavi je imao papke. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine.To ruralno bi značilo vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i izi krajeva istočnih nam i sjevero – zapadnih genocidnih susjeda. Kao svaka zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.
To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, prostote i zla.
Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubaciti u haustore. Nije nam poznato ali vjerujemo da se ni jedan papk nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju. Mi smo ih ignorirali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako izbrusiti.
Pogriješili smo, papk se ne da izbrusiti.Ali odakle bi mi to mogli znati kod nas papaka ima samo kod hajvana.Ove pridošle hajvane smo trebali namah potkovati i dizgin mu u žvalje koljačke uvaliti.
Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj, Ivanančicine apokalipse 11.1. i 2.:
” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar
i izbroji one što se klanjaju u njemu,
ali predvorje hrama ne izmjeri,
jer je ono dano paganima
i oni će sveti grad
četrdeset dva mjeseca gaziti.”
Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića, sreće nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.
Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice na sjeverozapadu desno od Mahale. To je Gorica Ciganska mahala.
Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojetaju, na jugozapadnoj strani Grada.
Nekoć se to zvalo Švrakino selo.Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljku promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.
Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša.
Smrt je zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine. „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.
Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.
Inreresantno je to da su otoci sreće bili smješteni na obodima mahalske potkovice .Služili su kao mala tampon zona između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.
Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu vlasništvu čaršije i mahale.Direktive latina – Austrougara potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“ oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.
Pošteno,ni po babu ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje,a radi se o najkriminalnijoj pljački.Ah,da!To nam oni ispirači mozak misleći zaboravićemo.
Gospodluk se nikad ne zaboravlja,jer se sa njim čovjek rađa.Isto kao što se hajvani i insanske životnje i fukare rađaju sa papcima i rogovima.
Komunisti i oni prije njih su uvidjeli da je Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi.Samo su znali da postoji.
Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.
Otimali su mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.
To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem koljačke Sanu sorte i natakarila ih.
Žao nam zbog neke grublje riječi , ne priliče ,jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.
Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati i slobodni disati.
No,znamom u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice,svoj konzilij i ljubav koju treba pokloniti svijetu.
Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu,zaljubljuju se u konjine i delfine mahalske i srca im poklanjaju;jer ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.