X dio
Deveti dan
Subota 21. avgust / kolovoz 1971.
I pad je let
*
Budim se . Ne , ne budim se . Sretnim se . Sunce je visoko . Pružam ruku , plahta pored mene je prazna i hladna . Ne opet . Ne mogu , to opet podnijeti.
Ovog jutra se , moje umorom pokošeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova. Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih piksela o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila :
-Nemojte mi ga sada oteti .
Tog jutra, za koji sam podsvjesno znala da je od onih koji rađaju sreću , moj se um ulijenio . Sanjam da latice bijele ruže padaju po meni i prekrivaju me svojim oblačastim mirisima . Prelijepi anđeo lebdi , krilima svojim me štiti i miluje . Latice se boje krvlju i stežu me tako da ne mogu da dišem . Nikako da do vazduha dođem , hoću da zovem Dobrog da mi pomogne , ali nemam snage.
Osjetim da je on na vratima i da me gleda . Uvijek je tako . Kada ružno sanjam i teško dišem on me posmatra sa vrata. Kao da brani d ami se zlo dogodi.
Anđeo u snu , anđeo na vratima . Pa nek se ugušim . Ništa mi više ne treba . Sretna sam .
Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi . Znam da ih je duši prinosio . Blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinio lakom ko leptiricu razigranih krila . Blijed je kao avet , ali ispunjen nježnošću . Osjetila sam da me ona miluje , ali sam zaboravila gdje mu se duša nalazi . Vrlo blizu srca. U to sam sigurna , jer sam vidjela da srce moje luđakom nadom bije . Nevoljko je pošao , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se ,tiho zatvara vrata i odlazi.
Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo žensko tijelo dok žena spava.
On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :
-Veče prije , kad ne znah za se , ti si grudima i skutima milovala i gnječila , još i sada mirišem na tebe . Nisi se ni ti sramila , jer znaš da u ljubavi nema stida , samo poštovanje. Onda mi mozgom sjevne. To se on opet iskrada . Odlazi . Opet mi bježi.
Vrne se i poljubi me , malo jače , da se rasanim .
-Ne bježim mila . Idem da se zahvalim onim mahnitovima .
Tek tada postadoh svjesna da me muzika probudila . Mahalaši uvijek feštom i muzikom varaju smrt i život slave.
-Dobri su oni, ali ne znaju mjeru. I upravo zbog toga ih volim i beskrajno im vjerujem . I onom tvom Esi . Mrak čovjek . Kao da je sa Bjelava . A gore , malo više njih , ima i Gornja i Donja Mrakuša . Sve same bašče , đardini , grlice i ljubav . Često mo ga viđali kako jorgovane miriše .
-Čije i kakve ?
-E , jesi radoznala . Pitaj ga , možda ti nešto lane . Bolje nemoj , nećeš od njega ni slova izvući . I nikad niko nije . A zastidjećeš ga . Nismo sigurni , ali Deba kaže da je po jednoj od te dvije Mrakuše i prezime skonto. Mraković . Valjda od Gornje . Ta bi mu bolje čehri pristajala .
Neka ih još malo , dok se vratim . Samo poslić da obavim . Eso će me odvest i vrnuti . To je, da opet nešto ne zabrljam . I da se ne brineš . I ode . Ni kamo , ni zašto . Uvijek neki poslići, a život mu bucakaju ko budala novine . I ne znam šta mi je ? Ja skroz pošandrcala . Počela da pričam i pišem ko mahnitovi sa Bjelava.
Taki vam je on . Samo se okrene i ode . A ti Mila Luce plači i strahuj.
Uvijek bi me zvao Mila , vrlo rijetko mila moja, Rekao mi je imena su previše štura i opšta da kažu kako me doživljava . Mila je milina koju mi stavraš u duši. Mila je bol od prevelike ljubavi koju gajim za tebe. Nikad me nije zavao Luca, Luco ili Lucija kao drugi.
Kad bi nas vođenje ljubavi raznježilo ili bio raznježen mojom dječijom nevinošću zvao me Luce moja . Tako me zvala nesritna mater moja . I Dodo moj. On je znao kako će me raznježiti i rasplakati . Osjećala sam se tako sićušna u njegovom zagrljaju i uvijek bih isplakala svoje boli . On bi rekao Luce moja , ja bih plakala.
On bi rekao , ne boj se mila Luce moja . Ja bih se isplakala. On bi rekao ne boj se Luce , ljubavi moja . Ja bih ridala . Zeru po zeru , suza po suzu i ja sam ozdravila. Ozdravivši shvatila sam da ga volim toliko da ne mogu bez njega . A morala sam. I to odmah , bez odlaganja . Zaklela sam se Bogu Milostivom. Znala sam , to bi nas kasnije moglo ubiti.
Kada je bio u groznici , u bunilu , u umiranju , kad su mu oči bile zavrnute ka mozgu , glas iz te tame me ne pita , nego samo konstatuje i zabada , gura zadnji cenat sablje kojom me danima kasapi i kolje .
-Ti si izgleda zaboravila da si od dobrih ljudi rođena . Nikad ne pričaš o njima . I nastavi da ječi i da se trza , ko struna ćemaneta kad u nju ciganin istresa svoju dušu .
Tek tako , to reče i zajeca :
-Nemoj to činiti , mila moja.
Moj mozak nijemi i vidim da se vijuge ravnaju i brišu , kao u umrlog priključenog na sisteme održavanja živots . Alarmi se glasaju , linija je ravna , svi se uzmuhaju , pomoći nema , samo neko uplakano čeljade vrišti . I ja čujem u ovoj sobi se javlja vrisak . To nije vrisak, to je zvuk zaboravljenih alarma koji upozoravaju na atomski napad .
Okrećem se po sobi . Nikog sem Dobrog i mene nema .Vrištanje ne prestaje samo se pojačava . Gledam Dobrog on tihom skoro bešumno ječi i trza se . Ne glasa se . Pa odakle ta nepodnošljiva rika hajvana , kojeg macolom u mozak zatucaju .
I tada shvatim; to ja , šestogodišnja djevojčica stojim iznad tijela mrtvih roditelja , u njihovoj spavaćoj sobi i vrištim . Znam da su mrtvi . Ne miču se i mrtvi su. I krvavi. Mnogo je krvi . Tata je zagrlio mamu . Pritišće joj jednu sisu , onu koju sam više voljela da dojim . Kroz prste mu još uvijek prodire krv .Njemu fali oko . Tu je krvavi otvor . I odjednom ja , šestogodišnja Luce prestanem vrištati . Sjetila se riječi onog svećenika koji me volio pipkati , da smrt nije ništa . Ljudi odu na nebo i tamo čekaju svoje . Sad samo plačem . Više zbog mame , ona je uvijek vesela bila. I uglavnom tužna . Otac , vremenom postajao čutljiv i mrgudan . Vidjela sam da je mamu vrlo često vezao .Ne sježam se zbog čega , ali znam da je bilo eophodno.
Jedan krvavi trag vodi do prozora , Zavjesa strgnuta i pokriva onog čiku koji je uvijek nasmijan bio . Sjećam se da bi me tada mama , sa bedinerkom slala da odim na rivu . Voljela sam te odlaske . Uvijek bih dobila vanilin sladoled . I to dvije kugle . I koktu .
Ja šestogodišnja djevojčica gacam u crvenoj boji . Skoro da nisam ni svjesna , da je to krv . Satima gacam i školicu igram . Krvlju je nacrtana . Nikog nema , svuda tišina je oko mene. Gladna sam . Probam krv . Malo slankasta . Bljak .
Sišla sam sa sprata i sjela na stepenice . Znam da će bedinerka naići . Došla je i povela me sa sobom .
Sutradan je došla mamina sestra Ane i rekla da ću ići sa njom u Sarajevo . Tamo ona sa nonom živi . Više nikad niko nije pomenuo moje roditelje . Nisam ni ja . Jedno vrijeme sam se molila za mamu , ali sam prestala . Više i se nisam sjećala. U Sarajevu se ljudi ne mole toliko mnogo , kao kod nas u Splitu . I nisu toliko opaljeni suncem . Vrlo su blijedi i providni . Valjda sam svoju svijetlu put zarazom primila od njih .
Nema veze što je Luce dijete samo par trenutaka vrištala . Ja vrištim i dalje , ali pogled na dijete koje umire me presječe . Pa ja stvarno nemam nikoga , osim njega . Nona je presvisnula od tuge kad sam imala dvanaest godina. Tetka je umrla malo poslije Dodine pogibije . Nikad se nije udavala . Bila sam joj kao dijete , i ja sam često zaboravljala da mi nije mati .
Ljutim se na Dobrog iako se sa životom dijeli .
Taki vam je on . I kad ga groznica drma i kad ne zna za sebe , dušu čeprka i ja moram vrištati.
Ali on , onaj jutrošnji , se vraća . Nije nigdje išao , samo me pustio da osjetim samoću i da mi sjećanja rade. Zagrlio me , pa sageo glavu , usnama mi skupljao suze i pio ih . I kao da nikad nije vidio suze zbunjuje se :
-Vidi , vidi , baš su slane . I slobodno vrišti i plači . Kao prava pizdunka .
Šta ću nego se nasmijati . Zagrlim ga , zažmirim i poljubim . Čvrsto , jako , ljubavnički , kao Dodu nekada . On se odmiče i ustaje . Šta mu je . Da nije…
-Nisam mila . Ja želim da ljubiš mene , a ne prošlost . Idemo da onim napolju otkaz uručimo .
Oni napolju ,ustadoše ko vojnici pred starješinom i nakloniše mi se . Mojsije i Lenji mi poljubiše ruke . I jednu i drugu .
Deba mi oprilazi i cereka se:
-Jel’ te na…
Nije zavšio . Dobio je dvije noge u potkoljenice . Jedna Mojsijeva , druga od Lenjeg. Eso malo sporije trza i za pendrek . Hoće da ureduje , šeficu da brani.
-Šta vam je konji jedni ? Šta se ritate . Samo hoću meleku da pitam , da li je ovaj naš slunto sinoć nasekirao . Ništa više .
No, ja sam radosna , vas bih dunjaluk izljubila.
-Nije Deba , nije me sinoć natakario . Tebi bih prvom rekla, bez da me pitaš . Dušom se dijelio . I uplašio me toliko , da sam mislila , da će mi srce puknuti . Uplašila sam se toliko da bih ga umlatila da mi je umro . Sad ga je groznica popustila . A nadam se i da je još mrven ostalo, da ga opet grijem . Ostalo je u Božjim rukama.
– Onda će sve biti dobro . On ima neke veze gore . Nego ga , za svaki slučaj opet , ovih večeri, plaho pripazi . Hajmo se , mahlukati , maknuti odavde i sada za pravo zapiti . A ti nam malena javi ako te bude diro ili sekiro , ili ružio kako ne treba , da ga mi malo naerendamo.
I odoše. Sva trojica i vuku Esu sa sobom. Idu u votaži. Taj život im uzeo sedam dana. Kasnije sam čula da se Eso Mraković jedva uspio opravdati kod žene. Išli mu mahalaši , sa drugama kući , da ga opravdaju . Samo je nasmijali i dever joj napravili . Tri joj dana sa imanja nisu mrdali . I nije im vjerovala . Vidi Aiša da i njima i drugama viri iz očiju ono što je i njoj nekada virilo . Sada malo manje , dvije kćerke su tu . A Esi vatra iz očiju niti manjka niti se stišava . Ko konj vrani gazi . I neka . Neka je taki dok je živ . Da nije taki ne bi ga ona begenisala , niti ćeri sa njim izrodila . I ne bi dever trpila da nije taki . Nije ona ljubomorna , samo se boji neka će joj ga ukrasti . Vrijedan je on i veseljak . A kad udruži osmjeh , gitaru i oči ; santu leda bi na šilte namamio .
Gledali smo u predvečerje koje nam se poklanjalo . Kao i uvijek ljeti , sunce polako mimoilazi Igman , smješta mu se sa one strane od srca , iznad blažujske raskrsnice i šalje pupur ka dolini u kojoj sve odiše Ljubavlju i Milošću .
Grad bliješti kao mlada koja se stidi ljepote i rumenila svoga , a željna je branja . Slatkasti mirisi ružica i baklava , mješaju se brašnjavim mirisima somuna . Mogu se naslutiti zveckanja tisuća sofri i zahvalne molitve Bogu Jedinom , a svojim milosrđem neizmjerno dariva .
Mio je je ovaj naš Grad čednosti i prelijep u ovoj Blagoj noći . Svaka njegova noć je blaga i okupana Milošđću Božijom. Rekli su joj da niko ne zna tačno koje se noći javlja . Ja želim da ona bude ove noći . I iduće i da se ponavlja sve dok je on tu ili mi se duša ne uznese .
-Noć i dan su prošli mila . Svašta se dešavalo . Hvala ti, Malena moja . Idemo se osvježiti i presvući . Večeras nema uzmicanja i bježanja .
Ja sam u panici i u žurbi . Pa onda smirena i odugovlačim . Istuširam se . Šminku ne stavljam nikad mi nije trebala . Stavljala sam je da ljudima pružim masku koju očekuju . Nemam ideju šta da obučem . Nisam više ona napadna , strašna Luce . Ja sam mala djevojčica , kojoj srce i duša vape da se žena probudi i rodi . Vrijeme je . Sinoć sam osjetila da pupam. Možda je vrijeme da procvjetam .
Da nije njegovih anterija , večeras ne bih imala šta obući . A opet nije li to to previše napadno i prozirno . Sjetim se da je jednom rekao .
-Žena bez anterije je kao cvijet bez mirisa . Žena u anteriji je kao pupoljak ruže . Skine je , pupoljak otvori lati , jedan po jedan i polako se rađa centofilija . Žena sa stotinu velova . Obučem onu bijelu ljepoticu koju mi je neku veče dao i zbog koje su mi suze iskrile . U njoj sam nježna , krhka i čedna . Nekoliko uvojaka sam uvila i jednu pletenicu na strani srca pustila .
Nemam potrebe za ogledalom . Znam kako izgledam , već sam se u njoj vidjela . Šta ću , taka sam .Bez lažne skromnosti , prelijepa . Vila . Uzimam lančić sa safirom . Dojke su mi malo življe , da ih dodir zlata i safira umire.
Sada sam spremna . Za šta ? Možda se sve ovo meni prisnilo . Nije . Čujem lagano kucanje . Srce mi počinjem tući kao ludo , ko nekoj balavici , ja moram pod hitni do zraka doći , zato mu kaže:
-Samo malo .
Sjednem i duboko dišem . Uh . Uh . Joj , mamo majčice . Šta sad ? Misao mi leti na onaj dan kada sam se ovako usplahireno i radosno osjećala . Vidim Dodu , kako se niz Džidžikovac na svom harleju klizi . Ja mu mašem i jedan poljubac šaljem . Škripa kočnica … Zatresem glavom .
-Ludačo , sada si našla da misliš o tome . E , svaka ti čast. Hoćeš li neko zlo da zazoveš ?
Misli mi se vraćaju na poljanu kraj izvora Modre rijeke . Dodo i ja ležimo . Sretni smo i zaljubljeni . On mi priča o tome kako su svi Bosanci pjesnici , jer ih ljubav i Božija milost tome od rođenja uče . I vidim malo dalje na Mostu duge Mali Princ stoji i tužno me gleda . Tada sam mislila da je to neki voajer koji je upečio oči u dvoje zaljubljenih među cvijećem , Sada znam da je to on bio .
Nisu to čista posla . Ali nije me briga . Moje smirivanje se oduljilo . Bojeći se da mu čekanje dosadi i da mi može pobjeći , sledim se i disanje se uravnoteži . Izlazim . Nije pobjegao. Neuobičajeno širok osmjeh mu blista . Prelijep je i kada se smješi . Vidim prikriveno divljenje . Ono je obostrano .
Prima me za ruku , ispreplićemo prste , malo šeretski , kao djeca koja se spremaju da zijane u cvijeću čine . Vodi me u baštu iza kuće . Sve je tako jednostavno , neprepoznatljivo , a blisko mi i svečano . Bašča nikad nije izgledala urednije i ljepše . Neko , a tko drugi no on , je upriličio šedervan , koji nikad nije bio tu . Bašta više nije bašta . Ona je đardin koji se prelijeva u tisuću boja . Ruže i još ruža . I cvijeće i još cijeća . I rosi ih , veseli žubor iskrica vode , koje se razlijevaju sa mramora . Bijeli mramor iluminozno svijetli ispod violetne neonske sijalice , koja noć i bjelinu pretvara u fluoroscentni bjeličasto , ljubičasto , plavetni san .
Malo dalje na ivici violetne svjetlosti naziru rubinovi peškuni od mahagonija . Nisu moji .
Zapravo kad bolje razmislim moja je bašta , cvijeće i ja . Baštu je uzurpirao , cvijeće posuo svojim bojama . Šta li će tek meni uraditi ? Nije bitno , sada kada mi se vratio .
Noć je onakva kako sam uvijek željela da bude . Nježna i blaga kao pahulje na plačnom kapku , koji se boji da ga tugu ne povrijedi . Zvijezdice su manje sjajne i sramežljive , pogleda okrenutog ka svjetlosti u đardinu . Osjećam , da bi mnoge od njih željele da su na mom mjestu . Mjesec polako oblake lovi . Za sobom vuče jedan smotan u obliku snova . Kada dođe vrijeme zakloniće se iza njega . Uvijek je bio nestašan , ali sramežljiv . Zviježđe se sada igra . Kao da žmirka . Približava se i udaljuje . U jednom momentu se toliko približi i izgleda da će se svakog trenutka strmoglaviti na nas . A onda shvatim da samo plešu slijedeći ritam moga srca . To je bolero. Možda i tango .
Više ne znam šta je šta . Smućena sam i ustreptala . Nisam zbunjena ni munjena , ali me malo strah.
Sofra je pristavljena . Sa mjerom i ukusom . Gladna sam . Muzika krenu . Ništa određeno . Lagani , nedefinisani , sefardski zvuk gitare , koja se višeslojno rasipa po đardinu , da bi se vratio i i srce doticao . Ono osjeti da je muzika ljubavna i prepusti joj se .
Nema veze što je ovo naša veče . Znači i njegovo . On ne sjedi . On čak nije ni konobar. On je ukočeni batler koji samo treba da mi prozbori :
-Da, miledi.
Samo ga osmjeh spašava da ne zakucam kašikom po sahanu i kažem:
-Batler , slijedeće jelo , pliz .
Ta mi pomisao zazove smijeh . Koliko je samo miledi miledilo batlera svojih . On mi se pridruži , dodade mi kristalnu čašu što podsjeća na ružu , sebi uze drugu , malo je podiže i reče:
-Sa srećom , miledi .
Obrok je bio po mom ćeifu , kafanski: teleći medaljoni sa sufleom od gljiva , koji je preliven preko umaka od rajčica , vanilije i češnjaka . Dodatak je bio pregršt u vodi kuvanog pasulja , blago posoljenog i jedva pobiberenog , pristavljenog u pasirani grašak sa češnjakom i korpicu od prženih krompirića . Salata obična : paradajz-krastavac . Nikad čula jelovničku kombinacija , ali vrlo ukusna i pikantna.
Tada mi pade na pamet , da ga u stvari nisam nikad vidjela jede . Uvijek bi stavio nešto od jela na tanjirić ,i grao se viljuškom , jelo ubadao i obrtao , a ni šta u usta nije stavljao . On se skoro nasmije i kaže:
-Dobro si to primjetila mila moja. Meni je neugodno jesti u društvu ljudi. Suviše su upečeni i šablonizirani . Jedem sa njima kad moram , ali mi ne prija . Nisam primitivac , ako si primjetila. Ali jelo je ritual koji nosi zdravlje . Ja sve jedem rukama . I ljudima to ne prija . Neki se zgroze . Jedem rukama , jer su mi za jelo date ruke . Ne jedem ništa što traži kašiku , viljušku i nož . Da mi trebaju za jelo Nebo mi umjesto ruku dalo pribor za jelo .
-Kako jedeš supu i čorbasta jela ?
-Bolje ti je da ne znaš . Šalim se. Srčem je iz zdjele.
Gledam ga zapanjeno . Pred kraj dvadesetog vijeka neko ne upotrebljava ekscajg . Zagledam ga i pitam se da li je normalan i sa ovog svijeta . Ili me laže.
-Normalan sam mila moja , probaj i ti jednom . Možda ti se dopadne .
Više ne čudim što se nadovezuje na moje misli . Navikla sam , a i on mi malo pojasnio , da on to ne umije i ne smije raditi . On čita ljude . Nije me uvjerio . Čuj molim te ; čitati ljude.
-Šta misliš kad bi ljudi bili rođeni sa viljuškama , noževima i kašikama . Kako bi ljubav vodili .Zamisli tog cirkusa , tuge, jeze i straha . Cirkus jer dvoje se upinje da se miluju , a ne mogu i samo metalne zvukove rade . Tuga , jer da joj grudi , bradavice , milodarje koje mu se nudi , stegne , pomiluje ne može . Strah te , jer ne znaš sa kakvom zvijeri ležeš i šta ona može činiti.
-A zato ti od mene bježiš . Strah te i ne vjeruješ mi . Evo vidi mi ruke . Ženske su i meke . Čak i nemaju duge nokte .
-Nije zbog toga mila moja . Tebi bih dao da me miluješ da imaš giljotine ili garota umjesto ruku . Tvoja je duša tako čedna i neokaljana da se bojim za nju. Ti ne znaš kako večeras izgledaš . Zamisli neku meleku , koja je djevojčica i u kojoj se žena rađa. Želi to i nije je strah čina i velikog grijeha i možebitnog bijesa neba. Oprostiće Milostivi. Valjda. ljubav nije grijeh.
Strah me je da ne učinim neko zlo ovom djetetu . Znam da to dijete njoj nikad ne može učiniti zlo , osim ako je moranje ili sudbina da vode ljubav zlo . Zamisli plavetnu meleku čija dobrota toliko voli ,da je boli i sama pomisao da nešto krene po zlu. Zamisli prekrasnu meleku koja svoju ljepotu nikad nije darovala jer je tuga sa putanja ljubavi skrenula . Uvijek zastani i osluškuj svoju dušu mila . Nikad nećeš pogriješiti i sve će ti biti rečeno . I znaj , šta god da odlučiš , meleke nikad ne griješe .
I ne bježim ja . Samo pazim da se stvari dešavaju redoslijedom kako im je suđeno . Srklet radi grozne stvari i može ih obrnuti na zlo . Mnogo toga ti ne znaš mila moja . Ali te tvoja čednost štiti . I volim te mila moja . Za čitav život . Nemoj to nikad zaboraviti.
Obiično bi me poslije toga ovlaš poljubio . Djetinje . I sada me poljubio . Ali ne ovlaš i dječije . Pokupio mi je usne u jednom dahu , kada sam se najmanje nadala . Prislonio je svoje onako kako to obično čini . Nježno i blago u desni ugao . Ali sada nije stao i odmakao se . Sada je nastavio da lagano klizi ka lijevom uglu mojih usana , pritiskajući ih duž putanje svojih usana. Tada su nam se usne cijelim svojim ružičastim dijelom spojile prvi put . Tada je zastao . Usne su nam bile spojene i titrave . Tražile su još dodira .
Osjetim da je otvorio oči i moje se otvore i vidim da mu u lijevom oku iskri suza . Ona koja nikad ne pada . A u kojoj ja vidim slike . Ovog časa u toj suzi ja vidim proplanak sa violetnim ljubičicama i bijelim ružama . Orošene su i svjetlucaju . Sasvim lagani vjetar ih jedva primjetno talasa .
I još osjetim da su se to njegova čista duša i ljubav spojili u proplanak , koji on meni poklanja . Ja nisam kao on . I moje suze su nevaspitane i same padaju , dok srce upija te darove njegove djetinje duše. Ja osjetim da su i moje oči počele da šalju slike . Vidim kako se on ogleda njima , zadovoljno se smješi . Nikad prije , a ni kasnije nisam vidjela toliko sreće i dobrote u tim djetinjim očima koje su govorile:
-Večeras živimo za tebe mila naša djevojčice .
Na čas , samo na čas mislim da ludim . Jer , eto , umom se povezujem sa očima . Nije mi žao ako i poludim , jer se učim da tijelo može da govori . A ono što se meni govori je tako iskreno i možda malo naivno , ali gane do srži.
Sjedne pored mene .Opet me prime za ruke , prinosi ih usnama , čelu pa usnama , pa čelu , pa još jednom usnama . Prije me taj ritual smetao . Mislila sam neko mahalsko pre… uveličavanje datosti . Činio mi se kao pomalo primitivan i servilan način ispoljavanja privrženosti . Sada me taj čin ježio do miline , od koja nasrhne koža . I željela sam da to što češće čini . Bilo je u tim dodirima toliko toga mističnog i tajanstvenog , punog neke snage i uzvišenosti , koja odiše blagošću i koja čovjeka svog obuzme i ugodno opušta.
Naglo se odmakne , sagne i kupi suđe .
Ja sva treperim kao list na grani , prije nego što ga vjetar razigra . Sve u meni je buna damara.
A on . Glupan . Prelijep je . Mio i drag . Uslužan i dobar . Ali glup . On je sada našao da skuplja suđe i da ih slaže . Zamislite , nabavio je barska kolica na kojima se gura posluženje . kao da mu je to zanat, pa želi da ga lakše obavlja. Glupi slugan !
Gledajući ga , bura u meni se ne stišava , postaje prijatnija i ugodnija . Nisam više nestrpljiva. Vatreni damari su se preoblikovali u čežnju i ljutnju . Odjednom ja mogu da ga čujem . Misli mu čitam :
-Bože mili , kako je samo lijepa i čedna . Ja za sebe nemam želja . Sve su uslišene . Podari njoj sreću , molim te , Oče naš…Ti oprosti mi .
I još čujem:
-Ako u nečijim očima nešto vidiš , to je odraz tvoje duše ili tvoje pomisli da to trebaš da vidiš.
Mislim da je to vezano za dan prije njegove muke . Ali o tome ništa ne vidim , niti čujem , niti znam .
Shvatih da sam se našla ispred zida šutnje . Te večeri kada su ga izmrcvarenog donijeli , svi su imali nekog posla ili se pravili da ga imaju . Niko ni jedne jedine da progovori šta se tamo negdje desilo , ili šta se njemu desilo .
Ni moj Eso . Kažem moj , jer radi za mene . Pitam ga šta je bilo , on ne spušta pogled kao lažovi . On diže pogled nebu kao da se moli za oprost :
-Ne znam . Malo se popilo i ja zadrijemo .
Znam da laže , ali opraštam mu . Spasio ga je i donio .
Poslije , mnogo poslije , kada su lutanja i traganja nosila boli , Lela Jela Jelena mi ispričala šta je bilo . Vjerovatno ne bi ni ona . Slamala se , jer joj je Herco slomio srce . I dijete koje je izgubila.
Ta priča je bila njena osveta Bjelavskim mahalašama . Poslije kada se sabrala , reče :
-Draga moja , ovo što ti ispričah , samo je mahalski trač . A znaš ti mahalu . Od slona pravi muhu ili obratno . Ja baš ne vjerujem u tu priču . Nekako mi nije sa ovog svijeta .
Ja je zovnula , nisam imala mira . I bila sam strašno usamljena . Nedostaje mi toliko , da mi dunjaluk izgleda kao tunel bez svjetla , ili oblačna noć bez mjesečine i zviježđa . Golo , tamno i prazno .
Bilo je predvečerje kada je došla . Iznijela joj kafu i hurmašicu . On malo peči lice i kaže :
– Nisi morala . Barem da je tulumba . I nešto ljutice . Težak vakat . A lijepa noć. Biserje se prosulo , miris zviježđa nas kupa , a u nama pelin je , a blentovija nema . Tvoj će se vratiti , i obasjati i ispuniti i tebe i tvoj đardin . On se uvijek vraća . A moj je za mene mrtav . Neka ga Gospod poživi , ne kunem ga , dobar je on .
A priča ti izgleda ovako :
-Onomad , kada si dala privesti Dobrog , nije se bunio . Znaš to . Samo se smješkao . Znao je da će to da se zbude . Ne pitaj me kako znam . Onaj Mojsije je kao nekakav Prorok . Oni Oma je kao neki veliki Čarobnjak . Deba je samo ludi uskotračni filozof . Lenjije fatalist , koji svijet pokreta vidi iz svog ležećeg ugla mirovanja . Baška Baša dijeli svijet onako kako najbolje zna . Ljubavlju , uglavnom fizičkom . Ali ljubav je uvijek ljubav . I pesnicama se probija kroz život . Moj Herco nije toliko slab koliko se čini . Samo je njegovo srce trošno . Tako rođeno . A u tom srcu samo vizije , ljubav i snovi .
A Dobri ti ima djetinje srce koje sve osjeti i spaja sve njih . Spaja i vidi onu ukupnost svega postojećeg . I voli Boga svoga Jedinog . Nikad nije rekao : ja Ga vjerujem , jer to se podrazumjeva . Samo kaže : ja Ga Volim . Za njega je ljubav sve. I vjerovanje i milost i bezuslovlje . Odakle mu znanje ? Ti izaberi i nećeš pogriješiti .
Nikad ti on nije maknu iz kuće . Osim u dvorište i najčešće u baštu. Umoran ti je on , bona. TTu , kod tebe se odamrao , radeći oko cvijeća i sanjajući ljepotu i dobrotu na ovom dunjaluku. Kada mu je nešto trebalo, nazvo bi me i ja bih mu obavila posao . Ne pitaj zašto je mene izabrao , jer to ne znam . Bilo koju od nas da je bilo šta zamolio , bilo bi mu učinjeno .
Možda je to zbog mojih anterija i moga ukusa , jer je znao da su one moj odabir i kroj . Svaka koja je zaplesala pred očima naših blentovija je moj rad . Joj, da samo znaš koliko su blentavi i dobri . I kako srce ženi mogu svezati u čvor , pa ga onda Damoklovim mačom presječi. Da ti mozak stane , a srce ne prestaje da krvari .
Svaku anteriju , koja je tebi poklonjena , ja sam uradila onako kako je on to zaželio . Svaku unešenu stvarčicu ja sam mu izabrala i donijela . Preko bašči , jer nije želio da tvoji kerovi išta vide i da se zabrinu .
No , oduljih , taki smo ti mi mahalaši . Razvezemo priču i nikad kraja . I onom drugom , najljepšem nikad ukraj ne možemo stati . Vjerovatno i ne želimo .
On je znao da će se ono zlo desiti . Da li mu je Mojsije nešto reko ili je on samo pozvao njega , Debu i Lijenjeg radi društva i pomoći ne znam . Omu nije zvao jer slabo vidi , i često mu se zlo prisniva . Hercu nije zvao jer bez mene nije znao disati , a ženskim tu nije bilo mjesta . Baška Baša ? Njega nikad niko nije mogu uhvatiti ni stići .
Nikad prije nisu bili u Brezi , ni jedan od njih. To ti mogu garantovati . Niti jedan . Kako su znali gdje će se parkirati , to ni ptice ne znaju . I zašto su fešatali ? To je bar lako reći . Oni od svega prave cirkus . Kažu tako su život i zlo podnošljiviji . I njima je sve lako . Imaju zavodljivo i bolečivo oko . Žene na to padaju ko mala janjad . Kad oni feštaju , to je poj slavuja ili let grlica u đardinu ili barem bašti . Tu mozgu nije mjesto . I obavezno mora biti trešnja . Da li je prije njihovog dolaska ispred te trokatnice bila bašta i trešnja ne znam , ali je tog dana trešnja drugi put rodila . Odjednom preko noći . I mještani se ibretili . Ali i uplašili . Drugo sazrijevanje uvijek priziva neko zlo .
Organizovali oni pravi teferić , samo se Dobri malo izmako . Žao mu , ali ne smije teferičiti. Mora biti spreman . Pitaš zašto ? Joj , jesi nestrpljiva i naspi'der jednu bona . Onaj njegov hlađeni Kurvoasier , znam da je uvijek spreman . Može nalećet . Tko mu ga zna ?
A i život je nekad prava kurva . Nisam došla samo da ti pričam . Hoću dušu da ti isplačem . Kome ću ako neću tebi ? Treba ti učiteljica . Letjeti može svako i to je barem lako . Ali pasti i krhotine skupljati ? E , zato ti treba nauk mila moja . A ja sam tako pala , slomila , da se nikad više neću sastaviti .
Gledam je . Nije okusila ni kafu ni slatko . Jesam luda . Dobri kaže : Slatko i kafa se pristave na kraju , da insan ima čime predahnuuti i ruke zabaviti , jer najčešće poslije dolazi ono glavno . Prije bih bila u čudu i mislila , vidi glupače , ne zna šta zbori . Ili je pijana ili je luda . Vidim nisam pijana , a znam da nisam luda . Barem do juče nisam bila .
Više nisam naivka kao prije i nisam u čudu . I u pravu je . Ne može se na prazan stomak pričati . Uz priču ide piće . Uz piće meza, uz mezu muzika , uz muziku ljubav , uz ljubav , … ma znaš već šta i krug nikako da se zatvori .
Odem , zadržim se malo i donesem nam piće , tri četiri tanjurića meze i zrnastog voća. Na njegova batlerska kolica natovarila i dogurala. Dobri me naučio :
– Piće bez meze je otrov . Sto bez voća sluti bolest . I flašu obavezno stavi pored stola . Može zatrebati, a insan nije ringišpil da se svaki čas diže . Flaša na stolu bez veze smeta . Ljudi vole mahati rukama , može se proliti i sluti na nekontrolisanu žeđ . Skontam priča će potrajti , da ne bih ponovo ustajala , vrnem se i donesem čitavi flašu .
Ona podiže čašu u visnu očiju , čeka da je ja podignem , nasmiješi se , povučemo po gutljaj . Nasmiješimo se i coknemo .
-Poznato , zar ne ? Došla bih ti ja prije . Dobri me zamolio . Kad god uzmogneš , kaže , ti joj odi . Trebaćeš joj . Krhka je ona . Ne daj da mi se slomi . Ja kontam šta on to zbori ? Bedevija od , haman dva metra da se slomi , zbog bale od metra i dva žileta . Hajd’ , nemoj facu motat u papirni fišek pun vode . Samo se šalim . Čovjek bi ga na srce privijo. A bogami kod tebe veliko , ima se na šta privijati.
Dobri se na ledini osamio , okrenuo leđa drugarima i bulji u jedan balkon na drugom ili trećem spratu i dva prozora sa strane . Nikakav mig , zvuk ili bilo šta da se javi . I njemu ne smeta , jer on postaje kip .
Mojsije drži harmoniku pored sebe , sa lijeve strane . Da je Zlata tu , on bi je teška srca prislonio na desnu butinu . Malo je zamišljen , nadrko onu crnu obrvu , reko bi čovjek ovi nikad ne može zaspati . Deba neke folove prosipa . Ženske koje su se primakle se valjaju od šege , muškarci su malo dalje , ne smiju prići , jer ih niko ne zova . Čini se Deba je samo dekor , koji treba popuniti prostor , jer Lenji ne mrda i ne diše samo ponekad mrdne palcem i izusti :
-A – a.
To daje znak da je živ . Ja razgulila priču ko hodža teraviju , a ženama se žuri večeru na sofru pristaviti . Ti ko na iglama . Takve smo ti mi mahaluše . Volimo haustorke mezetit i krv na slamčicu batrgati. Jes da si naša postala , ali uglavnom njegova i to te vadi . Inače ni riječi ne bi čula .
Organizovao Mojsije kadu , vodu , šlauf mjesto šedrvana , mezu iz aščinice i jedan teferički hastal . Baš ko da su rođeni u Brezi . Jedna mu djevojčica i dječak nabraše sve trešnje sa grane . Ispade čitav sepet . On sepet na leđa , ode do rječice , zagazi do nasred nje , onako u haljinkama i mokasinama i butum sve tršnje izli u rijeku . Ljudi se čude zašto to . On kratko :
-Otrovne su i da zlo ne zazivaju . A i ribe ih neće . Osjete bolest Otplivaće do mora . Tamo će so zlo izjesti .
I samo što su se oni razmjestili dođaše oni tvoji drotovi . Parkirali se sa strane. Deba ih ne gleda , nema dobro iskustvo sa organima . Instiktivno bubrege gladi . Mojsije zove jednog čovjeka , dade mu tri pive i reče :
-Dvi za one plave , jedna za tebe .
Dođe i mjesna policija , ali brzo odoše . Tvoji ih otpraviše . Kažu :
-Luca naredila bez intervencije , njeni su , ili belaj.
Ženske moljakaju da se malo zasvira . Jok kaže Mojsije , nemamo klarinet . Lenji malo živnu ali se vrne u besvjesni položaj. Deba ga pita šta je sa tarabukom . Mojsije se okreće damama i bespemoćno širi ruke.
– Eto nemamo ni tarabuk za ovog blentovana .
Donesoše i klarinet i ogromni ciganski doboš , nije bilo tarabuka . Deba zino , rasplako se ko dijete u poljskoj ćenifi , kada ima tvrdu stolicu i kaže Mojsiju .
-Hvala ti brate i gdje čuo i gdje čuo . Otkako sam se rodio , sanjam da bubam i hekam u cigansko ćemane. Joj što volim cigančice .
-Da znaš što ne znaš , bježo bi od cigančica ko gušter od poplave .
Ispotiuha i ukratko mu muhabeti Mojsije. Uto , nasta škripa kočnica , i tvoje drotove probudi . Izleće Oma ljut ko dva- tri šiptara kada se vrnu kući , a ne prodaju sve košpice i kikiriki na tekmi . Prilazi policijskom autu i dere se :
-Jebo vas pas , niste nas zvali da dođemo sa vama .
Za njimubrzano stiže moj Herco i vuče ga za ruku :
-Ćuti Oma bolan , zar ne vidiš da su to Lucini drotovi . Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Donjoj . Ne vidi vam ovi Oma dalje od nosa . Smotala ga ćoravost . Hoće on zlo viđeti na sve strane , pa ga po očima poklopilo . A možda mu se refleksija baterije kada je tražio crvuljak o mozak obila .
-Pa kako ste stigli dovde kad ništa ne vidi ?
– Dobro . Ja mu navigavo . Samo vozi desnom stranom i ne brini . Kad se umoriš ti opet skreni desno i opet vozi desnom stranom . Ni za živu glavu nemoj lijevo . Odosmo u helać . Valjda se držo uputa . Ja se malo uspavo , da me srce ne strefi . Lud je kad vozi , a ništa ne vidi . Samo otvori prozor i viče:
-Sklanjaj te se sputa ide zima ljuta.
Normalno da mu niko ne vjeruje . Đe ćeš polovinom avgusta u Bosni zazivati zimu . Ajd da je prtkraj avgusta to i nekako .
-Jes , kada bi ja znao gdje je desno . Odakle slijepac zna gdje desni žmigavac. Za lijevo je lako. Nemaš pojma gdje je i kako god voziš ideš u ulijevo. Ovako ja vozio na ćoravo , ko ruski rulet . Ništa ne vidim i kontam , jebo ga pas . Sada je mora zaspati . A ja niti vidim , niti znam gdje je desno, a ni kočnice mi ne rade . Sreća da sam to znao . Inače bih se nervirao što ne rade .
Prilazi Mojsije . Deba neće , ljut na drotove .
-Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Gornjoj . Jel’ ti se posrećilo . A , smješkaš se lijo. Vidim da si omastio brk sa nekom kokicom .
Herco protuvriječi . Mora radi istine . Srce je u pitanju . Ako rikne svaka istinita će mu se gore kantat :
-E nije bio u Gornjoj nego u Donjoj.
-Kako znaš ?
-Što će se penjati u Gornju nije lud . Bliža je Donja i normalnija . Očas su uniđe u nju . I što će se penjati u Gornju kada se može finu spuščati posred Donje.
-Kako će se spustiti kada je Gornja iznad Donje.
-Iz Budakovića , konju jedan , eto odakle će se spustiti.
-Joj , ta ti , valja . Ti ko neki prorok sve znaš . I gdje treba spustiti , i gdje ne treba .
-Ne baljezgaj . Nego Eso , nemoj onoj zaćorenoj ništa više javljati . Počeće paničariti . I nikad ni jene o bilo čemu, ovođe što se strefi. Tako ti je suđeno . Akšam će uskoro . Muzika i belaj počinju .
Tu Jela Lela Jelena zasta , duboko uzdahnu i dignu čašu , zaboravila da se i meni pije , i popi je naiskap .
-A onaj moj slunto samo se za srce drži i ode kod Lenjog i prileže . Reko bi čovjek meit do meita se složio. Nego bona ima li neke muzike ovdi . Samo pet minuta da ohanem . Nisam ovoliko pričala od kako me Herco prvi put zvekno . Najčešće sam jaukala . Znaš onu našu :
-Što ćeš pričati . Odakle ti vrijeme frajerko.
Šta ću , ja pristavih gramafon , dodadoh joj ploče . Ona odabra jednu . Neka pakost joj se javi u licu , poče da savija ploču kao da će je prepoloviti , ali onda se naglo raznježi , poljubi je , suza joj iz oka kanu i prošapće :
-Bleso blesavi , natakareni smo i ja i ti .
Stavi je i prosu se glas :
O Jelo Lelo Jelena…
A onda se Lela Jela Jelena zavali u jastuke na šiltetima , pogleda me i pita :
-A šta te ova priča interesuje . To nije tvoje i od ovog svijeta . Bitno je da je on tvoj . A ono što i zašto prije tebe , zaboravi . Čak i ono što će biti poslije . Uživaj dok jeste . Zaviri u nutrinu svoju . I pogledaj . Dobro pogledaj . I ono što vidiš razluči na prije i sada . Ono prije zaboravi . O onome poslije i ne pomišljaj . A sada je samo ovaj tren važan i ako ga propustiš , razmišljajući o onom prije ili onom poslije neće izaći na dobro . Otrovaćeš se i nećeš život živjeti . Uhvati tih nekoliko trenutaka, koji se sada zovu , koliko više možeš , da ti bude dostatno za uspomene i sanjanje , dok ga nema ili čekaš da se doma vrne .
Evo moje srce je ranjeno i skoro da se skrši . Ali ga lijepe uspomene , onih prošlih sada dana, drže na okupu , da se ne prospe na milje komadića . I zato je dio mene ponosan i sretan . Dio mene svaki dan umire , ali ne crnilom nego nježnom tugom , koja me budi i miluje . Hercino srce je raspršeno na hiljade djelića , a on to ne zna . Tek kasnije , dok ga zanos novine prođe , će shvatiti svoje sada , biće dockan i hvatat će se za glavu : šta učinih . Nije on ništa učinio . Nisam ni ja . Tako se desilo . I to je najgore od svega , ta bespomoć . A ja mu ne mogu oprostiti njegovu bespomoć . Mahalaš je trebao znati kako da mi pomogne . I sebi . A ne da se tješi sa drugom . Nešto krene po zlu , dvoje to znaju . Misle sve će biti u redu i prepuste se iluzijama prošlih dana , misleći da će sutra biti bolje . To sutra ne dođe . Ne njihovo . Jer njihovo sada im je bez riječi pobjeglo , i ono poslije su samo snovi i boli . Boli su dobre. Znače da je čovjek živ i da je bio voljen .
Ti si sada voljena . To je ono što valja živjeti . Pusti magiju prošlosti , bilo čiju . Mogu ti ja pričati i slagati ako želiš i misliš da će tebi biti lakše . Ti ne možeš i ne moraš , obavezno , znati da li je to istina . Jer nije tvoja . Ni ja ponekad ne vjerujem svojim mislima . Pitam se da li je nešto bilo ili mi se samo pričinilo .
A mahalaši uvijek tako . Baljezgaju . To ih spriječava da misle . Jer neće da misle . Drugi ih uče kako da misle . Od malih nogu . Praoci , oci , škola , učiteljice i ljubavnice, komšiluk , društvo , vlast , policija. Svi ih uče . ne daju im mira . I samo čuju : vako , vako , vako i ovako . To, to, to i to . I nikako drugačije. I još – Nemoj , nemoj , nemoj i nemoj. O daj , daj , daj i daj.
A oni prestali da misle , jer bi se onda pitali :
-A gdje smo tu mi ?
Znaju da su nigdje i da ih nikad ne bi pustili ako misle svojom glavom . I samo belaj . Ludara ili pržun . A među normalne im se ne ide . Puno su ozbiljni i “previše” učeni . A to nije dobro . Tako se ne živi.
Dok oni baljezgaju i Esi mozak mute , akšam pada . Svi zasjedoše ispod trešnje i muzika poče . Bez poja . Neki lagani sevdah , nešto od srca i samo njima znano . Toplo , nježno i tužno . Nisam bila prisutna , ali kažu – žene su plakale , muški su sakrivali suze , a oni se u pauzama smijali . Deba je primjetio :
-Ovo je dobro . Mi takarimo muziku , a dunjaluk rida . Valjalo bi nam češće među svijet . Bolje vako da suzu puste , nego da nad životom kukaju.
Dobri živnu . Upališe se svjetla na balkonu na drugom spratu i dva prozora oko njega . Okrene se , pogleda u Mojsija i klimne mu glavom . Ovaj mu otklima .
Muzika ne staje , ali postaje sasvim tiha . Tarabuk je nijansu jači , ali jednoličan . Tam , tam , glasnije tap tap i reskije tapa , tapa , tapa , tap . Pa klarinet samo povuče akord tuge , zastane , ali se akord i dalje razlijeva . Harmonika tek titra kao da prati nevidljivu pjevačicu , koja tek treba da pusti umilni glas čežnje i nesrećne ljubavi .
Ja ti to ne mogu opisati .Takve tonove ja često čujem , ali nikad nisu isti i jednako tužni . I uvijek se razlijevaju kada nekog nešto treba zaboli . Nikad prije . I nikad poslije . Ova veče je bila izuzetak . Ništa se ne dešava , a muzika kao neki bauk kruži i priziva tugu i bol .
Svi se zagledali u svirače . Deba je u centru pažnje . Nikad ozbiljniji nije bio . Sav je ton , on je prim , njegov ogromni ciganski tarabuk daje patos koji zove neumitnost i zaziva usud . Krneta gudi , Lenji je preporođen . Živ, živahniji nikad nije bio , osim…
Herco našao neki dugački čaršav , omoto ga oko grudi i stegao . Misli dobra preventiva da ga srce ne prekine . Boli ga ta muzika . Osjeća da vabi i njegovu zlu kob. Oma stalno skida i briše naočale . Dioptrija deset minus i deset plus . Skoro . Još nije , ali biće . Brisanje ne pomaže . Naočale su ili vlažne ili suze liju . Tako mu je to nanijećeno otkako je Kosa usnila. Plaču naočale umjesto njega. A i njegovoj ženi sumnjive te dioptrije . Nije Oma razrook i manit da ne zna koje mu je koje oko i da nije moguće imati kod jednog insana minus i plus deset u isto vrijeme. Ali Oma je mahalaš, a oni pojma nemaju o medicini. Osim onih koji je završe. A među doturima ima najviše jalijaša i mahalaša.
Mojsije svakim akordom sijedi i blijedi . Lijeva obrva mu više nije nadrkana , već ponizno u dubokoj molitvi ka zemlji pogledava . Naglo dignu glavu i u Dobrog gleda . Dunjaluk za njegovim pogledom muči . Dobri prisloni glavu zemlji . Jednom pa drugi put . Ruke ka nebu pruža i ustaje . Čebe ispod sebe polako , poravnava . Jedan kraj , pa drugi , pa treći . Četvrtom prilazi i polako ga diže u visinu grudi . Zastaje još jednom u Mojsije gleda , opet mu klima . I diže pogled ka balkonu .
Vrata se otvaraju izlazi djevojka u bijelom , vrane kose je raplela , svjetlost je vilom nestvarne ljepote čini . Na desnom oku, onom od milosti joj nacrtana plava suza vjernosti . Na lijevom oku onom od ljubavi , crna suza beznađa .
Duboki uzdah probi se ka nebu .To dunjaluk ljepoti čast odaje . Znali su je , ali nikad nisu mogli shvatiti zašto je tolika ljepote i umilnosti jednom biću darovano . Ljepota polako , jako usporeno , skoro pospano prilazi ogradi balkona i pogledava dolje .
Dolje , Dobri stoji i gleda u nju. I on sav u bijelom , ruku na srce stavio , kroz ruku mu krv probija , odjeću rosi , i mirno je gleda i šuti . Ona preplašeno uzmakne kad ga njeno srce prepozna :
-Šta ćeš ti ovdje ?
-Meni je mjesto tamo gdje me srce vodi . Ti bar znaš .
-Miči se , nećeš me spriječiti .
-Znam , ali ni ti mene ne možeš spriječiti .
Skida ruku sa srca . Krv ,kao voda sa izvora, curi mu niz ruku . On joj se smješka :
-Evo ti opet nudim ljubav svoju .
-Idi molim te , tvoje čarolije mi više nisu potrebne .
Dunjaluk je zaibrećen .Nije mu jasno šta se dešava i ne čuju kako Mojsije šapuće Debi i Lenjom :
-Sada .
Njih trojica spuštaju ćemane iz ruke , lete ka Dobrom i razastrtom ćebetu i hvataju ga za tri slobodna kraja. Svaki po jedan . Čebe se zateže . Na vrijeme .
Ljepota sa suzama na licu plavom ispod desnog , crnom ispod lijevog oka , sa rasplatenom kosom koja leprša i svejtluca na vjetru, koji naglo zapuha iz sve snage . penje se na zid balkona . Zastaje , gleda u nebo . Bljesak munje se razli u hiljadu zmija . Zagrmi , kiša pljusnu i ona samo zakorači i kliznu dole . Savršen let u prazno sa nogama naprijed . Zapravo klizanje niz bujicu kiše , koja u tren smoči njenu samrtnu vjenčanicu , kroz koju se probi nagost i ružičastost savršeno skladanog tijela .
Prisutni odaslaše u kišu jednoglasni i uskomešani krik:
-Joj !
Nesrećnica udari o ćebe , ko kamena lopta u tepih , zateže ga , pokosi trojicu , ono popusti . Čebe je odbaci na onog četvrtog sa krvavim srcem u rukama , što joj ljubav u dockan čas nuđaše . Njih dvoje postadoše svjetlost i nestadoše .
Mojsije je ljut i zaviruje se ispod ćebeta , iako zna da nisu tu .
-Koji od vas dvojice konjina nije držao kako treba ?
Lenji molećivo gleda u Debu , ko veli , sviro sam krnetu , držo ćebe , ne mogu još i govor držati . Deba se cereka i sa smiješkom odgovara :
-Eh , kaki si . Vazda na nas dižeš frku. Nismo ti mi ništa krivi . Ona je . Ko je tjerao da leti . Pod jedan . Nisi vidio da je ona u poslijednjem trenu naskočila na Dobrog . Pod dva . Kao da je htjela da ga povede sa sobom . Pod tri . Jes ga vala naskočila . Ko jahačica u finišu takara . Pod četiri . On ništa , samo ja zagrlio i čvrsto je drži , ko najveći levat . Pod pet . Ja bih ludaču namah zvekno , sve da je sa petog skočila . Pod šest . Joj , jes dobra , pojo bih joj nešto ko sjeckani burek , bar tako razmišljam , ali ona heknu po njemu i nema ih . Hava . Pod sedam . Načisto puhnuše . Pupa hava . Pod osam . Jes , vala ovo žensko , prava koka zraka . Taka ljepopta da nam ubije havera. Neka mu. Hoće on mutiti na sve strane.
-Daj ba Deba , uduni . Matere ti . Nije ti ovo nabrajalica o anamo onoj ili capinu .
Tišina bi bila mukla , da kiše ne lije , da munje nebo ne paraju , zmije grme i Mojsijeve oči ne sijevaju .
-Eso pali makinu . Idemo. Znam gdje su .
Okreće se Omi i Herci .
-Vi ste krivi za sve . Da ne dođoste , sve bi bilo u radu . Prorijedili ste havu svojim udisajima . I poremetili gustinu sekunde svojim sljepilom i umorom . Vozi nas našem gradu , polako i pažljivo , što brže možeš . Kiša lije , on je na rukama nosi . Oboje su mokri i dibidus helać . Ona manje , on više . Ali uskoro će se to promijeniti . Ako odocnimo najebali su . On misli da je spasio . Nije ga briga za sebe . Možda uspiju , ako stignemo na vrijeme . A vidim da nećemo.
Eso htjede da upita :
-Kako znaš ?
Lenji mu prstom šareti :
-A-a, i a.
Deba neodređeno prevodi :
-Ništa ne pitaj , luda , takarli bez takara noć. Sve ti je Eso moj zapisano u onim zvjezdama što se nikada ne vide . Ove što ih insan svako veče kuži su navlakuša . Oblanda . Da se insanski hajvani zablenu u tu ljepotu i da ne vide dalje od nosa . Nego uključi brisače do daske , možda nas poguraju . I ne znam što tegarimo ovu kilavu mrcunu sa sobom . Evo ga hrče , a ono dvoje riknjavaju . I to je naka poetika scientia . Mrtvac hrče , ljepota se gasi i gubi. Da nismo u žurbi sad bi ti reko da samo zeru prikočiš , da Lenjeg isprcam kroz vrata , da se riješimo balasti i brže plovimo po ovom kijametu.
-Ne znam bona , kako su oni mogli toliko izdržati da ništa ne cugnu .
Zamorila me ta priča i grlo mi osušilo , pa sam morala malu pauzu napraviti .
-Tebi grlo suho , a šta misliš kako je meni budali , koja ti o budalama pričam .
-Ne reče mi što ti i Herco više niste skupa . Kakav je belaj napravio .
-E vala ne sazna šta je bilo . Ne ove ture . Ti bi da ja glasnice trošim , a valja mi na kraju večeri zapjevat jednu . Samo za nas dvije . Ili neću , nego pustiti jednu što mi se godinama mota po duši i rovari ko lud kamen ili sihire . Što ti ne bi ispričala kako te Dobri zvekno ? Hajd’ , dobro , ispravljam se ; što ti ne bi ispričala kako ste vas dvoje vodili ljubav prvi put . Prvi put je epopeja ili sranje . Nema treće . Vidim po tebi da je to bilo ovo prvo i malo pride toga . Osjećam to i dobro znam , kako to sa Dobrim ide.
Ja je gledam , malo sumnjičavo i zaprepašteno . Ona i Dobri ko bi reko . Zar mu Herco nije jedan od dražih mahalaša . Skoro da sam uvrijeđena .
-Ne budi , blesa . Ja i Dobri odakle ti to . Znam da mu se sviđam i da me poštuje . Ali ja sam mu samo ženski drug . Uvijek me je tako izdvajao . U početku sam bila počašćena . A onda kad sam skontala šta radi , bila sam ljuta . No , brzo me prošlo . On mi je stavljao do znanja da ono što ne mre biti , neće biti . A tako je i bolje . Nemam ja srca viška i za bacanje , pa da ih svaki mahalaš , pomalo ledi i svoj dio leda nosi , a meni sante ostavlja . I nikad ne mislim šta bi bilo kad bi bilo . Jer znam kako to sve izgleda . Harco me naučio . Svemu i preko toga . Jedino mu srce u takaru jako , a prema meni slabo . Bilo . I biće . Njegovo je proklestvo neprebol . Moje mirenje sa bolom .
Ja se zagledam u nebo . Mjesec plovi , zviježđe žmirka , povjetarac lahori , đule mirišu , Dušeci su udobni . Ja i Lela Jela Jelena udobno zavaljene , pijuckamo kurvoazije , žmarimo slatko i pušimo život . A njih nema, pa nema.
Ne proklinjemo jer nam nije dato . Dato nam je da imamo , pa nemamo . Ja imam neka nadanja , Lela Jela Jelena je izričita . Kaže :
-Nisam ga ja prekrižila , ni srce moje , ni duša . Ljubav naša je prejaka . Nikad on neće odseliti iz njih . Tu je njegov dom . Ali ponos je sve zakapijo lancima i katancima i u čeličnu seharu turio , a ključ u vulkansko grotlo bacio . Gorimo , ali ne dosežemo ključe , da se oslobodimo . Ponekad mislim da je mnogo puteva Gospodnjih , koji ka nama vode . A mi najčešće biramo upravo onaj pogrešni , koji nije naš . A od nas samo jedan put vodi . Ili dva , ako bolje razmislim . Jedan vodi u život , drugi u smrt . Trećeg nema . Zapravo ima , ali taj dođe poslije smrti i zavisi od činjenja na ova dva prva puta .
Samo ponekad pomislim da ovi tvoj mališa , ima mnogo više od dva puta kojim hodi . Nemoj misliti da je to dobro . Ni tebi , još manje njemu . Gledam ga svih ovih godina koliko se znamo . Nije on uvijek tužan , osim poneked kada se zagleda iza zviježđe . Rekao bi čovjek da ne gleda , već čeprka iza , kao da nešto traži . I čini se , tek kada to nađe da postane tužan .
I odluta . Jedini od mahalaša on nekud stalno luta . I vraća se . Sekund pogrbljeniji . Tren tiši. Dlaku umorniji i upravo za tu dlaku bjelji . Ne sijedi on . Samo ja vidim kako mu se dlake boje. Po povratku sa tih svojih puta , od Jedinog datih , samo nam kaže :
-Dobri ste vi , najbolji .
Blesane potapše po ramenu , nas grlice , tako nas zove , primi za ruke , stavlja ih na usne , pa na čelo i opet tako . Njih ne glada . Znam da to nije dobro i da on zna ono što oni ne znaju . Nas sa nježno gleda i kaže :
-Život je lijep , grlice mile . Saznaćete jednom . Sakupljajte lijepe uspomene . One su danas rijetkost .
Sa tih lutanja bi nam uvijek poklone donosio . Ništa skupocjeno , ali uvijek osebujno . I uvijek bi donio nakoliko kašeta kurvoazijea i ž'tanki . Navikli se mi na njegove rituale i mirnoću . Izgurao bi barska bife kolica . Na njima iće i piće . On ih uz našu pomoć spravlja i priprema . Znao je kako i šta ko voli .
Prvo bi uzeo flašu kurvoazijea , zagledao je , obrnuo , okrenuo i nasuo svima prst srednji , položeni , do pola visine i nasuo u kristalne čaše . Prvo one lijeve do srce za naša srca . Zatim bi nasuo onu izdvojenu , desnu desnu čašu , nevjernu , lutaličku . Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi . Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan . Ciganka bi mu zaplesala . Otvorio bi kutiju , svakome ponudio , pripalio ih . Podijelio pića i sjeo . Podigao bi čašu i coknuo gutljaj . Đardin bi zapojio milinom od coktaja
-Molim vas grlice mile , pristavite sofru , blesani su vam gladni , a ja sam zeru umoran .
I kako da ga ne voliš malena . Svakom od nas je davao sve i više od toga . I svi smo mu značili sve . Zapravo kad bolje razmislim nije nikoga imao do nas i svih onih grlica , nama poznatih i nepoznatih.
Nikad ništa nije tražio za uzvrat . Ne za sebe . Za druge jeste . Kad god bi taj neko trebao pomoć , a on je stizao davati i moliti se .
Ti se sigurno pitaš zašto ti sve ovo pričam ?
Misliš da sve znaš . Nešto znaš , ali mnogo toga ne znaš . Kada pomisliš da si sve naučila , i počinješ da žališ , dolazi kraj . Zato ne srkleti , ni u čemu . Sve će biti onako kako treba da bude . Pa voljela ti to ili ne . I polako sa učenjem . Neznanje pa spoznaja je najljepša moguća stvar . Mnogo spoznaja i život postaje neiznenađujući i dosadan .
Pričam ti bona , da mu oprostiš , sve što misliš da mu možeš zamjerati . Olakšaj mu . Težak je teret njemu nanijećen . I samoća , mila , mnogo samoće u koju tek djelići tvoje svjetlosti u nju mogu prodrijeti .
Eto i ovu nesrećnicu je on spašavao . Bila mu je ljubav i sebična postala . Htjela je sve , a on tek dijete u odrastanju i pri nauku . I već duboko usamljen , na stazi koja vodi do mnogobrojnih puteva koji bježe jedan od drugoga , a svi su njegovi i svima mora proći .
Ona je njega napustila , jer je težila nečem višem , Dobri joj je bio nezreo . Suviše djetinjast i sanjarski zagledan u nebo. Slutim da je on je podigao ruke u visini ramena , okrenuo dlanove prema nebu , zatresao malo ramenima , jedna suza u desnom oku , da visi a crvena je i nikada ne pada .
-Oprosti mi . Pokušao sam , ali mnogo toga ja ne znam . Naučiću , Mila . Valjda , ako mi je suđeno .
Kada je dostigla to više , ono je odvelo iz njenog , našeg Grada čednosti i srce joj je napuklo . Ostalo se naslućuje . Ono što je dostigla nije bilo njenoj duši dostatno . Srce na jednoj strani , čezne za Saraj dvorima , Malim Princem i njegovom nježnošću , ljubavlju i djetinjom pričom i neukošću , a ponos je preči da mu se vrne . I tone ona . I tone . I tone svakog dana sve dublje i sve dalje . Niko nema da joj ruku pruži. Dobri je par puta posjetio , kada je kući bježala . Ona se pravila da je sve dobro i da joj nikada nije bolje .
Oboje znaju da lažu , ali im njen ponos ne dozvoljava da prave riječi kažu . Ona ne želi da se ponizi i moli za pomoć , on ne želi da je ponizi i ne nudi joj pomoć , samo kaže :
-Ako ti nekad bude trebala pomoć samo zovi , ljubavi moja jedina , ja ću ti doći . Ti nemaš drugi dom doli ljubavi u srcu mom .
Nikad ga nije nazvala . Doli jednom , veče prije nego što se ovaj belaj desio . Nije ništa progovorila . Bio je to huk mećave bez tona . On je znao da je to ona i zato je odletio u pomoć, i mene zamolio da mu mahalaše pozovem u pomoć . I zato nije spavao sa tobom , da te ne povrijedi.
Htjedoh da pitam…
Ona mi stavlja prst na suta i kaže :
-Ne žuri sa pitanjem . Insan je stvoren od žurbe . Kada ti sve ispričam biće ti jasno , da je on samo dijete, koje ima svoje pojmanje časti .
Uze viljušku , žustro razgrnu komad tulumbice , pa ga prepolovi, pa ga učetvrti , u osmini, stavi ga usta i kaže :
-Upravo onakav kakav treba da bude . Sočan, nabrekao i sladak.
Takva su vam mahalska djeca . Samo se igraju.
-Nije bona samo da se igramo. Svašta nešto radimo . Samo lijepe stvari . I čuvamo tajne koje nas najviše bole . I nikome ih ne pričamo . Imamo mi neki blesavi kodeks šutnje . Daj pusti nam ovu kasetu , ja je ponjela , znam da ti nemaš vakih za plač , nešto što miriše na naše blentovije .
Pustim , slušam skamenjena i plačem…
Sačuvaj tajnu ljubavi moja…
Ovi iz mahale baš umiju da rasplaču .
-Oduljila ja ko Šeherezada , a i srce me počesto boli od kada sam svoju nerođenu djevojčicu i Hercu izgubila .
Ispričava se Lela Jela Jelena .
-Evo sada će ponoć , a oni tvoj baš u ponoć , veče prije nego će belaj biti , sanjo san da ona jadnica leti i pada . On ruke pruža i lomi ih , iz ramena mu ih čupa , ali ne može da je zaustavi . I ne boli ga . I on sa njom pada na travu , i ona se na jedan jedini kamen kilometre ukrug nabija ljepot glavicom i umire na njegovim skršenim rukama . On se budi u znoju i suzama , ne može ruke pomaknuti . Slomljene su . To se samo njemu čini i on sam sebi prijeti:
-Nemoj je pustiti bleso jedna , da ti opet kroz ruke klizne .
Razmišlja šta da se radi . Nema se tu puno šta mudrovati . Ispod pendžera , ispod balkona gdje će letjeti neku zamku treba postaviti . Ali ne može sam . Treba mu pomoć.
U to mu telefon zvoni , javlja se Mojsije i reče mu :
-Znam šta si sanjo . I ja sam . Samo u mom snu je nas četverica u ćebe faćamo i sve će biti dobro , mada će nečijom greškom ukrivo odskočiti i ti ćeš najebati. Dibidus . Skoro pa skroz , bezbeli , možda i naskroz , ako te ta drotulja , što se oko nje natežeš , ne spasi . Ako to ne učini , onda ti mogu reći da si tek tada najebo ko žuti . Eto tako ti stvari stoje . Pa ti vidi šta ti je raditi . I da znaš , ni mi te ža . Hoš ti mnogim stolicama svoje jedno dupe poklanjati .
-Dobro , dobro . Zaslužio sam . Nego samo onu dvojicu , najblentavijih pozovi . Nikog drugog . Grlice pogotovu . Nije to za njihove oči . A i kako ćeš se , ba , pored njih koncentrisati .
Ti se to jutro uspavala ko mlada poslije takara , samo što ga ti nisi fasovala , već se u našeg merhuma zaljubljivala i sretnila. Taki ti je on . Ni jedne o ljubavi ne govori , a ti se do za vrata zaljubljuješ i pizdiš . I čekaš da te mlatne .
Kad si ono vidjela da taksi za ugao zalazi i kad si kavonoz vode preko praga , ko da je veliko ribanje , zalila, oni su već bili na po puta . Ti si mogla samo sjesti na beton , plakati i moliti da ti se Dobri vrati .
A on negdje po kiši , sav slomljen sa nerećnicom luta . Oni tvoj Eso juri da nesreću spriječi. Mojsije navigava , Deba konta kako da Lenjeg isprca iz auta , jer je zalego i spava ko da se ništa ne dešava .
Odmako je Dobri pet kilometara pješke . Sredinom ceste , najsigurnije je , da ih nešto ne satare i vodi malenu nazad , domu svome, Sarajevu Gradu čednosti . Tamo im je mjesto i lijek . Ne zna se da li je to svjesno ili nesvjesno mislio , ali je nogu za nogom vukao .Teturao se i klecao , a nju je čvrsto u rukama nosio , na srce je naslonio , da joj ono pjesme ljubavne pjeva. Tepo joj i govorio :
-Ništa se ne brini Mila , sad smo opet zajedno .
Nemoj me ništa gledati , kaže mi Lela Jela Jelena , Tada još nije bio tvoj i još ti nije dao da ga ubereš . Sada valjda i znaš zašto . Mahalska čast i poštenje .
-Gotovo je – kaže Mojsije – kasnimo pola minute , iza prve su okuke , sada na njih auto ide . Okerapit će ih , iz voleja ko Musa keseđija Miloša Obilića. Džaba on ide sredinom džade , da ih ništa ne satare .
Dobri vidi auto koji juri im u susret i zna da neće moći zakočiti i da ih neće mašiti . Okreće mu leđa , da zakloni ljubav , da auto njega spuca .
I Eso vidi , okuku su upravo prošli , na cesti dvije prozračne , pokisle sablasti stoje , njima okrenuti . Oboje su bijeli i mokri ko da su oni kiša . On stoji , čvrsto je zagrlio i ne pušta . Pogrbio se . Metal škripi , kočnice vrište . auto malo kasni kasni sa zastojem , ne uspijeva se obuzdati , posklizava i udara Dobrog postrance . Ovaj pokleknu , ali se ne da , jer u ruci blago od kristala ima . Neće mu se sada polomiti . Ne dok je on živ.
Auto zastade , na nogama i leđima , prilike u bijelim , sada već ritama. On kleči , jedva se vidi . Onda sjedne . Na auto se naslanja , milu djevu u rukama drži , čvrsto , ne ispušta je i šapuće joj nešto . Jedino Mojsije zna , to je njihova davna , ljubavna pjesma , što su je skladali dok su prvi put ljubav vodili .
Svi izlaze iz kola . Eso hoće da odleti ka nesrećnicima , Mojsije mu ne da . Kaže mu :
-Ne diraj ih . Njima je tako , kako je . Ni dobro , ni loše . Ako ih prekineš , prekinućeš ih ko sugu grančicu , zauvijek . Sada oni ljubav vode . Anđeosku .
Deba ga pogledom pita :
-Jel je stvarno takari ?
Mojsije odmahuuje rukom ko veli :
-Nikad ti pameti nećeš doći .
Deba ramenima sliježe ko da mu odgovara:
-Šta ima ako se malo natakare . I ja , kad bih trebo mrijeti , volio sa takara na pute gornje krenuti.
Uto se Lenji iz auta izvlači i pita :
-Ko koga takari .
Osjete da ih Dobri gleda , smješka se , usne mu se razmiču i kiša im donosi :
-Hvala vam .
Sklopi oči i usni . Spavaju dva insana , dvije ljepote blesave , krvave i mile . Nije im to trebalo , po ovoj kiši ; konta Eso . A opet razumije ih . Mladost ludost . Valjda će izić na dobro .
Spavaju dva anđela , svuda kiša oko njih , a na njih više ni kap ne dolijeće . Prelijepi su . Iako su usnuli , ima se osjećaj da bi svaki čas mogli poletjeti . Toliko u bjelini i vlažnosti liče jedno na drugo , da Eso mora da pita :
-Jesu li njih dvoje brat i sestra ?
Mojsije i ne progovara , ali svi ga razumiju
-Eh , što ti je život . Bili su jednom toliko bliski , ko što ni jedan brat i sestra nikad neće bit .
Dođe hitna , Esin kompanjon u njoj . Eso u Mojisija gleda , ovaj odmahuje glavom i prilazi mu:
-Samo još deset minuta . Nego jami se gitare , idemo im praviti društvo.
Uto stiže fićo . Herco vuče Omu za uho i prijavljuje Esi :
-Nije htio da vozi sredinom džade . Kaže boji se da ne naleti na Dobrog i onu padavicu . Zna da će ih neko spucati , ali ne zna jal’ on , ti ili neko treći . Kako su njih dvoje ?
-Vehto , on malo vehtiji , iako se smješe . To o ljubavi sanjaju , koju više nikad niko neće moći skrpiti . A možda ni njih .
Kaže Eso , iako ne zna odakle mu te riječi izviru . Ko da nisu njegove . Da nije mahalaš postao.
.x.