Ljeta prije pretprošlog stađuna u ovaj vakat pročitasmo : umro Arsen Dedić.

Sada je većtri godine dana od te vijesti.

Svi đematile u Crkvu Svetog Ante , koja se separeiše sa smostanom,  nagrnusmo i zapalismo sviće.

Da smo nešto previše tužni i nismo. Zašto .to će te saznati malo poslije?

Kupismo hejbet dnevne štampe, i ove i one ,da vidimo šta nam o jari  pišu. Uključismo i kompu da vidimo šta oni objavljuju.

Mi u čudu,nevjerici.

Ili mi ludi i neznalice ili ovi drugi nepismeni i neuki?

Pa se ispravimo.

Ili ovi drugi nepismeni i neuki  ili oni blentovije i mamlazi. Nema treće.

Nećemo ništa da ih pitamo. Ne bi razumjeli.

Kako će bolan umrijeti dobri čovjek i ktomu još i mudrac…?

Kako će ba umrijeti boem i mahalaš ktomu?

Takvi kao Arsen Dedić se ne rađaju.

Oni se samo pojave, poklonjaju ono što im je darovano.

Kada svoje blistave sehare isprazne , pomisle , vrijeme je da se spi.

Zaspiju, usniju  i tiho odu.

Tamo ih čeka neki drugi svijet,  gdje nema bola, i gdje je sve sušta dobrota, milost i sveobuhvatna ljubav. Tamo ih čekaju neki drugi anđeli i meleke, njihovi prijatelji i poznanice.

Neki će iskreno tugovati za Arsenom Dedićem , poetom.

Ne bi trebali. Njima je poklonio najviše što se može pokloniti. Snove i ljubav od kojih mogu poživjeti dugo, jao dugo noći uz vino i gitare.

Ona plavetna,  krhka  diva  može tragove snova nježno prelijevati preko sebrene flaute i opstati , do onog dana kada bude vrijeme da i ona  spije, usnije i ode.

Nismo ni mi najradosniji, ali tužni sigurno nismo.

Tužni sigurno nismo jer maestro ode u đardine od cvijeća i snova da nam, sa prijateljima znanim ,šalje velove duge ,da pokriju naše svijetove tuge.

Ono nismo baš najradosniji je zbog pomisli , da je  još neko vrijeme , mogao  dijeliti hudu sreću ovog svijeta sa nama.

Trebao je Arsen Dedić, glas ljubavi još malo biti tajni ljubavnik Zagreba i ponekad bježati od Vina i gitara , Brzim preko Bosne , do Sarajeva i Čaršije , na vino i gitare.

Zaboravismo na tren da Davorin Popović Pjevač, dio Indexa i Kemo Kemal Monteno nisu više među dunjama žutim i tisućama pahulja bijelih . Sa nama su , ali  tren prije , pošli su da spiju, pa usnuli i otišli u neki drugi svijet.

 Mogao je Arsen Dedić , pjevač ,  još koji prekrasni stađun provesti u svome sunčanom Šibeniku sa svojom šjorom , šjorinama, bepinama, frajlama i nadalinama , mutiti jaja i pjevati.

Bilo bi predivno da je Arsen Dedić , muzičar, klavir muzikom  još malo navodio četiri stađuna da ga potraže u predgrađu , gdje bi Meri Cetinić pjevala i sa nama tugovala:

Ova dvorišta puna neba i ptica

Uđu ko muzika stara

Nekad duboko u nas

I tu uvijek ostanu.

Arsen Dedić , čovjek  , je bio jedno od  predivnih dvorišta koji su nam slijevali snove.

Uz dužno poštovanje , neka naša druga dvorišta , Davor i Kemo poručuju,

Arsene ,

Potraži nas u predgrađu.

Gabi Novak uz pregršt mirisnih ljubičica i poljubaca  i  Četiri stađuna ,

zagrljaj  nježni,

S rukom za ruku sa četri stađuna

Ko će izdurat , do kraja gazit?

Nikad nije kasno prijatelju poslati par riječi , tek toliko da zna da ga se sjećamo i da mnogima  nedostaje prijateljski stisak njegove časne  ruke.