Category Archives: Umjetnost

Leći ćemo oboje na zemlju,
nećemo govoriti ništa.
Slušat ćemo kako noć
svlači bijelu košulju
i zove ljubavnike da je izrane
zlatnim bodežima zagrljaja.

Potrebno mi je mnogo sunca,
i to noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
izmedju srca i sećanja
izmedju neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivog.

Moj prijatelju, sumnje me ne dave,
Blizinu smrti ja osjetih davno.
U grobu, tamo, gdje će da me stave
Znam da je vlažno, zagušljivo, tavno.

Al ne u zemlji – sa tobom ću biti,
U dahu vjetra, u blistanju zraka,
Kao val blijed morem ću se liti,
Biću u nebu ko sjena oblaka.

I tuđa će mi biti zemna sladost,
Pa čak i tuga, nekad srcu mila,
Ko što su nebu tuđi sreća, radost…
Al ne bih svoju spoznaju žalila,

Mir očekujem… Duša je sustala,
Zove me sebi priroda ko mati…
Kakva lakoća – téža žića spala,
O utješno je, mili, umirati.

Veče crne obrve natuštio
Usnule ptice pred kanonom stoje
Da nisam mladost  juče popio
Da se juče nismo rastali nas dvoje

Zaboravi mračne sile
Sto me bez milosti kidale i klale
Lik tvoj nježni i oči tvoje mile
U duši su mi jedino ostale

Pa i ako se zaljubim u drugu
I s njom u ljubavi , shvati
Pričacu o tebi svoju tugu
I kao nekad opet dragom zvati

Pričaču joj o nama koje kuda
I o životu sve sto bude htela
Glavo moja neizmerno luda
Do čega si ti mene dovela

Kroz ponoć nemu i gusto granje

Vidi se zvezda tiho treptanje,

Čuje se srca silno kucanje –

O lakše samo kroz gusto granje!

(…)

Pašću, umreću, duša mi gore,

Rastopiće me do bele zore,

K’o grudu snega vrelo sunčanje –

O lakše, lakše kroz gusto granje!

Boja plava i breskvinog cveta,
ljubičica i crveno vino.
Tako je cvetala,
tako je plamtela
vaša vatra u meni!

Kasno se vraćam u svoj dom
i dugo kraj prozora bludim,
osećam da san mi dolazi
a moje srce strepi.

Strepi od obilja i života.
Treperi duša u meni.
Kome da je poklonim?
Tebi, najdraža moja.

Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,

Čiji pogled gasne u magli i memli,

Živio sam usput, kao sve da sanjam,

Kao mnogi drugi ljudi na ovoj zemlji.

I tebe sad  po navici ljubim, dijete,

Zato što sam ljubio mnoge , boleći,

Zato uzgred, ko što palim cigarete,

Govorim i šapćem zaljubljene riječi.

„Uvijek” i „ljubljena” i „upamtiću”,

A u duši stalno ista pustoš zrači;

Ako dirneš strasti u čovjekovom biću,

Istinu, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna šta je jeza

Odbijena želja, neshvaćene tuge.

Ti si, moja gipka, leprtšava breza,

Stvorena za mene i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu,

Vezan protiv želje, utonem u sjeti,

Nikad neću da te ljubomorom gušim,

Nikad neću tebe ružiti ni kleti.

Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,

Čiji pogled gasne u magli i memli,

I volim te usput, kao sve da sanjam,

Kao mnoge druge ljude na ovoj zemlji.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu,

Vezan protiv želje, utonem u sjeti,

Nikad neću da te ljubomorom gušim,

Nikad neću tebe ružitii ni kleti.

Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,

Čiji pogled gasne u magli i memli,

I volim te usput, kao sve da sanjam,

Kao mnoge druge ljude na ovoj zemlji.

pB

Sladunjavi mesec sa usnama ludaka
I voćnjaci i sela pohlepni su noćas
Dok zvezde blistaju kao hitre pčele
Svjetlonosnim medom koji kaplje s grana
Jer eto sve je slatko što pada sa neba
I svaki zrak mjesečev je kap meda
A ja skriven shvatam preslatku pustolovinu
U strahu od strele te pčele Zornjače
Koja mi stavlja u ruke varljive zrake
A mjesečev med uzima od ruže vjetrova

Mjesec je oblivao bojom cinka splet

tupih uglova

Perjanice dima,kao cifra pet,

vijorile ,crne , sa oštrih krovova.

Nebo bješe sivo.A a plač vjetruštine

ko fagot, u basu.

Jedan premrzli mačor iz daljine

mjaukaše tanko, sa tugom u glasu.

A ja sma išao, misleć o Platonu,

o ljepiti Fidijasa

i o Salamini i o Maratonu

pod treptavim okom jezička gasa.

Obožavam te kao nebo noću,

O posudo tuge, tu tvoju mirnoću

Ljubim te sve više što mi bježiš dalje

Čak i kada mislim da te tama šalje

Da bi ironično razmak povećala

Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem

I k’o crv lešinu ne bih dao jačem!

I meni je mila u očaju slepom,

Čak i ta hladnoća što te čini lepom.