Category Archives: Umjetnost

Uz smiješak mrvicom su me zvale,
U igri stavljale u svoja krila…
Drhtao sam od njihova dodira
I nisam smio otići, nisu mi dale.
A one su tvrdoglavca radi šale
Cjelivale!

U njihovim očima vidio sam oceane,
U njihovu govoru pjev sam noći čuo.
“Ti si naš pjesnik! Na koga si se umetnuo?”
Koliko žara ta pitanja nose!
Ta na mene se naginjao, tamne kose,
Lik Tatjane!

Bukete donosim dok jutarnja zvona zvone,
S vrata šapćem, strah me snaži:
“Ako je da – zašto me mučiti laži?
Ako je ne – zašto ste me cjelivale?”
A one bi mi uz smiješak davale
Bombone.

Toliko mi je drag,

Na zemlji, pred kućom, taj trag

Njegovih koraka, nag. Ko ga je zvao

Pred moj prag? Ko ga je oterao?

Ja sam ga odavde vratila, ja,

I nisam patila.

Nisam patila. Ali nečim sam platila,

Nečim što je nestalo, što je prestalo,

Ili je zakopano u dušu moju.

Kao vojnici, svi na broju,

Misli mi stoje u stroju.

U noći,

Veje sneg.

Pritisnuo je zemlju, ko teg.

Peku me oči:

Valjda zato što mi se drema,

Ili je to zbog snega,

Zbog njega,

Zbog traga kog više nema.

Znam, mora da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene i srece moje.

Pijana kisa, siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al’ ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci – prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da, mora da je tako.

Najhuđa buka, najslađa buka,

Najluđa buka što se diže –

Nju ptice prave u proljeće

Kad ljupki konac noći stiže.

 Mart je odvojen od Aprila

Onom granicom čarolijskom

Za kojom ljeto oklijeva,

Gotovo odveć nebeski blisko.

To podsjeti nas na sve mrtve

Što skitali su tuda s nama,

Okrutno dražim učini ih

Rastanak svojim vradžbinama.

Podsjeti na sve što imasmo,

 A za čime se sad uzdiše.

Skoro želimo – sirenska grla

Da odu i ne poje više.

Hitro, ko koplje, uvo može

Slomiti srce čovječije,

Pa zaželimo da uvo srcu

Tako pogubno blizu nije.

Mi smo narušili božije zapovjesti,

Jabuke smo pojeli slasno.

Pjesnik nikoga ne može sresti

da ne završi u dvoboju, časno.

Mi smo srušili kodeks ljudi

jedno drugom meta do istrebljenja.

Naše savezništvo  osuđuju hudi

gore od rodoskravljenja.

Prekršiteljica se rodila-

bijeli glas u ponoćno vreme.

i ako je zemlja naša prljava,

rađanje tvoje nosiće njeno breme.

Moj stih je težak kao temelj, kao stena,

da bi ti bestežinska u zvuku bila.

Ja sam ti najlepšu izmađu žena

poklonio za drugaricu, onog jutra, mila.

Bacao sam ti pod noge Pariz,

tog najsjajnijeg odrpanca, slavujčice !

Činilo mi se da je život, postao,

moć pjesnika da pjevam niz ulice.

I pobjeda je bila da se plače od sreće.

I teško da će nas stići kazna.

Tamo gde smo mi bili jedno veče

mjesta su ostala prazna.

Meni je suđeno  životom griješiti,

Da osmjehnem, ništa ne ištem na svijetu,

Mene će, mila, uvek spasavati i tješiti

to što smo nekad pjevali u duetu.

pB

Znaš

bilo je mnogo dobro

bilo je

bolje od

bilo čega.

Bilo je kao

nešto

što možemo da

podignemo

držimo

gledamo

i onda se smijemo

zbog toga.

Bili smo na

Mesecu

bili smo u

jebenom Mesecu

imali smo ga.

Bili smo u vrtu

bili smo u

beskrajnom ponoru.

Nigdje nema takvog

mesta.

Primaklo se tako blizu

ludilu

smijali smo se

bezumno

tvoj smeh

i

moj.

Pamtim kada su

tvoje oči

glasno rekle

volim

Sada

dok se ovi zidovi

tako nečujno

ljuljaju.

Zapjevaj svoju pjesmu nebesku,

zaigraj ples mrtvih

na ovom grobu gdje ležim živ zakopan

i nemam očiju da te vidim

samo osjećam tvoju ljepotu

kako kroz zemlju struji do mene.

Tvoja ljepota šro osmišljava plovonost rijeke

i pripitomljuje vode oceana,

tvoja ljepota što okreće dva godišnja doba

kao dva vrtuljka sudbine neumoljive:

vrtuljak suše i vrtuljak ivernaža.

(U jednom takvom vrtuljsku suše

kada su sve životinje umirale na putovima

okrenuio mi se,pomračio um i onesviješćen

padoh.

Mada još uvijek živ

živog su me zakopali pred kućom robova).

Tvoja ljepota što kao zdravlje struji do mene

u ovom grobu gdeje ležim živ zakopan

i sporo,polako izluđujem,a sve ljude gorko

uveseljavam,

jer nem očiju da te vidim niti s epak usuđujem

da te dotaknem,da me natkrili ta tvoja ljepota,

ta tvrđava zdravlja i života.

Leći ćemo oboje na zemlju,
nećemo govoriti ništa.
Slušat ćemo kako noć
svlači bijelu košulju
i zove ljubavnike da je izrane
zlatnim bodežima zagrljaja.

Potrebno mi je mnogo sunca,
i to noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
izmedju srca i sećanja
izmedju neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivog.

Moj prijatelju, sumnje me ne dave,
Blizinu smrti ja osjetih davno.
U grobu, tamo, gdje će da me stave
Znam da je vlažno, zagušljivo, tavno.

Al ne u zemlji – sa tobom ću biti,
U dahu vjetra, u blistanju zraka,
Kao val blijed morem ću se liti,
Biću u nebu ko sjena oblaka.

I tuđa će mi biti zemna sladost,
Pa čak i tuga, nekad srcu mila,
Ko što su nebu tuđi sreća, radost…
Al ne bih svoju spoznaju žalila,

Mir očekujem… Duša je sustala,
Zove me sebi priroda ko mati…
Kakva lakoća – téža žića spala,
O utješno je, mili, umirati.