To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.

Skrivene i njezne, za suncem se zute.

Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute

skora isceznuca s dolaskom vrelina.

Kao da su mrtve. Ali one cute

u srcima zutim strast mlakih toplina.

U njedrima vrije sok, sruji svjezina,

al primule meke i titrave sute.

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,

u caskama bijelim procvalih ponoci,

zaplakase oci skrivenih primula:

u zvanutne svile lat se po lat runi,

one osjetise da ce skoro proci

i da ce ih nekud odvest vreli juni.

II

Osjetise dragost mekih milovanja,

ali kcerke zute napustene cvatu.

Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,

strast necijih dlana cutjeci na cvatu.

Nalise se oci zutine i sjanja.

Svaka skriva dusu titranjima stkatu

i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,

dokle orhideje trepere na vlatu.

Neko s brijega slazi. Osoja miruse.

Cekaju ga pune rascvalih ceznuca

s cevrmama tankim prezutoga zlata.

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.

I rastkane ceznjom vruceg povinuca

njih opaja miris iz njegove duse.

III

Mislile su pomrijet kada gizdav stize,

i zasjase caske jagorcika jarih.

On snazno mirise, iskri se i zari

i, niz tkiva noci, sve nize i nize

nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize

i zitkoga soka sto ga vracar stari

za primule zute u venama svari

svakoj po kap kane i pijan se dize.

S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,

ko sutonske zvijezde u srebrne sjene

cekaju ga da se opet mrtav spusti.

A on kao vitez zavjetrina gustih

prepun zadnje zore siplje prve praske

na njih sto mu s daha strepe prestravljene.

IV

O davno si, davno, Dijete puti bijele,

otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!

Al primule jare mog su srca svele

sto raskrise caske s prsta ti i peta.

I, sad, kada cutim u pozare ljeta

na kapcima scvalim teske dlane vrele,

i kad zitki podnev s kora i drveta

ljuljov miris toci sokovine zrele,

na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne

i sad prsti moji davnu mlakost slute

koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne

slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,

kao mlijeko tece u primule zute.

V

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.

Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,

da sagorim ceznjom jedrih zetelica

od sunca i srpa uz duh boliglava.

Zita su visoka, plava i preplava.

Niz medje mirisu sunca ivancica.

O ocvale kcerke mojih prvih trava,

u srcu mi zgara sjeme vasih klica.

da vas barem ubrah u prvome jaru,

da vas bar poklonih srcu koje duse,

sad bih imo brata da uz mene luta

niz sjedrala zita, zuta i prezuta.

I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,

znam: vi biste cvale po mome mezaru.

Sklupčani starac Mato iz Plužina imao je 1936.

jednu poderanu šarenu košulju na staračkom tijelu

i ravnih stotinu godina tamo negdje u ljeto.

U avliji njegove kuće rasla je svilena maslina

i imala kad se starac rodio nešto oko dvije godine.

Jednog dana (bio je ponedjeljak) od razdrte košulje konopac

napravio je da ugasi svoj dugi život taj Mato starac,

koji je tako kao u njihalci jednoj umro, umro, umro,

a stare maslinove grane malo se zanjihale,

kao da su gledale

je li proljeće izniklo vlati trave iz majske crvenice.

Odjedared  od smijeha nasta plač
Nečujan i providan kao magla
I od stisnutih usana pjena
I od isprepletenih ruku strah.

Odjedared od tišine nasta vjetar
I obrisa iz očiju trag poslednjeg plama
I od strasti nasta  zla slutnja
I od trenutka spokoja drama.

Najednom ,odjedared   baš
Ljubavnike obuze tuga
I ko bijaše radostan osta sam.

Postade stranac od bližnjeg druga
A od života lutanja duga
Najednom, odjeraded baš.

pB

ostaću ne Tolstoj,
no nešto mnogo gore,
jedem,
pišem,
i ludim od toplog svoda.
Ko još nije filozofirao nad morem?
Voda.
Ko vrag ljut beše
okean prošlo veče,
danas –
golubica na jajima,
pun smirenja.
Kolika razlika!
Sve teče
Sve se menja.
A ima voda svoje vreme:
plima, oseka,
jedno po jedno.
Samo kod Stjeklova
voda ne izlazi iz teme.
I to nepravedno.
Crknuta riba usamljena sred vode.
Ko slomljena krilca –
peraja trag.
I pliva tako, i ode vragu.
U susret trom, fokinog tela,
brod iz Meksika,
a mi – tamo sada.
Drukcije i ne može.
Podela rada.
Kazu – kit.
Može biti.
Vrsta ribljeg Bijednog –
trostrukog obima.
Samo kod Demjana brci su spolja,
a kit ih unutra ima.
Godine – galebi.
Poređaju se i u more se zariju
kljukajući se ribom nemilice.
Pa se sakriju.
U samoj stvari, gde su te ptice?
Ja sam se rodio, sisao isprva
živeo, radio, i starost će doći
Evo, i život kao Azorska ostrva
će proći.

što mi to čekamo, na trgu okupljeni?
To barbari treba danas da stignu.

Zašto je u vijeću sav posao stao?
Zašto vijećnici sjede, ne donose zakone?

Zato što će danas stići barbari.
I kakve sad zakone da donose vijećnici?
Barbari, kad dođu, donosit će zakone.

Zašto je naš car ustao tako rano,
I zašto sad sjedi pred najvećim vratima grada
Na prijestolju, u grimizu, sa krunom na glavi?

Zato što će danas stići barbari.
I car sada čeka vođu njihova
Da ga dostojno primi. Spremio je za nj
čak i povelju. U njoj mu poklanja
Titule mnoge i naslove.

Zašto su konzula dva i pretori naši danas
Izašli u skrletnim, zlatom vezenim togama?
Zašto narukvice nose s toliko ametista
I prstenje s toliko blistavih smaragda?
Zašto danas nose dragocjena žezla
S intarzijama sjajnim od srebra i zlata?

Zato što će danas stići barbari;
A takve stvari zabljeskuju barbare.

Zašto govornici vrli ne dođu ko uvijek
Da govore drže, da kažu što imaju reći?

Zato što će danas stići barbari;
Njih gnjavi retorika i govori javni.

A sad, što znači ova nelagoda nagla i ovo
Komešanje? (Kako su se samo lica uozbiljila!)
Zašto se ulice i trgovi iznenada prazne
I zašto se vraćaju svi kućama, u misli zadubljeni?

Zato što je noć, a barbari nisu došli.
Došli su samo neki ljudi s granica
I vele da barbara više nema.

I sad, što će sad biti od nas, bez barbara?
Oni su bili kakvotakvo rješenje.

Tijelo je tvoje crna maslina,

najtamnija bronca, najdublji zvuk,

zvuk tam – tama tvojih predaka , iz njihovuh starinskih kora.

Nebom tvoga tijela ore nevidljiv plug

i iz crnih brazda

munjevito izviru sve potopljene zore.

Tijelo je tvoje neumoran ritam ,

krvotok oceana,

Svjetlost tamna što me vodi stazama i uskom,

od djetinjstva  što me progoni,

od ranije,

još od majčine utrobe.

od prvih začetaka, najnesvjesnijih .

Sada znam zašto ti nisam uspio ispjevati ni jednu pjesmu,

jer sama si pjesma nad pjesmama

Uplašen i strašan

stojim pred nebom tvoga tijela

tvojom crnom magijom skamenjen.

Ti si moja boljka i ti si moj lijek

i kažeš mi : ja sam tvoj noć i tvoja vječna luna,

budi spokojan tu ćeš vjekovati,

moj san je strašniji i od najstrašnijih buna.

Luno, crna luno

tvojom magijom skamenjen

nemam riječi da ti protivrječe,

Nemam snagu da ti se suprostavi.

Luno , crna buno,

nezarasla, neizliječena rano,

neosjetno padam i tonem u tvoj san

kao afričko sunce u ocean.

Crno bijelo

Color

Već nam ugodne dane nudi proljeće,
lahorci slatki već su proljetne utihnuli oluje.
Katule,
ostavimo frigijske livade ibremenita polja vrele Nikije,
odletimo u slavu gradova Azije!

Već tvoje srce nestrpljenjem drhti
i za lutanjem čezne,
dok stopala tvoja s radosnom čežnjom
u sebi novu osjećaju snagu.

Prijatelji moji, drago društvo moje,
budite mi zdravo!

Odimo skupa s ognjišta naših,
da stignemo tako daleko! Odvojene do cilja –
dovode nas putevi razni.

Prevod Bleki

Razgovaram bez sagovornika
kao da razgovaram s duhom,
ne vidim mu razgovetno lika,
čujem ga više srcem nego sluhom.

Nema čudjenja, nema nesporazuma,
razgovaramo kao vekovni znanci,
otvaram širom vrata uma,
reči iz podsvesti idu pravci.

Govori mi što nikada inače
neće mi reći ako se sretnemo.
Znam šta mu i polureči… znače.
Razgovaramo sad naglas, sada nemo.

Pričini mi se da razgovor teče
u dalekom predelu, visokoj travi,
nekad u svanuće, nekada uveče –
sve je nestvarno, a kao na javi.

To biva kada se u meni nagomila
mnogo prećutnog, u samoći.
Razgovaramo kao što razgovaraju oči,
kao što razgovaraju dva bila.