Category Archives: Umjetnost

Smrkava, a na zapadu, nečija noga

gurnula krčag s vinom koje se prolilo vidikom.

Mlad mjesec kao rogovi s kacige u kojoj,

na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše borovina

na smjesu limuna sa tamjanom

Na straži borac, dugačak, i krt ko slamka ražana.

Krt od mladosti i ljubavi. Pomno izvlači iz njedara

bijelu žensku bluzicu. I zagnjuruje u nju lice.

Dugo joj miris pije. Tih pet-šest grama tekstila

mogao bi provući kroz burmu vjenčanu

Prizor, božanski neiskaziv. Reći ga riječima

bilo bi što i težinu zrake sunčeve

na terazijama izmjeriti.

Odjedamput, od svega, od vinskog zapada

od rogatog mlađaka, od ženske bluzice

po čijemu se mirisu, kao po koncu, izlazi iz pakla—

odjednom, od svega toga, lakše mi je na duši.

I lakše na svijetu

Znaš i dalje da na zemlji postoji

rat kao crno klupko. Al s njime bi se duša

igrala kao mače. Smrt se i dalje

kroza sve providi, ali ne kao prćasta

lubanja kroz kožu lica, već kao sjemenka

kroz zrno grožđano: čini ga čarobnijim. 

Brzopleta i neiskusna stvorenja trenutka,
mi smo oni što prekidamo rad bogova.
U palatama Eleusisa i Ftije
Demetra i Tetida potiču dobro delo
ponad visokih plamenova i teškog dima.
Ali, Meta neira uvek bane
iz kraljevskih odaja, raspuštene kose, u panici
k'o i Pelej, koji se stalno upliće.

Ime je tvoje – u ruci ptica,
ime je tvoje – na jeziku leda kockica,
jedno – jedino micanje usana
ime je tvoje – pet slova osama,
loptica uhvaćena u letu svom
u ustima srebrnog praporca zvon.

Kamen bačen u ribnjak, u zovu
zajecaće tako kako tebe zovu
ko noćnih kopita štropot strmi
gromko tvoje ime grmi
i kazaće nam ga u slijepe oči, zorom
zvonko krcnuli oroz.

Ime je tvoje – ah ne sroči!
Ime je tvoje – poljubac u oči,
u nježnu studen kapaka – usne
ime je tvoje – poljubac u snijegu,
izvorski, leden, plav gutljaj gust,
s imenom tvojim – san je dubok, gust.

Mjesec se penje i svijetli u svibanjskoj noći
I visi u lišću kao krvava naranča.
Ljiljan mu šalje svoj miris pun čežnje,
Slavuj mu pjeva najljepše ljubavne pjesme –
Ali on prolazi nebom hladan i ponosan.

Ti si mjesec, draga, a čežnja liljana
čežnja je srca moga,
A moje su usne slavuj.
One te preklinju svake proljetne večeri,
Ali ti si poput mjeseca u studenom dahu noći,
Prolaziš nijema, hladna i ponosna.

Pred ulazom u fabriku
radnik se odjednom zaustavi,
lijepo vrijeme bješe ga cimnulo za rukav
i kako se okrenuo
pogleda u sunce
crveno i okruglo
tek probuđeno iz neba dubokog.
I namignu mu
onako srdačno.

Zbilja
zar ti se ne čini
ipak malo glupo
po ovakvom danu
rintati za gazdu?

Čekaj me, i ja ću sigurno doći

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,

i kada mećava briše,

čekaj i kada druge nitko

ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi

svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.

Nek povjeruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore čekati

i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima,

i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubiti neće.

Nek kaže tko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znat ćemo kako

preživjeh vatru kletu,

naprosto, ti si čekati znala

kao nitko na svijetu.

Školjka na pješčanoj obali poče

u suncu da se sjaji

Zbunom lovorike i bajama javi se

sjeverni vjetar

Na limunovu stablu zamirisa jače

bijeli cvijet

Sve prisutnije se tada čuše glasi

drevnog vremena

Galebovi evo već dugo kruže okolo

budućeg kretanja

U srebrnoj pjeni probuđenog mora

izda se boginja

Krajnji je čas zbiljski shvatiti

vlastitu odsutnost

I zakoračiti u one neizvjesnosti

provalije

U samom

sebi

Unutar ove nepoznate ljubavi, umri.

Tvoj put počinje na drugoj strani.

Postani nebo.

Kreni sa sekirom na zatvorski zid.

Spasi se.

Izađi kao neko ko se iznenada rodio u boji.

Učini to sada.

Pokriven si crnim oblakom.

Klizni postrance. Umri, i budi tih.

Tihost je najsigurniji znak da si umro.

Tvoj stari život bio je mahnito bežanje od tišine.

Ćutljivi pun mesec pojavljuje se sad.

Nju tražiš i ne slutiš

da putovanje samo istini vodi

Utoneš u njenu dubinu

ponireš u sebe i nađeš ogledalo smisla

i pitaš kako izdržati

kako zadržati svetlost

kako je propustiti čistu kroz oči i zvuk

Umire ravnodušnost i puca od zlobe zloba

Istinu tražiš

bića i žića

A putevi njeni

skuplji su od istine same

U očima produži ruke u rukama srce produži

da se raširi istina do onih koji je slute.