U meni sve plače

dok nad gradom kiša lije,

kakva se to čama stače

do srca što gorko plače?

O tiše,tiše,kiše,

po zemlji i po krovuĐ

Za srce što uzdiše

o tiše,pjemso kišo!

Plače ,bez smisla plače

duša što je patnja kuša.

Zar nevjerstvo neko jale?

Zar bez smisla grca,plače?

Njagore su patnje,čame,

kad ne zna zašto,s čega,

bez ljubavi i bez čaem

srca čame tugu mame!

Neznam gdje pocinje praznina mora

Ali slutim sto je taknuo u tebi ili meni glas

koji je blizu negdje rekao:

Nikad

To je rijeka koja se ne ,vise ne vraca

u svoj izvor

jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim

koji ceka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi vise

u svoj korijen

jer se ondje naselila buducnost

Nikad.

Sumna trava neizgazenih visoravni,

snijeg na planinama ,ljubicastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad

u travi sluha i vida naraslo

u sjeni ruku sustalih,u sjaju zelje neugasle

Obazri se ,prepoznaj svoje Nikad

po iscezlim nizinama prostrto

I teska misao ,koju si zanjihao

postat ce blaga ,

jer je kraj nje covjek nerazumljiv

u svojoj samoci .

A kad se on pomakne u Noc

i u veliki uspavani prostor,

ispruzit ces za njim svoje ruke

i viknuti ;

Ne odlazi

Poveriću ti jednu tajnu Vreme si ti

Vreme je žena Ono oseća

Potrebu da mu se udvara i da se klekne

Pred njegove noge kao kad se haljina raširi

Vreme je kao kosa beskrajna

Očešljana

Ogledalo koje dah zamućuje i dah razbistrava

Vreme si ti koje spava u zoru kad se budi

I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo

Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena

Tu moru vremena zaustavljenu kao krv u venama plavim

I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena

Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji

I ja znam da ne treba razbijati čaroliju

Mnogo je gore nego da te osetim stranom

Da bežiš sa mislima izvan nas

I srcem već u nekom drugom veku

Bože moj kako su reči teške A u stvari jeste to

Moja ljubav iznad zadovoljstava

Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca

Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik

I ako ti ne dišeš gušim se

I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom

Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč

Na mojoj usni sirotica je koja prosi

Dato mi je tijelo – šta s njim da činim,
Toliko mojim, tako jedinim?

Za tihu radost: disati, živ biti –
Kome se, recite, moram zahvaliti?

Ja sam vrtlar, ja sam i cvijetak,
I nisam usamljen u tamnici svijeta.

I već na stakla vječnosti leglo je,
S mojom toplinom, i disanje moje.

Šara će na njemu da se satvori,
Neprepoznatljiva od dana skorih.

Neka se sliježe mulj trenutka –
Neće nestati šara ljupka.

Ljubeci se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa cudnom ceznjom, da se nadju
U metezu stranih ljudi.

Razmisljaju o sebi cesto
I prevarit ce se kadikad,
Da su jedno drugo nasli,
A nece se naci nikad.

Pa ipak, on ce jednom doc
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noc
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu mislec koju trazi,
Ni slutit ne ce, da mu jorgan
Pokrivase vec njene drazi.

I mozda ce u restoranu
Iz one case on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.

Gledao sam mladu zoru,

kada jutrom istok krasi,

i rumeno lice svoje

kupa mora u talasi.

Pred čarobnim likom njenim,

pred zracima silne moći –

drhti, strepi, pada, bježi,

iščezava tavna noći.

Pa i meni kad se smrkne,

kad mi bolest grudi slama –

ja pogledam tebe, zoru,

i s duše mi bježi tama.

Srce plane vrelim žarom,

i nada se dignu dvori,

pa tad kliknem: “Pjevaj, srce,

ta pred tobom zora zori!”

Zaigraj mi sitno, igračice

harmonike pjesma nek’ se prene.

Samo hrabro, pocupkaj malčice!

Na marami slova se crvene.

Nije šala kad od tebe neće

modre oči momci da odvoje.

Pregača ti blista kao cvijeće.

Vesele su vragolije tvoje.

Oko tebe smiješe se starice

starce mami tvoja igra laka.

Sa zavišću motre drugarice

svilen-trake s tvojih uvojaka.

Nek’ ti zanos igre žari oči,

zavijori obrub svoga vela.

Sutra će ti od momaka doći

prosioci iz cijeloga sela.

Vedra mjesečina morske vale ljubi.
Kroz otvoren prozor najzad stiže lahor.
Sultanija gleda more koje plaho
Srebrnim talasom crni otok rubi.

Iz ruku, drhteći, pada joj gitara.
Sluša… Prigušeni zvuk odjeke diže.
Da li turska lađa to s otočja stiže
Grčkog, pa veslima gluhi odjek stvara?

Da li kormorani to rone, pa voda
Kao biserje im s krila se rasula?
Ili to u more ruši stijene s kula
Zloduh što zviždeći po tvrđavi hoda?

Ko to kraj harema uzburkava more?
Ni crni kormoran koga njiše voda,
Ni kamenje zida, ni milenje broda
Čija duga vesla s valima se bore.

To su teške vreće, gde se jecaj gubi.
Ko traži, naći ce, tu, pod talasima,
Kako nesto ljudsko miče se u njima…
Vedra mjesečina morske vale ljubi.

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru ladju
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na ladji
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.