Preživeo sam svoje želje,
odrekao se sanka svog.
Stradanje teško sad me melje:
mog pusta srca to je plod.
Pod olujama sudbe krute
povenuo mi venca sjaj,
ubog mi život boli mute
i čekam da mi dođe kraj.
Kao što, shrvan kasnim ledom,
slušajuć vjetra fijuk znan,
na nekoj goloj grani bednoj
posljednji list treperi sam.
Bilo je to davno. Skoro zaboravih svoj san.
Ali tada, on bio je tu,
Preda mnom,
Kao sunce sjajan –
Moj san.
A onda se podiže zid
Polako,
Polako,
Između mene i mog sna,
Podizao se polako,
Zatamnjujući,
Zaklanjajući,
Svetlost mog sna.
Podizao se sve do neba –
Taj zid.
Senka
Crn sam
Ležim u senci
Svetlosti mog sna više nema preda mnom,
Nada mnom.
Samo široki zid.
Senka samo.
Ruke!
Moje crne ruke!
Srušite taj zid!
Nađite moj san!
Pomozite da ovu tamu razvejem,
Da uništim ovu noć,
Da razbijem ovu senku
U hiljadu sunčevih svetlosti,
U hiljadu uskovitlanih sunčanih snova!
Putem hodim
razigran razigran
mjesec mi se smješi
srebrenim kristalima obasjan
veče miriše na nas
prelijepa od snenosti tvoje
mjesec veče i ja
mislimo na tebe
dušo moja dušo moja
tobom nasmijani
vidimo da rasplićeš kose
čežnju da nam šalješ
ko će od nas srce da ti krade
magla nam se ispriječila
kako doći do čardaka
srca tvog srca tvog
zlatni ključ ja ti nosim
u srcu svom srcu svom
a se ljubav njime zove
pa je evo tebi vjetrom šaljem
da otključaš dvore tvoje
da me čeka da me čeka
duša mila duša tvoje
da ti dođem da ti dođem
da te ljubim da te grlim
nestašluke da ti kradem
razgovore da mi daješ
srca tvog srca mog
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
U ovoj velikoj tišni kamo stiže
osvit iz luke magle, prozorima
neke tuđinske kuće ja ću govoriti
o životu zagubljenom poput sna
i ti ćes me slušati zatvorena u svojme mrazu,
sklapajuci polako vjeđe, modra.
Zatim će se na zemlju spustiti mir
tvojih ruku, napokon nepovrijedjen
i bez bojazni da bude uznemiren,
i vjerovažemo da nosimo sa sobom,
s prvim nadanjimama, neki drugi život:
eho glasa sada vec udaljenog
kao što je i mrtvi mjesec jutarnji.
pB
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko kada stvari sute
i kad se mijesa proslost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.
Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
— O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?
Haljina modra i plave oči.
Lagao sam dragoj jedne noći.
Draga pitala:”Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć se grije.”
Odgovorih dragoj:”Netko sa visine
cvjetovima bijelim pokriva daljine.
Postelju spremi peć se grije,
bez tebe u srcu mećava vije.”
Ej krčmaru, krčag puni i podaj ga svima sada:
Sprva držah ljubav lakom, ali potom eto jada!
Dah mošusa koji lahor kovrdžama njenim ote!
Sa vranih joj uvojaka krvlju vriju mnoga srca.
Što je spokoj i sigurnost na postaji duša naših?
Svakog trena zvoni klepka: tovar prti i nosi ga!
Ako hoće glavni mag, sag molitven pit će vina
Da putnik ka cilju višnjem svoj putokaz čvrsti ima.
Mrkla noć i strah od vala, mučni snovi – o vrtlogu
Put je naš, a lak je teret kukavica sa obala.
Ja sa staze sebeljublja putu srama se obratih,
Pa kako ću čuvat tajnu rad koje se skuplja družba?
Ako želiš da je s tobom, ne skrivaj se, o Hafize:
Kadgod tebe sjaj ozari, oprosti se od svijeta,
U znak znanja
u svemu što ti oko pomiluje
pronalaziš za se ordenje
pored tvojih junačenja
ruše mi se sva jačanja
i sav trud
šta je moje sokoljenje?
i gordost
ako je biva
potzraje koliko dah
kraj tebe sam svagda bila
i ostala smijeh za povod
nedorečen šum
i najmanju slutnju
okončavaš uzvikom
ne tražiš zametke na kopaš joj korijene
ne razgrćeš sebi hum
pred tvojim lavežom
povlači se u šipražje
u mračne dvore i drhtaje
i najljuće pseto
tvoj naum tek ovlaš
i usput dodiruje um
svakim činom sebe slaviš
klešeš sebi spomen – dvore
zvonke hvale spomenike
ti ne strepiš
pred zebnjom sa mojom se prsiš
raskriljuješ košulju
tapšeš ramer uzdrhtalo dikom svojom
šakom jakom božjom slikom i prilikom
o pšored koga stadoh
sesmotrena
sita šutnje
i iznova u strah klonuh
pred kim!
Sjećam te se kakva si bila te zadnje jeseni —
Tvoja siva beretka, tvoje mirno srce,
Plamenovi sunčevog zalaska hrvaju se u tvojim očima,
I lišće pada u vode tvoje duše.
Uhvatila si se moje ruke poput bršljana.
Lišće koje pristiže tvoj polagani mirni glas —
Zahuktalo ognjište u kojem moja želja gori —
I fini plavi hijacint uzburkan nad mojom dušom.
Tvoje oči otplovljavaju, daleke kao ta jesen:
Siva beretka, glas ptice, tvoje srce zemlja
Gdje je migrirala moja najdublja nada
I moja zaljubljenost je prekrila kao žeravica.
Nebo sa palube broda. Polja sa planinskih visova.
Sjećanje na tebe je od svjetla, od dima,
nepomičnog jezera.
Duboko u tvojim očima plamtjeli su sumraci.
I jesensko lišće zakovitlano u tvojoj duši.