Category Archives: Umjetnost

Ako je stvarna svjetlost bjeličasta
Svjetljke ove,istinita
Ruka koja piše,da li su tada stvarne
Oči koje vide zapisano?

Iz jedne riječi u drugu
Ono što kažem razlijeva se.
Znam da sam živ
Između dve zagrade.

pB

Majko! tvoj staklen pogled dušu moju muti
i režu mi zjene izlomljene bore…
Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
a ja čujem tihe, nježne razgovore.

Još jednom, majko, o još samo jednom
tople prste ti u kosu mi uroni,
da osjetim, majko, u tom jutru lednom
žar ljubavi tvoje… I dok zvono zvoni,

samo jednu riječ utjehe mi kaži,
pa sklopi oko što u beskraj zuri,
osjećam da taj pogled mene traži,
dok niz svelo lice zadnja suza curi.

O, ta bi suza htjela reći mnogo:
poljubac majke što se na put sprema,
i savjet prije no se kaže ”Zbogom…”
nježnu ljubav majke koje više nema!

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

Kako sam samo osetio sve što
rastankom zovu. Kako znam i sada:
nepreboljeno i jezivo nešto
tamno, što tkanje nekog lepog sklada

kida, još jednom pružajuć ga amo.
Što bespomoćan bejah gledajući
ono što mene – a mene zovući –
pusti da idem, zaostavši samo,

ono što ko da bejahu sve žene,
a ipak malo, belo činilo se,
i ništa drugo do: mahanje što se
već više i ne odnosi na mene,

mahanje neprekidno iz daleka,
sve tiše – jedva objašnjivo više:
možda šljivina grana što se njiše
kad sa nje žurno prhne ptica neka.

Opet prošlost iz mraka mi leti,

šušti kao bele rade lug.

Ja se danas svog starog psa setih

što mi beše u mladosti drug.

Danas mladost šumela mi telom

ko natruli pod prozorom klen,

pa se setih devojke u belom –

taj pas beše nekad poštar njen.

Nema uvek svoga bliskog svako,

al’ je ona ko pesma mi bila,

jer ta pisma i nije nikako

kod psa vernog pod vratom otkrila.

Nikada ih nije ni čitala,

iz daleka ja je gledah s tugom…

Al’ bi uvek kraj maline stala

i sanjala o nečemu dugo.

Ja tugovah… I ne mogah tada

od nje pismo da dočekam svoje…

Otputovah… No, opet sam sada

pred kapijom plavičaste boje.

Odavno je moj pas, znam to, crko,

Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.

Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.

Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.

Ako je duša rođena da ima krila,

šta će joj koliba i šta će joj vila!

Našto Džingis Kan, našto horda! Eto,

dva neprijatelja imam na svetu:

Dva sveta, al su blizanački sliti –

to su glad gladnih i sitost sitih!

***

Svršiše se sva moja skitanja
I ne treba ići više,
Bijela sa sebe skidam tkanja –
U putu se iznosiše.
I nada mnom tišina beskrajna
Utješnim se likom svila,
Procvaloga osmijeha tajna
Tren budući ozarila…
Tražih Vječno putem, svako polje
Mene dahom pjanilo je.
Tako mnogo sve usputno voljeh,
Talisman iz ruke moje
Doveo me stazama kroz šume
Do te zemlje: molitvama
Za me duše tad nečije su me,
Nježne, čiste, srele namah.
I traženje sada izlišno je,
Samo čekam, čeznem za tim:
Negdje tkaju odijelo moje
Da mi ga obuku zatim.
Ozarenje sveto i bezglasno
Zblaži strah i jad u meni,
I ja ležim i nagom i jasnom
Na rukama Mu pruženim.

Gledala si me svojim očima čistog zaborava
Gledala si me preko ramena sjećanja
Preko bludećih refrena
Preko uvelih ruža
Preko ismijane sreće
Preko zaboravljenih dana
Gledala si me svojim očima plavog zaborava
Ti se ne sječaš više ničeg što je bilo
O mnogo voljena
Ni ljudi ni pejzaža
Sve je nestalo u tebi kao u rukavici dima
Ti stojiš postojano
I prvi put prelaziš preko neba
Svojim očima od lave i tromosti
Svijet je pred tobom kao što si ga zamišljala
pod svojim očnim kapcima
I kao da je počinjao sa tobom i pred tobom
Vječno mlad od tvog spokojnog pogleda
A ja sam ljubomoran na njega zbog njegove ljepote
Sa mojim sirotim požutjelim fotosima
od kojih ti okrećeš glavu
Da bi vidjela nova prostranstva
Obećao sam ti neču više govoriti o prošlosti
Sve odlazi danas za tvojim stopama
Jedino što mi ostaje od života to je
neki nabor tvoje haljine
A ništa još nije ni bilo
Tek sad te nalazim
O ljubavi moja ja vjerujem samo u tebe.