Kako sam samo osetio sve što
rastankom zovu. Kako znam i sada:
nepreboljeno i jezivo nešto
tamno, što tkanje nekog lepog sklada
kida, još jednom pružajuć ga amo.
Što bespomoćan bejah gledajući
ono što mene – a mene zovući –
pusti da idem, zaostavši samo,
ono što ko da bejahu sve žene,
a ipak malo, belo činilo se,
i ništa drugo do: mahanje što se
već više i ne odnosi na mene,
mahanje neprekidno iz daleka,
sve tiše – jedva objašnjivo više:
možda šljivina grana što se njiše
kad sa nje žurno prhne ptica neka.