Dodi u moj čardak!… Samu mi je zima…
Svi dšseci moji za te su prostrti…
Hoću poljubaca u kojima ima
I vatre, i sunca, života i smrti!…
Tvoji zagrljaji neka budu zmije,
Neka stežu divlje uz vihore zara!
U njima da umrem, Šerifa, što prije,
Mirišući bašte, tvojijeh njedara…
Žedan sam ljepote, i ženskoga stasa,
Grčeva i slasti, smijeha i vriska,
Pomame i ognja, i miloste tajne…
Hodi! Neka ti se sva duša zatrese,
I po mojoj sobi, ko procvale rese,
Svog proljeća prospe pahuljice sjajne
Dobro je ovdje: njihanje i šum
Jutra nas grle rukama studenim
U bijelom plamenu povija se grm
Ruža blještavih, ali ledenih
Na paradnim, snjegovima svečanima
trag skija klizi kao sjećanje moje –
Nekad, u u nekim davnim vremenima
Išli smo tim putem nas dvoje.
pB
Da stigneš onamo,
Da stigneš gdje si,
odeš odande gdje nisi,
Moraš ići putem
gdje nema zanosa.
Da stigneš do onoga
što ne znaš
Moraš ići putem
koji je pun neznanja,
Da posjeduješ ono
što ne posjeduješ
Moraš ići putem
lišenja posjeda,
Da dopreš do onoga
što nisi
Moraš proći putem
na kom nisi.
A ono što znaš
jedino je što znaš
I ono što je tvoje
ono je što nije tvoje
I gdje jesi
jeste gdje nisi.
Iz Arhiva
U Beogradu je prije nekoliko dana završen:
Broj pristiglih radova na konkurs: 404
Broj učesnika: 445
Broj zemalja iz kojih su radovi stigli: 26
Među dvadeset tri nagrađena učesnika , kreaciji bosanskohercegovačkog umjetnika Vedada Šabanadžovića “Sedam minuta” je pripala nagrada IZDAVAČKE KUĆE FORMA B.
Veoma lijep uspjeh za BH strip umjentost.
Nažalost , u BiH je prošao potpuno nezapaženo.
U utrci za klikove , BiH mediji su izgleda izgubili čulo sluh za umjetnost.
Skrenućemo pažnju , prošle godine na Drugom valjevskom strip festivalu , Valjevo 2018. Vedad Šabanadžović je sa stripom “Život je bajka ” osvojio nagradu žirija za pripovjedanje.
U BH medijima ni jednog jedinog slova. Tuga!
Bosna i Hecegovina je mlada zemlja i svaki uspjeh u inostranstvu , na bilo kom polju bi nas trebao radovati. Možda posebno na polju umjetnosti jer nam takva priznanja i nagrade veoma rijetko stižu. Možda (?) jednom godišnje. A eto naši mediji ne primjećuju takve “sitnice”.
Autoru iskrene čestitke na izuzetnim i zasluženim uspjesima.
on je rijeka a ja sam more.
njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.
ja sam nestrpljivo more. on je rijeka.
njegove ladje nisu moje ladje.
njegove ptice nisu moje ptice.
ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.
on je prispjela rijeka. ja sam more.
moje obale postaju njegove obale.
moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
moja beskrajnost postaje njegov mir.
5.
Nespokojan sam. Žudim za dalekim stvarima.
Duša moja bludi u čežnji da dodirne rub tamne pučine .
O veliki drugi svete, o plahoviti doziv tvoje frule!
Zaboravljam, zaboravljam uvek da nemam krila za letenje, da sam prikovan za ovo parce zemlje za večita vremena.
Budan sam i pun žudnje; tuđinac sam u tuđoj zemlji.
Tvoj dah dopire do mene i došaptava mi nemoguće nade.
Tvoje su reči prisne mome srcu, kao njegove.
O meto u daljinama, o plahoviti doziv tvoje frule!
Zaboravljam, zaboravljam uvek da ne poznajem puta, da nemam krilatog hata.
Nespokojan sam, putnik sam u svom srcu.
U sunčanoj magli oklevajućih časova, kakvo je silno tvoje priviđenje u plavetnilu nebesnom!
O najdalji kraju, o plahoviti doziv tvoje frule!
Zaboravljam, zaboravljam uvek da su sva vrata zatvorena u kući u kojoj boravim sam.
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.
Maza
Autor : Vedad Šabanadžović
Vi spavate na oba uha
Kako se to obično kaže
A ja se šetam i budim u noći
Vidim sjenke čujem krike
Čudne krike
A vi spavate na oba uha
Kako se to obično kaže
To neko pseto urla na smrt
To neka mačka mjauče na ljubav
Neka pijanica izgubila se u nekom
prolazu
Neka luda na svom krovu svira u gitaru
Čujem takođe i smijeh neke djevojke
Koja da bi zadovoljila svoga gosta
Pretvara se da je vesela zadovoljena
I na postelju se zavaljuje urlajući
A vi spavate na oba uha
Kako se to obično kaže
Ali odjednom gosta hvata strah
I u noći on urla kao kod zubara
Ali postaje je još strašnije
Kada se ispod ispod kreveta pojavljuje čovjek
I sasvim lagano približava njemu
A vi spavate na oba uha
Kako se to obično kaže
I gost koluta očima u noći
Siroti čovjek koga drugi čovjek ubija
Zbog beznačajnog problemčića novca
Nesretne male sume novca
Možda četiri pet ili šest stotina franaka
A vi spavate na oba uha
Kako se to obično kaže
I gost prevrće očima u noći
A sutra će njegova porodica biti u crnini
I sve će biti gotovo
A vi spavate na oba uha
Kako se to obično kaže
***
U prozoru vidim čoveka,
Koji korača ne žureći
Niz nagib dvadesetog veka
Po suhome lišću gazeći.
Kamo on nosi u svojoj duši
Svetlo u kojem nije beda?
Put njegov neću da narušim.
I šuteći za njime gledam.
I prepasti ga neću krikom,
I zauvek nek prođe samo,
Velik, i u miru velikom,
Ali bih htela znati – kamo?