Category Archives: Umjetnost

Govorim sad reči koje tami streme
I samo se jednom rađaju u duši.
Pčela oko bijele zuji hrizanteme.
Jastučić starinski za miris me guši.

U sobi, čiji prozori su uski
Još prebiva ljubav i starine skrama,
I nad krevetom napis po francuski
„Gospode, smiluj se nad nama“.

Kazivanje drevnih, tajanstvenih slova,
O dušo moja, ne diraj ne išti…
Buni se odbljesak sevrljskih kipova
Ispod odežda tame što ih tišti.

Poslijednji zračak žućkasti i gordi
Vene u buketu jarkih georgina
I, ko u san, kaplje: zvuk sa violina
I s klavira jecaju akordi.

Ta istina tužna komu znana nije, da je ljubim,
prožeta tek jednim svaka pjesma mi je, da je ljubim.
Zna već noć što sluša gorke besane mi uzdisaje,
zna to svijetla zora, što se danu smije, da je ljubim.
Zna već jutro, zna već podne, zna već mrkli hlad večeri
ovu tihu tugu što mi lice bije, da je ljubim.
Zidovima moga stana, mirnoj je samoći znano,
a ni vrevi grada ništa to ne krije, da je ljubim.
Zna već ruža, što kraj puta, kojim draga ide, raste,
zna to već i ptica što nad putom plije, da je ljubim.
Zna već svaka stvar, što znati, niti čuti to od mene,
ni vjerovat djeva draga mi ne htije, da je ljubim.

Volim te za sve žene koje ne poznajem
Volim te za sva vremena koja nisam živio
Zbog mirisa velike pucine i mirisa vrelog kruha
Zbog snijega koji se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se covjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne voljeh.

Jedino u tebi  se dobro ja ogledam
Bez tebe  vidim samo široku pustoš
Izmedju nekad i ovog  danas.
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za ogradom.
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam uciti život slovo po slovo
Do zab0orava.

Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te uprkos  svim iluzijama
Zbog besmrtna srca kojeg ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda.

pB

Još kô da ga gledam. Pod oružjem stao,
Uz jatagan trepte ledenice dvije.
Spremni konjić frkće, nogom kopa, bije,
Kao da bi na put gospodara zvao…

Zora je. Mi deca kraj majčina skuta
U dvorištu stali, srce nam se trese –
Otac, evo, svima iz jasprene kese
Po marijaš vadi za sretnoga puta…

Mi mu ruku celuj, a on, kao jela
Visok, izgrli nas, pa konjica bela
Zakroči. I dokle rano sviće doba,

Mi ga ispraćamo, i mahalom starom
Pred njim sluga Jovan krače s džeferdarom,
I meni se čini još ih gledam oba…

Kuća je moja uboga
i ponašam se ko prosta žena.
Jer ja sam ostrvljanka
s Ostrva udaljena.

Živim, i ne treba mi niko.
A ako uđe, noćima bdim.
Da zagrejem večeru tuđincu
spremna sam krov da upalim.

Pogled, – i više nismo strani.
Ušo si, pa, eto, ostani.
Prosti su zakoni naši
u krvi zapisani.

Mesec ćemo u dlan namamiti
ako nam to bude milo.
A ako ode, – kao i da nije bio,
i ja – ko da me nikad nije bilo.

Ranu od noža gledam i brinem
da l’ će zarasti do one zore
kad novi putnik zatraži vode
za usne što mu od žeđi gor

Tihi,u toj polusjeni

što je ranje visoko plete,

prožimamo ljubav ,zaneseni,

tišinom ove duboke sjete.

Izmješajmo duše naše,

srca , oči zasjenjene

s čežnjom što je izatkaše

vidokoga borja sjene.

Pa napola sklopi oči,

u spokoju skrsti ruke,

iz tvog srca nek istoči

svaki cilj i cilja muke.

Nek nas blagi vjetar slama,

nek nas ziba,uvjerava

daškom što ti pred stopama

zatalasa rumen trava.

Kad svečano,u pozni čas.

sa hrastova večer sađe,

slavuji će umjesot nas

pjevati beznađe.

Prevod Hajro Bleki

Malo taj, mislim, pozna ženske grudi

Tko s uzdahom steći želi ljubav njenu;

Zar mari ta za srce kog zaludi?

Obaspi hvalom svog idola sjenu;

Ne preponizno, jer će u tom trenu

Prezret ti trud, čak i tvog stiha čar;

Ako si spretan, nežnost skrij; za ženu

Drskost još uvek najbolja je stvar:

Ljuti je pa je teši, okrunit ćeš žar.

Za tvoju ljubav ja ne molim.
Na sigurno je smjesti sad…
I vjeruj tvojoj da nevjesti
neću u pismu prolit jad.
Al’ primi mudre sad savjete:
neka pročita moje pjesme,
i neka čuva mi portrete, –
mladoženja to odbit ne sm'je.
Jer draže takvim je ludama
saznanje potpune pobjede,
već prijateljske sve besjede
i spomen onih nježnih dana…

A kada groša sreće zbroj
proživiš s tom dragom zlatnom
i duši već prezasićenoj
odjednom bude sve odvratno –
u moju uzvišenu noć
ne dolazi. Jer ja te ne znam.
I kako da ti pružim pomoć?
Za sreću ni ja lijeka nemam.

42

Odškrinuvši tiho na kafani vrata

Kroz sumrak Anđeo ruke mi se hvata.

Nosio je pehar na ramenu svome:

„Okusi“ – reče – „to je sok od zlata“.

43

Voljom prirode to je grožđu dato

da sto sekti* zbuni i mudraca jato.

Alhemičar to je koji za tren oka

i sivo olovo pretvara u zlato.