Category Archives: Oni jašu

Kadifice , ventofičlije  i sedam in pedeset

Zasjeli oni kod Mojsija. Otac na moru sa ljubeznicom, majka kod svojih sa suzama.Nisu zasjeli onako po redu kako to običaj i pravda mahalska nalaže. Zasjeli ko pravi mahalaši,na prepad,ali laganice i tabijatli , jedan po jedna , ili dvoje po dvije.

Dul bašta i dvorište,  velika  kamena česma , odmah kraj kapidžika. Od česme gore veliki hajat duž zida do kuće vodi. Od česme dole kadaifice razbacale boje, sunca hvataju, odgovara im. Na drugoj strani, jugu leđima okrenutoj ruže i nježnije cvijeće hladovinu biraju, da bi bezbrižne mirise pustile.

Svjetlosti sunca  bašta više ne hvata mnogo. Haustor se počeo širiti i mahalu grditi. Izdigla se trospretnica i svu ljepotu bašte u sjenu bacila. Nikla ti dva oblakoder jablana. Ne zna se koji je veći i ljepši, blizanci bili. Jedan srušili smeto im. Cijela se mahala na đenazu jablanu skupila.

Nudili im ogrev meita. Mahala okretala glavu i za leđa pljuvala: pih, pih nalet vas bilo. kako ćeš rod rođeni gorit.

Ono siroče što mu brata streljaše i dan danaske živ. Melo oćosio, ali se inati ,kaže nadživih ja ustađe i četnike, komuniste , nadživiuću ja i ove krvopije.A  moram i dva života izdurat. Svoj i bratov; još kuveta imam bar za ovu pljačkašku vlast.

Niko Jablana ne sluša,nema njegovih mahalaša. Pola ih pobiše,četvtinu međ kontejnere baciše,osmina presvisnu što od gladi,što od sramote, Ona šaka opičenih, dura upravo zato što su opičeni. Zbog njih mu ponekad  žao što nije noge imo da tutnja sa njima po gradu.

Joj što su ti momci dobrijeh zijana činili i vjerovatno ulaznicu za pržun zaradili. Vala i ja se ne bi pržuna plašio da sam na njihovom mjesti. Oprostiće im se. Gdje ćeš zijan ljubavi kažnjavat. Ne ide to tako. Time hodže i svećenici pučanstvo strašili. Šta će drugo hadum ili peder raditi nego prirodnu i čistu ljubav braniti.

Da sakrije od pogleda stranjskih i zlih, sebe i život svoj,  Mojsijev otac podigao na sve tri strane oko kuće hajate  i doksate. Malo grdi dvorište, na kaubojski ranč podsjeća. Bolje i to nego da ti grmalj u familiju i život zaviruje.

Ima tu i dobroga; za mlađariju. Hajati i doksati umreženi, lavitinte prave tvore, ni minotauri se ne bi snašli. Pokušavali stariji ufatiti djecu u zijanu. Nikad ih nisu mogl pronaći. Čuje se frka trka, nekad i cika,  neko ko zapomaže joj, mamo mamice; ali da uhvatiš nekoga to nikad. Odustali od traganja, na vrijeme. Zamalo ih prozvali njuškalama. A to jazuk, jal na poganu hajvansku njušku tuhne jal na komunističke žbire miriše. Mogli  se labirinti srušiti  ali nisu. Bolje pustit djecu da se ćerinjaju nego da te petokraka dan obnoć farovima kuži.

Prvi put Zlata uzletila u Mojsijevu kuću. Godišnji uzela; što će ti more kad ima bašća i cijeće, čak ni troška nema. Uštedi se, dobro je to ponešto uštediti. Tako je mama naučila, otac mandrknuo dok je mala bila. U bašti puno buketa i kita cvijeća, neubranih i neposađenih. Pobraće se i posaditi šta treba. Ima omlatina petnaest dana mira. Komšiluk neće imati mira,načisto ograisao.Skontali šta slijedi,bale pamuka sa Orijenta uvezli.Nek se nađe.

Kupio Mojsije harmoniku,na tavan je sakrio.U mušemu,pa u bošću zamoto.Tavan sa dva katanca spengo.Ključ oprogutao,valjda će izlećet.Sve što ima veze sa muzikom u sanduk limeni zakatančio pa na tavan natandario.Neće njemu niko kvariti petnaest dana ćeifia sa sefardkom.On ne zna od kojih je ješa bio.

Djedove i babe mu ustaša i četnik njemcu prodo,ustaša za trideset kuna,četnik za trideset dinara.Svako svoju valutu išće.Obrazli bili.Neće ti oni tuđe;valute.Oca mu jedva spasili;u Crnu goru pa u Albaniju pa u Palestinu kod nekog roda poslali.Tamo ga zvali mulac.Ni je'ne izrailjske da promuhabeti.Kad se rat strahote završio on se pješke u Bosnu vratio.Neće on u stranoj zemlji jezik učitni ni dana više dana ostati pa sve da ga Mojsije pločama tuleha.

Nije bolan to razlog ,nego se momčić od trinaest ljeta zableno u lijepu Simku.Njegova i nijedna druga.Šest mjeseci pješačio.Sa vukovima spavo,međede ganjo,ničega se nije bojao.A nema ga šta vidjeti;metar i žilet i jedan cenat.Sve se bojo da ga Simka nije prerasla.Ako jeste samo jedan cent on je gotov. Đe će žensko biti veće od   čoeka,to ne vodi na dobro.Jal on jal ona komplkse neke fasuju.

Kad se vrno ,onako pljesniv pravo na Simkina vrata.Izleće joj sestrica,misli on  i pita gdje mu  je Simka.Curiuca ga blijedo gleda.Misli on; zaboravilo djete sestrinog mlađahnog interesđiju.Kaže on taj i taj.

Ona njemu:  Ti i taj sjedi tu ne mrdaj dok babu ne zovnem; Simka se udala.

Razvali junačina plakat ko godina,ali ono muški ,na suho ,suza suzu goni u duši, a insan  muči i u nebo bleji.

Sažali se sestrica pa mu reče:

– Ih jesi neki muškarac,samo što se nisi rasplako ko pizdun.A koju ti Semku trebaš?

-Ne trebam Semku nego Simku.

-Nema ti kod nas nikake Simke.

-Pa kako znaš da se udala ako je ne znaš.

-Morala se udati kad si je pošo tražiti.

-Dobro ako nema Simke, daj bar zovni Semku . Da nju pitam za Simku.

-Ovdje ti nema nikakve Semke.

-Pa ko ima?

-Nema niko doli ja?

-A gdje su ti materr i babo.

-Eno ih u bašči kod šadrvana,jastuče se.

-Pazi kako govoriš ,mlada si ti za taj zbor.

-Jašta radi,mlada a mogu grlice gledat šta rade i mamu što po vazdan i svu noć cvili joj,mamo mamice,a nena mi odavno rhmetli. Hajd ja znam šta je takarenje,pričale mi druge dok smo vezli anterije.Ali ne mogu skontat zašto tolika cika i đefa.Malo se ljudi stisnu i žensko mamu doziva.Kaki im je to fol.

-Hajd mala ne baljezgaj i budi pristojna,ne valja žensko jezičinu puščat, neće se udat.

-Ko je reko da ću se udat?

-Jesi pametna,svaki se insan,jal muški jal žćenski mora udat,oli oženiti.

-Ja za inat neću,nisam budala da iz čista mira vriščim joj mamo mamice a ona ili nije tu ili je rahmetli.

-Šut šejtane nalet te bilo.

-A ti si mi ko neki melek,biva.Vidi te kakav si ko da si prašinu šest mjeseci po sokacima skupljo.

-I jesam bona iz Jerusalima ti klipšem već šest mjeseci,sve letim Simki grlici mojoj.

-Tvoja se grlica udala ne,rekoh li ti ja.

-Pa reče li da je ne znaš.

-Kako ne znam bolan jedan ,to mi sestre Semke druga.

-Eto sad i Semka ima.

-Od kako se rodila u ovoj je kući ima,a ti bekan ništa ne znaš.

-A jel se Simka stvarno udala.

-Najstvarnije jeste ali se i razvjenčala.Bio joj muž domobran pa ga partizani malo potkratili.

Frka Frkica

Peta epizoda IV dio

-Ajd, ne budalesaj. Koji grijeh.

-Kako nije. On dvadeset godina,  ja trideset tri. Zavukla ga još devet. Kakve smo mi budućnosti imali. I taj zavajet moj. Još veći grijeh. Ja osim Boga nisam smjela nikog voljeti.

-Što si ti naopaka.Bogu Božija ljubav, njemu tvoja zemaljska ljubav.Prosto ko pasulj.A godine. Ko ih šiša. Njemu nikad nisu bitne godine. Niti bilo šta . Samo ljepote i bjelina duše. I iskrenost i ljubav.A u tebe bogami toga ima , kolko ho'š. Kad te vako gledam, ima te bona na sve strane. A ti o grijehu. Kako bona neće zgriješiti. I ja bih , namah, da mi kojim slučajem naraste.

-Lako je tebi mila pričati i šaliti se.

-Aha jako lako.Ti ga imaš , i još kukaš.Šuti bona , nemoj dušu griješiti.Lijepo vam je, volite se. I zašto nikad , ni jedno od vas dvoje nikad ne pominje čedo vaše,  Nadu.

Ona pizdunka razvali plkat  ko godina. Ja vala morala pitat. Jes’ mi Dobri rek'o  ne pitaj ni za živu glavu, ali meni niko nije mogo ništa zabraniti. A smatram da nije red nepominjati vlastito dijete ko da ga Bog nije nikad dao.

Plače ona , ne smiruje se. Ja je grlim i tješim.

-Pusti bona ,plač. Smiri se. Pričaj mi , biće ti lakše.

Jok, ne pomaže. Ona ne plače, ona reve.

Ne znam kako je smiriti. A i ja se ne  mogu sabrati.Plače i vrišti, Bože moj.

….

Tu je Frkin rukopis postaje nečitljiv. Do kraja dnevnika. Požutjele stranice. Valjda plakala  dok je pisala. Moraćemo da ga polako restauriramo. Slovo po slove, nema druge.

Sada smo u belaju. Potrajaće.Kako nastaviti dalje.

Odlučili pustiti nešto vezano za Frku iz dugih pisanija, dok ne prebrodimo krizu teksta.

Odlučili se za jahače, oliti bjelavski konzilij.

Oni  jašu Mojsije harmonike baca

Uvod

Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično,  objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca  Grada Čednosti, osim jednoga, i pola druge . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A druga zauvijek.

Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Grad čednosti, Božiji hram.

Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su  četiri dijela koji su i uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali  različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike, vjerovalo se nebitne  po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene; bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije

Prvo se desio Vječni . On se nije desio,on se zatekao i poslije bi samo rekao budi i ono biva.

A to što se bivalo je toliko čudesno da se nije moglo riječima opisati.

Zatim zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile Zemljane. Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu  shvatamo svu ljepotu Božjeg stvaranja i milosti.

Od njih nastaše zvijezde i kreću u njima određene  putanje.  Oko sebe skupljaju malena čeda koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice samo nestanu.

Jedna  od zvijezda  postade naše Sunce. Ono rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu  zapliva plava, krhka safirna djevojčica Zemlja. Utrobu jej neki zli  džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala,đin joj  dio  utrobe  otkide.

Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojan pratioc. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao jer on je majčin sin i zato ona tuga u pogledu njegovom. Zbog toga  iz njega tolika sjeta izbija i ka majci pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčino srce najbliže nebo noću osvjetljava.

Historija nema tog sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto, par sekundi  se nabada.  Ne tako davno par stotina godina prije počeše im  se oči otvarati.

Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto,  iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje   zlo i smrt zagovara.

Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku , izvor života. Zatim je Bog  Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih i  druge modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši –  je Božji hram : Grad čednosti.

U njemu se prvo rodila prelijepa  vila Varoš ; Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i samo se dijelila, bez da je itko dodirnuo. Po godinama skoro bliznakinja joj, rodila se Mahala.

Dugo,vjekovima poslije nenadano i bahato se uselio Haustor. Mjesta više nije bilo pa neki drugi pagani  oteše predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.

U centru velikog kruga – a to je bio Grad, nalazio se najmanji i najstariji od ona četiri.

Taj krug  je označen kao Varoš.Prelijepi spoj takarli prošlosti,trena sadašnjosti i nepoznateali sigurno tandarli budućnosti.Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijseti ,istkani rimskim mostovima i sjenama mrtvih,pohodiće orijent i  velove čežnje.

Plavetnilo  Zemlje,Grada i Modre rijeke uvijek će privlačiti one sa strane.Od zlih se znalo odbraniti,one progonjene je u zagrljaje ljubavi prihvatalo.To je plavetnilo Božiji dar Bosanskoj čednosti  koji se ne prekida.

Varoš širenjem postade Čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se poštovale, od davnina. I uvijek je bilo; ono što Čaršija  kaže to je ispravno.

Druga krug ili oblast  se zvala Mahala. Ona je nastala odmah poslije Varoši. Teško je definisati njen oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala  varoš, potom  Čaršija. Vremenom, razvojem Grada  Varš se podjelila na Čaršiju i Mahalu.

Mnogo kasnije stvoreni su Haustora i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj magični izgled. Mahala je poprimala oblik debele elastične potkovice.

Granica Mahale su na  vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale  su krug  Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema  Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta.

Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je mahala uglavnom  dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.

Ponekad činilo da su Mahala i Ćaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni  tok Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivost.

Ćaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima. Vaistinu Mahala je bila i svjedok i savjetnik Ćaršiji.

Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su  imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je vujek bila Mahala  Čaršija je je ponekad bila Ćaršija,posebice kad su se jedna drugoj obraćale.

Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.

U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala  i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima.

Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove.Ono ratove,ne baš sve.Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.

Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote i jedna korist sjedinit. Dvije ljpote: mahala i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svijedok ,još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.

U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli  mnogo hanova , hamama i bezistana, restorana i kafane i gasulhane. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane i česme ,hiljadu njih.

Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.

Taj krug je nastajao u novije vrijeme, između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugog kada je ozvaničeno njegovor ime.

Za vrijeme druge kataklizme većina njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.

Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: komunisti, olimpijci, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada.

Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku . Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su  biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.

Dijagnoze:

-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.

-Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.

Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja  dvođeni  u  nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke  aktivnosti koje su bile osnov oporavka.

Uvod u nastavke

Kad evo ti Semiza ,gura kolica i kaže mu:

Evo ,jedna sasvim obična papiloma lingva i dobro mi ga pripazi.CK i Branko M. mi dali izričit nalog da ga skrbim.

-Ali ti si na abdoimalnoj,šta imaš sa papilomom.

-Ništa,ali znaš kakve su ove hablečine iz CK,pogotovi njihovi glupaci iz SKOJ-a.Oni ti pojma ni o čemu nemaju,a zemlju vode.Naravno u propast.Sve sami goli papak i vukojebinaš.

Neće ovoj lijepoj zemlji na dobro izaći.Nego ni jedne nikom i ima da ovog   paziš ko malo vode na dlanu.I da znaš da je i Luca već zvala i pita da li je Baška Baša ordiniran.

-Ko je sad Bašak Baša?

-Uzmi uputnicu sve će ti se prosvijetliti.

Skoro bijesno se otrese Semiz i na vrata mrmljajuči:

.Ja ,hajvana, majko moja.Nakotilo ih se ko maćića poslije vijanja po veljači.Ne more ih svijet više tegarit.Ne sluti na dobro.

Smjestiše petu papilomu,odjednom tišina i mir.

Uh,- odahnu dotur -očas će kraj smjene , ne bi valjalo da šesta zakuca na vrata.

Ne prođe  ni minut minuta,  a četiri drota nose  Debu i pravo kod onog dotura koji je odahnuo.

Deba  se u rukama drotova  presamitio i drži za usta,iz njih krv na sve strane, ko da ima menstruaciju,treći dan.

Doktor sliježe ramenima,nikoga u prijemnoj čekaonici nema.Primi glavnog drota,onog sa tri pruge  za ruke,u lift ,pa na peti sprat.

Papiloma lingve.

Konzilij na okupu.Ko bi reko.Začudo svi leže u istoj sobi.

Mojsije pita Debu šta mu je bilo,on nešto frljfa,Mojsije ga ništa ne razumije.

Herco pita Debu šta mu je bilo,ovaj nešto frljfa,Herco ga ne razumije.

Lenji šareti Debi šta mu je bilo,ovaj nešto frljfa ,Lenji klima glavom,ali ga ništa ne razumije.

Dobri ništa ne pita.Deba mu zahvalan do kragne.Bole ga usta i sve u njima gor. Isto ko da je  po kile pečene mlade janjeti, tek skinute sa ražnja pretvorio u jedan zalogaj.Htejdne da se oblizne,ali ga toliko zaboli da se počeo previjati.Morali ga prvo odvesti Semizu,jer se ustanovilo da je fenomen i da je imao dva crvuljka.Za dva tri dana ga vratiše na maksilofacijalnu.

Oma nije došao,htio je ali nikako nije mogao naći zdravstvenu.Dok je izvadio novu konzilij izašao,samo Deba osto još mesec dana.Kad su ga drotovi pendrekali,grizo se za jezik da ne vrišti , pa ga vaskolikog podero.

Dvije stvari tada nisu razjašnjene.Zašto je Dobri zalego na maksilofacijali

i kako je Deba završio sa njima?Mnogo kasnije se to u nečijim dnevnicima pronašlo.

Dnevnici su tuđa intima i njima uovoj priči nema mjesta.

Dosadilo Mojsiju oni stalno u zatvor ,i vazdan  neke belaje tegare, koji im prolaze  kao neke van take fore.

Jednog dana ide ti on Titovom sa Zlatom prema akademiji,ona kasni na posao,on na predvanje.Njemu u glavi Hercine,Lenjivca i Dobrine fore i zatvori.

Komšije kažu za sve bila kriva sevdalinka Joj,Crven Fesić mamo.Znaju to oni dobro;vas cijelu noć nisu mogli spavat od Zlate. Ona svako malo zaleleće:Joj,mamo mamice. A Mojsije samo malo glasnije ukće,ko puh;uh ,uh. Mislili da je zub ili stomak boli,pa je on lijekom nudi.Zato ti slušaoci  uvujek kasnili na posao.

Na uglu Kulovićeve, u žurbi prešli ulicu van pješačkog.Drot ih zaustavio. Traži ličnu i pare za nesaobraćajni prelaz preko ulice. Prekršaj je to. Mojsije ni jedan ni dva i fljas drota u čelenku. Zajeban štos imo. Boli glava.

Drot se složi ko Lenji, kad se gangrenira. Namah , na mjesto obeznanenja. Nema ti u Mojsija zajebancije, kao što je nije bilo ni kod onog biblijskog. Ako je neko njegove visine, niži ili zeru viši, ni jedan ni dva nego fljas u čelenku. Ako je viši ili kršniji nogom u bijele bubrege,pa fljas u čelenku.Rezultati isti, KO u drugoj sekundi. Nema brojanja do osam, samo se hitna pod hitno mora  zvati.

Spengaše Mojsiju dok si reko ašlama. Narod kaže dok si reko britva ili keks,ali mi nećemo. Prvo keks asocira na seks. A drugo Mojsije mrzio britvu više od pjesme jesen dođe,jabuke i kruške zriju. Mirisala mu na krkane i papke.

Odleža on petnaest dana u bajboku. Pokvari  planirani petnaestodnevni odlazak na more sa Zlatom. Ona jadnica svaki dan u centralni mu dolazila i ponude nosila. Te godine nisu na more otišli. Završila se sezona dok je Mojsije svježu havu ponovo počeo disati.

Poslije se Mojsije u poverenju izjadao Dobrom. Grizla ga savjest. Deba po običaju spavo, Lenji dobijao vještačko disanje, Herco se ganjo sa Lelom Jelom Jelenom po šiltetima i jastucima. Jal se šilteto, jal se jastučio, jal dušečio ne mre se prokužiti.

Neuki bi reko sve mu je to  isto.  I pogriješio bi.

Deba bi mu reko nije, konju jedan tovarski.Hajde probaj takariti na šiletetu, pa onda na jastuku il dušeku . Štaš   skontati? Skontat češ da se na šiltetu šilteta, na jastuku jastuči , a na dušeku dušeči. A to nikako nije isto. Jer ako se prvo šiltetaš, pa udariš jastučiti, sve vičeš jesam blesan ko me navali na ovaj belaj, mogo sam dušečit. A ako se prvo jastučiš pa promjeniš na šiltetanje, i na kraju ti zapane dušečenje , lakne ti duši i sve vičeš ; joj rahatluka  mamo,mamice. A onoj tvojoj takarneki sasvim svejedno.Njoj je samo do joj,mamo mamice.

Oma tugovao za Kosarom  .  Preminula prelijepa djevojčica a ni procjetala nije , jadna li joj majka. Nesretnica ,mila grlica naša. Galopirajuće je u petnaes dana pokosila.

Mojsije nije   imo love da plati kaznu na licu mjesta,   niti love za ljetovanje planirano haman godinu dana. Sve spisko u onu drvenu džamiju  ,dva mjeseca kada je bila disko.

Tako ti on duma o tome i priča Dobrom.

Godinama kasnije Deba ga izdo. Sjedi se ,muzika leprša. ostale takarli džidže na broju . Mosije navalio na Dimitrije sine Mitre i Vranjaku. Bilo se u fazonu vranjanskom. Onom fazonu , kada se Dobri opiči i hoće da vrati barem jednu iskricu srebrenog srca , vezenog rozaklijom, ribizlama i ljubičicama , kada su u  jednoj cigloj  noći skršena dva nevina srca.

Tada bi hudi insan  čopio neku pjevaljku iz kafanu,najčešće kod Mehe ili Zize, Nekadu je jamio u Domu milicije,kineskom restoranu, jal Bristolu il Evropi . Nikad sa čaršije. Tamo pjevaljke lovile turiste , ublehe i levate.

Nije morala pjevaljka super dobro da izgleda, dovoljno je bilo da je  van taka.  No taki izgled nije bilo upisnica za mažnjavanje. Morala je  samo dobro da pjeva barem Mito bekrijo, Da zaneš mori mome ubavo, jesnje lišće vać opalo je , Bolujem  ja boluješ ti …. To je bila izuzetna rijetkost koja se dešavala na priliku par puta godišnje.

Da je zlatna bila , Dobri je ne bi  dodirno. Bar nije pred rajom.Uvijek im garantovo da ih neće niko prstom taći, ako one neće.One su manje više htjele ,jer bi  se veče  Frke krasotice ,pretvorilo u veče uspomena, ljubavi, tuge i boli. Pjevaljke to itekako razumiju i osjećaju.

Tada se savim jednostavno i sasvim prirodno budi želja  da te neko nježno  ljubi i miluje. A ni pjevaljke nikad nisu upirale prstom u Dobrog. Bilo je tu zahvalnosti i neke tihe tuge. I vake i nake. Mnogim je mentor za dalje uzlete bio , ali i povratak sebi samoj.

Debu stari pritisno da ide u armiju. Tri godine ga izvlačili drugari. Mojsije ni jednom da zasvira onu voćnu. Kaže gdje si ti vidio da se kruške i jabuke miješaju. Ljut Deba na Mojsiju. Gdje ćeš ba ići u armiju, a drug ti, može se reći, najbolji neće želju ispuniti. Ljut toliko da je samo čeku dobru priliku da mu ga zavuče.

Prilika nikako da se ukaže. Ili se zapjeva , a nekad se  prejede ili se prepije, a  najčešće neka ili više njih  zajauka, pa se nema vremena za belaj. Tako vrijeme prolazilo, on taman skonta fol kako da ga provali a Mojsije hekne ramunjik niz ledinu i nema harmonike , baš kad je Deba htio da zucne.

Prosvijetli mu se; Mojsije prorok pa sve vidi. Uradiće on to nenadano kad se Mojsije zadevera. Jedne večeri probudi se on bunovan ,u nekoj bašti,muzika treperi i on dreknu.

-Jebalo te Mojsije pašče. Ti nisi imo kinte pa tres drota i u bajbok.Svu lovu za Zlatu i morje  .spisko u drvenoj đamiji kad je pretvorismo u disko. Nisi htio da se stidiš pred njom,  što nemaš love.

Svi zanijemili. Samo dvoje od njih pojma o tom imalo. Mojsije nadrko obrvu na Dobrog , ovaj samo sliježe ramenima. Mojsije shvati da ga Deba čuo kad se kajo. To mu namjera bila. Svima znano bilo da se Deba znao uhinjiti i nalik vaojeru pokazati. Samo nije znao da će konjina voliko čekat. Kad ti žensko čuje da se neko za nju žrtvovao , zahvalna je  i spremna na žrtvu  ko slatka krofnica. A ovoliko se žrtvovat ko Mojsije, to je barem za zdjelu medenih krofnica.

Zlata pita; jel tako, on ni jedne , zacrvenio se ko bulka na mjesečini , sageo glavu , samo što je ne pokrije rukama, ko jungferli curetak kad se pomene crveni fesić. Diže se Zlata za ruku ga jami i pravac odaje. Ne prođe predugo , taman onoliko koliko njoj treba, a Zlata cvrkuće: Joj ,mamo mamice.

Poslije maksilofacijalne više ni jednu nije tebalo zvati. Ni pjevačice, ni sestre, ni polusestre, ni dalje  i bliže sestre, čak ni najudaljenije, ni bilo koju žensku. Tada se Lenji malo razvrijednio i sa Debom naplačivao ulaz. Nije to bilo ništa strašno. Morali su , inače bi bankrotirali i od sevdaha ništa. Toliki promet  i nestašica vremena bili   da se lova nije mogla nadolmitiTo se nije smjelo dopustiti.Flaša žestokog po izboru za ženu koja ulazi.I ništa više.

To se malo po malo pročulo da su počele dolaziti i iz drugih gradova i država. Pančevo, Beograd kraj Pančeva,Priština,Knić , i Kragujevac kod Knića , Labin , Pula , Rijeka sva Dalmacija pride Dubrovnik  , Leskovac, Priština, Mitrovica on Šćipetr. Bilo je tu Poljakinja,Čehinja,Njemica, Francuskinja, Italijanki, Norvežanke… Zalutaše i dvije Japanke,Francuskinje se opetovale i navadile ko i Mojce…

A šta je bilo na facijali?

To  je već duga i druga priča.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida.

Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.

Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se miran i razborit.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno.

Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Kraj IV dijela

V Dio

Eto ti dva najprisebnija čudaka konzilija. Polako se zanose. To se Mojsije i Herco  približavaju. Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše.

I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače stolić. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine.Tisuću dijamantića se prosipa po žutini. Namah usahnuše.

Obajatio, kaže.

Čini im se; Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema.U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa piće, a ni oni, uglavnom. A što će šesta čaša , nema Frke.

Nikoga ne pita gdje je.

Otišla, ostavila ga. Tačka. Šta se tu može.

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mater nije nikad  bila ovako uviđavna ko ova mila djeca.I ona koja to nije, a jeste. Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski i muški hek i čelenku; naviko tako:

-Frku odveli u Vranje,večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna.

Pa se ponavlja.

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.

Musa odahnuo, ne puno ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen i zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu pojednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu onaj isti gavran isprednosa ukrade.

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegerai i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđa.

Tada sjede, zapali cigar i čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze.

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane.Ljube Dobrog u lice, o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

Život ide dalje,misli Dobri.

Ko da će njega ili boli život pitati,  šta mu je raditi?

Ne usuđuje se pogledati u sunce.

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža iskočit Debeli i  reći:

Ja bih je natakario da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio; ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao ; šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u  džidži…

Začuje se topot. Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije . Odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbili jedno do drugoga. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u horde zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta lupi, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio i što je uvijek leprtšao dok bijela grlica  igra i dok se njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih boba.

On staje grli i kobilu miluje po glavi.Gledaju ga oči, sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola..

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna iz đardina jurnu. Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita ; hoće li se vratiti.

Nije, samo je odjahao.

Tako se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte, u busiji , su čekala neka nova  vremena.

Vremena stampeda.

Ona se meškolji i polako se uvlači na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati. Ne biti nikako dobro. Ne činiti se nikako fino.

On je stišće , u kosu je ljubi i  nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ona zna da je ovaj put je u pravu.

Kraj III dijela

Nije nikakva proročica, ali natakariš svako pravo kad se nekom mora skršiti srce

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu malu , duboko u njegova jedra. Netom zatim , stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan,  njemu muzika ne treba,  jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli:

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne dite malo.

A i pogano je.

Ona bi pjesmu opet počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja.Ovaj put nije preskočila zadnje stihove:

Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri ti po mene ne dođe.

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog. Tko zna? Izvjesno je da ga pušta u meane i više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san. Budna je. Jezivo je budna

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.

Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan, dva su ti djeteta život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet ,  ona sama , ljubav je?

Čudi se odakle mu ona pogana psovka na ovi mubarek tren !

Frka polu budna   usni, neki zbrkan san. Srce jeknu, pa jeknu joj i jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Toliko je lijep i smiren.  Pravilne crte lica , bez i jedne suvišne tačkice. Ten kao u bebice kojoj lice nikad puder dotakao nije. Usne sočne, pune, ljubavničke. Ispod jakih obrva dige trepavice kriju usnule oči. Ona se prvo zagledala u te oči. Tamne, skoro crne, sa nekim blagim iskricama iz koji se neka sjeta prelijeva , pa miriše na tugu.

Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. A srce joj se buca. Taman ga malo zamladila, a sada se ponovo krši. A ne smije drugačije, nego bježat.

I pobježe.

Jutro je svanulo. Dobri sanja da se na zdjelu natandario gvaran i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu.Ne može da otvori oči sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi on smokvicu kljuca. Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

Shvati,  to njega plač budi. Dobro je, nije Frkino revanje, ali je ne osjeća.  Rukama pipa, siguran je. Nema je.  Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice. Šminka joj se razmazala.

On ne zna žašto žene plaču kad imaju šminku na licu.Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Još natakare šminku, pa se nagrde. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka nije jeftina.

Malo  je začuđen, šta će Zlata na otomanu  pored njega.On je  još bunovan i uporno traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena i jeca. I ona razmazala šminku.

Koji im je belaj. Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati. Ni šmniku ne brišu. Te crne suze ne slute na dobro. Suze se  i nekako mogu pregrmjeti. Ali crne jok. One su mu uvijek bile  sumnjive.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi.  Onaj fazon , desna ruka iza lijevog uha. To bi trebalo da znači da je zbunjen , a čini mu se da nije. Samo mu nije jasno gdje se Frka dala.

Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubičice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak , mirisni kurvoazije, skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvene ribizle i dvadeset pet rozaklija  izvezeni u  srce. Bijele ljubićice, malo uvele , u sred Frkinog srca, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok i jedna kameja što svjetluca. Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež.  Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama tek malo dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe. Kao da ga hrabre. Kako je taj osmijeh dobrote , blagosti pun. Uvijie kameje u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce. Pere ruke pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle, jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno rozaklije stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,  desne ruke desnom rukom. Izravna.

Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca se dodirnu i spoje  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Srca se  smiruju  i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se miran i razborit.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Kraj IV dijela

Frkin usud

Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav  k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić., najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi  ko girica, prgavi ko’ kokotić,   bi tada poludio.

Njegova sreća spasio ga   Mojsije, dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio,  jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao da kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet izgovara kao Deba,

Jedno jutro, sabah in the early morning zorom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno  razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali. Zaista su to bila prelijepa , radosna vremena,  joj , mamo mamice.

Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno  lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva  bjelavska nisu ga mogli mašiti.

Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili  puno boja i svjetlosti, a narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neki bleso nalik slikarima kojima je impresija život.

Došli do Podhrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja. To je ono mjesto gdje se sada četrneska okreće.

Dobri zino ko peš. Gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće  bez riječi i nosi konjima. Njima to kozrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto,  pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje  i po leđima potapše.

Lenji će Debi, koji će nekad, u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

„Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi, to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.“

„Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.

„Mrš Firaune jedan, ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“

Dobri čučno i malo se porazgovara sa jednim brkatim  čovom.  Vidi se da nije sa ovih mahalskih  meridijana. Klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i Lenji vidjeli , da je Dobri u hipu neke penezi brki  proturio.

Četiri mladića sa Bjelave spustiše se ka kućama.

Jedan zaostaje. Po harmonici koju jedva tegari, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad,ili najčešće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.

Oni nesretni vukli su preznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti.I  opet bi, sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom.

Niko  živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi  sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije, sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i  pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego   onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje, đule,snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,k adifica,

bijela janjad male , djevojčice i nježne žene, ibrici  i kahve. A najviše đardini. Da, i ovi, i oni.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi  i  velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe.Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i kiseljak.Kasnije je došla klipača.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešćbili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana . I ona mila Grlica sa svojim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše zarobljene u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo – Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije,  i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola.

Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila ..

Aha,bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika hekati. Oni  još nisu jahali. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja,već Deba i Frka.

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  im išlo od ruke,  u tu su se svojski dogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje jal reckanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdučica  koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

Kraj prvog dijela

Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:

„Ne reče nam, jesi li ti nju natakario?“

Niko ni riječi.Svi oboriše poglede.

Samo se Hana zarumenila i pogled spustila,kao da joj čitaju misli.

Mojsije sumnjičavo mjerka harmoniku.Konta,skroz naskroz je glancerica .Nije vrijedno.

Uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju.

-E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom. -cijedi Mojsije i otpuhuje. Nevoljno sa Zlate ruku skida.

Prihvata se harmonike , onako, nježno  kao sa ženom.Ispred sebe je stavlja.Otkopčava je polako kao da ženu svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra kao po bjelini  lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi, desnoj nabrekloj dojki kao da se nešto imputira.

Akord prvi se javlja, pa  zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.

Prvo Frka,zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave  i  poletne glasove:

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana mogajoj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka buduća tanga.

Hana naslonjena na Dobrog počinje da uči.

Frka tužno gleda u njih, njeni su snovi ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti.

Vrijeme buduće…

Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :

 -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No glasnija je guši i pobija.

 Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem..

 Darujem…

 Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.

 Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

 Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.

 Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

 Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 Grlica mi na lijevo rame doleprša.

 Čitamo.

 Dobri moj,

 Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

 Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.

 Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

 Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.

 Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 Te tvoje crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.

 Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.

 U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…

 Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.

 Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.

 Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.

 ”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

 Dogodilo se , to što se dogodilo.

 Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

 Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

 Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.

 I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka te noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.

 Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo ida će me sve više boljeti.

 Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

 Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

 Htjela sam da se sjećaš one Frke, one malene tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

 Mili moj

 uvijek sam te voljela

 Ti

 oprosti mi.

 Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

 Zauvijek tvoja mala Frka

 P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

 Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.

 Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.

 Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.

 Noć je bila trptaj sna i ljubavi.

 Dijete je samo to od života htjelo.

 Ljubav i ništa više.

 Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

 Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.

 Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa nebamojoj malenoj Grlici šalje.

Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.

 Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

 Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.

 Spremna je.

 Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje.Mnogo.

 Odleti i dio moje duše sa njom.

 Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .

 Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.

 I nek to druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.

Muzika utihnu.

 Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.

 Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.

 Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.

 A u međuvremenu? Tajac. Tišina.

 Tišina i tajac.

 Samo pitanja.

 Kako, šta i zašto?

 Odgovori ?

 To će poslije doći, kontam.

 Ili neće. Bolje da sniju.

 (Frku, moju Malenu ljepotu i frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…

 A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.

Lijep dan bio.

Davno prije jednu sam  pjesmu  sročio. Njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.

Malo je nevesla, šta se tu može. Znam Frku, sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala. Takva je bila djevojčica mila .Boli je , a ona se smije. Janje malo iz mog sna  na tren odlutalo.

Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče:

Vrišteća kraljica boli

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu.

Lirik, pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka nikad luđakinja

Donekle – valjda..

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da.

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene.

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira.

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Grlica let sanjaju

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

A se zaspila.

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja bijelih dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

Kraj IV  Epizode

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/

To djevojče nije nikako   k'o one  Omine hevine. Sa himenli Niko tako djetetom moraš biti i  nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat i u jaram ljubavi i strasti uvoditi. Ako fuliš eto još jedne tribadije,  kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule.

Prvo malo bajki pričat treba. Tomu Palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati. Bajkama led probiti, djevojčice su to, pa onda lagano po kosi pogladiti. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa  onda  neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.

Nešto ; k'o vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid što glavu nisi odmah okrenuo.

Ako ona ćuti i crveni se, nije dobro, nije se led počeo topiti.

Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje. Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.

Ti je tada pitaš , da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže, lažljivica mila, k'o himenli kujica ,  što u oči gleda i vrti repom. Ti se njoj čudiš i pitaš je, ne direktno već više sebe :

-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrapci u žbunju o tome cvrkuće.Što vrabac vidi to vrabac imitira.

Već je spremna za viši nivo.

Ako kaže da jeste i crveni se i okreće glavu u stranu, znaš da je spremna za dalje, jer vidjela je šta poslije poljubaca ptice rade. Leti perje na sve strane.

Vidi, nema druge, mora on, otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora pod hitno  naći.

Znao sam jednu japanku, zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. ( U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali  isto mu se  po Bosanski kanta.) .

Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno, da je to sasvim normalno i prirodno i da se to ptice vole. Kada se neko voli , ništa nije ni sramota ni grijeh.

Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati;ni jedna ne bi.

Zatim je počneš upisivati k'o vilu: lijepe, bistre i te i te boje pametne oči, take i take rumene obraze i rupice ,što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, sočna usta, joj uzbibane medene medne usne , ruste kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš.

Ako se zajapurila,znači skontala je čupri o medu i rupicama.

Ako se nije bunila,a vidiš da nije,ti polako bez žurbe,dalje.

Ne smiješ se još grudi ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom ni okom dotaknuti. Rađe to otkini ili iskopaj.Tako Isus Nazarećanin reko. Da ne bi bilo spoticanja.

Mislima , ako se šta ima, može se okom dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i gledaj kao da ima.

Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.

Ona očekuje dalju upisvilnu sliku, ali ti čutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol  sa nelagodom je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.

Dobri kao slučajno šalje sneni  pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči pa svjetluca ko zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled kači se za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno primiče koju dekiku bliže.

To drugo dijete, ljubičica mala, se smješka ; koža joj nasrhnula i znatiželjna je.

Čini se Dobri je uzbuđen, a nekad je i u dramskoj glumio.Ustaje, afektira zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to ne primejćuje, grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se približio Hani i na divan pored nje sjede i nastavlja.,

Ti joj se primičeš, groznočavo je gledaš u oči. Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.

Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao hoćeš da se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona  ne želi odmicanje, već ti usne, i sebe nudi. Ti  prislanjaš usne polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš,s nažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.

Vi ne biste, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i u stranu.

Hana zatvorila oči slušajući, želi i čeka i osjeća poljubac iz priče, i   uzvraća ga  i sluša zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament  neki.

Ti je zagrliš oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je stiščeš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.

Dok dolazite do daha ti ispreplećeš prste svoje lijeve ruke sa  prstima njene desne ruke ,i  ljubiš ih i tiho prošapćeš: milo moje,zastaneš, udahneš duboko,  pa dodaš :

-Takotako si mi lijepa i blaga.

Obgrliš je desnom  rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.

Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste samo vrlo bliski, jedna statua i dvije ruke, lijeva u desnoj,desna u lijevoj. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to. Da, poljupci i zagrljaj ljubavi su to.

Sad ljubav čini da dodiri su sve su češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i tijelu bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezlijom, safir  i srebrenom svilom. To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti  koja diše i buja.

Kažeš joj da više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica. Vjerujte mi čulnijih i mirisnijih zanosa nema.

Riječi su ubojice mladosti, ubojce nevinosti.

Djevojčica, dijete što u život tek  treba da kroči , sluša otvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde ruke , od ramena oko vrata do kose,  uvijajući se i  mrseći je. Lepršaju blijede ruke nalik anđeoskim, povlača kosu na lice i sklanjaju je, čas otkrivajuči  rumen usta, čas zagušujići vatre plam očiju

Ruke lagano klize do grudi, mazno,treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete lukavica je to. Dovoljno i  previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno.Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu iz procjepa što vire i sežu od đardina slasti. Do riječi ovih,dragana svoga, nije ni znala  koju ljepotu , bjelinu, vatru i mramornost ima.

Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu, dolijeću odnekud velovi bijeli, plavi , ružičasti i jedan srebrenkasti , što se uvijaju, plešu i grče  na makadamima budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane.Neka čarobna muzika, njoj nepoznata, kao opsjena  se uvlači u čula i opija.

Svi se otvori zabunili i pobunili, pomknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još po nečeg prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumena usne i medna  usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruste kose.

Ne možeš ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje osvojiti.

Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se šuma, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i  gajevi, med i rumen, kadifice i svilice. Sve hoće da se uznese, da izleti.do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i  još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova , da  se u njih , u tijelo  nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri i izgubi.

Jer njen dragi sada je  i pjesnik, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.

Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao  poslije jutarnje rose.Sve je uzdrhtalo,  ustreptjelo,  pomahnitalo.

Tijelo grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:

” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice.“

Pjesnik joj tada dodiruje  bez dodira, skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile,  ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne; hoće da se raspuknu.On skida poglede sa te ljepote jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. Navodeći djevojčicu da se zaljubi i on sam postaje žrtva nevinosti.

Jedva osjetilno milujući i ljubeći  grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju  potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:

Nećemo sada mila, vrijeme ti nije. Sklupčava  se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i šapuće:

-Volim te mila moja, proljeće moga života.

Ona samo raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć da skida.U njoj se žena rađa.

I zbog toga, dijete  već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog  dana i onda sneno i zaljubljeno progovara:

-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“

Tu je Dobri zastao u Hanine safir oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, sva je raskopčana, ustrepatal i uzvarela.

To je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme je prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog  doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je sve prirodno.

Kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče.

U sebi osjeća vatru, ne vatru nego vulkan,što hoće da se nebu vine.

Tu je Dobri prekinuo, cigar zapalio, konjaka  neuobičajeno jak gutljaj coknuo, kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio.

Kod Zlate, Lele i Frke suze i hanterije lahore dugo već, snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je nešto neutješnija. Nije da anterije nema ,ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisnu. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više neće obući na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja priču.

Bujice suza, podsjetile ih na djetinje dana i žao im  sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju,  što hoće da se da i ženu da  rodi. U tren im bliska postala. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.

Lenji zino, otežao, par ženskih suza na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze kanula. Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ova Mala guza,  glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.

Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga.

Deba prvi put te večeri pametnu progovori:

„Ne reče nam, jesi li ti nju natakario?“

Tu žensku, djevojačku kućnu anteriju ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe. To će biti vrlo brzo, već u tekstu koji slijedi.

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata ,harmonika,i Frka,a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko zaštititi.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Njemu će to biti normalno.

Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafatati.

Lenji toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu, sada ,  Mala Guza vještačko daje i remeti  ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , iz bašte  u odaju, jal’ iz odaje u baštu.Lejla sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih drugi ne postoje,samo im jahanje na umu.

Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti.

Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije.Proljeće kao da se gubilo,djevičanske ljubičice su nestajale. Mali Princ je odlutao, nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri iščekuju i nestaju.

Tu je i Hana rođaka, koju Zlatina majka ostavi , da nadzire kuću , da se kakv nered ne bi zbio. Upečene  i kisela ko turšija u ustima djeteta. Uspravna ka kameni stećak ispred muzeja,  sa strane gleducka  o mršti se.

Deba nju ne zna ,ali mu se čini da kolonjsku žubori.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda,zakopčana do grla,rukavi  do maloga prsta.Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao.  Misli tako joj i treba,jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba,uznemirio se,Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju,razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima.Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini, prozbori nešto. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, a dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti da bi se godpodski mezuckalo. Nije  to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a moro.

Zamolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj pizdunčicu ostavila da je nadgledava.Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, šalove, plesove, vrisku i ciku .

Ne boji se ona ničega ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može.Sve mu o Hani-Ani ispričala.Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila..

Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje. Dogovor je dogovor. A dobar dogovor plahom takaru vodi. Zasjela mu među koljena,anterija se ko bijela đula rascvetala.Bjelina se na sve strane razbacala. On joj nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku; njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neke stranjske hablečine, ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom stop signališe. Ostalim oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem,šro svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u srce dragana ulijeva.

Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, dankanova za nju dim i magla bila.

Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Musa se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita je je tih godina  bila. Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri.J oj brežuljka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko pa ni on osjetio nije.Samo se za srce hvatao i dah tražio.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku.Blista ljepotica mila. Sjaji Princeza milošču  i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječava njenu put orijentalke.Ona je sada jemenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengije iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca kojeg ona nikad neće imati. Ona to još ne zna, tek negi nagovještaj, neki hudi osjećaj joj rovari dušu.

Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile,u rukama velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile.To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij. Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu svjetlost ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo,život da slavimo. I đardinima da se čitav život skrivamo.

Pijano pijanisimo.

I u smrti ve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene ćale ćera u armiju”

”I nisi” – razgovorio se Lenji,jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću ti se to  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna. Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati, možda bih i kakav degenek fasov'o. On to bolje umije.  A tu pjesmu idi Beštiji neka ti ona poskočice kraducka i falša.’

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom, iako se tek iz spavaće vratio. Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja, iako ga srce strefilo.

Što ti je Bosanac i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.

Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio tako kavonozima još uvijek trpa hranu u se. Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.

Što ti je stomak?Kad je prazan insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad nije.

Vidi, nema druge, mora on, otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku, zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. ( U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali  isto mu se kanta.) .

Kasnije mnogo kasnije,za olimpijadu ih pošlo ko budalu novine.Ali o tom potom.

Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama.Imaju dvije tri verzije,ali ova je prava. A možda vam ispričamo sve. Nikad nam  se ne zna.

Frka se skršila,udala i odmakla od konzilija. Ne može se ništa vratiti na starom. Kad jednom ibrik rikne, pa sve da je i zlatan, nikad više ne mere biti ko novi. I vječito curi ,a i se ne može popraviti. Tako i Frkino srce. A i tijelo.

Srce jauče , cvili . Lijeka nema .Boli je tako da bi se namah ubila. A opet život na momente bude podnošljiv.

Nastavila ona dalje. Ne kaže nastavila živjeti. Već samo sam nastavila dalje i tijelo neljubljeno tegarim. Moje tijelo je obljivljivano, ali ga nije ljubavlju zalijevao onaj koji mi damar ušo . Ušo i sakrio se u neki kutak,ne mofu ga istjerati.

Kosa je je odlepršala,nježno,nečujno i lako.Takva je i ona bila. Prelijepo kristalno tkanje vazdušaste ljepote. Prekrasni tih  anđeo velikog srca.

Frka i Kosa kao da su bile tabu tema za konzilij.Kao da nisu ni postojale.Niko ni riječi da progovi o njima. Jedino bi Lenji nekad progovio.

-A.A-a.

To ih je boljelo. Jer bi tada slike grunule među njih i oni bi bili osupnuti težinom prisutnost.Kažu tuč je težak.Nije. Lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ ukrade golubu ispred nosa.A tako su se i one nama ukrale. I još lakše od toga.

Kad padne to A-A-a, to je ko da se na vas navali   hilljadugodišnja kvrgava maslina,pa nit vas je ubila ,nit možete disati ispod nje.

Kad va upuca to najlenje A-a-a, to vam znak da bježite jer vam se um muti  odstida, čežnje i ljubavi.

Kad vas upuca to najrječitije A-A-a vi se ne možete izmaći od te pogibelji koja um u čvor veže od bola,kajanja i ljubavi.

Ta tri : A-a-A,  nas zarobe i mi gledamo mile likove kako nam se smjieše i mašu.

Frka se smiješi frkičavo, jermenski vatreno, ali toliko nevino i  dječie nestašno. Čovjek poželi da taj pogled privije na rane u srcu, koje nikako ne zacijeljuju i nikad više neće zacijeliti.

Kosa se smjiši anđeoski nevino i blago,kao da je ona ono plavičasto tkanje neba koja nam nosi jutarnja rosa.Čovjek poželi da u njoj umije bolnu dušu koja više nikad preboljeti njihov nestanaka neće.

One su naše družice i poprimile su dosta naših nestašluka.

Kada padne  to nezvano A-A-a, one se samo pristave nsred đardina ,ispred šedervana,čija druga desna česma,malo nahero stoji ,baš ko Frkina desna dojka.

Kosa je u prozirnoj bijeloj anteriji sa svilenim azurnim vezom .Digla je ruke ko breza   krošnju.Onako vitka,visoka,ali puna i obla    podsjeća na nevinost i tugu.U rukama joj dvadeset purpurnih i plavih velova za svako proživljenu godinu njenu.

Nije niko reflektor upalio , a ona bliješti kao primadona Taida, u svome Aleksandrijskom dvoru, popločanom bijelim mramoreom..

Ljubomorne komšije vrište:

-Gasite te reflektore u tim bestidnim đardinima.

Nadvila se Kosa nad Frku , kao svetionik nad krvavom bujicom koja oko njega pleše.Frka u  širokoj talasastoj rubinovoj  anteriji ,otvorenoj na trbuhu da ne smeta da iz njega ispliva čežnja čočeka Jermenke slomljenog srca.

Mojsije je zaprepašten,ruke mu same tittraju zaj neki prelijepi ciganski čoček,koji nikad ni čuo ni svirao nije.

Harmonika satima svora.Kosa satima ka spomenik stoji,blista i velovima leprša.Frka je oluja , Frka je leptir koji oko svjetlosti pleše.Zeleni i žuti velovi njenu rubinovu anteriju pretvaaraju u dugu, kojoj Kosa svoje purpurne i azurne velove baca.U tom plesu boja dva mila lica radost gledaocu nose.

Nijemi svjedoci su tužni.Znaju sve će sve  nestati ako samo pomisle na njih dvije.I oni ne milse ništa,samo bolna srca protišću čakijama da iz grudiju ne izete.Zato su im srca puna ožiljaka,a duše krvave.

I tada, neko samo suzu jednu suzu kane.Svjetla se ugase.Tišina i tajac i ona težina teža od tuža ih pritisne.Tako ih pritisne da  se satima ,nemogu iskobeljati ispod te ljepote i uspomena.

Otkako su njih dvije otišle sve se poremetilo.

Lijeni zanijemio.Samo ona tri a.Izgovara.ne bi ni njih,ali akanjem ljepotice priziva.Više mu ni Mala guza toliko ne pristaje u ruci.Krivica je velika.

Mojsije ne baca harmonike,ali više i ne svira.To je gore nego da ih baca.Kad ih baci ima nade da će se nabaviti nova i da će zasvirati.Ovako ova bijela ,ko nevinost u celofan umotana ,netaknuta stoji.Ne glasa se.Zlata je samo malo zamišljenija,ali veselost ne gubi.Vrijeme je je njen neprijatelj.Nema ona vremena za tugu.

Ome nema,Kosa mu se desila.Odletjela grlica dok je on budalesao.Konta gdje je pogriješio. Tegari dijete krivicu bez krivice.Niko nije kriv.

Herco se stisno uz Lelu Jelu Jelenu,zarovio glavu u njenu čvrstu  bistu i tamo suze skriva.Više se ne plaši da će ga herc strefiti.Kad je mogo pregrmiti nestanak grlica milih,svašta on može predeverat.I predeveraće.Leli Jeleni Fraka nedostaje možda ponajviše.Frkin je bol bolio kao da je njen.To je dobro,okusila je bol.Trebaće joj da utomi okus svoga.

Deba nikog ne pominje.Mi znamo koju to nikoju ne pominje.A boli ga ,sva mu jetra krvava.Dobro je to, skuplja se krv.Trebaće mu mnogu više nego što ga tijelo može sakupiti.

Dobri ,opet,načisto zvizno,niko ne zna ni što,ni zašto ni kako.To se tako reda radi kaže.Samo mu dune.Šuti,cigar za cigarom pali,polako puši i otpuhuje,ali cigar za cigarom.Drinu bez filtera obično dimio.Giganske one jake ni da pogleda, od zadnje noći svilenog sreberenog šala,rozaklija i ribizli.

Ni kurvoazije više lizno nije.Razdvojio tu riječ i otada Azija za njega ne postoji,niti je ikad kročio na to tlo.Azijke njemu jednom jesu.Za olimpijadu su dvije  kročile u njegov dom.

Herc bi ponekad znao lanut,Otkako ga Herc strefio, pušio one sa filterom,sedam in pedeset.Za druge govorio one bez gaća.

Joj,bezobraznika.Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom  izgovoru:
-Cigare bez filtera su cigare bez kurtona ili žena bez…

Ali bi ga Mojsije uvijek prekidao i nije mu davao da završi poetiku.

Tako se Deba vremenom profinio.Skoro.Kopkala ga ona četiri dana ,spavanje u komadu.Ima osjećaj da je nešto sanjao.I ko da mu se iskre neke počnu javljati,ali ništa.Iskrivca ko iskrica,Sad je ima ,pa je opet nema.

Od kako su Kosa i Frka Frkica odlepršale Dobri  je ko mahnit zviždao. Znao uskoro će Lela Jela jelena,pa onda Zlata.Hane se sama odmakla.Uvidjela da od Dobrog nikad inženjera neće biti.

Svi mislili  zvizno.Zamijenili on i Lenji uloge.Sve češće je Dobri Lenji i sve više šuti,a Lenji sve više Dobri i nježnosti ganja i progovara. I on zvizno. Progovorio načisto u dvadeset petoj godini.Za ginisa je to.

Samo što Dobri uvijek nešto zviždi,zviždi i opet zviždi..

Ponekad bi nabavio one Ž'tan Frkinu ,nekad Ten gold cigarilos ili bi samo doveo neku

od pjevaljki iz meanu da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš ili Lelo,Jelo Jeleno iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi.Nekad bi donio kurvoazije i vekju ,ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao.

Oma nas je prvi napustio.Mislimo figurativno,još nije prešao na viši nivo.To što ništa  ne vidi, ko opatica u mrklom mraku, kad traži gumenu zaštitu za noćno   pomagalo,nije ništa najsmrtonosnije.Može se riknuti i bez naočala,ali malo teže.

Kad se ono Kosa na ahiret preselila Omi se srce stislo ko južni pol i sjeverni pride.Suzu nije pustio ,samo mu brkovi škrguću. I nesto.Nije nigdje išao,već se u osamu povuko i tako četeres dana.Istekla korota,vratila se porota i rekla:

-Nije kriv.

Njemu lakše u u mozgu,do duše nije mogao prodrijeti ,zakopala se u ledenim pustarama polova.Ne može je naći.

Oma nas ostavio i prestao da se druži sa nama.Kaže neće posla sa djecom da ima.Prve sjedine ga obile.A garav ko grk bio.Imao očeve pjege, a jermensku dušu.Veliku ko Trebević i Hrasno brdo.Ali sada kod njega zima vlada pa ne razlikuje planinu od Željinog stadiona.