ne idi Malena
ostani
još samo jednu noć
pokloni mi
molim te
trebaš mi
san da dosnijem
o našim noćima
a zvijezdama milovana
naša tijela su gorjela
poljubi me zadnji put
molim te
još samo jednom
za rastanak
i odlazi
i volim te
kao dijete
voli me
bez suza i straha
i odlazi
iako voliš me
neka su sretna radovanja tvoja
nebu poklonjena
a mi šutiš
Luce mila nebesnice
Nekad ti se posreći
a ti malo imaš veze s tim
tek zov prirode
rodi ti se dijete
tić slatki
sreći nikad kraja
jer i grlica je tu
zbog tog tića
te grlice
snovi se nižu
zbog te djece bedara tvojih
utkane u pore života
počinješ da shvataš greške
i sve one grlice male
ona ili one
svjejedno je
što ostavljale su ti slatku
punoću tragova
duboko usječenu u grudi
ordenje okačeno u nutrini bola
da samuje i vrišti
što se desi srcu to ostaje srcu
zauvijek ili barem do groba
što se duši desi to ne ostaje u duši
rastače se po Univerzumu
iza poslijednjeg sna
Kako će te Bona ovo maksumče zaboraviti
kažem ja tebi Malena moja?
Da samo oči imam vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti
Da malo uma imam
vidio bi da neizmernu dobrotu i tihu mudrost
poput sjene a nježnost sniva
treba prviti na srce i unijeti u dušu
Ali jok
blentovija mora častan biti
iza novog brijega ići
tamo su ažbahe koje treba tjerati
grlice nove spašavati
pa iza tog brda ima još jedna planina
puno je to dolina boli
Kako ću te zaboraviti Krhka ružo?
Tebe koju je lako voljeti za čitav život
Tebe koja si nestašno lijepa
Tebe koja mojim Gradom čednošću sjajiš
Tebe kojoj cvijeće mirise krade
kao kapljica rose poslije kiše
Tebe koja samo za ljubav živiš
Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš
Kako ću te zaboraviti Bijela damo?
Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge
Tebe koja nevinost djeteta nosiš
Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš
Tebe koja dubinom mora zračiš
Tebe koja u očima zvijezde nosiš
Ne mogu te nikako zaboraviti Princezo
Zato dođi da ti snove sanjane poklonim
Zato dođi da ti pjesme ljubavne pjevam
Zato dođi uhvati me za ruku
Zato dođi zagrli me čvrsto jako
Zato dođi meni i ne boj se više Malena
Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina
I jednom kada usnijem
nemoj da bi mi plakala
razmaženo derište moje
ljubavi jedina moja
Jednog snenog poslijepodneva
doleprša anđeo .
Tepah joj:
Mila djevojčice.
Ona se ljutila.
Meni je to bilo vrlo zavodljivo.
Mirisalo je na grijeh.
I neposluh.
U vatri svoje nevinosti
bila je prelijepa.
A ja voilim ljepotu.
Ne znam da li to ima veze
s tim što volim ženu
nebesku milosnicu.
Kada se prestala ljutiti
znao sam da se zaljubila
više je nisam zvao Mila jevojčice.
Postala je Dama,
šta god mu to značilo.
Nije da mi se nimalo nije sviđalo
to njeno novo ime
Samo, bilo je falično
Nedovoljno da opiše njeno ozračje
samo njoj svojstveno
blještavo od nekih novih
tek otkrivenih velova.
Mistična , raskošna, cvijetna
a razigrana ,tajanstvena, puna nježnosti
uz to dobrota i ljubav
Nadasve čedna
U potrazi za snovima…
Uvijek je odisala jednom uzvišenom bjelinom
nalik na svjetlost anđela.
Prozvah je Bijela dama.
I takva , nedodirljiva
u čednosti i milini svojoj
ostaće Mila Djevojčica
u mome srcu
za čitav život.
potraži me
nikad ne bježim
biću tu
u galeriji
što
uvijek slikama
sniva
tvoj djetinji lik
svilene prstiće
a gradeći je
stakla lome
iza kojih
snove moje
nevinije od kristala
tražiš
a bježiš
kada svi do jednog
kroz krv ručica tvojih
u kojima moje srce
drhtulji
nevinosti tvojoj vode
Ljetno je doba djetešce
čak i kada lišće žuti
što poput sjenke hodiš
ovim svijetom ostavljenih
tražeći jednu ruku za mir
jedno rame za svoj bol
jedno oči ljubavlju sjajne
dok kopniš jantaru nalik
u krletki od žada
Tišina i sni
kristali čisti
taj ocean dubok
kao kapljica tuge tvoje
Juče sam bio u parku sjećanja
tamo sam smjestio prlijepo drveće
na stablima nerazumno sam objesio
ramove za slike mojih ljubavi
jer blizu je
veoma blizu
podzemlje moga maloga mozga
koji rovari po velikom
tražeći
razmeđa trikolorija mojih
u moru neugaslog plamena
misterija je to prava
u meni jesen
kao čarobna sjena
obitava
slike sam izgubio
originale u srce zaključao
Ne staj zoro
svani sunce
iz sjene izađi
obljubljenu ostavljenu
obasjaj me mladu
na ludi kam sam stala
njemu sam se poklanjala
obećala pokajala
još ga volim
on mi laže
da me voli
ali drugu ljubi
a još uvijek milovanja
kao prvog dana sanjam
danas dan lambadom osunčan
ja malo veseo
zelenilom u srcu opsjednut
malo tužan
pokušavam da dodirnem
zelenu travu doma mladosti moje
bojim opeći ću se
neka Ina
koja se drugačije zove
sa zlatom u kosi
i usnama nalik trešnji
ima svega u izobilju
a želim da joj đardin cvjeta
miriše na dom srca mog
krhkog neprebolnog
Nikad ne beri krhku ružu
što bjelinom nevinosti
jasminu mirise krade
usne pruži ka latima njenim
nježno kao ka obrazu bebice
koja tanane snove sanja
ruke lagano svijaj
oko rosne čednosti
koju tebi usud nosi
ne dozvoli da vjetar zapuše
nevinost opraši
zakrili je ljubavlju svojom
nikad ne beri krhki cvijet
budi nježniji od peludnog zrnca
a ti reče uberi me