mislim
sutra cu biti drugacija
nego juče
danas sam sretniji
jedan dan se bliži kraju
ali vreme je tu
bice i dana i noci
za tebe i mene
a onda neće biti nas
ostavićemo naša svitanja i sutone
nekim drugim ljubavnicama
zaljubljenim u nebo i cvijeće
Nedostaješ.
Prošlo je neko vrijeme.
Proćiće još neko vrijeme.
I odjednom ja više neću imati vremena.
Mi nećemo imati vremena.
Ne znam kada je to vrijeme?
Ali znam tada reći ćeš :
Eh da sam Bogdo slušala djetinje srce.
Akšam pada
I ovaj dan odlazi
Smiraju
Kao i sve drugo
Kao i ja
Zagledan u nebo
Obavijen iskonom
Gubim se u neproziru
Postajem stećak
Kameni svjedok
Mnogim ljubavima
Lipanj je
umilni cvat lipa osvaja
oplemenjuje prostor galerije
blagorodni mirisi potiču bestjelesnost
noseći jedno postojanje svome jedinom vrelu
ljubav je
usnila u mome srcu
tu je bezbrižna i zaštićena
a opet ta crvena krvava gruda
u ushitu svome ponekad je vjerolomna
vrijeme je
napravilo zastor
koji mirisima lipa diše
uprkos ljepoti rrosom se vlaže oči
ljepota se umorila na počinak mora poći
kraj je
poslušao sudbu
cvat lipe na kraju sna
poklon za zaljubljene i istinu
dvoje se nađe a se poslije ne nađe
Lipanj je
polako i sneno
posijao mirise lipa
u prtinama ugasle ljubavi
Bože mili koliko smo se voljeli
Vreme brzo prolazi
Nekoj tamo daleko
Gdje ono postoji
Možda ta neka
Prolazi kroz vrijeme
Meni koji se gubi
U ovo jedino danas
Čekajući nju
Bremenitu od snova
I ljubavi
Samo za mene
Zaljubljenog
Sanji Š.J.
Dani ko dani
svaki je lijep
raspjevan i slijep
jedan je ljepši
i još umilniji
zovu ga rođeni dan
jednoj našoj djevojčici
Lanetu milom
je danas u pohode
u zagrljaj došao taj dan
nemam rijeći osim
mnogo sreće mila
a šta će ti više
sreća je sve
pogled u zaljubljenie oči
miris ljubavi
snovi do neba
dani od cvijeća i meda
starost tirkiznog sjaja
na dohvat ruke
dani bez bola i tuge
i ovaj dan
i Sretna ti godina nova
Mazo
Telefon zvoni.
Vijest je tu, bolje da nije.
Nikako nije dobra.
Napolju Sunce razvalilo osmjeh ,
koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja
Ese Mrakovića,
kada ulicama našeg grada brodi i misli
lijep je ovaj grad.
Da li je pritom mislio na grlice
koje mu ispred očiju migolje ,
ili sjaj Grada čednosti ,
nismo ga nikad pitali.
Nije bilo potrebe.
U Sarajevu se ništa ne dešava,
a da to tako nije zapisano.
A zapisano je,
da ovo jutro Eso ne ugleda,
niti vidi koliko ono nalikuje na njega.
Rekoše nam
Ljudina se osjećala umorno
odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.
Nikako nismo pametni
kako da odimo
njegovoj Aiši
kažemo joj tek tako
Eso otišo i nema se namjeru vrnuti.
Ne ne bi dobro prošli,
zasigurmo.
Ne bi ni Eso,
samo da ga može dokučiti.
Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime,
ali bi ga zasigurno odalamila
tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.
Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime,
ali zasigirno bi ga zveknula
tako da vidi sve Zvijezde nebeske,
onako kako njoj u glavi bol iskri.
Mlatnula bi ga tako , bilo čime,
zasigurno bi ga heknula, iz sve snage
da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja
i da joj srce krši.
A opet, i ne bi.
To iz nje izvire ljutnja
za ovu nepodnošljivu izdaju.
Da može da ga dokuči,
samo bi ga zagrlila ,
čvrsto jako
cjelov koji mu dala.
Nije znala da će joj se iskrasti,
tako naglo, bez pozdrava.
A bio je uvijek pažljiv i obziran.
I kao muž i otac. I kao čovjek.
Ljudina.
Kad samo pomisli,
šest decenija proletiše kao leptira let.
Joj , Bože mili , misli Aiša…
Bilo nam je lijepo,
da vam ne mogu opisati kako.
Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju,
a srca im ustreptala ko proljeće što se budi,
obliveno raskošima uzbibane mladosti.
E takav nam je vas život bio.
I još ljepši.
Joj, kako nam je bilo.
Plakala bih da mogu.
Sve mi je suze Eso pokro.
Ne teku one da se vide.
Potoci se u meni slijevaju.
Kristalno jezero u srcu prave.
Jezero radosti ,
u kome je maleno ostrvce tuge.
Samo za mene i Esu.
Njega ne dam nikome.
Ni da se zaviri u njega.
Eso je bio moja prva ljubav
i jedina.
Kada me onomad sprva pogledao,
onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre ,
i onim drugim zavodljivim punog ljubavi ,
u koje sam se utapala,
znala sam da će biti moj.
Bio je moj Eso ljubavnik,
čuven po tom zvanju,
dođe sa gitarom u ruci,
i nježnošću u glasu
ispod čardaka da mi pjeva.
A ja Ajka se topim i kažem majci
samo će on i niko više
da mi na grudi leže
često budi i još češće ljubi.
Dođoše nam i dvije kćerke
Joj bože,
koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu.
Koliko nježnosti u dodiru.
Koliko brižnosti u srcu ,
dok ih je gurao da se vinu ka nebu.
Bila bih ljubomorna ,
da ih nisam voljela kao on.
A sada.
A ja?
Šta sa mnom!
Mili moj Eso.
Misliću na usne tvoje.
Onoliki , velikački
čovjek sa planine,
a blago nježnosti,
sa usana svojih si na moje spuštao
i brao me.
A meni nije žao.
Ja hoću još. I dobijam.
I utisno si ih moj Eso za čitav život.
Željeću ruke tvoje.
Joj , kako si me stisnuti i milovati znao ,
sva sam se u njima gubila i nestajala.
Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.
Sanjaću tijelo tvoje.
Joj, kako se oko mene svijalo ,
i kako me bralo .
Joj , majko moja,
znala sam i vrištati i majku dozivati.
Kad pomislim na tebe
mili moj Eso,
tijelo moje još uvijek hoće da bukne i gori.
Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom
neću im zamjeriti
ljubav ih na to tjera.
Ne mogu Esu ostaviti samog.
Sledio bi se.
Sasvim sam gore sa zvijezdama.
A znam
zasigurno znam
on je tamo gdje su moje srce i naše uspomene,
na uzvisini,
u đardinu ,
među ljubičicama,
da ga gledam
sa gitarom u ruci,
osmijehom na licu,
ispod starog trešnjinog stabla,
koje još uvijek cvjeta i rađa.
Ne mogu ja to pustiti.
Svakog jutra i večeri moći ću mu šaputati
Moj Eso ,
joj , toliko te volim mili ,
da me još uvijek boli.
Znam, isprva biće mi malo hladno,
i mnogo prazno.
Dok se ne naviknem.
Imam toliko doživljenih slika
i snova da me mogu obasjavati i grijati
još čitav jedan život.
Šta mi više treba!
A Eso moj će mi ponovo ,
svaki bogovetni dan ,
pjevati o svemu tome
Zar ne , Mili,
ljubavi moja.
****
Dopisano :
Danas je šest godina od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.
Aiša bijaše, ali više ni neutješna.
Skoro tri godine je čekala da joj kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje će ponovo biti zajedno .
Skoro tri godine je bila tiho sa blagim osmjehom koji joj je vječno titrao na licu.
Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjena tuge bi joj preletjela nježnim licem.
Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.
Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.
Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.
Povukla se u svoju tišinu i uspomene. Skoro da i nije pričala.
Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu, da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im je darovala.
A bijaše jaka žena . Stamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.
Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.
Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.
A ona čestita, tiha bosanska žena i majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.
Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu,samovati , gore u obiteljskoj kući nadomak Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk Esine gitare i milozvučnog poja.
Jedne zime kćeri i zet je prevariše i zadržaše kod sebe u gradu.
Ali Aišino srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.
Skršilo se.Odjednom . Kao grančica.
Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.
Ukopaše je odmah do Ese.
Proljetni dan bijaše sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.
Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.
Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha,to je njemu njegova vjerna ašik ljuba , Ajka njegiova u pohode krenula.
Znamo,zasigurno znamo , da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju se pogledima,držeći se za ruke.
Znate ono njihovo mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj
I nisu zabrinuti . Prelijepi život odi dalje.
Te godine će sa visina gladati rađanje dvoje praunučadi , koju godinu poslije još dvoje , i paziti na vaskoliko pamotomstvo, kao što su i uvijek činili.
Nek je rahmet vašim dobrim dušama i nek vam dragi Allah podari dženet, mili naši , Aiša i Eso.
4.decembra 2011.u 21 sat sve je stalo
Zvijezde su pojačale sjaj
Zviježđe se razmaklo
Bilo je veoma svijetlo
jer
kristalnim suzama Mjesec je slavio
Vesna Višnjevac je usnila.
Još jedan Anđeo se uspeo na nebo.
**
Vesna Višnjevac -28.02.1978. – 4.12.2011.
*
*
Ona spava/ Nevinost
Proljeće u oblacima
Ruže i još ruža
Dodir usana i pobjeglo proljeće
Rijeka rastanka
**
Ćao Malena
Princezo ,
vrijeme prolazi , a …
Ne čitamo tvoje nove pjesme dvanaest godina.
Mnogo je to neispisanih riječi
kojima si mogla ljubav sniti,
našim srcima radosti liti
i bar jedno dijete roditi.
Ne čujemo tvoj glas 4383 dana.
Mnogo je to dana bez osmjeha i radovanja,
bez nježnih ruku dobrote i milovanja.
Ne gledamo ,predugo ,tvoje oči boje radosti.
Dugo je to zaustavljenog vremena
bez tvojih snenih usana boje ljubavi.
Mnogo je to nedostajanja.
Još više boli.
Niko da prošapće – nedostaješ nam.
Nijemimo.
Sleđeni smo.
Lako je meni.
Ja svoju bol u pjesme,snove ,slike pretočim.
Naslikam oblak i vidim Te.
Naslikam zviježđe
i znam da gore si
Zamislim Modru rijeku,
a Ti ploviš njom,
bijelim čamcem nevinosti.
Nije nimalo lakše , ali eto živi se.
Najteže je tvojoj sestri.
Boliš je mila,
a bol ona ne smije bolovati.
Mora biti hrabra majci ti,
jedino radovanje na ovom dunjaluku biti.
Teško je to breme.
Mora biti jaka , kažem,
a vidim , srce si joj sledila.
Hrabra je i šuti i radovanjem zrači ,
ali da je niko ne vidi ,svaki dan otplače.
Ubija se radom i čednošću.
Bojim se ,život će proći pored nje,
a ne zna , da ti je najveća želja ,
da joj daškom anđela pomiluješ kćer.
Biće Tebi , Vesni nalik.
Bojim joj se reći:
Nema u tebi grijeha Mila.
Neće razumjeti. Dijete je još.
A majka Ti šuti.
I radi što nikada radila nije.
Izađe na livadu , motiku u ruku
i bubaj i krhaj po zemlji,
k'o ona joj kriva što te uzela.
Kopa ,Mila, toliko krvnički rinta,
da je leđa , kičmu slomila .
Eno je kri'va, jedva hoda.
Narod misli boli je noga.
A nije Princezo, boliš je ti
nedostajanje tvoje.
Niko ne vidi – život je boli
polako slama.
A ponekad,
kada dvije sleđene kamene gromade tuge,
slomljena majka i sleđena sestra Ti,
pobjegnu sobama svojim,
tada ja ,
na drugom kraju grada ,
osjetim te vrišteće boli,
zarovljene u posteljinu,
natopjenu suzama što krvare
i odćute izgrižene usne.
Oprostiće mi tvoja majka,
slomljena tuga ,
mene malo više boli tvoja sestra.
Pred njom je život , a ukopala se.
Pred njom su radovanja ,
a postala je plemeniti stećak.
Sve vidi i opaža, a šuti.
Svoje misli samo razumnim nudi.
Urijetko.
A takvih je sve manje.
Znaš i sama.
Oni nerazumni su i tebe boljeli
i otjerali.
Znaš da prelijepa je tvoja sestra,
jer svaki dan je gledaš,
a ona se boji pogledati u svoju čednu dušu.
krijući da u njoj živiš Ti i vapiš ,
da želiš da ona umjesto tebe živi,
ono što Ti nisi mogla.
Malena, Vera je ista je Ti.
Nevinost – Anđelu nalik.
Moj pogled se osramoćen vrati,
jer ne mogu vas razlikovati,
a ne mogu sjesti pored nje,
kao ni do tebe Tebe ,
zagrliti , kosu pomirisati ,
poljubiti i pričati:
Prelijepa si,
kao djevičanska ljubičica ,
sa livade kraj kristalne Modre rijeke,
na kojoj na terešnjinom stablu,
još uvijek vaša se ljuljačka njiše.
Nježna si, kao kapljice rose
na mirisnoj crvenoj ruži ,
nalik tvojima,
kojima nisi dala dala da procvjetaju ,
iako vrijeme je bilo.
Da znam ,
uvijek si krhki pupoljak bila
i o ljubavi snila.
U svojoj čednosti ,
ljepotu i čaroliju si u svima vidjela.
Često se zateknem kako pomišljam na tugu
i postidim se:
-Bože Milostivi ,
koliko je ljepote ,dobrote,svjetlosti i nevinosti ,
u toj djetinoj duši bilo.
A ja neuk,
u svojoj žurbi
ne stigoh da te upoznam.
Oprostićeš mi Mila,znam to.
Uvijek nekud lutam i sanjam.
Ponekad se zaboravim , zalutam.
Uvijek si mnogo praštala ,
svima, a svoje boli vješto skrivala.
Oprostila si , i sestri Veri i majci Radi ,
što ne mogu da ti oproste
tideset tri godine tvoje nebu poklonjene ,
što ne mogu da te puste,
da odiš tamo gdje pripadaš .
I ponekad me posjetiš u snovima.
Tada shvatim da nedostajanje nema smisla.
Blago i tiho kako si samo ti znala,
pričaš mi o sebi, o ljubavi, snima,bolu…
kao o trenucima koji su se morali desiti.
Možda je sve moglo biti drugačije ,
a ipak nije.
Žao ti majke i sestre.
Kažeš, tebi je dobro gore.
Oprostili ti djetinji nerazum , jer Anđeo si.
Tebe više ništa ne boli.
Tebi se više ništa loše ne može desiti.
Napokon sretna si,
našla željeni mir.
Tamo gdje si sve je svijetlo,
Puno ljubavi i milosti.
Čista ljubav.
Tvoj otac te za ruku drži.
Ti sada devet godina imaš.
Tačno onoliko koliko si imala,
kada je on morao nebu poći,
a ti ga čitav život bolovala.
Dobro Malena , shvatio sam.
Reći ću usamljenim ženama:
Vesna je dobro.
Voli vas.
Nikad prestajala nije da vas miluje svojom dobrotom.
Mama,
ti si bila život moj,
ne plači,živi,
i manje se sveti zemlji.
Pazi mi na Seju,
najnježniju drugu moju.
Sejo voljena ,
moj ležaj čuvaj za moju netjaku
koju treba da mi rodiš.
Mater mi svako jutro čvrsto stegni.
Mnogo me bole boli vaše.
I molim da mi oprost date.
Hvala ti Malena,
Dašku proljeća nalik
što još o nama brineš.
Takva si ti.
I kad nas boliš,
i kad nam tugu nosiš,
ti si naše radovanje.
Vesna ,proljeće naše,
Hvala ti za sve
*
Krhka djevojčica , a vrla poetese Vesna Višnjevac je svoju poslijednju pjesmu napisala 3.Novembra 2911. , noć prije usnuća. Pjesma se zove Sbjetlost.Vrijedi je pročitati.
Svjetlost
Sarajevo 03.12.2011.
Svjetlost
Oči uvijek traže
svjetlost
U tamnoj sobi
traže svjetlost svijeće
U noći na modrom nebu
gledaju u mjesec
Ako slučajno neki oblak
svojom sjenom mjesec zakloni
tada male tačke u oku svoj sjaj
hoće da povežu
sa sjajem neke zvijezde
Gdje god da se nađu
srce i misao čeznu
da im kroz putanje
struji svjetlost.
Srebreničko krvavo more
Bosna zemlja Božije milosti krvari
*
Najveća vrlina kojom je čovjek obdaren je sjećanje na Boga Jedinog.
Ima onih bolnih dana kada tugom zacvili vaseljana i potrese vaskoliki dunjaluk i ljudi skupe ruke u nijemoj molitvi Stvoritelju.
Tada molitve ožive Oceane Ljubavi i Oprosta
i ljepotom nebeskog beskraja
bruji tiha molba,
da se nikad ,nigdje i nikome više
ne dogodi
dan ubijanja Srebrenice,
dan utiranja u krvi jednog naroda,
samo zato što su predani Jedinom Stvoritelju svome.
Danas se Ocean tišine i molitve nadvio nad Srebrenicu.
Umovima ljudi ,
što pognute glave kleče ,
okrenuti prijestolju
Onoga koji sve vidi i zna,
Jedinom i pravednom Sudiji
teku i nariču jecaji majki i sestara srebreničkih
-Pomozi Bože
umorna sam,
molitvu svih ovih godina,
ni jednu propustila nisam.
Suđenom času idem ,
a ne nađoh kosti ,
smiraj ,
sinu svome najmlađem.
Svih ovih godina
ta nada mi bijaše sve.
Grudi moje razidre vrisak
pomozi Majko
pomozi Sejo.
Utrobu moju razdire očaj,
iz tame krik
-Majko jedina,Sejo srebrena
Pomozite.
Oči moje pobiljelješe
od šapata
Sine Isa gdje si?
Gdje da te tražim, dobroto majčina najmlađi od sedam nestalih jabuka sine moj?
Tišina.
Tišina.
I vrisak…
Krv i mrak – užas strahota , aj aj
U jami , Bože milostivi – Užas taj
Sjekira i kama – strahota zverinjih užasa
U jami ,majko mila – užas naših nestajanja.
I opet Tišina.
Mnogo tišine.
Vaseljanom lebdi iskonske tišine zvuk
Oprosti nam Gospode
bol i tugu
znamo živi su
u tvom zagrljaju
dobri i nevini nikad ne umiru
Nama žao što Po nije stigo na naša druženja
posjeli bi kraj šadrvana
u nekom od naših mirisnih đardina
najprije u onom ašikovačkom
što lagano stihove žubori
hladi flaše sa pićem
osvježava zrak sa ićem
Čista poetika
Na sofru iznjeli
daj nam svega Maro bona.ba
valja ova i rujjnog vina
Čista patetika
Napose kutjevačke graševine in kurvoazije u vi obavezno
iako je bio tanak na klopi
zadeverali bi ga bubrežnjacima i brizlama
Čisti halal mezetluci
Popili bi koje piće
u tišini brez srkleta
pa mu izrekli kompilaciju mudrolija
znajući da ne pije vode
Čista poetika
ohani ba .malo
imaš jedan život
ludo ga bacaš
jer ne vrijedi kukati
većme pustiti mrtve mrtvima
moreš samo sanjati da novu grlicu trebaš
ona će dolepršati da voli
da voliiš
i da se volite vi
Čista logika
a jednoga dana kada kreneš na visoke pute
mogao bi svijetu
testament sa osmijehom ostaviti
tih godina sam sve volio
a Bogami su i one voljele mene
Čista realka
Edgar Alan Po je sveznalica
znao da bi mu to bilo rečeno
na našem đardinskom akšamluku
zato nije dolazio
a i vremena nije imao
odakle ti vrijeme frjeru
Čista Bosanska
trošiti ga sa zgubidanima
koji doli đardina
ne vide šume
e vala ga potrefi Alane Po
Čista desetka