U mahali su neki čudni
rečemo biva
humani običaji.
Ha neko umre ,
kažemo:
Mi nemamo vremena za tugu,
mi ljubav slavimo.
Otuda sjeta ,
ne i tuga.
Aha , kako ne!
Vraćaju se snovi u djetinjstvo,
kada je Maksumče imao jednog psa,
običnog ,
malenog rundavog psa
bosanskog torlaka.
Ubiše ga šintori njemu na očevid
Žica oko vrata.
Glava o ivičnjak i Medija nema.
Bio je to veoma mali i meden pas.
Četiri mjeseca star.
Mnogo vremena za ljubav.
Mnogo više za bol.
Čitav jedan život tuge,
zbog malene nestašne
slatke
rundave blentovijice.
L'jube
oprostićeš mi.
Život nikad ne radi čudne stvari.
Mi ,
ljudi ih radimo.
Život
Usud
su prelijepi i
velikodušni.
Žele nam ono najljepše ,
što mi sebi nikad ne možemo poželjeti.
Ali…
imamo nesreću
ljudi smo
bića griješna
mnogo,
hibridno mnogo
grpleešimo.
Pupoljče bijeli
l'jube jedina
oprostićeš mi
i drugi put.
Tuga nikad ne prolazi.
Persistira kao biljeg
boli
sreće
a se voljelo
živjelo
pođeđe bolovalo
Najveće radovanje
i danas pleše mnome
Nisi pored mene,
Ali zar je to bitno.
Znači ,
vrijedio je svaki moj dan ,
poklonjen ljubavi.
Znači,
naučio sam se da volim
onako kako je Nebu
najmilostivije.
Milo moje ….
violina jeca
ili
stari klavir škripi
možda ruka neka
nježna i mala…
ne ,
ne ,
muzika sama je nalik tebi
nijemim odjecima u mome srcu
reći ću
Život je prelijep,
Ti u njemu,
sveprisutna
sveobuhvatna
Ne treba sanjaru ništa više.
Jer ,
na boli je sviko.
A opet negdje kiša i mraz neumitno biju.
I stari , ofucani ker,
koji je nekada
možda
bio poeta i slikar,
je tako sam
bespomoćnan
umire tiho
Ponekad
ni snovi
ni uspomene
ne pomažu