Kada smo razdvojeni
tišinom i suzama,
polovičnost nas pleni
kroz godine, uzama:
Bledi tvoj obraz nag,
poljubac tvoj je hladan;
I to je veran znak
mog svakodnevnog jada.

Rosa jutra na mojim
obrvama već sanja –
upozorenjem boji
sva moja osećanja.
Zaveti ne postoje,
a sav sjaj tvoj je plam:
Svud čujem ime tvoje
i delim sav tvoj sram.

Tvoje ime i pre se
u uvu mome sklupča;
K’o pretnja me protrese –
zašto si tako ljupka?
Tvoj znanci ne slute
šta sve o tebi znam:
Ka tebi dugim putem
dublje koračah sam.

I nošeni vječno, u vječnoj noći,
bez povratka gnani spram obala skritih,
zar u moru ljetâ nećemo se moći
ni dan usidriti?

O jezero! Jedna godina tek ode,
a pred mile vale koje bez nje gledam,
gdje ona sjeđaše, na kamen kraj vode,
ja sam evo sjedam.

I onda si tako bučalo pod stijenom
i razbijalo se o tvrde joj strane,
a njoj vjetar prao tvojih vala pjenom
noge milovane.

Jedno veče- pamtiš?-plovismo u muku,
međ vodom i nebom negdje živa glasa,
jedino se vesla čula kako tuku
u skladu talasa.

Najednom, glas neki, čudan, posve blago
s čarobnih obala podigao jeku,
val se primirio, a iz glasa dragog
čuh riječi gdje teku:

“O vrijeme, ne leti! Vi, trenutci sretni,
ne hitajte tamo!
Pustite da slasti naših dana cvjetnih
mirno uživamo!

Koliko nesretnih na zemlji vas moli:
za njih brzo hajte;
njima odnosite i dane i boli, sretne ne gledajte.

Još koji trenutak zalud molim vruće,
vrijeme ni da čuje.
Noći zborim:”Lakše!” ali već svanuće
tamu rastjeruje.

Ljubimo se dakle! Ne gledajmo ništa!
Nek nas radost primi!
Čovjek nema luke, vrijeme pristaništa,
s njim tečemo i mi.

O zavidno vrijeme, zar će pjani sati,
kad nas ljubav sretnim valovima hrani,
jednakom brzinom od nas otjecati
k'o nesretni dani?

Zar od njih ni traga neće biti više?
Zar zauvijek nesta tih satova sreće?
Vrijeme što ih daje, vrijeme što ih briše,
zar ih vratit neće?

Vječnosti, prošlosti, vi, dubine tamne,
od otetih dana što tamo činite?
Hoćete l’ nam vratit sve zanose plamne
što nam ih grabite?

O jezero! Stijene! Špilje! Šumo slijepa!
Vi štono vas vrijeme obnavlja i štedi,
na tu noć sačuvaj, o prirodo lijepa,
barem spomen blijedi!

Bilo u tišini tvojoj il’ u buri,
jezero, u sjaju okolice tvoje,
u jelama crnim, u hridima surim,
što nad tobom stoje.

Bilo u lahoru koji šumeć brodi,
u šumoru što ga žal žalu predaje,
u srebrnoj zvijezdi što u tvojoj vodi
blijedim sija sjajem.

Vjetar što jauče, trska što šumori,
lagani mirisi u zraku i dahu,
sve što vidim, čujem, dišem, neka zbori:
“oni se volješe”

Danas je Ponedeljaka 15.  Maj  / Svibanj 2023. godine.

Ovako   dani  jedan drugom upjevavaju u razdiok te ljubim:

134 dan   otišlo u termin popušlići.

Od 231 preostalih neki uveliko fumaju ,neki  tek počeli, a neki jako kupuju sfumare.Tako da sve liči na tvorničareve dimnjake.

Čudno,  razmišljamo mi ,   pušenje je vrlo kompleksna ,  i  jako čudna stvar.

Dok popušiš hejbet dana, ono prošo tren, a ljudi nastavljaju   sfumati iz sve snage. Valjda genetika , hoće se reći  , jednostavna  stvar  DNK navike. Nešto ko pavlovljev refeleks.

Danima je cilj povući  sa sobom povući što više klonova , da ga  i oni pofumaju do kraja.To im dođe ko domaća zadaća.Učiti ljude kako obajedne postaju sunčani lajavi popušlići.

A opet ima ljudi koji sebi umislili da su ukompleksirano nešto , recimo Sokrati  , oliti pametni insani . A ono jok , samo  rođeni popušlici.

Glupost im se skrivat iza neukosti i nepameti , čak i “naivni” dani uvijek  prokuže bolesnike i nenadano ih pokupe.

Što bi poete rekli:

-Sfumo ne fumo, svakako ćeš popušiti i ograisati.

U prevodu:

-Tačno u sridu ! Klonirano  pušenje je smrtno štetno po dobar glas i zdravlje.

Kroz gradsku noć od kamena i suše
ulazi polje u moju sobu.
Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama,
sa narukvicama od lišća.
Nosi reku u ruci.
Nebo iz polja takođe ulazi
sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja.
i more seda pored mene,
polažući svoj beli rep na tlo.
iz tišine izbija drvo muzike.
Sa drveta vise sve lepe reči,
koje sjaje, zru, padaju.
Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja…
Ali sve se naselilo krilima.

1.

I po nebu i po Zemlji moje oko lijeta,

da pronađe stvar najljepšu Ovoga svijeta;

ne imade na nebesim nijedne zvijezde,

a na Zemlji, kô što si ti, nijednog cvijeta.

2.

Ovaj vrč je u ljubavi proživio poput mene

i uzdis'o za kosama jedne, njemu mile žene;

a na vratu ovog vrča taj je držak bio ruka,

kom je dragi dragu drž'o, cjelivajuć’ usne njene.

Tražeći se, Poezijo,
u tebi sam se tražio:
razbita zvijezda vode
utopila se u mom biću.
Tražeći te, Poezijo,
u sebi doživjeli brodolom.
Potom sam samo tebe tražio
da bih od sebe pobjegao:
šikara odraza
u kojoj se izgubih!
Ali onda, nakon mnogih vrludanja,
ponovno spazih sebe:
isto lice potopljeno
u istu golotu;
iste vode ogledala
u kojima ne smijem piti;
a na rubu ogledala
isti mrtav od žeđi.

“Rat u Bosni ? Oni mogu pucati samo iz zraćnica.”

Milanoviću Zorane m bijedo od čovjeka i arkomanska šugo i fukaro : pusti više Bosnu na miru.

Kada je krenuo , u Hagu osuđeni združeni ustaško – četnički zločinački poduhvat u podjeli Bosne i pokolja njenog stanovništva nismo imali ni zračnica. Da smo ih imali za godinu dana bi sva pogan bila bačena preko Save i Drine vječno pijanom Franceku i genetskom samoubici Slobi u zagrljaj. Tamo gdje pripadaju , govna sa govnima .

Ali imali smo bijele bubrege na kojima su nam i slonovi zavidjeli . I pameti . Držali smo se Potemkinove strategije igranja sa percepcijom umišljenih glupaka i retarda .

Rovovima i ratištima smo mraširali sa mnogobrojnim sulunarima umjesto osa i zolja. Marširali smo sa kalašnjikovima od iverice. Karabitušama smo imitirali topovske udare. U kombinaciji sa maketama tenkova ( vrlo vjerne kartonske imitacije ) karabituše su djelovale kao tenkovska bojna . Zvonima sa crkvenih tornjeva smo najavljivali ofanzive. Ali , zlu ne trebalo u džepovima smo nosili čuvene bosanske čakije.

Nismo imali ni dovoljno benzina za Molotovljeve koktele. Demokratski svijet , EU i UN uveli sankcije za uvoz / kupovinu oružja , nenaoružanom , nevinom i za klanje i nestajanje predviđenom narodu , a monstrumi nam zapriječili granice sa svih strana.

Bez hrane , bez oružja , bez pomoći jedan nevini narod je bio osuđen na nestajanje.

GA opet , gupi agresorski , monstrumski zločinci su punili gaće od naših podvala , našeg “naoružanja” i nednaravne hrabrosti i bježali sa ratišta kao đavo od ikona obješenih na drveta.

Ali jok , ne moš ti narkomanu i nečovjeku dokazati da svoje podrumaške frustracije i bježanja , od domoljublja u vlastitoj zemlji , neće nikad izliječiti udarajući po Bosni zemlji Božije milosti. I nikad neće shvatiti zašto Bosna eonima opstaje untoč tisuća krstaških ratova , kojim su antiuhristi bludnice sa sedam brežuljaka htjeli da je nestanu.

Nikad nisu shvatali da nas je Bog milostivi , uvijek i bezrezervno pomagao sa desetinama , stotinama tisuća anđela koji su naše neprijatelje bili po rukama i šijama. Jer Bosna je zemlja Božije milosti i, a njeno pučanstvo su Bogumili , vjerni podanici koji se iskreno predaju Bogu Jedinom.

Za urokanu protuhu imamo samo jedan dobronamjeran savjet:

-Rošavi i otužni kompleksašu , okani se ti Bosne i ćoravog posla. Posveti se svome domu i obitelji. Pruži pomoć unesrećenim i potrebitim . Puna ti kuća recedivista , a ti ćorke na Nebo pucaš.

Anđeo nebeski

Bosna je zemlja Božije milosti

Bosna zemlja Božije milosti sanja

Sarajevo Grad čednosti

Grad čednosti

Velovi Grada čednosti

Zlaćano Sarajevo Grad čednosti

Sarajevo Grad čednosti u plamenu

Djeca čednosti