Ona gleda ravno ispre sebe. Kasnije će saznati da je smejrnost uči tome.On drhti kao prut. Misli da ima vremena da se sabere.Šta da joj kaže? Kako da joj priđe? On je ipak samo dijete.Zimsko je doba i skoro će noć. Boji se da je ne prepadne.I dok je on smišljao kako , zašto i na koji način joj prići, ona je već bila tu, preko puta njega.Bočno.Nije gledala ni lijevo ni desno. Da li je primjetila njegov lik oslonjen na drvena zelena vrata trostranog kapidđika koji je vidio i bolje dane? Nije bio siguran.
Jedino pametno što je uspio izustiti je bilo jedno nesuvislo:
-Dobar dan?
Njemu se čini ona se iznenađeno prenu, odakle taj glas , odakle to dijete , ispred te kuće , koju je već par godina mimoilazila i nikada nikoga nije vidjela na vratima. Zašto je pozdravlja ? Ne znaju se . Mahalska ljubaznost? Znatiželja? Neki njoj ne znan poriv? Sve joj to u trenu proleti kroz um . Ona ne dižući pogled i ne razmišljajući nekako uzgredno uzvrati :
-Dobar dan!
I produži dalje , onim istim bestjelesnim korakom , nalik lepršanju.
Znao je, nije ga prepoznala. Nije uopšte nio tužan. Nekako mu je to bilo logično.Nije ga ni pogledala.A nikad glas jedno drugom nisu čuli.Neka , sada zna da je stvarna , nije plod njegove djetinje mašte, sve će biti lakše.Njegovo je da mu upozna i zapamti glas.Njegovo je da je ohrabri da podigne glavu i da ga pogleda. Njegovo je da je ne uplaši , da mu vjeruje, iako je znao da je to nemoguće. Skoro.
Djetinjim srcem je znao da ništa nije nemoguće ako se iskreno , dušom želi. I sada . srce mu je odjednom zatreperilo, oživjelo , ali mu nije vjerovao. Kad god je volio , srce mu je bilo skršeno.Ne oni koji je volio , već oni drugi, nepoznati. I nadasve zli.Nekako kao da je predodređen za to , da voli i da mu ljubavi nestaju , i da poslije gubi kontakt sa sviješću i svijetom. I zato nije htio da voli, da drugi , nevini ne bi bili povređeni. Tako je počeo da gubi kontakt sa ljudima . Prvenstveno muškarcima. Njima viuše nikad nije vjerovao. Potonji život ga je uputio da je bio u pravu. Uglavnom.
Gledao je u leđa anđela koji prolazi i odlazi . Gledao je redovničku odjeću anđela koji se ne osvrće, jer je u tome priječi bjelina časnog vela , koja pokriva i kroti raskošnu plavetnu grivu koju je on već dva puta vidio.
Nešto hladno mu se kroz um zavri.Zaustavi mi dah. To je mili anđeo sebe Bogu zavjetovala. Uh! Ko je on da na bilo koji način dotakne Božije čedo? On neće da misli o tome. Nije spreman. Vjeruje u Boga Jeidnog i zna da mu nije bez prijeke potrebe poslao to svjetlosno biće. Znao je da će vrijeme donijeti odgovore. Samo je trbao biti strpljiv . I poslušam , dobar i čedan.I sve će biti u redu.Uz Božiju pomoć!
Sada su se Frkine suze razriijedile , tekst se mogao razabirati , pa nastavljamo tabiriti njene vinjete .
-Ma nisam ja lepršala uz njegovu ulicu Ja sa htjela da je pretrčin u jednom dahu. Nisam imala hrabrosti da ga pogledam u lice. Nisam smjela da ga pogledam, Ja sam sve manje sa ovoga svijeta. Pripremam se i učim da prihvatim onostano i ljubav prema onom drugom svijetu. Svijetu u kome nema bola i u kome samo Božija milosti i ljubav cvjetaju . Uskoro će svanuti dan kada ću se odvojiti od ovozemaljkog svijeta.
Ja sam dječaka namah prepoznala , čim sam ušla u njegovu ulicu. Uvijek je izgledao tiho i mirno u nekom čuđenju i čekanju . Kao da se pita odakle on tu? Šta se to dešava?
On je bio moj anđeo koji me je spasio grijeha prema sebi i prema Bogu. Dugo sam mislila da je taj dječak koji je niotkud , iz vode , iz vremena izronio , da mi maše rukama i djetinje poljubce šalje ; da me zaustavi da na mostu ne pravim glupost, moj anđeo kojeg mi je Nebo poslalo.
Četiri godine kasnije , kada sam ga drugi put vidjela vrištao je od bola , klečao je na koljenima , suzama natapao zemlju i šljunak koje je rukama razgrtao , bojio lice i gledao u nebo, plakao i nemoćno molio :
-Pomozite mi , pomozi mi Bože mili , toliko me Dijana boli , a ja sam samo dijete…
Tada sam ga prvi put zagrlila i shvatila da moja bol i led nisu ništa posebno. Toliko bola ima na ovom svijetu , da ne znam kako to Nebo može podnijeti a da se ne raspukne. Drhtao je ko prelijepo malo lane koga upravo na stranu polažu i hoće da ga prinesu oltaru zla, samo radi ljepote rošćića njegovih. U očima toga djeteta vidjeh onu bol koju godinama gledam u ogledalu dok se umivam.
Zagrlila sam ga , na grudi privila i njihala.Milovala sam ga po kosi , ljubila u čelo , u onu tanku nit koja ga razdvaja od kose i govorila mu:
-Sve će biti u redu. Ne boj se mili , ja sam tu.. Ne brini se , sve će biti u redu.Uvijek ću biti uz tebe.
Moje riječi ili toplina mojih grudi ga je malo smirila ,pa je podigao pogled , raširio oči od zaprepašćenja. Znala sam da me prepoznao . Jecaj se polako smirivao . I osjetila sam da mi vjeruje.
Uzeo je moju lijevu ruku, onu od srca, svojom desnom od djetinje nevinosti , okrenuo je , poljubio u dlan i lagano prislonio svoju lijepu glavicu na njega.Zatvorio je oči . Činilo se da će usnuti dubok san. Ali se trznuo , naglo ustao i prošaptao:
-Hvala ti mili anđelu .
I počeo da trči . Za njim i njegovim stopama su se gardom prolamala dva djetinja krika , koja su ledila i plašila dunjaluk. Znala sam , da on Dijaninu i njegovu bol i zlu kob , dječijim trkom i umom želi odvesti što dalje od mene.
Tada nisam znala da će mu moije grudi služiti kao utočište , i da će ga u više navrata spasiti od nestanka sa ovog svijeta.
Tada nisam mnogo toga znala , ali naučila sam da život može biti i bolan i zužan i jadan , ali ipak je jeidnstven i prelijep..
Hvala ti Mili i Pravedni Gospode .
Amin!