Moja tišina i sni
Neminovnost
Nebeska čarolija
Zelena tuga
Stari jedrenjak
Išao je pravo
stazom od Oceana
mora jadranskoga
koje tišinom sni
ne gledajući ni lijevo ni desno
i došao joj na vrata
prosjak
kaiš prodaje
ruka umornog starca
za velikih vrućina
sklonjen u prelijepoj sjeni
dubokog hlada dugo zvoni
izađe ljepota mramorna
stegom uplakana
nevjesta nesuđena u udovičkoj bjelini
vezenoj davninom
sa mirisom jasmina u očima
za koricu hljeba zamoljena
dade mu novčić srebreni
prosjaku zatitraše ramena
vranu ga
hljeb je hljeb
novac kvari ljude
pogleda ga u oči
zadrhtaše joj usne
tako je gledao
tako je govorio
onaj sa nježnim rukama
mlađana žena a odavno udova
bez ljubavi disati ne mogaše
a brane mu da joj se javi
ona se vrnu
noseći na dlanu posječenom
krvavu pogaču oblika srca
saplete se
o snove tužne
o poderane djevičanske halje
on je prihvati iako ne smije
izdajničko srce joj trubi
moja si i ti to znaš
nije ga prepoznala
ni nutrine riječi oslušnula
mislila je
starac ludi
još uvijek
ljepotu svoga Anđela sanja