Suton okupan mirisom Behara
Ulica prkosa
Liubavno pismo
Kapija
Neminovnost
Ljepota rubinovog predvečerja . okupanog mirisama ljeta , uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako, u tišini klize, ali ne pitajući um, raduju srce. I snovi samo trepere , kao nestašni leptir i na tren zastanu tamo gdje najviše boli.
Tada i Moja tišina sni.
Danas nam je milosni šarenko zastao u prelijepom ljetnom danu 1994. godinu, kada su našu Grlicu milu , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.
Htjedosmo o tom nebu i tuzi da pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, pa se ukočila i ne može da drži plajvaz.
A i suze nam liju. U mahali se to kaže ko godina. Ako znate šta to znači?
Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku što iz očiju vrije .
Zaklonili ga oblaci. Ili da ne znamo zašto.
A opet, kada se sjetimo Nje, kako visoko uzdignute prelijepe glave,
obrubljene raskošnim mrežičastim šeširom širokog oboda ,
sa tijelom na kojoj bi joj svaka bijela vila pozavidila ,
ponosno hodi našim Sarajevom, Gradom čednosti i uzdahe mami ,
ne pada nam na pamet da žalujemo.
Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći D. bilo i ona je svima poklanjala.
Jednom srećniku posebno. Nećemo reći kojem samo zato što se Dobri zvao.
Njoj posvećujemo ova sjećanja ukradena iz Spomenara naših ljubavi.
Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takva vam je Grlica bila.
Nije zgodno
Tamo niže
u ulici Prkosa
krvavoj do ludila
moja mila Grlica
usnila al’ zaspala ni
uvijek zaboravna ona bi
granata monstruma je napala
glavu joj milu načisto otfikarila
Grlica tijelo ispotiha moli i kumi
priđi mi bar malo bliže molim te
nije zgodno da nas dvije atraktivne
na nebeske putanje hodimo odvojene
Alelujah!