Međutim Dobri nam se smilovao i iz svoje ostavštine izvukao Lucine riječi koje su se odnosile nažute suzne mrlje iz Frkinog pisemnija.
Odjednom utihnem. Shvatima da sam prestara da sažaljevam sebe.I nije moja bol najglavnija i jedina. A šta je sa Dobrim. Šta je sa Frkom?
Sa Dobrim nikad nisam pričala o Nadin. Čim bi počeo ja bih se razvalila ko Viktorijini slapovi. On bi me samo zagrlio primio u zagrljaj kao malo dijete,u kosu ljubio , ninao kao malu bebicu i šaptao:
–Plači bebice ! Znam da te boli isto ko i mene . Bol neće nikad nestati , ali vremenom možda bude zeru lakše.Niko ne može shvatiti jačinu i gorčinu majčinog bola i tragiku kada se izgubi dijete. I zato isplači se mila, možda suza jednom presahne. Plači mila i zahvalli se Bogu jedinom što ti je dao možnost da je voliš i tuguješ za njim.
To je rekao prvi put poslije boli i navale suza kada sam postala svjesna da više nema Nadin. Da se neće vratiiti .Da se nikad više neće nasmijati i da je nikad više neću poljubiti i koše češljati.Na njgove riječi sam stavila prste u uši i vrištala i vrištala.. On me je samo ljuljao i u kosu ljubio. I šutio.
Jedmom ili dva puta sam više osjetila nego čula riječi :
-Eh , malene moje , šta bih ja bez vas.? Šta ću ja bez svojih jedinih ljubavi? Šta ću ja bez svojih ljepot Anđela?
U tom momentu mi se javi misao :
– I njega boli , i njemu se plače . a on muči i mene miluje i tješi. Baš sam neka pizdunka. Ma pruži mu usne bona. Nek su gorke i čemerne od suza , zajedno biće vam lakše.
Nisam mu ih pružila , nisam uspjela pobijediti bol i zaustaviti krikove iz dna duše. Postajući svjesna njegove boli , vremenom sam prestala plakati , sve sam gutala u sebe. On je nikad više nije pomenuo, a meni se vratila bolest koju sam vukla od rođenja Narin. Nikad nisam obraćala pažnju na tu rigidnost. Nisam imala vremena . Bila sam sva sa Nadin.
Tak sada sam postala svjesna da je on čitavo vrijeme bdio nad nama dvjema.Volio nas , pazio , mazio , ispunjavao nježnošći i ljubavju . I nikad ama baš nikad ništa niej tražio za sebe. Osim da budemo sretne i radosne. I čutavo vrijeme Dobri samo šuti il se smješka. Ponekad mu bol i suza zaiskre u očima. Ali ih proguta , pa se na me smješi i kaže:
-Ne tuguj Milo moje. Još smo tu. Još nas ljubav vodi i veže. Daće Milostiiv da sve izađe na dobro.
I počeo bi mi objašnjavati o Milosti Božijoj , u koju nikad nisam sumnjala, ali poslije smrti Nadin se mojim mislima rojilo hiljadu zašto , skoro da ga i nije slušala.bila je nepovratno izgubljena za život na dunjaluku.
„Vidiš malena ništa nije slučajno.U beskonačnoj Božijoj milosti sve ima smisla i sve je hramonija.Ja neću ići daleko u tvoju i moju osobnu prošlost. Imao sam šest godina kada su Medija šintori o trotoar pobucali. kao plišanu lutku .Ja sam išao na Miljacku i u noj tražio smiraj.Sjeo sam u rupu koju su ekserđije iskopale, vode me prekrila .Tuga je to ! Maleno dijete ne vidi više razloga živjeti. Ne znam koliko sam ostao opd vodom , minutt dva , pet , pola sata , sat … ali me jarka svjetlost privukla i izmamila iz vode..
Vidio sam čaroliju. Preliejpog Anđela kako blješti na jarkom suncu i gleda prema meni i vodi. Skida bijeli svjetlucavi šal sa glave i veže ga za najgornju prečku ograde mosta. Uspinje se na nju ,kao da hoće da skoči , i poleti da me spase od utapanja. Kada je Anđeo vidio da je dijete izronilo i da se vratilo iz ponora , da je dobro , da zapanjeno i djetinje zaljubljeno gleda u njenu ljepotu , sišala je sa ograde i glavu pognula , kao da se zastidila dječaka i njegovih razrogoačenih očiju .
Dok je dječak u mokroj odjeći , sa koje se cijedila bol, izlazio iz Miljacke i uspinjao se na most , bajkoviti lik se u trenu rasplinu u havu . Dječak je rezignirano slegnuo ramenima. Šta se može? Ni u anđele se više ne može pouzdati , zrelo misli dijete i ponovo se želi vratiti u toplu sigurnost rijeke. Utom ugleda šal. Anđeoski šal misli on. Svjetlucav , proziran i lepršav . Savršen u svojoj jednostavnoj bjelini. I čist kao duša anđela.
Ne zna dijete odakle mu te misli i riječi , ali ih niže..I osjetio je sreću da mu se smješi. Anđeo mu ostavio znamenje. Srešću ga opet. Naučiće me da prepoznam tajne koje osjeća da nosi u sebi. I zaista se pokazalo , da to nije bilo kakav šal. Bio je to šal koji je povezao aneosko biće i njega čitav potonji život.
Taj šal će ga pratiti kroz život kao amajlija , kao usud.Imao ga je i nije imao. Poklanjali su ga al i krali. Niko ga nije ništa pitao.Samo bi ga uzeli i šal bi nestao. Nije se nikad ljutio ,ni brinuo. Djetinjim znanjem je znao da će mu se šal uvijek vraćati.Dar anđela se nikad ne može izgubiti.Uvijek se vraća da štiti onog kome je poklonjen. Kad je bio kod njega bio je to vremena zatišja i snova. Kad ga je poklonio nekoj od Anđela dešavale su se nestavrne ljepote i nježnosti. Kad mu se gubio trag bila bila su to stampedasta vremena puna nerazuma i bili.
Četiri godine kasnije je ponovo krajičkom okom , u magnovenju vidio svoju anđelu, kada ga je milicija iznosila iz Dijaninog stana. Prepozano je iako je bila obučena nekako čudno, po vojnički. Crni šinjel , cipele sa ogromnom štiikom i kačket. Ali on je znao da je to ona.Godinama se pitao šta će ona tu. Premlada je bila da joj bude majka, prestara za sestru, Osim po boji kose nije bila nalik Dijani. Kako godinama poslije Dijanine smrti nije imao misli i sjećanja , šal je bio jedini , nijemi , lepršavi svjedok da Nništa niej sanjao i izmislio. Da je Medi zajedno sa Dijanom postojao i da su negdje na nekom lijepom i tihom mjestu gdje ih zlo ne može na prečac iskasapiti i nestati.
Znao je , svojom djetinjom , nevinom dušom je vjerovao da će ga anđeo čuvati i spasiti kad mu bude najteže.Godine su prolazile . On nije imao sjećanja ni emocija. Činilo mu se da niko ne primjećuje da je živ.Sve ga je mimoilazilo. I ljepota i ružnoća . I dobro i zlo. Znao je da hoda i da se kreće . da se ljudi oko njega jure i žire. Smiju i plaču. Nije osjećao ni njihovu radost ni tugu.
Jedino je ponekad bio svjestan da ima oca i mater, dva brata i sestru koja je bila najmlađa. Oca skoro nikada nije bilo kod kuće. Moralo se raditi za dvoje. Majka je bila kućanica i na nju je pao teret vaspitanja djece.A šta je ona o tome znala. Udali su je sa sedamnaest godina za aginog , za hadžijskog zunuka..Onma se niej ništa pitala. I bilo joj je drago što je tako. Taj njen suđeni je bio nešto najljepše što je u životu srela. I njen aprva i jedina ljubav.Za šest i po godina je rodila četvoro djece. I blizance nesretnim slučajem , između trećeg i četvrtog djeteta , najmlađeg sina i jedine kćerke izgubila. Prebrzo zaćeće i premor materijala rekoše hećimi.
I kada mu se um crnio i počeo gubiti u neizdrživu privlačnost ničega i ljepote koja ga je vukla riječnim dubinama ,, Anđeo se nenadano vrati.
Sjeća se tog susreta , urezao mu se u mozak ,znao je da se nbikad više neće rastati od svog anđeča. A će mu se uvijek vraćati. I on njoj.
Nikad niej izlazio van , ako nije morao. morao. U školu je morao , iako mu je bilo dosadno i pogled mu je uvijek bludio kroz prozor čekajući da se nešto dogodi . Da mu neki oblak ili ptica daju zna da će sve biti u redu. Nije se igrao sa drugom djecom.Bila su mu tako čista , neiskvarena, naivna i blažena u svom neznanju da ih je žalio. I izbjegavao. Nije želio da ih kvari ili zarazi zlim usudom.
Bilo je to na njegov četrnaesti rođendan. Bila je zima mjesec Januar 1965 godine.. Sniježilo je i nije sniježilo. Vjetar je nosio pahiljice i odustajao od plesa sa njima. Bilo je hladno na valove. Vrijeme je bilo nestašno. Kao da se kolebalo na koju će stranu okrenuti.On je znao da mu priroda đapuće:
-Nešto će se destiti mali moj!
A on je samo izašao da čeka oca , koji bi mu uvijek donio neki poklon za rođendan.Nije se uopšte radovao tim poklonima. Ali je primjetio da se otac namrgodi , a ponekad rastuži ako bi bio ravnodušan na poklonu.Ako bi razvukao usne u bilo kakav osmjeh , očevo lice bi zasjalo istinskom radošću. Otac nikako nije znao šta će sa ovim sinom.Nije se ljutio , nije pravio nestašluke, nije se bunio , nije tražio ništa i bio je poslušan do besvjesti.Nika nije rekao ne , neću ili ne mogu. I bio je vrlo šutljiv.Osmijeh i riječ bi prije mogao iskamčiti od ledene sante nego od njega.
Taj dan je otac kasnio.Zapadali su veliki snijegovi , mahale su bile zatrpane , jer grtalice su imale prioritet, prvo CK i haustorčad, duž tranhajvanske pruge. Mahale su poslijednje na popisu. Kad i ako se stigne. Uostalom tih godina je bilo vrlo malo auta u mahali. Takad je bio poredak i odnos prema “zaducanim , zaostalim i nazadnim mahalama .Nije se moglo uspeti autom. Otac je ostao zavejan na radnom mjestu u higijenskom zavodu.A možda je imao i neka preča posla. Svašta se u mahali šuškalo , ali Dobri nije imao sluha za tračeve.
Što ti je usud. On čeka oca, pogledava ka dnu ulice, njihova kuća je na vrhu, a oozdo kroz prtinu klizi , skoro leprša sjena prekrivena snijegom . Rekao bi čovjek ide anđeo sva u bijelom.Srce mu zaigra. Poslije četiri godine prvi put se osjeti živim.Nešto toplo mu oko srca zaigra.Prepoznaje stas . Siguran je da je to ona.On više nije led ,ni lud. On je živ. I nekako osjeća neće više nikad biti sam.
Anđeo mu se vratio!