**
Raznježim se , načisto se raznježim i opet rasplačem.Znam ,ovo su drugačije suze , jer me ne bole .
Taki vam je on . I kad vas raduje on vas rasplače.
Sjetih se , neko mi je pričao , da je jedna pjesma ostavila poseban trag u njegovom srcu , ona o bekriji i htjedoh da mu se zahvalim za lijepo veče . Počeh prebirati strune .
On me , na sekund hladno pogleda , a se nasmiješ i, malo , sjetnim osmjehom . Ja ustuknem . Nisam znala da ima tu stranu .
On prvi put , te večeri , sjede . Prinese stolicu do moje i sjede nasuprot mene . Noge nam se dodiruju . Naka struja mi unosi vatru i vrti je u nogama i one drhšću , toplina hoće da se penje . Ja joj ne dam .
Mrzim ga zbog toga što mi radi . Ja ne znam zašto , ali njegova blizina me uznemirava i zabrinjava.
Zlobnica:
-Zvekni ga biće ti lakše . Šta ima balo da te pali ?
Dobrica:
-Poljubi ga bona , pa kud puklo da puklo .
On to vidi . Ja sam sigurna da vidi moje druge .
Uzdahnu . Duboko uzdahnu . Jednom , pa drugi put .Valjda zbog parova . Blago mi prisloni desnu ruku na lijevo koljeno . Nešto toplo i milo u tom dodiru me umiri . Znala sam da će sve biti u redu .
Baš !
On me gleda u oči . Dugo i uporno . Pogled mu je skoro prazan . Ja vidim iz dubine zjenice se prvo javi tačkica svjetlosti , pa se ugasi . On spusti pogled . Strese glavom , kao da nešto tjera . Diže ga.
U očim vidjeh i ljubav i bol . Čuh mnoštvo riječi . Ne znam da li ih je moja duša osjetila , ili ih je on izgovarao :
-Meni tek tako iz čista mira srce počne plakati ,duša se lomatati i tuga počne vriti na oči . Ja onda zavirim u mali mozak . Veliki je otišao sa odlepršalim grlicama . Sa svakom , jedan djelić . Puno je to djelića .
Velim šta će mi veliki mozak , kad mi one nestaju , a pjesme izdaju . Ljubav ni jednu da ti vrate , a toliko sam riječi pjesmama , poklonio.
Za život mi je dostatan i mali . Dovoljan je za bujice ljubavi i snova .I sjećanja- Malo je potijesno u mom malom mozgu . Sve su se te bujice izlile i sada mi dušu zapljuskuje plavetni Ocean – Tisina i sni
Ocean kao svaki okean . Dubok i valovito šumi . Topao i leden . Miran i uzburkan . Svjetlo i tama .
Kad mali mozak više ne može zadržati Ocean , vratim djelić velikog i njega poklonim nekom novom anđelu .
Mali mozak je veliki sanjar , a veliki mozak je vrelo istine . I ništa ne može sakriti.
Malena , ljubavi moja .
Tebe sigurno ne mogu zanoraviti .
Kažem sebi , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu koje se smeje, a srce joj se lomi . Komada u milone konfeta , a svaka konfeta jedna suza , a svaka suza krvari bol .
Bubam glavom zid , krv na licu osjećam , mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao.
Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam .Već danima dumam:
-Zašto , ti.
Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene .
Tebe sam prokužio , na mah i skroz na skroz .
Anđele je lako prepoznati . Beličasti su i plavkasti , sjajni i svetlosni kao biljur iznad naše Modre reke , što teče pokraj našeg Sarajeva Grada Čednosti i kroz našu Bosnu zemlje Božije milosti .
Par puta su tvoja zlaćana krila okrznula moj krajolik , ali nismo se dotakli , osim ono jednom . Još nisi pokazivala opekla krila . Zapravo ti ih nisi opekle , tebi su ih spalili.
Ti si od onih Anđela koji ljudima donosi spoznaje i slike . Slike prelijepim licem , spoznaje šutnjom sa malo reči .
Mislio sam da si jača od svih . I bila si , dok nisi , ovih poslijednih dana , dan za danom , dušu počela izbacivati . Srećom prevagnulo je dobro . Tako izgleda.
Ali nije bilo odjednom . Tebi se čini da sam te ja izlomio , ali nisam . Ja sam samo sakupljao parčiće i pokušavao da ih spojim . Parčiće koji su čekali da ja naiđem i da ih pokupim.
Samo se pitam , kako ćeš bolan , zaboraviti krhku ljubičicu , čiju su dušu kvrcnuli kao maslinovu granćicu u usnama bele golubice .
Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti se život slamao .
Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala i Bogu Jedinom se molila da te uzme .
Htio sam ti pomoć darovati . Znam , ne bi je htela . Ponos i vjernost Princeze , mila moja Djevojčice .
Stalno sebe korim , kako ćeš ahmaku , zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti ljubavlju , snovima i čežnjom . Kako ćeš bolan zaboraviti tog anđela , što te nevinošću tijela svoga milovala i spasila.
Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš . A tvoje nebo će uvijek biti uvijek plavo i blisko.
A ovaj se neće nimalo stidjeti . Bez imalo srama poziraće svijetom . To je uvijek i bio . Pozer koji glumi život i dobrotu . A njemu će njegovo nebo uvijek biti tamno i daleko .
Kako će te bona ovo maksumče zaboraviti
kažem ja tebi mila moja?
Da samo oči ima
vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti.
Da je malo uma imao
vidio bi da neizmernu dobrotu i tihu mudrost
koju treba prviti na srce i unijeti u dušu.
Ali jok
blentovija mora iza onog brijega ići
tamo su ažbahe koje treba tjerati
grlice spašavati
Pa iza tog brda ima još jedna planina
Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?
Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život
Tebe koja si nestašno lijepa
Tebe koja mojim Gradom čednošću sijaš hodiš
Tebe kojoj cvijeće mirise kradeš
Tebe koja samo za ljubav živiš
Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš
Kako ću te zaboraviti Malena?
Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge
Tebe koja nevinost djeteta nosiš
Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš
Tebe koja dubinom mora zračiš
Tebe koja u očima zvijezde nosiš.
Ne mogu te nikako zaboraviti Ljubavi mila
Zato dođi da ti snove sanjane poklonim
Zato dođi da ti pjesme nježne pjevam
Zato dođi uhvati me za ruku
Zato dođi zagrli me čvrsto jako
Zato dođi meni i ne boj se više Mila
Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina
Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka.
Zlobnica:
-Znala sam je da će krelac neku fintu izvesti . A ti ko najveća bekanka nalećeš na mine mahalaša.
Dobrica:
-Ma pusti je bona . Ne slušaj ljubomornicu . I ja bih ga zvoljela samo da smijem i da se nije u tebe zaćorio.
-Idemo mila spiti . Sutra će biti vrlo gusto . Moramo se odmoriti .
Uzme za ruku, ulazimo u hodnik .Vodi me do mojih vrata . Ja ne znam šta ću . Mene je i strah i radosna jeze me hvata , i drhtim i treperim . I vatra sam i led . Raznježena sam a ljuta .
Kod vrata spavaće sobe , on se prope na prste , poljubi me nježno , punim suhim usnama .
-Laku noć Mila . Izvini , naše vrijeme nije došlo.
Samo se okrenu i ode.
Mene ko da neko ofuri vrelom vodom , pa zali tečnim azotom . Uđoh u sobu , htjedoh da zalupim vratinma , tako jako da se čitav svijet sruši , a onda čuh malopređašnje riječi :
-Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti se život slamao .
-Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti nikoga klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala .
E, jes mi to , vala , plaha utjeha.
I još čuh :
Bubam glavom zid , krv na licu osjećam, mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao .
Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam.Već danima dumam:
-Zašto , ti .
Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene
Šta ćeš , pomislim , ili dijete ili maloumnik . Možda oboje.
I bi mi lakše . Zeru . Jer je đentlmen . Dijete, maloumnik ali gospodin.
Nikad ni pomenuo da se sjeća noći , kada je prvi put trebao umrijeti u mom očajničkom zagrljaju.