Razdražljiva a tako tiha,
sva si od plama koji gori.
Daj mi, tamnim zdanjem stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.
Gle kako su preobražene
u žarke kućice abažura,
kraj zida,ispod okna, sjene
naše i obrisi naših figura.
S nogama sklupčanih na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- u tami i na svjetlu
ti vazda sudiš kao dijete.
Pričajući nižeš na konac
biserje što pade ti s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.
Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet prekrojiti,
samo ako ti poželiš tako.
Možda će čuvstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?
pB