Ima tih blagoslovljenih noći
opsjednutih težinom uspomena
koje se upravo klešu
u kojim se misao talasa
nemilosrdno kao izlivena bronca
pogibeljno sjajna i vrela
zapljuskujući srce i damare
bolom rasporenih grudi
sterilizuje dušu od zla
jednostavno i istinito
ne moš’ disat’ od nerazuma
oprost molim
volim te Mila djevojčice
tada oči nisu oči
već beonjače sleđenog stećka
kome živopisni kalendari brišu zjenice
darujući ih krajoliku
istrgnutom iz očnih duplji
da pliva obzorjem posuđenim od vječnih rijeka
u traganju za onom
koja se neće ljutiti djetinjim riječima
plašeći se vraćanja u budućnost
kamo se gubi prozračni lik
utisnut u vene postanja
jednostavno i istinito
ne moš’ disat’ od radovanja
oprost molim
volim te Mila djevojčice
U bešumnoj muzici Stvoriteljeve ljubavi i milosti
rastaka se bol
zgusnuta ljepotom usnulih rastanaka
tragajući za likovima anđela
a trepere u budućim uspomenama
kojima možda zamjene koje slove
ali ne dam riječima da mi bježe
nije pošteno
jednostavno i istinito
ne moš’ disat’ od pepela
i zato oprost molim
ni mi ža a rečem
volim te Mila djevojčice
nemam pitanja zašto mi sudba
uporno šalje dodire anđela
koje se djetinjom nemoću ne mogu zadržati
da mi život ljubavlju boje
nije to pokora pokrivenog lica
obasjanog čednošću neba
nije ni zlatni pehar mirisnog vina
ispijenog bjelinom djevojačkih grudi
to je rijetka sjena jutarnjeg purpura
izgubljena u kriku poezije što bega
Ne plači mila djevojčice
samo odi putima svojim
brodeći iskonom Modre rijeke
kraju vremena
u umornom osvitu
leđima okrenuta životu
zagledana u naše nebo
na stećku krhke sudbine
boljeće te srce moje
krvavo i živo
a gordo zbori
oprosta nema za riječi
volim te Mila djevojčice