Nad zemljom prozor visoko je meni,
Visoko je meni.
Vidim tek nebo s večernjom rumeni,
S večernjom rumeni
I nebo se čini praznim i blijedim,
Praznim i blijedim…
Ono mi se kezi nad srcem bijednim,
Nad srcem bijednim.
Avaj, u pečali bezumnoj ja mrijem,
Ja mrijem,
I stremim onome što mi znano nije,
Znano nije.
I ova želja ja ne znam otkuda
Dođe mi – otkuda,
Ali srce hoće i moli za čuda,
Čuda!
O, neka bude ono što ne biva,
Nikada ne biva:
Blijedo nebo čuda obećava živa,
Obećava živa.
Plač zbog obećanja lažnog, al ne lijem
Suze, ja ne lijem…
Meni treba to čeg na svijetu nije,
Na svijetu nije.