Jedna ljubav je sasvim dovoljna

 

jedna ljubav je sasvim dovoljna

da bol tugu i jad svoj okamenim

pretvorim u pjesme ljubavne

koje rasipam pred pamukovom crkvom

nedaleko od staklene đamije

tren bliže od plišane sinagoge

u kojima odavna ne stanuje ni djelić neba

pored kojih neka nova djeca sviraju gitaru i violinu

ali im nedostaju riječi jer mladi su

srca tek treba da se natope suzama

 

moji stihovi klize u panici

bježe od mene jer sam dosadan

uvijek o ljubavi pjevam

one bi malo herojstva i krvi

neprimjetno se ušuljaju i pomiješaju

sa šest žica i deset prstiju

i još deset prstiju i jednom violinom

ona ima samo četiri žice

i jedno gizdalo što gudi

a nježnije cvili

no gitara je prim

i diriguje djevojčici u bijelom

sa cvijetnim lancima u očima

i srcem kojeg drži na dlanu

nudeći ga prolaznicima dok pjeva moje riječi

vrati mi tvoje srce mili

evo ja svoje poklanjam

 

ljudi okreću glavu i prolaze

zgroženi su

scena je malo nervirajuća

a oni nemaju vremena za ljubav

srce je još živo i krvavo

malo teže diše jer umorno je

kao da mu nedostaje vazduha

ali nada još uvijek struji

sa krvlju koja otiče

u kasice za dobrovoljni prilog

bogomolja koje više nemaju smisla

vrati mi se mili

bijela haljina je orošena purpurom

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši