Vrime ko vrime , ljubav se zove













Vrime ko vrime

i odlaskom

ljubav se zove

neumitno ka sudba

zalasku slazi

čovik je sam

na svojoj stazi





Kojim će putem

krenit

ne zna

ni on ni zviježđe

što ga sa cvijetnog neba

ljepotom svojom

miluje i gledi

zavodljivo žmirka

modrozelenom krajoliku vabi





A tamo u beskraj

na domak snova

jedna je žena

pružila ruku

onu od srca

u njoj je nada

mirisnoj ruži

što bolom cvjeta

kristalnoj kapi rose nalik





Ruka u ruci

i korak laki

naprijed i nazad

i nježni okret

to je već tango

za njih skladan





Oh jube jube

tijelo uz tijelo

usana dodir

ljubav se rađa

iskonu zadnja





A…





Traje jedan san

traje jedan san

bar jedan dan

bar jedan dan…





 
Bookmark the permalink.

Komentariši