Zgažena ruža , promrzle ruke doli kraj kuće

Iz Dnevnika Yossamin









Kraj kuće

visoko na vr drveta

rebac

piva iz petni žila

mačak ga odozdala gleda

i prede ka da ga mami

Aj sleti… Aj…

došla je i mala mačka

Grintava susida

mete oko kuće

ronza sebi u bradu

sve po spisku

i repcu i mačku i drvetu





Zagorena pogača

ladi se u kantunu

zamotana u šarenu krpu iz kužine

smeće

izbačeno

u veliku zelenu kantu s poklopcem

viri sa strane

kroz napuklu plastiku,

u hodu zgažena ruža

ostala ispri vrata

Koltrine nisu navučene

nebo kroz prozor čiri

onu neku šta je lipo snila





Onde doli

more se komeša

vali pjene

fijuče bura priko kamenja

barke tance balaju

promrzle ruke vataju trak sunca


												

Oprost parovima molim / Igrokaz na dan 9. Decembar / Prosinac .

Danas je Petal,  a  deveti dan poslijednjeg mjeseca ove , dotične 2019.godine.

Pitate se zašto dotična?

Bome je nas plaho i nježno  doticala.

Nećemo reći pripazila ,da ne kažu da se seksistički izažavamo.

I još nam tupe  da je  Decembar / Prosinac .

Malo čudno!

Deseti mjesec u dvan'estom , a prosijavanje još nije ni zakopitilo.

U ponoć će isteći  343 dan dotične.

Ne znamo da li u 24 00 ili 00 00?

Bez pbzira na dilemu , vi skontajte koliko vam još fali do …

recimo blagdana  ;

hanuke ,  božićnih i novogodišnjih,  rođendana, Dana armije SFRJ , kratkodnevnice, zagrljaja ,

poljubaca , i … recimo , onih dodira.

Nemojte nas pitati kojih.

Ako ne znate džab – džabe vam je objašnjavati.

Prošo vam voz pored nosa , a vi ne vidjeste kako zamiče u tunel,

oliti crnu rupu.

Da ste vidjeli , možda bi skontali.

Ipak daćemo vam orjentir.

Do kraja godine ima  okruglo 22  dana.

Nova dilema, Aa ?

22 pa okruglo. Ko bi reko?

Nama jeste. Nama je sve okruglo i medeno.

Uvijek nam to čedno prelijepo i medeno nešto  među rogovima blista.

Nismo se šalili, ali šalu na stranu.

Sve je u parovima.

Dvije dvojke su par,  ali i jedna dvojka je par.

I četvorka je par , jer je sastavljena od dvije dvojke.Ili barem trice i keca.

I svaki neparan broj je par, ako vi to poželite.

Zakon komutacije je zasnovan na parovima.

“Parovi opozicija  koji služe za utvrđivanje identiteta jedinica,

zovu se minimalnim parovima.”

Jesmo pametni kad prepisujemo.

Ipak sni su moćna stvar.

Minimalni parovi tada postaju redovna pojava.

Tako naštelite:

Decembar je par sa Prosincem.

Snijeg je par sa kišom.

Studen u srcu je jača od studeni sa minusima.

Neko je u plusu,neko u minusu.I to je par.

Jedino je  vrijeme  singularno ; rekli bi neuki.

Medjutim ,

ako vrijeme povežemo sa prošlošću,sadašnjošću i budućnošću ,

to su već dva para, a dva para su opet jedan par.

I tako dolazimo do crne rupe.

I ona ima svoj par.

I tu je kraj priče.

Što bi poete rekle:

-Nemojte šupljat o parovima i crnim rupama  , mogli bi vam se o glavu obiti.

U prevodu:

-I život i smrt su par.

Dopisano:

Iako veoma velikodušni i dobrodušni, reklo bi se neizmjerni u svojoj  dobroti,

iedino se  nikako ne možemo složiti da su opanke i lakovane cipelice par.

Uh,napokon zaradismo dnevnicu. Jedva!

Dara Sekulić – Periferija

 

Vozovi i danju prolaze ali danju ih ne primjećujemo
zato oni noću u nas ulaze, čujte im piskove:

to je mog sina nešto pregazilo
to je mog dragog nešto zabolelo

to mog brata vode na robiju
to svjetovi pobješnjeli ratuju

to sestru moju četa razbojnika siluje
to kćer moju nerođenu nebo čelom miluje

to moja mrtva majka ime moje izgovara
to mene tama na zločin nagovara

to ja umirem uz pisak
dok voz jedan nekud u noć odlazi

to nas živi spominju
to nas mrtvi opominju
to naš život prolazi.


												

Žak Brel – Traganje

 


Sanjati neostvarivi san
Trpeti bol rastanka
Goreti nekom mogućom groznicom
Otići gde niko ne odlazi
Voleti do bezumlja
Voleti suviše, a ipak malo
Pokušati bez snage, bez oružja
Dosegnuti nedokučivu zvezdu
Slediti zvezdu
Smisao je mog traganja
Ne zanimaju me mogućnosti
Nevažno mi je vreme
I moje očajanje
Boriti se neprestano
Bez pitanja, bez odmora
Upropastiti se
Zbog zlata jedne ljubavne reči
Ne znam da li ću ja biti taj junak
Ali srce će mi biti spokojno
Gradovi će praskati plavetnilom
Jer nesrećnik jedan
Još gori, iako je sav sagoreo
Gori još, suviše a premalo
Da raščerečen dosegne
Dosegne nedokučivu zvezdu

Marina Cvjetaeva – Belezi

 

Belezi

Ko u skutu da preneh goru –

Bolna sam čela !

Ja i ljubav poznam po bolu

Duž celog tela.

Ko od mene da neko čini

Za oluje tle.

Ja ljubav poznam po daljini –

Bliska za sve.

Ko da u meni rov su rili

do samog vrela.

Ja i ljubav poznam po žili

Duž celog tela.

Bolnoj. Kao kad vetrić puhne

Grivu na Huna:

Ja i ljubav poznam kad pukne

Najčvršća struna.

Glasa – kad rđa glasne žice

živa so bela.

Ja ljubav poznam po glasnici,

Ne ! – po ge-žici

Duz celog tela !

Puškin – Письмо Татьяны к Онегину

Pisem vam – sta bih znala bolje?

I sta vam vise mogu reci?

Sad zavisi od vase volje

Prezrenje vase da l’ cu steci.

Al’ ako vas moj udes hudi

Bar malo trone i uzbudi,

Vi me se necete odreci.

Da cutim ja sam prvo htela,

I za sramotu mojih jada

Ne biste znali vi ni sada,

Bar da se nadam da sam smela

Da cete opet k nama doci

I da cu ma i retko moci

U selu da vas vidim nasem,

Da se veselim glasu vasem.

Da vam sto kazem, pa da zatim

O istom mislim i da pamtim

Dane i noci duge sama

Dok ne dodjete opet k nama.

Al’ osobenjak vi ste, znamo,

Teska vam je seoska cama,

A mi… mi nicim ne blistamo,

No iskreno smo radi vama.

Sto dodjoste u nase selo?

U stepi, gde moj zivot traje,

Ja ne bih srela vas zacelo

I ne bih znala patnja sta je.

Smirivsi burne osecaje,

Mozda bih jednom (ko ce znati?)

Po srcu nasla druga varna

I bila bih mu zena smerna,

A svojoj deci dobra mati.

Drugi!… Al’ ne, ja nikom ne bih

Na svetu dala srce svoje!

Oduvek tako pisano je…

Nebo je mene dalo tebi;

Moj zivot sav je jemstvo bio

Da cu te sresti izmedj’ ljudi;

Znam, bog je tebe uputio,

Moj zastitnik do groba budi…

U snove si mi dolazio,

I nevidjen si bio mio.

Tvoj pogled me je svud proganjo,

U dusi davno glas odzvanjo…

Ne, nije mi se san to snio,

Jer cim si uso, ja sam znala,

Sva premrla i usplamsala,

I rekla: on je ovo bio!

Ja tebe cesto slusah sama;

Govorio si sa mnom jednom

Kad prosjaku pomagah bednom

I kada blazih molitvama

Buru i jad u srcu cednom.

Zar ti i onog trena,

O prividjenje moje drago.

Promako kroz noc kao sena,

Nad uzglavlje se moje sago

I sapnuo mi reci nade

Ljubavi pune i iskrene?

Ko si ti? Cuvar duse mlade

Il’ kobni duh sto kusa mene?

Utisaj sumnje sto me guse.

Mozda su sve to sanje moje,

Zablude jedne mlade duse,

A sasvim drugo sudjeno je…

Nek bude tako! Sto da krijem?

Milosti tvojoj dajem sebe,

Pred tobom suze bola lijem

I molim zastitu od tebe…

Zamisli: ja sam ovde sama

I nikog nema da me shvati;

Sustajem i moj um se slama,

A nemo moje srce pati.

Ceka me; nade glas u meni

Bar pogledom ozivi jednim,

Ili iz teskog sna me preni

Prekorom gorkim i pravednim!

Zavrsih! Da procitam, strepim…

Od stida nemam vise daha…

Al’ vasa cast mi jemci lepim

I predajem se njoj bez straha…


												

Branko Radičević – Kad Mlidijah Umreti

Lisje žuti veće po drveću,
lisje žuti dole veće pada;
Zelenoga više ja nikada
videt neću!

Glava klonu, lice potavnilo,
bolovanje oko mi popilo,
ruka lomna, telo izmoždeno,
a kleca mi slabačko koleno!
Dođe doba da idem u groba.

Zbogom žitku, moj prelepi sanče!
Zbogom zoro, zbogom beli danče!
Zbogom svete, nekadašnji raju, –
Ja sad moram drugom ići kraju!

O, da te tako ja ne ljubljah žarko,
još bih gledo tvoje sunce jarko,
slušo groma, slušao oluju,
čudio se tvojemu slavuju,
tvojoj ruci i tvojem izvoru –
mog života vir je na uviru!

O, pesme moje, jadna siročadi,
deco mila mojih leta mladi’!
Htedoh dugu da sa neba svučem,


												

Vrlo smiješno – Pijane životinje

 

Mislite da su životinje naivne.

Nikako.

Svake godine u isto vrijeme sakljupljaju se na istim mjestima.

Ispod drveća bogatih voćnim plodovima.

Čekaju starog meštra od fešte.

Slona.

On uvijek dolazi na vrijeme, kada je voću počelo alkohiolno  vrenje

Jedini on ima moć sakupiti raznoliki životinjski svijet na gozbu.

Prava pravcata žurkata na hajvani.

Ono ne valja se prejesti. Ali životinje znaju da su gozbe rijetkost.

Iskoriste je do maksimuma.

I…

Ma nije bitno, fešta može da počne.

Ljudi će se smijati.

Ne shvataju da je to životinjama samo jedan obilan objed  i ništa više.

Zaboravljaju da ima ljudi, jako mnogo, koji  takve objede upražnjavaju svaki dan.

Od jutra do sutra. I izgledaju tragikomično.