Neko je otkidao od njega
Pomalo.
Ostavio ga obezbojenog
I potresenog.
Čudom se tražio
Ali,ne nađe se ponovo.
Iz njega je raslo zlo
A ga nije obavilo.
Čovjek umorni
Prepustio se sudbini.
pB
Neko je otkidao od njega
Pomalo.
Ostavio ga obezbojenog
I potresenog.
Čudom se tražio
Ali,ne nađe se ponovo.
Iz njega je raslo zlo
A ga nije obavilo.
Čovjek umorni
Prepustio se sudbini.
pB
Odakle svježina u tvojim pjesmama
pa ti je svaka riječ sočna i s ukusom manga
pjesniče , Dijali?
Suša je. Sedam dugih godina.
leži na putovima leže kao sedam mršavih krava
Isunce isušeno, i ono za kišom žali.
Samo u tvojoj poeziji žubore bistre vode
i tvoj žuborasti govor pada kao dah svježine
na zemlju izmučenu od suše i težine.
Iz Dnevnika Yossamin
Kraj kuće
visoko na vr drveta
rebac
piva iz petni žila
mačak ga odozdala gleda
i prede ka da ga mami
Aj sleti… Aj…
došla je i mala mačka
Grintava susida
mete oko kuće
ronza sebi u bradu
sve po spisku
i repcu i mačku i drvetu
Zagorena pogača
ladi se u kantunu
zamotana u šarenu krpu iz kužine
smeće
izbačeno
u veliku zelenu kantu s poklopcem
viri sa strane
kroz napuklu plastiku,
u hodu zgažena ruža
ostala ispri vrata
Koltrine nisu navučene
nebo kroz prozor čiri
onu neku šta je lipo snila
Onde doli
more se komeša
vali pjene
fijuče bura priko kamenja
barke tance balaju
promrzle ruke vataju trak sunca
Danas je Petal, a deveti dan poslijednjeg mjeseca ove , dotične 2019.godine.
Pitate se zašto dotična?
Bome je nas plaho i nježno doticala.
Nećemo reći pripazila ,da ne kažu da se seksistički izažavamo.
I još nam tupe da je Decembar / Prosinac .
Malo čudno!
Deseti mjesec u dvan'estom , a prosijavanje još nije ni zakopitilo.
U ponoć će isteći 343 dan dotične.
Ne znamo da li u 24 00 ili 00 00?
Bez pbzira na dilemu , vi skontajte koliko vam još fali do …
recimo blagdana ;
hanuke , božićnih i novogodišnjih, rođendana, Dana armije SFRJ , kratkodnevnice, zagrljaja ,
poljubaca , i … recimo , onih dodira.
Nemojte nas pitati kojih.
Ako ne znate džab – džabe vam je objašnjavati.
Prošo vam voz pored nosa , a vi ne vidjeste kako zamiče u tunel,
oliti crnu rupu.
Da ste vidjeli , možda bi skontali.
Ipak daćemo vam orjentir.
Do kraja godine ima okruglo 22 dana.
Nova dilema, Aa ?
22 pa okruglo. Ko bi reko?
Nama jeste. Nama je sve okruglo i medeno.
Uvijek nam to čedno prelijepo i medeno nešto među rogovima blista.
Nismo se šalili, ali šalu na stranu.
Sve je u parovima.
Dvije dvojke su par, ali i jedna dvojka je par.
I četvorka je par , jer je sastavljena od dvije dvojke.Ili barem trice i keca.
I svaki neparan broj je par, ako vi to poželite.
Zakon komutacije je zasnovan na parovima.
“Parovi opozicija koji služe za utvrđivanje identiteta jedinica,
zovu se minimalnim parovima.”
Jesmo pametni kad prepisujemo.
Ipak sni su moćna stvar.
Minimalni parovi tada postaju redovna pojava.
Tako naštelite:
Decembar je par sa Prosincem.
Snijeg je par sa kišom.
Studen u srcu je jača od studeni sa minusima.
Neko je u plusu,neko u minusu.I to je par.
Jedino je vrijeme singularno ; rekli bi neuki.
Medjutim ,
ako vrijeme povežemo sa prošlošću,sadašnjošću i budućnošću ,
to su već dva para, a dva para su opet jedan par.
I tako dolazimo do crne rupe.
I ona ima svoj par.
I tu je kraj priče.
Što bi poete rekle:
-Nemojte šupljat o parovima i crnim rupama , mogli bi vam se o glavu obiti.
U prevodu:
-I život i smrt su par.
Dopisano:
Iako veoma velikodušni i dobrodušni, reklo bi se neizmjerni u svojoj dobroti,
iedino se nikako ne možemo složiti da su opanke i lakovane cipelice par.
Uh,napokon zaradismo dnevnicu. Jedva!
Vozovi i danju prolaze ali danju ih ne primjećujemo
zato oni noću u nas ulaze, čujte im piskove:
to je mog sina nešto pregazilo
to je mog dragog nešto zabolelo
to mog brata vode na robiju
to svjetovi pobješnjeli ratuju
to sestru moju četa razbojnika siluje
to kćer moju nerođenu nebo čelom miluje
to moja mrtva majka ime moje izgovara
to mene tama na zločin nagovara
to ja umirem uz pisak
dok voz jedan nekud u noć odlazi
to nas živi spominju
to nas mrtvi opominju
to naš život prolazi.
Sanjati neostvarivi san
Trpeti bol rastanka
Goreti nekom mogućom groznicom
Otići gde niko ne odlazi
Voleti do bezumlja
Voleti suviše, a ipak malo
Pokušati bez snage, bez oružja
Dosegnuti nedokučivu zvezdu
Slediti zvezdu
Smisao je mog traganja
Ne zanimaju me mogućnosti
Nevažno mi je vreme
I moje očajanje
Boriti se neprestano
Bez pitanja, bez odmora
Upropastiti se
Zbog zlata jedne ljubavne reči
Ne znam da li ću ja biti taj junak
Ali srce će mi biti spokojno
Gradovi će praskati plavetnilom
Jer nesrećnik jedan
Još gori, iako je sav sagoreo
Gori još, suviše a premalo
Da raščerečen dosegne
Dosegne nedokučivu zvezdu
Belezi
Ko u skutu da preneh goru –
Bolna sam čela !
Ja i ljubav poznam po bolu
Duž celog tela.
Ko od mene da neko čini
Za oluje tle.
Ja ljubav poznam po daljini –
Bliska za sve.
Ko da u meni rov su rili
do samog vrela.
Ja i ljubav poznam po žili
Duž celog tela.
Bolnoj. Kao kad vetrić puhne
Grivu na Huna:
Ja i ljubav poznam kad pukne
Najčvršća struna.
Glasa – kad rđa glasne žice
živa so bela.
Ja ljubav poznam po glasnici,
Ne ! – po ge-žici
Duz celog tela !
Pisem vam – sta bih znala bolje?
I sta vam vise mogu reci?
Sad zavisi od vase volje
Prezrenje vase da l’ cu steci.
Al’ ako vas moj udes hudi
Bar malo trone i uzbudi,
Vi me se necete odreci.
Da cutim ja sam prvo htela,
I za sramotu mojih jada
Ne biste znali vi ni sada,
Bar da se nadam da sam smela
Da cete opet k nama doci
I da cu ma i retko moci
U selu da vas vidim nasem,
Da se veselim glasu vasem.
Da vam sto kazem, pa da zatim
O istom mislim i da pamtim
Dane i noci duge sama
Dok ne dodjete opet k nama.
Al’ osobenjak vi ste, znamo,
Teska vam je seoska cama,
A mi… mi nicim ne blistamo,
No iskreno smo radi vama.
Sto dodjoste u nase selo?
U stepi, gde moj zivot traje,
Ja ne bih srela vas zacelo
I ne bih znala patnja sta je.
Smirivsi burne osecaje,
Mozda bih jednom (ko ce znati?)
Po srcu nasla druga varna
I bila bih mu zena smerna,
A svojoj deci dobra mati.
Drugi!… Al’ ne, ja nikom ne bih
Na svetu dala srce svoje!
Oduvek tako pisano je…
Nebo je mene dalo tebi;
Moj zivot sav je jemstvo bio
Da cu te sresti izmedj’ ljudi;
Znam, bog je tebe uputio,
Moj zastitnik do groba budi…
U snove si mi dolazio,
I nevidjen si bio mio.
Tvoj pogled me je svud proganjo,
U dusi davno glas odzvanjo…
Ne, nije mi se san to snio,
Jer cim si uso, ja sam znala,
Sva premrla i usplamsala,
I rekla: on je ovo bio!
Ja tebe cesto slusah sama;
Govorio si sa mnom jednom
Kad prosjaku pomagah bednom
I kada blazih molitvama
Buru i jad u srcu cednom.
Zar ti i onog trena,
O prividjenje moje drago.
Promako kroz noc kao sena,
Nad uzglavlje se moje sago
I sapnuo mi reci nade
Ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Cuvar duse mlade
Il’ kobni duh sto kusa mene?
Utisaj sumnje sto me guse.
Mozda su sve to sanje moje,
Zablude jedne mlade duse,
A sasvim drugo sudjeno je…
Nek bude tako! Sto da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
Pred tobom suze bola lijem
I molim zastitu od tebe…
Zamisli: ja sam ovde sama
I nikog nema da me shvati;
Sustajem i moj um se slama,
A nemo moje srce pati.
Ceka me; nade glas u meni
Bar pogledom ozivi jednim,
Ili iz teskog sna me preni
Prekorom gorkim i pravednim!
Zavrsih! Da procitam, strepim…
Od stida nemam vise daha…
Al’ vasa cast mi jemci lepim
I predajem se njoj bez straha…
Lisje žuti veće po drveću,
lisje žuti dole veće pada;
Zelenoga više ja nikada
videt neću!
Glava klonu, lice potavnilo,
bolovanje oko mi popilo,
ruka lomna, telo izmoždeno,
a kleca mi slabačko koleno!
Dođe doba da idem u groba.
Zbogom žitku, moj prelepi sanče!
Zbogom zoro, zbogom beli danče!
Zbogom svete, nekadašnji raju, –
Ja sad moram drugom ići kraju!
O, da te tako ja ne ljubljah žarko,
još bih gledo tvoje sunce jarko,
slušo groma, slušao oluju,
čudio se tvojemu slavuju,
tvojoj ruci i tvojem izvoru –
mog života vir je na uviru!
O, pesme moje, jadna siročadi,
deco mila mojih leta mladi’!
Htedoh dugu da sa neba svučem,
Toliko šuma iščupano je iz zemlje
isječeno
samljeveno
i rotacionirano
Toliko šuma žrtvovano je za čorbu
od koje se pravi papir
a milijarde novina svakodnevno skreću pozornost
na opasnost od uništavanje šuma
i drveća.