Pišem ti dok sav šator spava
I letnji dan mre oko mene
Ko buket što se rasprskava
U nebu punom plave sjene
Zaslkepljujuća jedna salva
Još ne procvjeta a već vene
pb
Pišem ti dok sav šator spava
I letnji dan mre oko mene
Ko buket što se rasprskava
U nebu punom plave sjene
Zaslkepljujuća jedna salva
Još ne procvjeta a već vene
pb
89,
Tu su neke leteće stvari –
Časovi – Ptice – Bumbari –
O tome nema elegije.
Tu su neke stajaće stvari –
Bregovi – Vječnost – Boli stari –
Ni to mi po volji nije.
Tu je – što raste, dok počiva.
Zar su nebesa objašnjiva?
Kako spokojno Tajna snije!
98.
Čast jedna za sve odlaže se –
To popodne što Mitru meće –
Nitko izbjeći tom purpuru –
Ni umaći toj Kruni – neće!
Kočija, ovo čuva, i sluge –
Soba, sjaj i mnoštvo nijemo –
I, takođe, zvona, u selu,
Svečano dok projahujemo!
Kakva Pratnja dostojanstvena!
I kakav obred, kad stajemo!
Kako odano sto šešira
Podignu, dok se rastajemo!
I kakva pompa što hermelin
Natkrili kada pokažemo
Ti, i ja, smjerni štit sa grbom –
Titulu smrti zaištemo!
Danas smo malo tužni.
Ne pada nam na pamet da bilo šta budalesamo ili bilo koga takarimo.
Bili smo nesmotreni i vjerovatno rastužili jednu prelijepu djevojčicu.
Nemamo nikavo opravdanje. Neznanje ili nepažnja nikad ne isključuje krivicu počinioca.
Zbog toga smo u dilemi da li da joj pošaljemo poruku koju smo sročili?
Iako ponekad nismo naklonjeniji merebitnim čitaocima ( ono blago rečeno), ipak moramo od nekoga tražiti savjet da li da pošaljemo pismo isprike koju smo smislili.
Vako bi se depeša trebala slovkati:
“Mila djevojčice
Oprosti mi
Ne znam kako, ali propustio sam tvoje slavlje .
Moja zauzetost ne bi trebala biti pravdanje.
Morao sam barem osjetiti da si ga najavila .
Ipak poruka je bila tu skoro dva dana .
Dobro, naći ću neka opravdanja.
Jedno ne baš veliko opravdanje.
Recimo nisam ti htio ometati rođendansko ili neko drugo slavlje svojim prisustvom.
Ili bojao sam se da te ne naljutim nekom nježnom riječju, pa da ti pokvarim slavlje.
Jer ti si čvrsta smjerna dama, kojoj nije do slavlja , pa bi ti u javnosti moje djetinje riječi možda narušile imidž.
Znaj da si bila u mislima sa mnom i da sam podigao čašu šampanjca i rekao :
„Sretan ti rođendan Sunčice.
Ovo je tvoja godina.
Obećavam.“
I tu sam zastao i zamislio se.
Upitao sam se da li je tom djetetu, toj miloj djevojčici mogu ikako pomoći?
Godine nose iskustvo, tamo gdje pameti ima. Meni su govorili da baš i nisam previše glup, da sam s vremena na vrijeme imao nekih bisera.
Mnogo tih bisera sam nanizao.
A nisam nimalo sebičan, volim ih poklanjati, pogotovu tamo gdje se nižu dragulji u jednu prelijepu ogrlicu.
Zaista volim poklanjati i radovati. Bezuslovno .
Imao sam bogat život. Ponekad malo više tužan i tragičan nego je to moralo biti , ali prelijep.
Nije mi ostalo previše neispunjenih želja.
Ne smijem reći skoro ni jedne , jer to bi se to moglo na jednom vrlo važnom skupu moglo shvatiti kao konačnost.
A mislim, neka me ( joj ) još malo, možda mogu ponekog obradovati.
Mila , da li ti ikako mogu pomoći, osim ponekad obradovati lijepom rječju?
Imaš li želja koje bi stranac poput mene mogao ispuniti?
Ili dati ideju da se ona ostvari?
Volio bih to.
Mislim da jedno divno dijete poput tebe zaslužuje mnogo više pažnje.
Vidim mnogo neslućene dobrote, iskrenosti i ljepote koje se kriju iza Žestoke Dame .
I mnogo onoga veoma bitnoga – mnogo čednosti, a što je danas rijetkost i luksuz. “
Tu nas poeta oštro prekinuo i kaže dosta više, neće njemu ništa ostati za kasti.
Šta ćemo pusti mo ga!
-Pa hajd’ kaži?
A on šuti.
Pitamo ga šta mu je?
Muči .
Navalimo:
-Šta ti je?
-Kriv sam.
-Za šta?
-Sakrio sam poruku.
-Šta…?
– Poželio sam da bez vas nepozvan odim na rođendan.
– I?
-Nisu me pustili unutra.
-Kako to?
-Neki nalickani mahnitov skonto fol i sa vrata se okreće društvu i kaže :
– Bando imamo jednog prosjaka na vratima. Kinta ili noga u sjedalicu.
Bih usisan , a ne uvučen u prostor iza.
Izađe ona. Prelijepa je i sva nekako paučinasta od nježnosti i čednosti. Zagrli me dobrotom svojom, dade mi deset maraka sadake i reče :
-Idi sad dobri čovječe ovi moji gosti znaju biti neukusni.
Zbunih se i zacrvenih. Prvi put u životu. Nisam joj uspio ni čestitati rođendan.
-Pa dobro, a šta si ti očekivao. Odrtine kao mi , mladima uvijek ličimo na prosjake ili barem sakupljače starih stvari.
A poeta na to reče:
-Što bi poeta rekao:
I među starim stvarima ima i prelijepih riječi i snova.
U prevodu:
-Baš je ovi poeta blesav.
Rajo šta vi mislite.
Insani muče ko hajvani. Valjda nisu skontali poentu.
Možda jednog dana shvate i riknu od smijeha ili ljubomore.
Taki smo mi dunjaluk.
Iskreno kajanje smatramo neprihvatljivom slabošću. Neki čak i glupošću.
Negdje u polju bitoljskom,
žalosna vrba tuguje
pod vrbom grob bez oznake,
u grobu vojnik nepoznat.
Leži od rata svjetskoga,
leži i već se raspao
silna ga tuga izjela,
zašto je ovdje pogin’o.
Kraj njega nikoga nema
tek nebo plavo nad njime
i zemlja pod njim šutljiva
nad grobom vrba žalosna.
A tamo u gori zelenoj
u bezbroj raka snivaju
junaci slavni narodni
za zemlju svoju umriješe.
U ponoć kad se nad njima
grane od bola svijaju
planinska bistra jezera
ko svjetlost silna blistaju.
Tad vile iz njih izlaze,
nečujno jedna za drugom
i grob do groba pohode
junake dižuć u kolo.
I kad svi već obidju
tu vrbu, tužnu, žalosnu
junaci sami zastanu
neznanca brata dozivlju;
“Neznanče, more, ustani,
u kolo hajde sa vilama!
Zora zori, pijetli će
selo uskoro buditi!”
A on iz groba romori:
riječ po riječ čemernu:
“Podjite braćo’ braćo, idite,
ne mogu s vama u kolo!”
Tko umre za domovinu,
za pravdu ljudsku, za slobodu
on kod vas, braćo, ne umire,
on s vama živi, druguje.
Vi njemu pjesme pjevate,
pjesmama vi ga žalite
svi se vi tako radjate
i svi tako umirete!
A ovdje – zašto padoh ja,
zašto me kuršum pogodi,
zašto me zemlja pritisnu
za koga ludo poginuh?
Kažite braćo, kažite,
kažite pa prodjite,
nište me neće dignuti,
moja smrt je – crna smrt!
Plaču – a kad se u selu
prvi pijetli javiše,
vile u goru nestaše
junake svoje vodeći!
Polje je pusto ostalo,
jutro bez zore svanulo
u polju vrba žalosna
vojnika žali neznanog.
Danas je Subota 10. Decembar / Prosinac 2022. godine u odbrojavanju po Isusu Hristu.
U načelu to je 344 prohujali dan. Dok si reko keks, nekome se prisnio sličan naziv , nema ih , nije jednog. Ostaviše ona 21 dva preostala ljepotana da se bakču sa nama do kraja godine. Tako mi mislimo,. A ljepotani če zalevatiti i olešiti hejbet pametnjakovića, gluho i ćoravo bilo.
A i mi danas prpisivački raspoloženi. Umjesto nekih gluparija , natandarićemo vam neka vrlo poučna , jako mislena i još gluplja pametovanja.
Petrović Petar Njegoš: on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće tuberan bio, u tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.
Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš narod nevini , braću da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.
Dali je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba išargijo ne sjećamo se .
Ima ljudi i neljudi,Tako je uvijek bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Taki je dunjaluk.
A jema i jedna konjina ljucka. Taj se zna naopako svetiti ženama. Imo nešta protiv njih, zicer. Danima,noćima samo buba i udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.Kad se to zalaufa , po’ Bjelava ne može spavati,pa sutradan po dunjaluka nervozno i bijesno ko paščad na posao ode.
Što ti je narod? Mjesto da i on počne udarat1 i bubat. Pučanstvo hudi i po svu noć ne spava.
Konta Deba, što bi to fešta i vatromet bio, kad bi se svi odjednom probubali.
Recima narod na Bjelavama se počne bubati i udarati. Prvo probudi Mejtaš . Vidi ironije , simbolike i poetike. Ja posto ko oni hadumćar Njegoš ; poeta.
Moram Mojsija pitati jel to dobro ili loše. I kako to utiče na bubanje.A možda i ne moram njega pitati, nego Dobrog . On je poznat da dobro buba. Svaki stih mu buba minimum dvanaesterac. A ako treba i šesnaesterce rahat uglavi. A sa penaltika je nepogrešiv. Pravo u sridu.
Ne konta Deba da mu je strah od moguće visine pomutio mozak , ko mućak jaje sve se u krug vrti i zvecka gluposti.
Dakle , prvo se probude kameni mrtvaci sa Meit taša, pa onda Višnjik, Podhrastovi, Koševo i i Koševsko brdo i svi se počnu bubati i udarati.I sve je gotovo.Bubanje i udaranje budo dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarati dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje. Joj majko mila kad uzvrate Vratnik i Bistrik , pa zaprisegne latinluk , tad ni Čaršija nema kud.
Ljepota, što bi poete rekle:
-Joj miline judi moji.
To postane tako skladno , ko da netko pritiscima dugmeta bubanje pokreće, a svetla se u gradu pale dio po dio, i kao božićna jelka svijetle. Čas vamo ,tren poslije tamo. I jopet čas tamo , za tren vamo. I isponove. I nikako da pregore.
Bio bi to začarani krug, iz koga se grad nikad ne bi izvukao, dok svi ne bi pocrkali. Ne mere se do beskonačnoati bubati , sve da svi Mujini potomci. Onog Muje , kraljice Marije Terezije najboljeg, ha , kako da se izrazi, aha, dušekli havera.
I sada , ne dao usud dušu griješiti, recimo jedan dio se prestane udarati i bubati.Oni prvi okolni jenjavaju i gase se. Međutim upaljenim avjetlima ne preti nikakva opasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i lupa. Jopet opšta bubnjava svuda naokolo.
Ha on počne jenjavati , osjetim to ja Deba, ni ja ne volim , ni za živu glavu , da preskočim svoj dio, pa i ja lupaj i bubaj. Pa zatim Herco i Oma. Uh , a tek Baška Baša , kako li taj ustalasea sve mahale isponove.
I na kraju Lenji, konta i ceraka se Deba. On namjerno ostavi Lenjeg za kraj , Da ga malo nataslači. Dok se čitav grad pretvori u red bubanja za redom lupanja , oliti pravu pravcati redaljku bubanja i lupanja , doći će i Lenji tobe. Na vakat. Odnekud će jedna pametna naći put do njegovog malog mozga i Lenem šapnuti:
-Natakariš lenjost, kad je fešta nek i dušek gori.
I tako bi Lenji prekršio prvo pravilo trojno. Nikud maći zadnjicom. Jedino ako moraš bježati od smrti, a šanse tanjež .I počeo bi se dušečiti , oliti jastučiti.
Vidi molim te, što je ovi Lenji odjednom posto pametan. Sve na mehkom. Što ti lenj čo'ek neće skontat.
A ja , jado se mindero. Ne'š ti meni više tako, Deba blentovijo jedna. Ima da se modernizuješ i nabaviš francuski ležaj. Rekli mu taj ležaj na glasu. Tvoje je samo da se pristaviš i zalegneš sa bubalicom, i ne brigaj.
Normalno nije školska bubalica. Šta će ti ona u francuskom ležaju? Da ti prenese neku boleščinu iz knjiga. Ali ako dođe bez namjere da štreba ono knjiški, već samo bubalački ,mere vala i ona doperjat na pernate podloge.
I konta Deba kako bi to bilo prelijepo kad bi se čitav grad uvijek, iznova i iznova,samo zapaljivo bubanjem.
Nažalost , Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz dva razloga.
Prvo zbog one narodne, što narod ne vidi to narod ne imitira. Boji se novina. Drugi razlog ću već smisliti zabrino se Deba, jer ima ih hejbet, hadumćari, političari, tetkice, prepisivači, ilmije , pljačkaši narodnog zlata…
Glava boli, a treba odabrati pravi drugi razlog. Iz dubokih misli ga trgnu njisak konja.
Drugi konj onaj na konju,malo posramljeno tapše hajvana i kaže mu:
„Eheej, curik.“
Što bi poete rekle:
-Curiko ne curiko isto ti se piše.
U prevodu:
Malo tiše sa tim Ehhej mogla bi neka čuti, pa se navrnut na još koji put; joj mamo, mamice.
Sve je taština , dodo bi propovjednik ; i udaranje i bubanje oliti taslačenje.
pred vratima enajime
tamara u vodu zagledama
vrisnuh
dok te otac stiskao u šaci
žurno prilazio vodi
ispirao njome
vrisnuh
zub u prste zarin
i kada se potom miran počinku vrati
bez bojazni od te noći ne prilazim vodižžmeđu školjem zapreteno
rasuto nam sjeme klija
iz brzica motriš
bez prijekora
zure u mene dva oka – zjenice
čuda dva dvije čežnje velike
namjesto kapi
gležnje mi oplakuju tvoji ticaji
tih djetinjih žuvor – čini okani se!
zagrizi dojku kad je vodi pružim
vježbaj kutnjak
vrisak išti
nemaš mater nižda pljune te
i potom svome koritu se vrati
grizi
ili pjenom plini
i prosti
Duši, mornoj od strasti,
Sunčevih bura i slasti,
Laka je sreća od svega
Draža. Tiša od snega.
Sreća što jedva ako
Sija zvezdanom zrakom,
Laka sreća od koje
Teže i ne postoje.
Neko je otkidao od njega
Pomalo.
Ostavio ga obezbojenog
I potresenog.
Čudom se tražio
Ali,ne nađe se ponovo.
Iz njega je raslo zlo
A ga nije obavilo.
Čovjek umorni
Prepustio se sudbini.
pB
Odakle svježina u tvojim pjesmama
pa ti je svaka riječ sočna i s ukusom manga
pjesniče , Dijali?
Suša je. Sedam dugih godina.
leži na putovima leže kao sedam mršavih krava
Isunce isušeno, i ono za kišom žali.
Samo u tvojoj poeziji žubore bistre vode
i tvoj žuborasti govor pada kao dah svježine
na zemlju izmučenu od suše i težine.
Iz Dnevnika Yossamin
Kraj kuće
visoko na vr drveta
rebac
piva iz petni žila
mačak ga odozdala gleda
i prede ka da ga mami
Aj sleti… Aj…
došla je i mala mačka
Grintava susida
mete oko kuće
ronza sebi u bradu
sve po spisku
i repcu i mačku i drvetu
Zagorena pogača
ladi se u kantunu
zamotana u šarenu krpu iz kužine
smeće
izbačeno
u veliku zelenu kantu s poklopcem
viri sa strane
kroz napuklu plastiku,
u hodu zgažena ruža
ostala ispri vrata
Koltrine nisu navučene
nebo kroz prozor čiri
onu neku šta je lipo snila
Onde doli
more se komeša
vali pjene
fijuče bura priko kamenja
barke tance balaju
promrzle ruke vataju trak sunca