Boris Pasternak – San

Snio sam jesen u magli stakala,
drugove i tebe u veseloj klapi, i
kao soko što za krvlju vapi,
duša je moja na ruku ti pala.
Al vrijeme je išlo, starost ga je takla,
i kruneć okvire koprenom od srebra,
zora je iz vrta osipala stakla krvavim
i tužnim suzama septembra.
Vrijeme je starilo. U fotelji svila ko
led je pucala, sva trošna i bona. Pa i
ti zašutje, a glasna si bila, i san
utihnu poput zvuka zvona.
Probudih se. Ko jesen, puna bola
bijaše zora, a vjetar, pun jeze,
ko laku slamu što kiši iz kola u
bijegu nebom raznosio breze.
Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.
Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!

Franc Prešern – Neistrulo srce

 

 

Neistrunulo srce

Kopaju grob, da zadnji mrtvac tu nađe stan;
obraz mladića blijedog pokaže se na dan.
Kopači zgranuše se, zastajkuje im dah,
grobari manje plašni zure u nj u taj mah.
Da lijepo mu je čelo visoko, to bi svak
vidio, kad bi s njega nešto oblačak lak;
usne bi bile lijepe i blijedi obraz blag,
kad nevolje bi neke uklonile svoj trag.
Trup raspao se, prvi dah u prah ga je stro,
ostade samo srce, svi vidjeli su to;
još bije, još u njemu osjeća plam se sav,
kakav bje dok je mladić bio još živ i zdrav.
Svi pitaju tko zadnji pokopan bješe tu,
sigurno svetac, kada ne istrunu u tlu.
Čitao nitko nije nadgrobni onaj kam,
skidoše korov, natpis odgovori im sam,
da Dobroslav je pjesnik tu pokopan,
što mlad milim je glasom ljubav opjevao i jad,
i slavio u pjesmi djevojke lijepe čar,
ohole gospođice, kojoj on ne bje par.
Kad izabrala drugog ona je, u taj čas
iz grudi mu se više ne začu pjesme glas.
Ne traži da ga tješe ni ljudi niti Bog,
ne muti plač mu oči, tvrd je u licu stog.
Nehajno živio je, ne svet već bludu sklon,
bez pričesti i ulja svetog je umro on.
Svi kažu da mu svetost ne brani gnjit u tlu,
svi kažu, nije srce njegovo ovo tu.
“Pjesničko to je srce”, reče im čovjek star,
“da svečevo j’e dala krv mira bi mu bar;
ne svetost, nego pjesme ne daju njemu zgnjet,
što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet.
Otvorimo mu srce, neka pod nebom tu
ostane, dan taj proći pustimo i noć svu,
dok drugo sunce grane i donese bijel dan,
opet ga pogledajmo ovdje u osvit ran.
Nek lahori ga hlade, i miju rose sve,
nek sunce, mjesec, zvijezde, što pjesničke mu sne
nadahnuše kroz život, opet ih uzmu sad,
splasne li u tom času, pokopajmo ga tad.”
Rasjekli su mu srce, ležalo noć i dan
tu je pod jasnim nebom, kad prođe osvit ran,
kad granu drugo sunce, iskopnje srce svo
ko bijeli snijeg u proljet, pokopat ne bje što.

Od Nedelke do pržuna / Igrokaz na dan 21.Fabruar / Veljača

Datum je 21. a godina 2023. Mjesec je veljača ,a niti snijeg veje niti se mačke i kerovi vijaju. Nije dobro radio svoj posao ovaj mjesec.Ima samo nekoliko dana da se iskupi. Mere malo zakačiti ožujka,nema veze.

Dani se ipak veju u omjeru 52/313.

Danas je drugi den u hefti. Dakle dan dva prije nedeljne sride  , oliti sedmice. Oliti najavljuje skori početak vikenda Dana smo baš nešto  poliglotski nastrojeni.

Evo na priliku da je nedelja ili  domani po kojoj svaka  Nedelka dobija ime , bio bi neradni dan. Ako ima opanke, italijani  je zovu Domenika Mokasini. Vrlo poetično.

I Nedelke nisu onakve kako im ime kaže.One vole da se dijele. Ma ne da se kloniraju , mada im se ni ta ideja nije činila lošom.Ali odustale. I ovako jednoj jedinoj Nedelki teško naći pravog za djeljenje.

Ma nije humanitarne ili socijalne pomoći.Baš ste dosadni.Jest da su Nedelke vrlo humanitarne i socijalne , i upravo u tom grmu leži  djelidba.

Ma ne govori se , boni o obrazovanju, profesiji ili dobrotvornom radu.Ono vole da ljudi misle da su jako karitativne.A bome i jesu.Vole karitas više nego išta.

Opet vi. Ma nema to nikakve  veze sa religijom. Ono posredno ima. Zbog jedne Nedlke , koja se nije tako vabila, a jako je voljela je da se deli, mi smo proćerani iz raja.

A sad mislite da ste shvatili šta Nedelka voli da dijeli!?Mere i to , ali prvenstveno ulaznice za pržun. Jer kad vas Nedelka jami , pa se počne dušom dijeliti , vi izgubite i ono malo razuma što ste imali i zaboravite zbog čega se ide u pržun.

A tamo nema šale.

A Nedelka? Jok, vas srce strefi usred djelidbe i nemate vremena za popravni. A ona se pomoli tri zdrave Marije ili jendog hvaljenog Isusa i mirna Bosna.

A ako Nedelka nije hrišćanka, šta onda, pitate vi?

Ništa specijalno. Opet se pomoli i nebo joj usliši želju.

Vi garant pomišlate ona se pomolila za oprost grijeha.

Aha , kako ne? Ima ona vremena za to. Ona se pomolila za novu djelidbu, jer je djeljenje jača, i mere se opet moliti i moliti i za ovo i za ono, a kada dođe vakat i za oprost.

I vi sigurno mislite neće joj se grijesi oprostiti. Baš ste blesavi.

Žena se čitav život dijeli , i humanitarnim i socijalnim i svim mogućim drugim karitativnim načinima,i da joj se to ne uračuna u dobrotvorni, merhametli rad. (?)

Što bi poete rekle:

– Baš ste neuki.

U prevodu:

-Svaki vid humanitarnog  rada se izuzetno cijeni i nagrađuje.

Znate onu o Dari buba mari i …

Ne znate?

Dobro, onda nastvaite da čitate  bljuvotine o Karleuši i homo primogeniusu.

Desanka Maksimović – Naša Tajna

O tebi neću govoriti ljudima.

Neću im reći da li si mi samo

poznanik bio, ili prijatelj drag;

ni kakav je, ni da li je

u našim snovima i žudima

dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,

žeđi, umora, ni da li je ikada

ma koje od nas drugo volelo;

niti srce naše

da li nas je radi nas

ili radi drugih

kadgod bolelo.

Neću im reći kakav je sklad

oči naše često spajao

u sazvežđe žedno;

ni da li sam ja ili si ti bio rad

da tako bude –

ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život

ili od smrti strah

spajao naše ruke;

ni da li zvuke

smeha voleli smo više

od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,

šta je moglo, ni da li je moglo nešto,

da uplete i sjedini

duše naše kroz čitav vek;

ni da li je otrov ili lek

ovo što je došlo

onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se

zbog tebe pesma događa

u meni večito:

da li opija toplo

kao šume naše s proleća;

ili tiha i tužna

ćuti u meni rečito.

O, nikome neću reči

da li se radosna ili boleća

pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane

odemo ona i ja

tamo gde istom svetlošću sja

i zora i noć i dan;

tako gde su podjednako tople

i sreća i bol živa;

tamo gde je od istog večnog tkiva

i čovek i njegov san.

1 . aprila rođena Margita Stefanović


												

Aleksandar Blok – Djevojka iz spoleta

Struk ti je vitak, ko crkvene sveće.
Pogled – ko sablja kad blještavo krene.
Ne žalim, devojko, sastanka sreće –
Pusti, ko žreca, na lomaču mene!

Sreću ne zahtevam. Ni ruke nežne.
Zar da te povredim nežnošću grubom?
Samo, ko umetnik, gledam kroz vreže
Dok bereš cvetove – i pijem ljubav!

Mimo, sve mimo, maestralko, idi,
Suncem umivena – Marijo! Dozvoli
Oku – da anđela nad tobom vidi,
Srcu – od bola da najslađeg boli!

U lokne crne ti uplićeš redom
Skupi dijamant od stihova tajnih.
Bacam u zaljubljeno srce žedno
U izvor tavni tih očiju sjajnih.

 


												

Petrarka – Zašto čutim

 

Zašto ćutim, šta je, ako ljubav nije,

Al ako je ljubav, Bože šta je ona?

Ako je dobra, zašto je zlu sklona,

Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

 

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,

Kriv li sam tome, malo jauk vredi.

O žrtva smrti, slatkoćo u bedi,

Ako vas neću, čemu ste mi družba?

 

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,

Suprotni me vetri, kroz šumu i besnoću,

Teraju u čamcu vrh bezdana plava.

 

Slab razbor i gresi razlog su mi seti,

Tako da ne znam sam stvarno šta hoću,

Te se znojim zimi a cvokoćem leti.

 

 

 

 


												

Yossamin – Iša je stari kar

 

 

cuja se na prašnjavoj cesti,

kola, pošjolana laton, klopotaju

u ritmu…

fenjer visi na štapu i bljeska

u predvečerje

 

Kočijaš, umorniji od konja,

šta strpljivo tegli

cili dan istu rutu,

za šaku zobi i toplu rič,

biži pogledon u daljinu

 

Ne vidi ni dicu šta trče za karon,

ni suton koji pada,

lete mu misli u – nekad –

u vrime milosti

– nje –

okupane morem u

ukradenim predvečerjima…

 

Suza nema, ne teku, ne tribaju

…život je suza…

od zore, do zore

 

Udre Večernja s kampanela

– Bože, daj joj mir –

kočijaš promrmlja i

nastavi se cujat

u ritmu kara













/Iz Dnevnika Yossamin/










												

Bilo bi morbidno da nije istinito

 

 

 

 

Svijet prošlosti.

Svijet današnjice.

Svijet budućnosti.

Svijet čovječiji.

Tematika naizgled  razna. Okviri isti.

Ubijanje , mnogo, nezamislivo mnogo ubijanja  i onečišćenje.

U ime čega?

U ime jedinog važećeg božanstva zapisanog u neumlju pagana:

-Novca.

Zapitajmo se da li smo sudionici u  terracidu ,

o kojem govori ovaj traumatični video?

I nemojte namah odgovoriti  – nismo.

Jer jesmo!

Nečinjenje i šutnja je saučesništvo.

Debelo saučesništvo i još deblja krivica.

Ruke i noge su nam krvave do iza vrata.

Yossamin – Jednom ćeš poželjet vidit taj kamen

 
 

 gori visoko, a
 u padinama brežuljka
 ima ledina, zaresla u šikaru,
 maslina, dvi.....
 jedna trišnja, sedan grmova
 rascvalog ružmarina...
  
  
 naokolo živi kamen,
 od sunca,
 šta žeže cili dan,
 vril...
  
  
 jesen je još, blaga, topla,
 umiljata,
 razbacana  bojama
  
  
 krenuše noge same,
 u mislima... ti,
 tisuću i jedna proživljena,
 nepostojeća slika...
  
  
 penjući se strmim poljskim putem
 niti ne primjetih, u prvi tren,
 da je
 ledina nasuprut mene
 ...zvala me...
  
  
 sjedam na kamen,
 skinem ruksak,
 pogled puca prema moru
 ....mirno je,
 nježno plavo,
 ljeska se na suncu...
 smiruje...
 osjetim potrebu zaplivat
 " na  daleko"
  
  
 ruka, sama, automatski
 iz navike, pali cigaretu
 (još bijah pušač)
  
  
 mir, tišina, nikog
 more vuče pogled
 oči sa sjetom, gledaju u
 lelujanje ribarskih čamaca
  
  
 mislima zapiva, ona klapska
 ...ima jedan brodić,
 na srid je kanala,
 u njem je moj dragi.....
  
  
 nasmijem se vlastitoj gluposti
 a ne, dosta je...snova
  
  
 redaju se uspomene,
 grizu po duši...
 cipa se, raspada...
 u sljepočnice buba tupi,
 ludujući ritam ....
  
  
 al to i oću
 vjerovatno...
  
  
 oću, ponovo, tu, na  kamenu,
 na baštini didova,
 na izvoru postojanja
 vlastitog ja
 proživit bol otrgnutog sna,
 istirat  je iz nutrine,
 ostavit  ...
  
  
 ne plačem,
 ne volim plakat
 samo suze idu
 duša se bori, "čisti",
 krvavo sastavlja komadiće
 polomljene izdajom,
 paše ih i lipi
 (pomislih, ispovrat ću se)
  
  
 a ono,
 glupo srce,
 luduje,
 dosadno ponavlja sa otkucajima,
 nadajući se čudu
 kladilo bi se na nas...
 kladilo bi se na nas...
  
  
 razum skriči nijemo:
 -digni glavu idi-
 i krenem.....
  
  
 ne plačem
 suze,
 same padaju na kamen
 razlivaju se i od vreline
 osuše u trenu...
  
  
 negdi u podsvjesti
 ispliva
 rado bi ti jednom pokazala
 "razlivenu bol"  na kamenu
  
  
 da,
 jednom ćeš poželit,
 vidit taj kamen ......