Autor
Hajro Šabanadžović
Nestašne igre zaljubljenih
Snovi u vrtlogu nade
Morska milost
Streha na kraju grada
Sjeti se vjernosti
Nevinost i strast
Slike izložene u Galeriji Zamak Yossemin od 26.03.2018.
Stalna postavka
**
Za Yossemin
s ljubavlju
Anđelu
svjetlosnom
Autor
Hajro Šabanadžović
Tirkizna bajka
Tango zvani čežnja
Plavetni ledenjaci
Jutarnja šema
Plavo i nježno
Iskrice u sivilu svakodnevnice
Slike izložene u Galeriji Zamak Yossemin od 26.03.2018.
Stalna postavka
**
Za Yossemin
s ljubavlju
Niko ne zna koliko si me voljele
Autor
Hajro Šabanadžović
Beharli grana na livadi
Krv i led
Cvijetna čarolija
Noćni svod
Idilična oaza
Trnje i ruže
Slike izložene u Galeriji Zamak Yossemin od 26.03.2018.
Stalna postavka
Za Yossemin
s jubavlju
I ja tebe ,
par desetljeća duže?
Autor
Hajro Šabanadžović
Nevera
Plavet i tanka bijela linija
Zavodljiva iluzija
Raskoš zaljubljenog đardina
J
Jesen cvate
Damari
Slike izložene u Galeriji Zamak Yossemin od 26.03.2018.
Stalna postavka
Za Yossemin
s ljubavlju
Istina je , vjeruj mi.
Ali ipak : Zaboravi i živi.
Autorica
Yossamin V.
Još jedna slika iz opusa čudesne Yosemin V. :
Proliće dolazi
Fascinira njena filigranska poetičnost, kompozicija ,tematska povezanost , odabir i sklad boja i dubokomislena izražajnost.
Proliće dolazi!
Čudna mi čuda, rekli bi neuki.
Proljeće ko proljeće ,vrne se svake godine,nekad bolje nekad gore..
U mislima posmatraća se javlja negodovanje.
Gdje je sunce i veseli žubor potočića i drveće ,gdje su visibabe,tratinčice,jagorčevina ,kukurjek,
Napose ljubičice ,idilična svježina i raskoš nježnog proljećnog dana?
No , da vidimo šta nam to poručuje umjetnica,šta nam to govori njena slika?
Proljeće je rađanje novog doba, novog vremena, novog poglavlja u životu.
Renesansa kao naziv procesa dobro zvuči, zar ne?
Da bi nešto došlo, da bu se nešto rodilo,
nešto treba i da ode, nestane, privremeno ili trajno,nije bitno.
Iza svakog rastanka dolazi nešto novo.
Da li i ljepše i svrshishodnije,pitanje je koje muči umjetnicu?!
Tamni , srednjevjekovni ,elegični tonovi sa natruhama optimističnih,nešto svjetlijih nijanski ukazuju da se u prirodi nešto veliko dešava.
Interesantno je da su „veselije“ boje/nijanse zapravo ostaci zime koja se još uvijek ne predaje.
Teško olovno nebo , ovojeno žutim sivilom koje prijeti i nejasnim obrisima koji podsjećaju na ptice u razigranom letu ,koje najavljuju novi, vlo lako moguće ljepši sunčani dan,(?),.
Možda su to obrisi drveća ili hridina neke daleke planine ,koji se probjaju iz magličastog i pomalo sumornog proljećnog dana,tvoreći osnov kompozicije iz koje umjetnica crpi svoju poetičnost i višeslojnost izraza , misli i poruke.
Ogoljeno skoro obamrlo drveće (osim prvog najdonjeg) koji zrači svježonom i krhkošću)) ,poredano u nizu od dna ka vrhu, kao starci na kraju puta,što pomno ,skoro sleđeno osluškuju svoju kob.
Izrovani teški blatnjavi put se strmo spušta od vrha krajolika ka dnu .nećega(sunovratu,mirnoj dolini,toploj oazi…ili jednostavno tek uzoranoj njivi i toplom ognjištu),
Ili se mukotrpno penje ka izuzetno zahtjevnom vrhu planine,tko da zna?
U neposrednoj blizini bjeličasto prljave oaze snijega na prijeteći tamnoj ledini,govore da zima vjerovatno gubi dah.,ali se u višim predjelima grčevito drži i prijeti ,ne dozvoljavajući drveću da se otrgne i progleda..
Da li dijagonalno kretanje oblika i svjetlosti dozvoljava da figure i prostor u perspektivi samo naslutimo ,ali ne i da ih vidimo u njihovoj tjelesnoj prisutnosti..
Da li je odabir širokog spektra kontrasta po dijagonali ,dubini ,širini,prvenstveno svjetlosnom ali i koloritnim krugomsamo uvod u pitanje koju umjetnicu uvijek , na svakoj slici muči:
Gdje smo,šta smo,kamo smo…zašto smo?
Da li je temu „Proliće dolazi „uokvirila renesansnim ( * renesansa : ponovo rađanje) načinom slikanja i upotrebom boja,baziranih na vlastitim pokusima na kombinovanju tehnika ( pigmenti,akril, tempere sa dodatkom jaja i ulja)?
Kod Yossemin nema slučajnosti!
Naizgled ,ona je slikar materijalnog svijeta,ali je njen um zarobljen u onostrano,apstraktno , okovan nitima koje nas vezuju sa iskonom,duboko zapretenim u nama i koje samo pojedinci/ke , vrsni umjetnici/ce mogu da izraze i svojim slikamai da svoje impresije prenesu na danje svjetlo.
I taman pomislimo da smo sliku,bar djelimično osvjetlili, zaprepasti nas detalj koji slučajno zapazismo.
Iskustvo sa Yossaminim slikama nas je naučilo da u skladu, razigranosti ili nezainteresovanosti poteza kistom sakrije neke odrednice slike koje je bitno determinišu..
U gornjem desnom uglu vješto zaklonjen poslijednjim stablom izroni Križ nalik onom Golgotnom.
Jasan,velik,jednostavan.Skoro golgotski.
I onda iskrsnuše pet križa kao graničnici između dva poslijednja stabla.Pet križeva, pet prethodnih stabala nas vraćaju na početak slike,gdje u lijevom srednjem dijelu , neprimjetno persistira lik žene koja u naručju drži dvoje djece .Do nje je prvo stablo,orošeno prvim proljetnim naznakama pupanje lišća.,naslonjeno na sjenovito /u pointilističkom maniru jedva osjenčeno stablo iza sebe,blago nagnutio na desnu stranu.
I slika dobi krajnji smisao.
Yossemin pored njene izuzetne i raznovrsne nadarenosti i umjeća ,,između ostalog , uveliko determiniše njena iskrena vjera u Boga.
Izuzetno poznavanje i nepokolebljiva privrženost religiji kojoj pripada..
Slika je priča o ljudskom životu,njenom, vašem,svačijem.Rađanju,životu, smrti.
Drveće je vrijeme,postojanost, niz decenije koje čovjek skuplja..
Uzleti padovi,ljubavi , rastanci, smrti, su dio našeg križa koji mukotrpno prtimo teškim stazama života.
Svaki novi dolazak prolića nosi lično uskrsenje i nadu da i pored svega ne treba gubiti nadu i vjeru.
Kroz čitav život, od prvog dana i plača (sinonim – jedino prolistalo krhko zelenskasto stablo),do konačnice
:
– Križ na kraju tegobne uzbrdice, odnosno procesije zvane život,vodi nas , prati i čuva Njegova ljubav.
Kako drugačije objasniti zadnje stablo.Donji dio trupa stabla izuzetno podsjeća na ženski lik sa početka procesije stabala.A tada se samom kraju desne strane iskri novi bjeličasti ženski lik okrenut prema ženi do sebe.Kao da ne želi nestati iz slike i svom snagom se vraća u nju.Možda kao tiha , sveprisutna izvanvremenska potpora ženi naprelomnom dijelu životnoog puta?
Tko da zna!
S
Autorica
Yossamin V.
Duša od kristala
Duša od kristala
*
Kada vam Yossamin ponudi Dušu od kristala u crno bijeloj akrilnoj tehnici primarno shvatite šta je umjetnost.
Crno i bijelo ,za koje ne(u)ki kažu da i nisu boje; uzeti kao osnov slike koja u naslovu nosi svu težinu i ljepotu ljudskog bitka?
Zahtjevno , vrlo zahtjevno za kistom iskazati misli i osjećanja, glede jedne od najnezahvalnijih tema u životu , a i u slikarstvu..
Obično se crno bijelom tehnikom služe grafičari, karikaturisti, ilustratori ili pak mlađahni slikari domino iluzija.
A šta se to pak zna o duši?
Kako izgleda,od čega je tvorena?
Kako i odakle funkcioniše?
Kako lebdi,treperi , diše ,raduje se ili boli?
Zna se vrlo malo.
Možda je jedina pouzdana informacija da je tajna njenog stvaranja u Boga i od Boga data.
Poznavajući Yossamininu nepokolobljivu vjeru u Stvoritelja znamo da je dobro promislila , prije nego se upustila u ovaj delikatan poduhvat. Vjerovatno je imala na umu ( i provjerila – sigurno je sigurno) sve njoj poznate karakteristike duše i sigurna u svoje umjetničke kvalitete nadala se da će gledaocu uspjeti predočiti barem dopadljivu viziju nečega što se inače ne da pojmiti.
A duša je,kažu, čista, prelijepa, čedna, tanana, krhka, nježna, blaga, prozračna, rosna, a opet izuzetno čvrsta,savitljiva . nesalomljiva i vječna.
Polazeći od postavki da njena umjetnost na estetski uzvišen , jedinstven i osebujan način predstavlja Božije kreacije:
Univerzum, nebeski beskraj,maglice ,prirodu , more, cvjeće, sutone , svitanja…, nije začuđujuće što je odabrala nenijansirano crno za poleđinu, temeljnu boju ,sukladnu univerzumu, kao osnov na kome će graditi poetiku i kompoziciju slike.
Crnilo je boja onog ničega iz kojeg se stvorio nama poznati univerzum , nebesko prostranstvo i vječnosti .
Isključivo je taj beskraj moguće obitavalište duše koja je prema Božjoj zamisli jedina vječna odrednica čovječijeg bitka.
A u tom beskraju treba se usuditi i materijalizovati nešto što skoro niko ne uspijeva : DUŠU.
Ne zna se koliko Yossemin zna o kristalu,obradi kristala , geometriji ili atomskoj fizici, ali nepogrešivi intelektualni , intuitivni i umjetnički nagon je vodio njen um i ruku da dušu predstavi kao prozračnu cvijetno kristalnu četvorodimenzionalnu kreaciju , koja odgovaraju savršenstvu simetrije kristalnih oblika kao jednom od najdubljih prirodnih zakona.
Yossemin ne zapada u grešku prihvatanja uobičajenih šablona simetrije opšte prihvaćene ornamentike.
Ona gradi svoju ezoteričnu simetriju nježniju , krihkiju i nadasve autentičnu arhitekturu , na nikad viđen način.
Slijedeći osnovne principe atomskih sistema i mreža ona iz jednog početnog oblika , prelazi u nove i uvijek ljepše i krhkije oblike, stvarajući nizove razgranatih zvonastih cvijetova (zvončica/kampanula , encijana , orhideja, lotusa…) i kreirajući vrlo krhki , prozračni cvjetajući oblik ,nalik na izuzetno efektno aranžiran kristalni cvijetni buket.
Nježno prelijevajući nijanse srebrenkastih kristalića , kroz savršenu igru svjetlosti i sjenki , Yossemin svoje tkanje bez greške isprepliće jedno preko drugog i jedno pored drugog,
Posmatrač u svakom momentu može pratiti rast jednog cvijeta, i rast drugih , i tim izuzetno preciznim preplitanjem i razlijevanjem cvijetova koji klize od dna ka vrhu slike , stvara iluziju prelaska cvijetova iz jedne u drugu, odnosno iz treće u četvrtu dimenziju.
U pređašnjoj istoriji likovne umjetnosti od majstora renesense (Mikelanđelo, Botičeli, Da Vinči…) preko impresionista ( Renoar, Dega i posebice Claude Moneta sa slikom Impresija, izlazak sunca iz 1872. ) , Van Goga, Tulut-Lotreka (postimpresionizam) , Pikasa (kubizam) , Dalija (nadrealizam) , i plejada znanih i neznanih aspstraktinih slikara, pokušavali su uhvatiti ili bar zabilježiti taj prelazak iz treće u četvrtu dimenziju. Međutim ti pokušaji ostaju na pokušajima , sa vrlo malo uspjeha.
Eee, sada imamo Dušu od kristala , i totalni 4D uradak.
Čak i najmaliciozniji kritičar mora ostati bez riječi.
Nešto novo u svijetu likovne umjetnosti? Duboko smo ubjeđeni u to.
I to nije sve.
U sliku Duša od kristala je unijeto toliko nježnosti, emocija , ljubavi i duhovnosti koja u svojoj težnji za beskonačnošću odiše nekom konačnošću, kao otrgnuti i zaleđeni fragment putovanja jedne duše ka vječnosti.
Ova slika po svojoj ljepoti , sadržajnosti i katarzi jednostavno mora imati autobiografsku konotaciju.
Obzirom da je slika nastala ove godine , a na njoj je isprepleten niz od devet bijelih orhideja ili kala , a simbolika nikako nije strana Yossemin, shvatamo da to nije slučajnost.
To nas vraća u prošlost do 2012 godine, kada se jedno Milo, Bogobojazno i Čedno Biće , jedna Čudesna duša uznijelo na nebo.
Podsvijest je vrlo dojmljiva stvar , zar ne Yossemin.
I nemoj da bi plakala mila umjentice.
Duša od kristala je tamo gdje je ništa ne boli i gdje je ništa ne može povrijediti, i ima Moćnog zaštitnika.
A poznavajući je , znaš da ona pomno pazi na svaki korak voljenih.
Takvi su Anđeli.
Autorica
Yossamin V.
Autorica : Yossemin V.
**
Iz Dnevnika i Galerije autorice Yossemin V.
**
**
Tobom u mislima
prolića svakog, još dok san bija mal
bra san ti cviće,
penja se na najvišu liticu
dobavit ono šta na vr stine
cvita i nije me
bilo straj
stavija bi ti svaki dan
ispri vrata
drugu kitu cvića
pa bi se sakrija
i s ponistre milo gleda
kako se sliglaš uzet
moje jubavi
dare
mislija san resteš za me
ja bidan
i pazija da prolazin ulicon
kad tebe nema,
jer me bija straj da se ne spetljan
da ćeš vidit na meni koliko te volin
a volija san
više nego žedna zemja vodu
gori uvr gomila di sunce najjače zviždi
letile su godine na ponistri di san te gleda
kako rasteš
smantan i smušen dok mater ne bi rekla
„ajde Ive više ča s te ponistre,
ma šta čučiš više na njoj…”
a Ive bi najradije
gleda doli u te
di robu pereš i na špage višaš
činilo mi se
nekad
da i ti mene milo pogledaš,
a ondaje cili svit bija moj
pa bi pivajuć iša s mašklinon i motikon
a na te mislija
puno san te godina
s te ponistre gleda,
a i ti mene sve češće odozdala
pogledavala i
sve je bilo lipo
ka u nekoj priči
punoj ljubavi
a
onda san te pita,
ma tvoji me nisu tili
radi skandeli s mojin čačon
a
ja san ti živ umra, taj dan
i više se nikad naliticu
više kuće nisan popeja cviće ubrat,
nisan moga
i
sad sidin u konobi,
gledan
kad ćeš banit ceston s ono tvoje dvoje dice
šta drugi jin je čača,
a ja bi život da,
da san ja
pa se vratin u ono vrime
kad si robu prala
na špage višala da se suši,
a mene skrivečki milo
pogledavala
a cili svit je bija moj,
pa pijen
uz mašklin, motiku
s tovaron
polako uzbrdo
i tobon
u mislima
Uče nas cvijeće je živo biće. Diše, hrani se , pije i treba mu vazduh , sunčeva svjetlost i ljubav . Isto kao i životinjama i ljudima.
Mnogi se pitaju da li životinje i biljke imaju dušu!? Nećemo ulaziti u polemiku staru koliko i međuovisnost ljudi i prirode , sa posebnim osvrtom na cvijeće , zbog života koji izvire iz slike . Čak se nećemo osvrtati na lično određenje umjetnice po tom pitanju.
A nismo ni prirodoslovci ; bar ne zaprisegnuti.
Sada će se eventualni čitaoci zabrinuti ; čemu ovaj uvod u kontekstu jedne slike koja neprikosnoveno ima sve konotacije apstraktnog slikarstva.
A da li je tako?
Nećemo se zamarati definisanjem slikastva , jer kao u životu, u nauci , umjetnosti ( pogotovu) …:
“Sve je relativno !”
I sve je podložno percepciji ljudskog uma i oka svakog pojedinca , i umjetnikovog i promatračevog.
Teško se odlučiti iz kog ugla treba početi promatrati sliku jer je umjetničin i lični i likovni senzibilitet jedan kompleksni univerzum koji se ne može (ukoliko se uopšte može ) obuhvatiti jednim , pa čak ni opetovanim gledanjem. U toj kompleksnosti se jasno definiše individualnost i samozatajnost bića koje zna šta želi da kaže.
Koliko god pokušavali odrediti pripadnost njenog slikarstva nekom umjetničkom pravcu , ne uspjeva nam to jasno definisati. Naime ona je ekspnent većine mogućih slikarskih tehhika i pravaca . Svaka njena slika je novi izazov i novi eksperiment , novo prelijepo putovanje u nepoznate svijetove boja , svjetlosti , prirode i svjetova iluzija i likovne čarolije.
Prije izvjesnog vremena je predstavila vrlo upečatljivu i snažnu sliku “Osunčani makovi ” koji odišu vrlo žarkim , skoro nadrealnim post impresionističkim tonovima.
Apstraktni ekspresionizam , a i aprstraktna umjentost u cjelini počivaju na poprilično naivnim , nedefinisanim i jednobraznim formama i potezima. U likovnoj umjetnost nema zvanično određenog apstraktnog impresionizma kao pravca u umjetnosti. Međutim nekoliko slikara preferiraju djelovanje u tom pravcu. Vjerujemo da je i naša umjetnica dijelom na tom putu..
Slikarska tehnika , senzibilitet ,emotivnost , inteligencija , maštovitost / kreativnost i široko , sveukupno , komparativno obrazovanje umjetnika određuje rafinman i oplemenjenost , odnosno kvalitet i ljepotu jednog umjetničkog djela.
“Ples crvenih i plavih ruža na sunčanoj livadi” koloritno je rađena u klasičnom impresionističkom maniru , ali sa apstraktnim pristupom narativnoj temi. Nije greška u pisanju. Slikarka ne slika , ona bojama priča o odnosu boje , sunčeve svjetlosti , vazduha , prirode i pokreta.
Prvi utisak nam donosi osjećaj laganog povjetarca koji izbija iz nježnog i neobičnog tretmana svjetla i boje , odnosno stvaranje dojma da u prelamanju sunčeve svjetlosti ( žuti tonovi) i vazduha ( bijeli tonovi ) sve treperi i pleše. Impresionističko poimanja kontrasta svjetla i sjene, blagi titraji sunčevih zraka koji se kroz kristale vazduha prelamaju na svaki fragment slike ne može nikog ostaviti ravnodušnim.
Lagano treperenje cvijeća u crveno roskastim tonovima i livade date u obrisima svjetlosti i vazduha umjetnica pojačava plavim nijansama čiju suštinu i ulogu tek treba da odgonetnemo.
Nismo previše nadobudni , ali imamo pravo na svoje viđenje. Ono nam sugerira da su nježni crvenkasti obrisi prekrasne , mirisne ruže grmoliko raspoređene u nekom kutku osunčane livade.
Tanani plavkasti obrisi nalik oblacima u vedrom danu nadvili se nad crvenim ružama . Plavetnilo mogu biti i fragmenti mjesečine zaostali od prethodne večeri , koji su se otkinuli od vedre noći da bi sakrili ruže od pogleda pohotnog mjeseca. Nama se čini da to ipak nisu ni oblaci ni mjesečina. Najednostavnijom komparativnom analizom detalja na slici veoma brzo se dolazi do zaključka da se radi o plavim ružama.
Svi će vam reći da plave ruže ne postoje u prirodi .Odakle to oni znaju? Svaki cvijet ima svoju plavu inačicu. Zašto to ne bi mogla imati i ruža?Legenda kaže da plava ruža donosi vječnu mladost ,ljubav i madu. Možda se zato pojavljuje u snu onih sretnika koji vole . Zaljubljenici u ljepotu i cvijeće tvrde da plava ruža postoji samo nije otkrivena.
Da li nam umjetnica sugeriše :
” Evo ovako izgleda plava ruža ljubavi i sna . Lijepa je i mirisna i ima tisuću valera i mirisa kao i crvena .”
Ali njene misteriozne ruže , crvene i plave kao da žive u simbiotskim odnosima , ne zna se gdje počinje jedna , a gdje druga. Uranjaju se jedna u drugu i prepliću ; kao da vode ljubav. Međutim takav odnos bi sliku učinio dosta statičnom i jednostavnom i umjetnica se odlučuje za oprobani recept apstraktnog shvatanja impresionizma i pointilizma , kratke poteze kista , prskanje, kapanje i blagi tačkasti dodiri kista. Pojavljuju se novi segmenti koji vode slikarkinu igru kraju. Nove komponente nose djelomičnu disoluciju svjetlosti i osnovnih boja stvarajući novi kolorit koji utiče na promjenu i talasanje atmosfere .
Odjednom su se ruže našle u zagrljaju živog skoro razigranog grma koji u prizemnim dijelovima odiše jasnom i oblom bremenitošću , nalik na žensko tijelo. Umjetnica , u istančanoj igri tački i kratkih poteza kista , koristi ljubičastu boju koja u sudaru sa osnovnim bojama stvara privid crne boje.
Škrto ubacujući zelenu boju daje naznake sitnog lišća iskonske maslinaste boje , ali ipak ostaje pri odluci da mistični ples ruža ima glavnu ulogu u ovoj čaroliji na platnu.
U kolopletu tačaka i poteza kistom grančice ružinog grma dobijaju bodlje , kukce , ptičice i naznake mnogih lica i tijela ; dječijih i ženskih, nježnih , razigranih i nasmiješenih. Izgleda da rogobatim muškarcima mista na slici ni.Nekako sasvim logično. Bio bi prekinut niz nježnog i tananog tkanja nestvarnog prizora!
Ono što je posebno zanimljivo je da se ovim promjenama u ritmu kompozicije i boja, rekomponuje i kompletna vizija u oku posmatrača ; gurajući ga u potragu za novim detaljima i simbolima.
Da , sasvim je izvjesno : antropomorfizacijom grm ruža crvenih i plavih živi, voli , pleše i ima dušu, i čini djelo izuzetnim i autentičnim svjedokom jednog novog pogleda na stvarnost i umjetnost.