Zamisli
ne postoji vrijeme
sjedim
čamac sa dva vesla
jedno su ribe izgrizle
tompus i udica
pjesma kao mamac
recimo valcer
ne tango je zgodniji
bliskiji
ali Maksumče
šta ono zna
gleda samo naprijed
ne osvrće se
iza njega
grudi tvoje
njemu zbore
pokaži mi lice
jedno od tisuću
ne obaziram se
ja imam samo jedno lice
koje tebe
plavet oceana snije
zaboravim mamac
uronim
vidim slike moje
okrvavljene od čekanja
u njima uvijek lebdiš
i ruku pružaš
a ja tonem
zamisli zaboravih
ponijeti mamac i udicu
Umorni đardin tišinom
samuje
nestali mirisi krhkih ruža
sleđeni
među prstićima stopa maleckih
zavejanih
jesenjom tamom ledenom
prekrivenoj
bistrim suzama šadrvana
bojenih
patinom nerazuma ničije krivice
slomljene
Ne znaš
nisam ti pričao
bio sam ti ranjen mila moja
nosili me na rukama kamaradi
mahalaši
dođosmo do vilinog proplanka
rekoh im spustite me ovdje
vi krenite dalje vas život čeka
moja se ljube uželjela
mojih cjelova
eno nježne ruke mi se pružaju
vidim prolaz u cvijetnu zemlju
u kojoj ćemo se svi voljeti
čuje se lavež zvijeri
za mnom na ljudskost jure
stanem ispred otvora
pustim svu krv iz rana
moje crvene hridine rastu i straše
horde zla
duše svoje
čkiju i bježe
žao mi mila
moram zastati ovdje
umorio sam se od traženja
nenalaženja tebe najvoljenije
znaj boli to
više od rana krvavih
ali šta je tu mogu
moramo još samo malo čekati
šta znaju djeca šta su hiljade godina
očas posla
stari hrast
još uvijek raste
tamo gdje smo se ljubili
poneki mu izblijedjeli platan sudrug
oni isti što su naše zagrljaje krili
pored njih suzne Modre rijeke teku
boli i slanost ljudskg tijela nose
Sjene male podno planina
Grada čednosti i Srebrene varoši
zauvjek sjećanja najmilijih žive
budi hrabra kao nevinosti te
nek te ne moli smrt moja
za tugu i boli
jer
Bosna je moja
snena i prelijepa poput tebe malena
i ktomu Zemlja Božije milosti
u kojoj snovi neprestano lebde
i ljubav
joj kakva je pusta
I znaš
valjda si rosila zašto
nisam ti sutradan došao.
Spavanje je luksuz…
a snovi nedostižni
Spavam i sanjam da se budim
ne smijem se probuditi da mi ne odu sni
Sanjam da spavam ne smijem usniti
da ne pogubim sne
Teško je nama sanjarima
bez Krhke ruže sniti
zar ne
Mila djevojčice koja prelijepe snove sanjaš
a odgovore još uvijek nemam
nije časno Kalendarima krhko cvijeće blatiti
slučajnošću ili namjerom jednoć
kada sve bude daleko od nas
kada prođu sva proljeća moja
ostane ukus pelina u srcu jadnom
tražeći dvije ruke oko vrata
koje sada daleko nebo naše grle
u srcu mome nada zatreperi
pa zaboli do neba do zvijezda
do tebe ljubavi moja jedina
što bježiš za dobrotom svojom
i nevjernom rječju mojom
ne moraš mi reći boljele te riječi
nevjerstva moja koje neće vratiti
naše prelijepe dani kad bili smo
milosti djeca i ljubavi snene magi
igrajući se protiv svijeta i struja
na lahoru letu zavidješe nam laste
i labudovi svakog onog ljeta
kad mi dade čisto srce tvoje
o krasoto bjelokosnog tijela
na tragovima uspomena naših
u duši mi blista ljepota tvoja
kap na dlanu dalekih sjećanja
bijela tijela uronjenih u oceanu
kao vrijeme a vodili smo ljubav
a se krici spajanja u bol se lomila
i sada dani se vežu jedan po jedan
teški kao nesporazumi i bjezi moji
ali ti mi prostiš i ja se vraćam
zagrljaju mramor grudiju tvojih
blaženi sretnik milovanja tvojih
Život odi dalje
dan po dan
lebdjeti
milovati sjećanja
vino ne pomaže
tuga još manje
previše bole sjećanja
znam probao sam
i doticao dna
i dizao se
preostaje
Sanjati
a sutra …
Tko da zna?
možda bonaca dozove
malenu brodicu da uplovim u ljepotu
dana u kojem sve miriše
skutima nasalomljive Krhke ruže
Jednog dana krenuh
drugog zastadoh
pođoh napred
vrnuh se
kenuh nazad
ništa
dođoh do stabla
života
tamo te nađoh
kasno bješe mila
ti stajaše
na mom odru
uplakana
ne znam zašto
sa violetnim cvijetovima
svetlije boje
u kosi
u srcu
tišina i sni
Đardin ljubavi
Život
Modra rijeka – brod ljubavi
Jesenji kaleidoskop
**
Ostala sam bremenita
tebe blentavog zagubila
san naš prkosom rodila
A gdje si ti
U noćima koje bole
dok prelijepo siroče
A bez roditelja živih plače
U crnim haljama zaleglo
po bjelini meitaša
svoje neispisane sleđenosti
Decembar ili Prosinac
Mjesec blagdana
slavlja , bola i snijega,
prosijava
Neumitan je.
Svake godine u isto vrijeme se pristavi.
I nosi ono što nosi…
i ljubav
A opet sve nešto mnijemo,
život je kratka kak’ bi rekla filjozofi,
i prelijep i snjegovit
jedini
I zato svaki dan živite,
volite i radijete se,
a i besplatno je
preskup
I obavezno plešite
grlite i mnogo plešite
sa onom koju volite
milostivo
Ili jednostavno sanjajte
da plešete sa onom
koja je nekoć nenadano usnila
u meni je
Ima te čedne djece
neće da odrastu
samo hoće da se vole
igraju i jure
ima tih Anđela
što samo svjetlost
radosti u drugima vide
ima tih Meleka
što i kada ih boli
i kada ih gaze i biju
i kada umiru
hoće ljubav muziku da sanjaju