Voze se već satima. Putevi nisu tako loši. Podne je i sunce već uveliko lupa o retroviror i haubu Mitinog hiljadutristaća. Za volanom je Frkin muž. Dosta je umoran , jer nije vičan dugim vožnjama.Ali vozi bez prestanka kao da mu se radi oživotu. Samo da mu se Bosne dočepat.Sve bi bilo lakše. Imao bi vremena za predah. Do njega , na suvozačevom mjestu Frka Frkica doji sine. Grč i strah su malo popustili. Zna zlo ih  ne može sustići.Bar ne danas.

Mito je na zadnjem sjedištu čitavo vrijeme prespavao. Ni pomako se nije. Ukočen ko mrtvac , samo bi ponekad zabrundo ili zabrujio i nastavio spavati.Morali su držati otvorena dva stražnja prozora da bi se smrad koliko toliko neutralisao.

Uh ,Bogu hvala , oko podne ,  napokon pređoše granicu.

-Dobro je. – misli mlađahna  majka, držeći bebu na grudima., mada zna da će se ćitav život , dok su ona i svekar joj živi,  okretati i strahovati.No , daljina je ipak neka relativna sigurnost i zaštita.A Sarajevo je sada njen dom i prihvatiće svu pomoć i zaštitu koja joj bude nuđena.Prvenstveno je mislila na Luce i Dobrog.Ocu ne smije ni riječi progovoriti.Znala je šta bi luda , vatrena glava učinila . A ona nikad nikome ne želi zlo , pogotovo najmilijim.

Ko da ga Frke Frkice misli dozvaše , Mito se prenu iz sna.Trlja krvave , bunovne  oči ,unezvijereno gleda oko sebe .Ništa mu nije jasno.Shvata on da se vozi u svom tristaću, da ga vozi zet. Lakše mu bi kad vidje Frku i bebu , iako ne sjeća razloga   zašto to.

– Zašto smo u autu? Gdje smo?.Ko ti je dao ključeve i rekao da voziš?I odmah da si zaustavio auto. Sanjao sam loš i zbrkan san.Bojim se nesreće.

Salva nezadovoljstva , ljutnje i pitanja izbiše iz čovjeka , koji još uvijek nije pri sebi.A kako bi i bio , poslije bocuna i bocuna popivene meraklijske šljive .Zet uspori , tražeći pogodno mjesto . Nađe ga , zaustavi auto i zakoči.

Zet mu smireno razjasni situaciju:

-Prija te , moja mama , zamolila da vodiš kćer , mene i unuka u Sarajevo jer mi budućnosti u Vranju nemamo.Ti si odmah pristao i se toliko obradovao da si moro još dvije tri drmnuti.Prije nego što te pokosilo , dao si mi ključeve i rekao :

– Odmah nas vozi  u Šeher Srajevo.

Gleda Mito u zeta, zet u njega. Ni jedan ne odmiče pogled. Mito zna da se tako desilo. Podsvijest i radost što kćer kojoj je načinio zlo vraća  doma , mu šapuću da je to istina. I bila je.

A sada smo na Bikavcu , eno ga Višegrad . – završava zet.

Mito se budi i trijezni.Da , sada vidi . Puko pogled sa Bikavca. dole je most Mehmed Paše Sokolovića  Vjekovna ,  monumentalna Starina raširila kamena krila preko zelene vode , vjekovima spajajući Istok i Zapad. Možda je zbog toga smaragdna voda  prečesto postajala  krvava i mutna Drine , a most klanica neumlja.

-Uh , na vrijeme smo se zaustavili –misli Mito.

Sanjo on grozan i nerazuman san.On u žurbi vozi. Došli od Vranja i na most krenuli , malo brže nego je to trebalo. On koči. Ne uspjeva .  Kočnice propadaju i otkazuju i on se zakucava u zid na kraju mosta i gine. U snu se ne sjeća ničega više.Samo kako vozi, kako kočnice propadaju, kako je u panici ,kako zna da neće moći zaustaviti auto. Okreće se da vidi ko je s njim , ali ne uspjeva , jer auto u tom trenu svom silinom udara u zid. I on se više ničega ne sjeća.Zna da gine.

-Vozi ti i dalje , ako nisi previše umoran., polako preko mosta. Kažu smrt na njemu vreba nevine , neoprezne i obijesne..– kaže zetu – Poslije mosta  ćemo pored neke česme stati , osvejžiti se, prezalogajiti i malo odmoriti.I vidjeti šta nam je dalje raditi.

Polako su prešli most, ali Mito nije vidieo šta im je raditi.Bio je toliko umoran i presaugan , da je i ostatak puta zaspo ko rezervna bukova klada.

Frka Frkica je uvijek bila insan  od riječi.Svom svojom čestitom dušom i djetinjim srcem se trudila se da ispuni pbećanje dato mužu na babinama. I on je zdušno  je davao svoj dio. Mito ga zaposlio kod sebe u firmi kojoj je radio, kao radnika na građevini.

Neosporno , Mito je bio vrlo vrijedan i bistar čovjek. Napredovao je do predradnika ,skoro pa poslovođa. To što su meana i bekrijski život  bili u bijeg od stvarnosti , koja ga je uzročno posljednično zaskakala svako malo i što je on na taj način „liječio“rane , bile su dva  sasvim različita poimanja  života.

Po Frkinom povratku  malo se primirio i uljudio. Meana mu više nije bila interesantna. Sav se okrenuo unuku i sinu.Mada ga zle slutnje u vezi sina nikad nisu ostavljale. Pokušao je da se iskupi kod Frke Frkice. Nije uspio.Shvatio je da su  sva emotivna  vrata relacija otac – kći zauvijek zatvorena. Prihvatao je to , jer je shvatio da joj je život u pakao pretvorio. Ali , tješio se , uvijek bi isto učinio. Čast i poštenje.

Zet mu se pokazao kao vrijedan i snalažljiv radnik. Uskoro je počeo raditi u računovodstvu , prema ćagetu koje je imao.Otac mu se nije javljao i svima je bilo lakše. Čak je i Mito počeo podsvjesno zazirati od kumare . Ne zna zašto , ali mu se nije družilo sa njim.

I tako prođe godina. Frka Frkica na istom. Trudi se i uglavnom uspjeva smiriti damare. Ponekad joj se Dobri u misli zavuče. Srce joj zatreperi , tijelo zaigra , ali ona nije dala da se bilo šta razbukta. Zatvorila bi se u kupatilo i satima hladila uzavrelo tijelo .Činilo joj se da ne postoji .Bila je, svojom voljom odsječena od svijeta. Taj svijet su bile Bjelavske mahale. Ona u ovom životu  više nikoga na ovom svijetu , osim djeteta nema.Tada bi tužna i bezvoljna  bila i nije izlazila iz sobe. Sin joj je bio jedina utjeha.Slutila je da će ga previše razmaziti.

To ljeto , nenadano  dođe srednja Frkičina sestra u posjet.Ni s njom nisu imali skoro nikakvih kontakata.Urijetko bi se sestre čule i ona je znala sve Frkine  jade i traume.Obradovaše se svi. Ona je uvijek bila rasadnik radosti i ljepote u Mitinoj porodici. Činilo se da će ljepša vremena obasjati Mitin dom , gore u preliejpoj bašti iznad Sedrnik.U bašti u kojoj na trešnjinom stablu na jednom štriku visi Frkičina ljuljaška , ljubavi , tišine i snova.

 Nekom slučajnošću potrefilo se da je sa sestrom , skoro u dan poslije Frkinog povratka  prispjela  kumova depeša iz Vranja. Mito je sačekao da se svi ukućani okupe za ručkom da im priočita pismo.Jedino je zet , nakon napornog dana spavao na kauču . Nije ga budio. Mislio je sa njim nasamo  razgovarati o pismu i reprekusijama koje ono nosi.

U pismu je pisalo:

Pomoz Bog Dragi kume ,

Ne javljah ti se godinu dana jer sam se od tvoje izdaje i bijega članova moje porodice sina, unuka i snajke  naprečac dobro razbolio. Srce me strefilo, oslabilo na Golom Otoku.

Sada sam malo došao sebi iako nisam sasvim svoj.More me mori kume bolesti i umne i zdrtavstvene.Sve se nadam biće bolje. Ali ne ide na bolje.A i kako bi kad mi fali porodica? Sin jedinac , unuk prvorođeni i prelijepa snajka.

Znaš da je sinu i potomstvu mjesto uz glavu porodice. Ne uskraćuj mi to pravo Mito kume moj dragi i čovječni. Znaš ti dobro šta je čast i poštivanje porodične tradicije kod nas u Vranju Ti se rječju i potpisom tvoje kćeri obavezao da će živjeti u mom domu.

Ja ne tražim ništa što nije moje i ne prebacujem ti. Očinje srce ponekad ćeri omekšaju. Ja se samo pozivam na tvoju čast i poštenje . I obećanje koje si mi prilikom udaje tvoje kćeri dao. Da će živjeti u Vranju sa mojim sinom dok ih smrt ne rastavi.

Molim te učini kako ti savajest , čast  i poštenje nalaže. Uzdam se u tebe , kao i uvijek.

Neću ni da prijetim , ni da kunem , ni osvetu da tražim, već samo jedno:
Vrati mi kume moga sina, unuka i snajku moju, prije nego bude kasno za bilo šta i prije nego sve nas neko zlo ne obuhvati. A slutim da hoće.

Sretno ti bilo Mito i živi dugo i u zdravlju .

I javi mi šta si s Božijom pomoću odlučio , da se mogu ravnat po tome.

Tvoj kumašin.

Svi šute . Sleđeni su  Svi osim Mite i zeta mu koji spava. Frku Frkicu , sestru i majka im napad panike hvata.Čak i beba sluteći majčinu bol počinje plakati.Bebin plač natjera Frku Frkicu na suze i ridanje. Jela Lela Jelena , žena Mitina  se krsti i progovara:

-Oče naš , koji jesi na nebesi , nek sveti se ime tvoje… pomozi nama nemoćnim.

Srednja sestra se prva sabra i pita Mitu:

-Tatko što ne podera to pismo  , što ga ne baci  u ćenifu , jer je to veliki , nepodnošljivi smrad i umobolnost.

– Da ćutiš bre ćeri , ne zbori tako .Riječ je riječ , i jednom data mora se održat kud puklo da puklo.  Ja sam je vođen ljubavlju prema kćeri ,videći njenu nesreću pogazio.

– Šta si sad bolan ne bio , dragi oče pametno skonto?

-Jedino što se može.Čast ,  poštenje  i porodična tradicija nalaže da se oni vrnu u Vranje. Nema druge. I niko tu ne može ništa učiniti.
Frka Frkica hladno i smireno , pomirena sa sudbinom mu reče.

-Tatko najmiliji, ne znaš šta radiš. Ubijaš me , neka ti je Bog na pomoći : Ja u svakom slučaju neću krvniku živa na oči.

-Šta to znaći Marija, ćero moja. Neposluh ocu , a znaš da te mogu natjerati da me slušaš istom riječju kojom sam te i udao.

-Ne više tatko moj. Ja živa ne idem u Vranje.- sigurna u neminovnost  onog što govori ,  vrlo hladno zaključuje Frka Frkica.

Srednja sestra osjećajući tragiku koja se nadvija na sudbinom njena voljene sestre, ubacuje Miti argumente.

-Kakva čast bre Mito? Kakva dužnost oče mili? Koja ba tradicija oče nebrižni? Kakvo kumstvo te strefilo, bolan oče slijepi? Očeš li kćeru najmlađu ponovo da isporučiš zlu na tacni , da joj i ovo malo života i nade što ima , ponovo ubije?

-Šuti , kćeri . Ni jedne ne  progovaraj. Tako sam odlučio i tako mora biti.I o kakvom zlu ti govoriš.Kum je častan čovjek i nikada ne bi povrijedio moje dijete. Ako ti se ne sviđa, kupi se iz moje kuće.

-I hoću oče.Nikad ti više neću doći. Nisam se ja od dobra pokupila iz tvoje kuće. Pobjegla sam da ne gledam zlu sudbinu svoje male sestrice , kojoj je tvoj časni kum kao dvanaestogodišnju djevojčicu , kao nevino dijete skršio je i ubio joj i djetinjetvo , i život i svaku nadu neko sutra.

-O čemu ti to pričaš , lajavice jedna? O kom zlu i nesreći pričaš?

.-Devet godina me ždere utroba  što ne mogu da govorim. Devet godina sanjam ovu našu ljepoticu i more imam. Devet godina bolujem i plačem jer moram šutjeti.kako je tvoj kum , monstrum silovao . Jer maleno djetešce toliko voli oca da me Bogom i utrobom mojom zaklela ,da nikad nikome ne progovorim da sam ga lopatom skoro zatukla , kada je drugi put pokušao da je siluje. Što ti taj tvoj dobri časni kum nikad ne reče šta ti je uradio sa kćeri i zašto je robijao sedam godina. Eto toliko o časti i poštenju. O očevima i neočevima. O tradicijama ,  nesrećama i zlu koje se u ime Boga ,  časti i poštenja rade.Odoh ti ja sada oče. Ali pazi gdje će ti duša. Dobro pazi.Neznanje nije  opravdanje za bilo kakav grijeh i zločin. To je saučešnistvo.

Ustade srednja sestra.Suza suzu stiže , i rida i plače .Zagrli Frku Frkicu i dijete joj i majku. Izljubi ih i ode zalupivši vrata tako da su se ona iskrivila i više se nikad nisu mogla uglaviti i zatvoriti.

Mito zanijemio. Ne trepće. Guta dah . Zuri u Frku Frkicu i pita je:

-Jel istina ovo što ova hajvanulja reče ?

Frka Frkica ga poslije godina i godina , bez imalo krivice u djetinjim očima pogleda.

-Jeset oče , tvoj kum je silovao   tvoje maleno nevino  djetence kad je imala dvanaest godine.

Mito koji  mjesecima nije pio , priđe kredencu gdje je uvijek imao meraklijske šljive. U prolazu vidje da je zet skroz naskroz budan i zapanjeno ,u očaju gleda čas u njega , čas u Frku Frkicu , čas u svoga sina.Svaađa ga probudila.Frka Frkica , rukom zatomila krik , jer shvata da joj je muž sve čuo. To već ne sluti na dobro.

Mito uze flašu i čašu i nasu sebi piće. Zet ustade uze i on čašu sjede za sto do Mite .Pruži mu čašu :

-Naspider Mito kume i meni malo tog otrova , da ubijem ovu dušu čemernu.

Mito sleže ramenima i nasu mu piće.

-Nemoj zete da te taj otrov odvoji od porodice.

Zet nešto duma:

 -Ma ne može me taj otrov odvojiti više od bilo čega. Što otac neotac , otac krvolok i monstrum može unesrećiti dijete to ne može nikakav otrov saprati.Skoro isto kao i nepažljiv i neučinjen ,  a častan i pošten  otac.

Kad eto napokon  i njih !  Iz kuće idu dva najprisebnija čudaka konzilija. To se Mojsije i Herco  približavaju. Polako se zanose, jer pravih pravcatih  hamala se igraju . Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci tegari  dvije flaše kurvoazijea.  U drugoj drvenu  šćemlijica naopako okrenutu, a u šćemlijici pet  kristalnih čaša. I Herco nosi šćemlijicu , ali i kašet piva par tanjira lahke jutarnje meze , presloženih jedan preko drugog.

Privlače peškun. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine , pored  gavrana koji se kezi . Riknu flaša ko karabituša .Tisuće ljutih dijamantića se prosipa po žutini krhkog cvijeća . Krhki cvjetići namah usahnuše. Crni gavran ni mukajet . Zna znanje! Njemu insani ništa ne  mogu . Statični su i izgubili sponu sa prirodom, iako je on mnogo stariji od njih.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni: Žao mu cvijeće. Ostario , godina spreco , a jako presto misliti o posljedicama.

-Obajatio .

Pravda se .Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Herco spusti šćemlijicu , dade mig Jeli Leli Jeleni da nabaci mezu na paeškun. Kašet piva nosi do šadrvana i stavlja ga ispod one frljave i here druge slavine koja ne prestaje da žubori svježinu .

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu kurvoazijea  i  pet  čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema. U svih pet čaša sipa piće., one dvije od sinoć sklanja na sredinu peškuna.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa otrov ,  a ni oni, uglavnom. A na kraju krajeva  , što će tu tolike čaše , , nema Frke Frkice .

Nikoga ne pita gdje je? A kad ne pitaš , ni odgovora nema. Čak i ne želi da mu iko odgovori na nepostavljeno pitanje.

Otišla, ostavila ga. Tačka .  Bez zapete,  uskličnika ili upitnika! Šta se tu može? Sunce i dalje jedri plavetnilom neba. Ptice visoko lete , šadrvan hladi đardin i pivu , konjak je na stolu. Meza mami , harmonika samo što se nije sama razvukla.

Prelijepi život odi  dalje.

Valjda!

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam. Dobri ne zna jel mislio na čaše ili život. A i to nije važno. Prosto pravilo dvojno. Gdje ima života ima i čaša. Gdje ima ćaša zakucaće i život na vrata.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mati nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ova žena koja  nije, a jeste dijete . Veliko . Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti miloj dogodilo.Pogleda u Mojsija , drito u mubarek okice koje se ozariše kao da ih neko najljepša pitanja pita.

Mojsije onako, svojski , jaranski , muški i po mahalski kako je naviko ,ni jen ni dva , ni tri ni četiri , nego  drito , hek u čelenku , tek toliko da potrese i razdrma  mali i veliki mozak I ganglijama zaledi srce i dušu . A bome i utrobu.

-Frku odveli u Vranje , večeras je udaju!

Svi zinuli u Mojsijevu elokventnost i „uviđavnost“ , pa onda u Dobrog da vide dokle je čaša pelina puna .

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist , nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu još uvijek puna miline i tuge djetetovag glasa koji mu još uvijek u damarima titra.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Vraća Mojsiju nejgovu   i udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje , kao da mu je  jedina briga na dunjaluku da dim ne ode na pogrešnu stranu.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju zlaćani  kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu , zhvalan . Problem rješen? Nema više nedoumica. Sve je jasno.Žene ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga. Maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće. A nije nesreća. Kako mere bit nesreća kad se žensko udaje? Svatovi , veselje , korak u novi život.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im prijeko nujna .I nek se i one udaju za one koje biraju.

Pa se ponavlja:

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe. Ali dobro je , lini im se . Pogled mu se razbistrio.Suze se izgubile. Glas čist , zvonak i poetski. I dosta smiran . skoro hladan. Pita ga jel mu herc u dure? Herco klima glavom, ko nov.  A Dobri mu sugeriše da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

“Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.”

Musa odahnuo, ne puno ,ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen,ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu , po jednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu ,onaj isti   gavran , prepozno ga mangup sa Dijaninog mezara ,  ispred nosa ukrade jednu rozakliju .

On ga ne tjera i ne kori.  Svako svoj posao  tegeri i radi. Tako je krojen svijet .

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe. Svi se štrecnuše .

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena. Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hairl!

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim sve u redu  biti.Valjda ?

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane. Dobrog u lice ljube , o vrat mu se objesile.

Muzikant i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i živi ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No,  pjesma  o Vranjanki je skeptična. Ona je srce njegovo odnijela.

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze, uvijek. Čak i kada nema suza u očima. .

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , iza kapidžika ili šedervana sa kezom na debilskim usnama iskočit Debe  i  obajene zažagat:

-Ja bih je natakario ,da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u takar…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom muhur  mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedna do druge. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u krdo zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta uagrebe, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom sa četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio,  a ona ga nikad više nije skinula i što je uvijek lepršao , dok se grlica bijela  igra i graciozno njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih skršenih  boba.

On ustaje,prilazi joj , grli je i miluje po glavi. Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, ali u ovima nema tuge ni bola.Samo neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz veselu njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao , ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio , samo je odjahao.

Tako su se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte u svatu , u busiji , su čekala neka nova  vremena, vremena stampeda.

 Dugo vremena  je proganjala misao šta se poslije desilo sa  Dobrim. Čak i kada se vratila u njihove mahale, niko nije govorio o njenom odlasku .Svi su znali da je ona tu . Ona je izbjegavala kontakte. Bilo je stid. Zlata i Jela Lela Jelena su je pokušale dozvati. Ona se krila od svakoga.Od njega najviše. Kako će ga jadna pogledati u oči i reći ostavila sam te jer sam morala.

Nakon godina , kada joj je Dobri  ponovo počeo vjerovati , u njegovim sveskama  , našla je zapisanu skicu onoga šta se desilo onog jutra po njenom odlasku. Poslije je Lela Jela Jelena nešto malo nadodala i ona je to zaokružila u čudnu , nerealnu sliku.

„Jutro je svanulo. Vjetrić  nestašno pirka. Ptice veselo cvrkuću i skakuću od grane do grane ., od cvijeta do cvijeta.Poneki zrikavac se javi , zaboravio da mu je vrijeme spiti.Mravi izviru iz gnijezda , ispituju teren.Ne žele da ih ljudi olako gaze i da bez smisla gube vrijedne  mravlje živote.

Dobri sanja da se na zdjelu na peškunu natandario gvaran i kljuca onu jedinu , usamljenu , a tako sočnu smokvicu , bilesim nalik na neka medna ustašca.. Ne može da otvori oči sunce sa levanta uperilo farove drito u njega. Čuje graktanja gavrana i otvarajući oči  vidi ;  zaista jedan gavran smokvicu kljuca.
Što ti je san! I u život se petlja i zadire.
Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

Shvati, nije ga gavran probudio . Bio je tih u svom hinjskom  lopovluku. To njega plač budi.
Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa prazninu. Siguran je. Nema nje. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću   izobličeno, ridajuće Zlatino lice i bukadar suza.
Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže pa ih grdi.
Malo je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega , a i nikad je nije vidio da plače. Osim kad glumi. Još je bunovani dalje traži Frku. Okreće se na drugu stranu , hladovina šadrvana ga zapljuskuje . A uz sami jastuk , na ivici ležaja  , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , na koljenima kleči .Čini se da je u molitvi , ali jecaj što izbija kroz šake kojima sakriva   lice , je izdaje..Molitva je puna suza.
Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati. Ne sluti na dobro.

Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on za sebe .  Zna , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slab herc u konziliju. A i kalendarima koji su ga stizali iza svakog ugla ,ojačao je. Život ga naučio kako , ne osvrćući se ići dalje i mirno , saburli čeka ono što nosi  slijedeći stađun.
Nalakti se, pa zbunjeno češka po kosi. Baš ko neko zbunjeno dijete. Ono naopako desnom rukom iza lijevo uveta. Pogled mu ponovo  privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se raspored poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun.

-Nije milo dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše.- Nježne misli mu se roje, a srce mu se širi i raste ko rođendanski balon.
Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran, sliježe ramenima i pogled klizi dalje.
Pored njega, na otomanu gdje se u svojoj ljepoti i krhkosti sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvena ribizle i dvadeset pet rozaklija izvezeni igrom djetinjih prstića u srce. Bijele ljubićice, tek sasvim malo uvele , u sred Frkinog srca zalegle, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok. Čini se srce je to djetinje koje krvari. Pored njega jedna svjetlucava kameja od žada . Na kameji uplakano dječije lice. To je njegova Frka Frkica.
On miriše ljubičice, predivan je to miris, još sasvim svjež , na djevičansku nevinost miriše. Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku i diže ih usnama, tek slabašno dotiče i lagan dašak daje. Pita je:

-O Frka Frkice , zašto tužna si ti, kad se volimo mi.

Vidi djevojčica prestaje plakati i velike crne oči se smiješe. Kako je taj osmijeh djetinje  dobrote  blagosti pun!

On vidi da Frke Frkice u ovom đardinu nema . Ne pita se  gdje je. Ne pita ni one dvije ucviljene udovice .Nema potrebe da  troši riječi.Jednostavno zna da je nema. I prihvata to. Otišla je . Zna da je morala. Neki je nerazum potjerao.

Uvije kameju u ljubičice i zajedno ih spušta u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno. Želi da se ispuni tišinom i mirom prije neke konačnosti  koja će tek uslijediti.
Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.
Pere ih , pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Dvadeset peto zrno stavi među usne, htjede ga žvakati, pa se namah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal.  

Tako dvadesert četiri puta. Tiho , beskonačno sporo i mirno . Kao draguljar koji niže rubine u skupocjenu nisku.

Negdje na polovini voćne procesije , nešto malo niže sa lijeve strane , lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal . Rese se igraju i jure, trepere i iskre svakim njegovim pokretom.. On ih umirujei, lijeve rese lijevom rukom, desne ruke desnom rukom. Izravna ih .i miluje.
Tačno na njegovom srcu , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i spoji sa onim na šalu i počinju u istom ritmu da plešu, bolero zvani Ples Ljubavi.. On srca pogledom strogim smiruje , kaže vrijeme za ta ples nije. Srca se smiruju se i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena podigla glavu i više ne jeca.
Zinule i bulje zaprepašteno. Ili po mahalski bleje.
Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle. Kao da je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se da je miran ,  razborit , usresređen na posao i lucidan.
Nema druge , kontaju one. . Dobri zvizno; načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u još dublji mrak.

Prije nego ode , bol rastanka i tuge joj maglom obavi mozak .

Da  vrišti ?

Nema smisla !

-Ovu poslijednju četerestinu je izvrištala i oplakala za čitav život.- tužno misli ona. A ne zna , još je dijete , koliko čovjek u sebi suza ima i koliko se može toga desiti , a da prethodni jauci , jecaji i suze nisu ni mala maca u odnosu na ono što može slijediti.

Da ga probudi , da mu kaže šta je sudba  njima dvoma njenim izborom spremila , od sutra pa ubuduće, samo će zakomplikovati i nove nerazume raditi. Zato mora otići od njega. Boli je žiivot , ali tako mora biti. Zna povrijediće ga više nego ijedna koju zna.  

Da kune ?

Koga i zašto.

Za sve su obadvoje krivi.Nije bitno ko je više ,a ko manje. Za svako  nisu se našli potrebno je dvoje jednake krivnje.

Da osuđuje?

Zašto. Ne mogu se aveti prošlosti vratiti ,  ukrotiti  i spengati i reći :

-Krivi ste !

Zna zaboliće ga , ali i oprostiće joj. A opet zna i njegovu časnost. Nikad više neće biti kao prije. Nikada oni neće biti par.

Njima nije bilo suđeno čak  ni ono mahalsko – dvoje se našlo pa se opet nije našlo. Oni su imali nesreću da se susreću i da se zavole , ali da ne pripadaju jedno drugom. Uvijek bi se nešto ispriječilo između njih. Pogrešan izbor, nepravi momenat, splet okolnosti . Ma mogao je to biti i lahorac koji je duvao u suprotnom smjeru od niihovih pitanja.  Uvijek će nešto stajati na putu njihovoj ljubavi , kao muhur rastanka , na kraju tućnog  ljubavnog pisma.

Jednostavno njima se nije dalo. Kao da se neko proklestvo ušunjalo među njih , i čim bi nešto po ljepoti krenulo, samo bi pogrešne strune zatitrale i ona je ostajala bez njega , nijemeći od tuge i bola. Uvijek se molila da im se bar jednom osmjehne sreća. Mislila je da ih tada ništa ne bi moglo razdvojiti.

Vidjevši  da je on snove prigrlio, polako sam se izvukla .U nekoj ljutnji i bijesu sve sam ponude na peškunu ispremještala.I ribizle , i rozakliju i baklavicu i tulumbu .I šal sam uplela. Sve sam pomiješala u neku nadrealnu  sliku . Pa onda pokušala osmisliti  neku konceptualnu instalaciju ,  neku sliku , poruku ostavila.

-Volim te mili , srce mi je slomljerno, moram te ostaviti , oprosti mi.

Napravila mu srce,od šala, ribizli i rozaklija. Malo  kičasto, ali iskreno, dječije. Uzela sam njegov upaljač, curvoasier nasula i jednu njegovu ciganku zapalila.

Popušila i ispila, ružicu viljuškom poderala .Ustala,upaljač u ruku sakrila, ruku srcu njegovom prinjela. Vidjela sam kako je njegovo srce zadrhtalo kao površina jezera kad ga lahorac iznenada napadne.

Znam, slikar je i poeta , razumjeće poruku . Otpetljaće zbrku koju je učinila. I neki inat je proradio u njoj Samo sam smokvicu , nedirnutu  na peškunu ostavila , kao žal za nebranjem.

 Nikad u životu ništa nije ukrala.Uzela sam njegov zlatni upaljač , sa ugraviranom djetelinom sa četiri lista. Ma šta uzela ; prisvojila ga  , ukrala. Htjela sam da imam nešto njegovo da me grije , tamo u daljini , i u  nekom drugom  stranom svijetu . Ali ostavih  mu kameju od žada , sa svojom slikom,   moj talisman da ga čuva od zla.

Tišina je bila takva kao da se neko sahranjuje. Ne , niko , nikad  neće moći sahraniti moju ljubav , ali sad  moram poči i ubiti njegovu . Zna neće moći . Niko ne može ubiti vječnu , bezuslovnu ljubav.Tiho se sagnula , nježno , u usne poljubila usnulog  , nesuđenog ljubavnika .

Čitavo vrijeme je imala nelagodan osjećaj da je neko posmatra. Zato sam suze sakrivala. Zato sam se kad je on zaspao,  pravila da spavaam .činilo mi se da sam čula prigušeni jecaj nekoga ko umjesto mene plače. Neki anđeo? Ne znam , ali bilo mi je lakše jer je neko dijelio moje suze.

Pođoh , ali se vrnuh i još jedan očajnički poljubac mu dala. On se nasmiješio i nastavio da sanja.Tiho samse ka kapiji iskrala.

Izlazim ja ,  a Luca pred mene .Zastanem u meni straha nema, jer za njega mjesta nema. Svo mjestoje bol uzela i gledam, ništa ne govorim. Luce me zagrli i pitam, iako zna:

– Šta sada malena moja, kamo bježiš?

Pomirljivo i i smireno , kao Dobri sliježem ramenima i  odgovaram :

-Idem u Vranje da se udam ,za sina čovjeka koji me silovao. Mito mi rekao ako se ne udam ubiće i Dobrog i brata mi. Šta ću , moram , nema mi druge.

 Luce me ubjeđuje da mi može pomoć. Sumanuto  skoro histerično niječem glavom:

-Nemoj molim te, ništa i niko  ne može pomoći .Mito je taki kad nešto kaže on to i uradi. I molim te , najljubaznije te molim, ništa Dobrom ne govori , da me ne bi tražio ili krivicu osjećao. Ili nešto nepromišljeno učinio. I bolje je ovako . Boljeće ga , ali će se on praviti da mu ništa nije i ponos njegov neće me tražiti.

I   nije me nikad tražio.Ne nije bio ponosan ili ljut.Samo je malo izubio povjerenje u mene  zato što nisam imala hrabrosti da mu kažem istinu.On bi već nešto smislio.A i sve je bilo gotovo.Ona je tuđa žena.U svetost braka ne treba barkati.

U strahu da Luce nešto ne uradi u ruke je dijete ljubim, ko majku svoju , suze mi navrše , htjedoh  da se istrgnem i   bježim. Luce mi ne da, zagrli me,  do auta ,ilicijskog me vodi. Posjeda me na zadnje sjedište ko princezu neku u bijeloj anteriji i njenom  srebrenom svilenom šalu,koji mi je umjesto onog srcastog moga  dala.

Kapu na glavu stavlja i motor pali.Gleda  u retrovizor, ja se pravim da spijem.Čujem je kako tiho sa motorom priča::

-Motoru tiše , to dijete umorno leglo je da spije,snovima nesreću mije. Vozi je  prvac malo  više Sedernika.

Pred kućom Mito sav na iglama čeka. Kćer mu Frka na usud docni. Ostavljajući me u autu prilazi mu i kaže:

– Ova će ti svadba nekažnjeno proći. Ne da dijete na tatku svoga, iako joj on nesreću sprema i život unoštava. Ali pazi se Mito , prneš li, pljuneš li ili se nakašlješ malo jače nego što mislim da je dozvoljeno Goli ti otok za vaskoliki život ne gine.

Kosa je je odlepršala nježno,nečujno i lako kao anđeo prozračnih krila.Takva je i ona bila prelijepo kristalno tkanje  , vazdušaste ljepote ,prekrasni tihi  anđeo velikog nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je a osta u srcu svih nas , santa leda neprebolna .

Ono jutro kada je Luca umarširala u naš život i kada su se svi razišli ostala ona sama sa Dobrim. Mene unijeli , Luca me presvukla i ko bekanku povalila na roditeljske bračne krevete. Izašli nji dvoje na verandu , da me ne smetaju i zapravo , iako njihovo poznanstvo seže više od trinaest godina , progovoriše prvi put više od one dvije  riječi: :

-Dobar dan!

Lucina pripovijest o onome što se dešavalo tih dana poslije Frkinog slamanja

  -Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najtananija ,  čestita i prelijepa djevojčica.Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

 Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Dobra bića kad umiru ili imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije steod onih  najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala  bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam je Luca  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati ,a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, ali mnogo bučniji , ali i iskreniji. .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskrneo vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji.  

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

 Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on.   Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar,  ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u navlas  istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih

Iz Arhiva

• 

• 

• 

• 

Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka  Frkica  velika ljubav našeg k'o fol pjesnika i slikara.

Njihov poslijednji susret je obilježila  Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.

Frka zaslužuje da je se sjetimo  epizodom u kojoj  gostuje Kemal Monteno.

****

Anterije  i nevinost

**

Nazvala me Đugum Frka Frkica i zamolila da se vidimo.Šta ću,mislim,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka je mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Prvi put je monstrum unesrećio.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Zlo i mladost – ludost.

Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda, ne mere se drugačije.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se, usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Šuti , ništa ne govori.

Mučimo.

Razumijemo se , ćutanjem kao nekada. Još uvijek.

Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se  ,  hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi ,  što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad guštalo i šta se jednom nije konzimiralo…

Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,iznimno biće , a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud , zla kob , šta li?. Nije birala, tako joj nematali; jal životni puti, jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno. Ništa ne čujem,gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.Jal nećeš u mladosti slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih, dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh ,  i ja  gluv na oba uha,kao top ,plus još jedan. Nisam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.Stvar ravnoteže. Sve je u parovima.

E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , ovi usud ;  garant!

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako ću bolan, šuti ona?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,ovu Frku sve  razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , k'o ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,progovori.Zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodu jahačima, harmonikama i njoj, preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog kalemisanja  nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin ,  muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim , već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali  prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.

I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo devet godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu : crvene bobe , bobice

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ih ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još 2000 ,  5.000 , milioni , milijarde  djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna. Jer ubiti jedno , jedino dijete ko da si pobio čitav jedan  svijet.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti uz onu uzvrdicu ,  sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Šalim se . Zbog nje bi i Mont Everest pješke u salonkama  i prsluku kreno i leptir mašnu usput vezo .Spustiila se ona niže, sa Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj, one naše nesretne Sirotice , na našim Bjelavama, živi.

Njoj drago što je pratim , vidim milina joj srcem bije. Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono, sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova podvornika ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se  mađara kutarišem i dok bar malo vrućina ne umine . Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim , red je ,  vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu novu , ovih novih dana haber slikičnu kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Treći put  u životu jer  Ona ulazi u bijeloj anteriji,nov novcatoj.

Vrijeme kao da se vratilo  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj  nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijelo igra,gori i lebdi.

Sluti se,ništa  ispod nema.Grudi , struk , bedra , noge … sve djevojačko,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada , što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Sjećanja sežu ; njen budući muž  , nije ovaj mili i dragi ,  vać očevog prijatelja iz Vranja sin.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša njenog Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.

Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa Malena uvijek bila..

Malo se sagnem,poljubim  je u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja milosti puna.

Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.

Muzika  titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju.

Zavjese u susjedstvu  se tresu. Pogledi budnih upijaju slike kao fotografski aparati.

Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala, te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna  nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj , za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje…

Ona se odvaja,suze joj u očima.Ljepota moja nije dobro ,slutim ja! Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,”ako treba pobjeći od sveg sad…”

Uvijek taj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ , evo  njih.Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema , niti će biti.

Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;

-Kako ti kažeš,mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne i zrelih osoba   novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne,ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije ,sada pijem samo štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja. a i prija mi silazak u svježi i mirisni  suton.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala  Velika Frko Frkice,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama , Luci i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio. Mislim,iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kod nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne ; sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,mirisi i abuzenze vodice,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc antilop ,cipele sa bijelim pertlama,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhtii pjeva . pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo , svojoj djevi  stičiću.I stigoh.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da  je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Mlada žena  se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo,odar boli i tuge!

Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima  optočenoj –  sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka usnula.

Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja m  tvoj Princ Mali je došao.

Čuti dijete.Ne progovara.Bespomoćna  od čekanja njega neuviđavnog, umorna bila pa spije.

Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Zna , sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga  oko nas.

Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju zakasniti, kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota ; mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i pripremam se da joj  čitam .

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

Kraj I dijela

Kad eto i njih !  Iz kuće  idu dva najprisebnija čudaka konzilija. To se Mojsije i Herco  približavaju. Polako se zanose., jer hamala se igraju .  Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše. I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače stolić. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i tekućinom pogađa zid iznad leje žute jagorčevine , pored  gavrana koji se kezi . Tisuću dijamantića se prosipa po žutini krhkog cvijeća . Krhki cvjetići namah usahnuše. Crni gavran ni mukajet . Zna znanje! Njemu insani ništa ne  mogu . Statični su i izgubili sponu sa prirodom, iako je on mnogo stariji od njih.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni:

-Obajatio .

Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema. U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa otrov ,  a ni oni, uglavnom. A na kraju krajeva  , što će tu šesta čaša , nema Frke Frkice .

Nikoga ne pita gdje je? A kad ne pitaš , ni odgovora nema. Čak i ne želi da mu iko odgovori na nepostavljeno pitanje.

Otišla, ostavila ga. Tačka .  Bez zapete ili uskličnika! Šta se tu može?

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mati nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ova žena koja  nije, a jeste dijete . Veliko . Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski , jaranski , muški i po mahalski kako je naviko ,ni jen ni dva , ni tri ni četiri , nego  drito , hek u čelenku , tek toliko da potrese i razdrma  mali i veliki mozak I ganglijama zaledi srce i dušu . A bome i utrobu.

-Frku odveli u Vranje , večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist , nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu još uvijek puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Vraća Mojsiju njegovu   i udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje , kao da mu je to jedina briga na dunjaluku.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im prijeko nujna .

Pa se ponavlja:

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

“Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.”

Musa odahnuo, ne puno ,ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen,ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu , po jednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu rozakliju  ,onaj drugar mangup gavran sa Dijaninog mezara  ispred nosa ukrade  .

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegeri i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe. Svi se štrecnuše .

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena. Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hajirli !

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim sve u redu  biti. Valjda ?

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane. Dobrog u lice ljube , o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i živi ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti. Kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze,uvijek .

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , iza kapidžila ili šedervana sa kezom na debilskim usnama iskočit Debe  i  obajene zažagat:

-Ja bih je natakario ,da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u takar…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedna do druge. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u krdo zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta uagrebe, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom od četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio. Ona ga nikad više nije skinula i  uvijek je epršao , dok se grlica bijela  igra i graciozno njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih skršenih  boba.

On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi.Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola. Samo neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz veselu njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao , ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio , samo je odjahao.

Tako su se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte u cvatu , u busiji , su čekala neka nova  vremena, vremena stampeda.

Zvono na vratima…

Čudno.

Pred vratima nikoga nema.

Ulice opustjele. Liju one beskonačne,  hladne  septembraske kiše , koje kažu da je ljetu odzvonilo i da se insani pripreme za ledene dane. Objema nam se učinilo.

Obadvije  , ko najveće frajerke , pomislile , evo njega.

Jes’ kako ne. Nije levat , po ovom kijametu, iz topla kreveta i uzavrelih,  uzbibnanih grudi i skuta mislit na nas.

Sada bi se najradije malo odmoritla  druženja sa Lucom i pošla doma. Ali ko će po ovom kijametu  , nosa promoliti. A i on me zamolio da je pripazim dok njega nema. Kaže malo je bolešljiva i treba joj pomoć. Nenametljiva. Ko ja sam usamljena i  treba mi društvo.

Lukav je ovi naš Dobri i brižan.

Zna da sam ja usamljena , da usamljenija  ne mogu biti. Zna on da me od njega niko dotako nije. Zna da i dan danas patim za njim. Ali eto imali smo to što smo imali, pa nam se izmaklo, pa smo ponovo imali mnogo toga, ali nije nam suđeno bilo da život provedemo zajedno. A opet ni jednu noć ne zaspem da da se ne pomolim za njega, Toliko mi je ljubavi nježnosti darovao da ne mogu misliti  da je prava ljubav imalo drugačija.

Onog moža i ne računam.

Njega su mi uvalili , a da me nisu ni pitali.Morala sam poći za njega , da mi otac ne ubije mog Malog Princa, jedinu ljubav moju. Želio se svetiti. Sin moje majke nije i njegov sin. On je moj i maksumčetov polubrat. ja njega zovem maksmče iako je stariji tri godine od mene i veći deset , centi i teži deset kila i koji pride. Vidi razlika ista kao u njega i Luce. samo u kontra smjeru. Šta ćeš?

Tako sudbina pomiješa karte.  Ko da se zajebava sa nama.A opet ispada da je sve to radi ljubavi i  nas samih. A mi ljudi ko ljudi, pravimo izbore. Mislimo činimo to radi našeg dobra igriješimo.

Majka mi na samrti priznala , one godine kada je moj otac Mito , ubio moga brata.Svisnula načisto za sinom. Jedino dobro , ovom gradu, koje joj se desilo bilo je sa Dobričinim ocem.

Hude li sudbe. Valjda to tako biva. Ista krvca  se dopadne  i zavede istu krv. Nema bitno ako se pravi nered i tragedija. Ako tuge bude toliko da se više ne može podnijeti.

A opet i neka. Ostanu sjećanja. Bilo je toliko ljubavi i ljepote da se tegobe i boli mogu i moraju pregrmjeti. Nastavi se živjeti i sanjati prošli dani. Iako boli, sve bih ponovila.

Ova Malena kmezava ko neka velika beba. I teška brate. Ima je , što jes jes. Osam banki u kg. i koji pride.

Ne znam kako oni moj Dobri ovo savladava.

Jes moj, ne dam joj ga. Prvo sam ga ja imala , pa ga poslije nisam imala. I ona ga ima, pa ga nema. Hem viša  od njega dese centi minimum i deset kila baška mu se viška natandari. Nisam je ljubomorna na nju. Imala sam svoje vrijeme. A oni su nekako , više par. Čisti  su ko malo jkoji par. Joj, mogu modliti kako izgleda kako je to kad oni vode ljubav. Nekako mi uvijek na pamet padnu labudovi . Nije bitno, bijeli ili crni. Njihova ljubav to je čista poetika. I epika.

Dobri  uvijek u nekom poslu.Traganju. Uvijek je ogio ne znano kamo i vraćao se umorniji i tužniji. Nikad nije pričao o tim lutanjima. Ali znam da su ga boljala.  kada bi se vratio sa , samo bi me zagrlio. Nježno , ali čvrsto, ako da se boji da ću mu pobjeći. I Osjećala bih titraje njegovog srca kao jecaje neke.

Kada bi zaspao , ponekad bih čula šapat, ali vrisak :

-Bože mili, ne može se to više podnijeti.

Mene bi neka duboka tuga safatala i tada bih mu poklonila život da sam mogla. Onda bi vodili ljubav, očajnički kao da nam je poslijednji put. Zapravo , kad bolje razmislim , mi smo uvijek tako vodili  ljubav.

Pitam je što ga pušta da lunja, znam da je voli više nego sam sebe.

Kaže:

-Moram…  morala sam , radi njegovog dobra. Ne puštam ga , nego ga otjeram , svake godine krajem avgusta. Kažem posao i zavjet ne trpe muškarca u mom životu.

-Kakvog dobra bona. Jebo te , da prostiš i posao i zavjet.Nađeš čo'eka ćivota, jes’ da je djetetu nalik, i ti ga tjeraš. Matere mi , nisi normalna.

-Ko mi kaže. Ti ga imala, pa se udala. Radi njega, da mu se zlo ne dogodi. O on, ništa ne govori, ali znam da misli ,  da bi sve zajedno  predeverali. I znaj da te volio i uvijek će te voljeti. Nekad te iz ljubomore, valjda, pomenem i falim. Te ovaka si , te onaka si.

On ni jedne ne progovara. Šuti. Samo mu o lijevom oku zaiskri ona suza. Izdajniča. Od ljubavi. On tada okrene glavu na drugu stranu. Ja nikad ne mogu da vidim da li ta suza klizne , ili je on usnama upije. Tada se okrene, zagrli me, čujem da mu srce drhti i jeca. Poljubi me i kaže mi volim te Malena. I osjetim da me neizmjerno voli , ali da i tebe još uvijek voli , barem kao mene.

-Aha, kako ne.

Kažem ja , a cvjetam kao bulka na mjesečini, jer znam da Luca govori istinu. Nikad žena u životu nije slagala. Nevina i naivna kao janje. Kao  Isus kome se zavjetovala.I prelijepa. Kad nekog Stvoritelj podari milošću , onda ga zaista podari. Samo , nekako mi je žao. Znam ja, i ona zna sve je u parovima. Neće izaći na dobro.

Kad je bila djevojčica izgubila je dragog , jedinu ljubav svoju. Trinaest godina je umirala i Bogu se molila da je uzme, da ode njemu. Srce je zaledila i stavila ga u gradsku hladnjaču. I još se zavjetovala, da je nijedan drugi muškarac neće dotaći.

A onda došo ovi moj, ovo moje maksumče, ovi moj Mali Princ i smunto je. Što bi mahalaši rekli, imao je naopak ulet. Sam samcat po ledenoj jesenjoj kiši, usred mraka , kada su i ulične pse beskućnike sklanjali po podrumima i šupama,  unio joj pet metara drva i tri tone ćumura. I normalno , slomio se. Svako bi se slomio i sigurno ne bi ni pola unio.Skoro da je umro. A ona ,dobrica , nije smjela dozvoliti da još jedno dijete radi nje zagine.

Zaboravila sve. I zavjet i svijet , i grijeh i čednost i gola legla pored njega , da ga ugrije, da ga spasi. I spasila ga. I zaljubila se u to dijete. Bilo je to tri godine prije nego su se zaveli. Ne znaju ko je koga zaveo. Ona kaže desilo se , on šuti . Ja mislim on je nju zaveo dobrotom i čedmošću. A onda pomislim , a možda je i ona njega zavela svojom nevinošću i milošću. Ne znam , ko od njih dvoje ima naivniju i čistiju dušu.

Ona ko da mi čita misli, nastavlja.

-Mlađi je , mila moja, trianest godina od mene. Nemamo mi,  nikad nismo imali  budućnosti. Naša nada je došla slučajno. Meni su rekli da ne mogu zanijeti. Kao djete , dole operisala cistu.Tada se to radilo kamenim sjekirama. A eto desilo se i dobismo dijete i umri nam ta sreća, ljepotica naša. I za nju , po rođenju rekoše neće dugo . Da Bogdo izdrži tri mjeseca. A ona nam poklonila  četiri  godine mamina duša jedina. Nedostaje mi Frkice, boli me koliko mi nedostaje. Srećom neću ni ja dugo. Mislila sam odmah za njom . Ali znam da bi ga to dokrajčilo. Preda mnom se pravi hrabar, kao ne tuguje toliko za svojim čedom. Da meni bude lakše. A znam da je volio najviše na svjetu. Baš koliko i mene. Hoću da se malo privikne da ću i ja skoro optići, pa odugovlačim.

Priča žena,skoro mirno. Vidim duša joj se lomi , a neće da zaplače. Ako krene neće tri dana prestati, a on može svaki čas doći ,.Obečao joj   večeras  do ponoći eto njega.

Skorom će ponoć mislim ja , pa je pitam:

– A ti ? Šta s tobom? Zar za tih vaših trinaet godina nisi ni jednom pomislila , a šta sa mnom mili moj.

-Jesam i nisam.Nije to bilo trinaest godina, mila moja. Bilo je to trinaest dana svgusta svake godine. To mi je moralo biti dovoljno ljubavi  za čitavu godinu sanja o nama, o njemu i našoj ljubavi. Kada je bio sa mnom, nije mi padalo na pamet da planiram bilo šta. Kao ću bona, milom djetetu uništiti život.

-Milo dijete , a  jedino si njega u životu imala.

-Desilo se Frkice draga.Ne znam kako , ali se desilo. Grijeh je, to bio veliki.  Grize me savjest i ne da mi mira. Svaki veče se molim Bogu da mi oprosti. I znaš šta. Kada pomenem grijeh maleni anđeo moj se uvijek  nasmiješi i pa uozbilji i  kaže mi:ne boj se mila, ja sam ti sve grijehe oprostio. I Bog Milostivi će.

Deba je svojom nezgrapnošću skoro zapečatio naše druženje. Meni se nije više družilo ni sa njim, ni sa drugima. Bez Dobrog je sve prazno. Dani su prolazili. Ništa se nije dešavalo.Neki tamni oblaci se nadvili nad naše đardine.

Kosa nije dobro , nikako nije dobro , ali to vješto krije, par puta mi je šapnuo Dobri. Bio je tužan , dalek i zabrinut.Znala sam da osjeća da će se nešto loše desiti , ali nisam mogla proniknuti u njegovu misao.Kao da je Debina i moja veza , činila da Dobri bude nijansu tužniji i udaljeniji. Nikad nije ničim nagovjestio šta misli o  o nama , ali znam srce mi je govorilo da sam debelo pogriješila.Trebala sam mu vjerovati i biti strpljivija. Kasno sam saznala da se neke stvari i osjećanja  ne mogu na silu desiti i dozvati.

Onda neočekivano Mojsije zamolio mene i Debu da se u mojim baštama više Sedernika skupimo i provedemo akšamlijsku noć. Meni srce veliko , ko puni  mjesec u ponoć. Mislim , bar malo ću im uzvratiti. Kada su došli vidim društvo nije kompletno.Nema Zlate , Jele lele Jelene , ni Herce, ni Kose. Bila sam začuđena i razočarana Samo muški . Jedini je Dobri došao sa Hanom.

Ne bi je on doveo u moj dom , da me ne povrijedi;ali slutio je da se nešto opako sprema , jer je Mojsije rekao :

-Idemo kod Frke i Debe bez ženskog roda.

A Dobri ne voli da mu neko naređuje ili upućuje šta da radi . Instiukt mu govori , nisu to čista posla. Čuj ; Mojsije bez Zlate. To se nikad nije zbilo, i mislilo se nikad neće. Aha , kako ne! Jedno je misliti , a drugo … život živjeti.

Par mjeseci poslije te noći sam saznala sve. Mojsije zamjerio meni i Debi što smo mu poravnali i potrgali  cvijeće u bašti.Bilo je to kada su on i Zlata nanijetili provesti godišnji u osami , bez svjedoka.Zlata se kolosalno rješila Hane , majku i sina joj poslala na more . I Mojsijevi su otišli na more. Svako na svoju stranu. Otac u Dalmaciju sa ljubeznicom.Majke sa bratom mu i sestrom u suprotnom smjeru, na crnogorsko primorje.Sigurno je sigurno. Tada se mnogo pazilo na psihu djece.Danas bi to rekli:štedili ih od stresova. No , uzalud.Za sve krivi vrapci.Ne mere se od njih ništa sakriti ,još manje ostat.

Jes kakao ne. Čuj u mahali se osamiti pored toliko ljepote u Mojsijevoj bašči i kući. Fešta po ciganski potrajala sedam dana . Izgubio se kompas. Deba i ja se mirili.Išlo nam očajno loše. Nismo bili jedno za drugo, pa to ti je. On neotesani i prizeman , jes smiješan i zavodljiv , ali pomalo grub i često nerazuman. Jednostavno dembel .Nisam osjećala ništa. Ni u srcu, ni dole. Led ledeni.

Opet , onomad kada sam upoznala Dobrog u meni se probudila nježnost , milina i uzvišenost. Samo bih sanjala.

Ja mislila – mi se zaigrali u bašćama , u cvjeću,brojeći listove centifolija,  ali jok . To se Deba svetio Nećkovom oću , doktoru Živanoviću i Mojsiju što oni imaju bašče i cvijeće , a on nema.A više zbog toga što ga je svaki od njih na neki način, više puta  natakario.

A Mojsiju dirnuti u cvijeće , isto ka si mu dirnuo u harmoniku ili zlo ne bilo , u Zlatu.Njegovo sveto trojstvo – cvijeće , Zlata i harmonika , nije bitno kojim redom , samo je on mogo dirati, razvlačiti i mirisati..
Dogovorili se Mojsije i Lenji da naprave meni i Debi belaj. Mojsije će zapričavati Debu , a Lenji će pokušati , da me natakari .Pokušali su , ali nisu uspjeli. I to je donijelo zlo u sveukupnost konziliskih odnosa. Dembel Deba nikad  ništa nije skonto. On mislio da mu Lenji najbolji jaran. I bio je. Ali Mojsiju niko osim Dobrog nije mogo reći ne. Valjda ona stara mahalaska – po starini.

Dok je Deba nabrajo i analiziro  anamo onu na stotinu i kusur načina i zarađivo novac , nije ga ni briga bilo što je Lenji pokušavao da me povali.Ušo je , kao da mi pomogne oko meze.Ja sam bila zaprepaštena šta Lenji radi. Nikad guzicom nije mrdno iz bešike gdje god se išlo. A i meza je , znalo se  bila ženska stvar. Vjerovala sam im. Pripremam mezu , izbjegavam Lenjeg ,  vrata kuhinje odškrinuta, , Hana gleda šta se u kuhinji dešava.Tako je  Dobri zamolio . I njemu sve bilo ašićare sumnjivo.

Lenji , moram mu priznati , vrlo nevoljko , bez ikakvog žara i ideje  , kao neki programirani zombi usporeno ali uporno kidiše na mene. Vidi se nije mu nimalo drago. Bilo šta da uradi , iznevjeriće jednog jarana. Ja sve okrećem na šalu, i bježim od njega .On je uporan i kada su bubrezi , jedni i drugi i brizle bili gotovi – odahnuh ! Još samo da ih presložim na ovale i ova mora prestaje.

I dok su mi obe ruke bile zauzete serviranjem, Lenji me ščepa sa leđa .Jednom rukom obrglionu desnu frljavu sisu , a jačom lijevom rukom  pođe mi zadizati anteriju.

Meni se vrati slika od prije nekoliko godina, kad  sam dijete bila. Kada se  nisam mogla odbraniti , kada nikoga , osim grlice nije bilo da me brani, kada se srušio moj život .Zavrni mi se pred očima.Vrisnuh :

-Ne opet majko mila. Šta vam je ljudi dobri.Ništa vam ja nisam kriva . Ja sam samo malo diejte koje hoće da voli i da bude voljena.I počeh plakati . Ko godina . A malo ko zna kako je plakati ko godina.

 Hana širom ragorači oči , zatomi vrisak rukom i zanijemi od zaprepaštenja, mada u njenim očima zasjaše iskrice zluradosti  .

Dobri uleti ko furija ,iz sve snage godurnu Lenjeg od mene , Ovaj se zabaulja i složi na pod prevrnuvši i bubrege, i jene i duge, i brizle po sebi , i to baš po farmerkama u predjelu prepona. Mislim da ga je vrelina toliko zaboljela da je za čitav život zapamtio pokušaj nasilnog belaja .Od svog vriska ne čuh šta mu Dobri pripjeti.

Od bola i stida što me Dobri zatekao u tom krajnje neprimjernom i meni odvratnom klinču , skljokah se na pod i vrišteći zaplakah.

-Ništa se nije desilo Dobri , nevinosti mi moje . Vjeruj mi.

-Znam ljepoto moja , Milostivi  me poslao da pazim  na tebe.

Sagnu se ,nježno me poljubi u lice,  pa u kosu,podiže me, na ruke , u zagrljaj me  primi  , i ponese me kroz dnevnu sobu.U prolazu jedva čujno Mojsiju dobacio.:

-Mojsije , ti bi  bar treba znati , ako ubiješ jedno biće ka si ubio cijeli svijet.Moli se, mnogo se moli za oprost.

U njegovom zagrljaju , osjećajući se zaštićenom, još jače sam sebe žalila. Sada sam prvi put isplakala moju djetinju kalvariju, bol i tragediju. Nisam se mogla smiriti. Vrištala sam .

-Nikome ja nisam ništa skrivila. Zašto mi činite zlo dobri ljudi. Ja sam samo malo dijete.

To sam je pokušala vratiti djetinju nevinost . To sam ja željala  vratiti bjelinu pred Dobrim. Jer njemu sam jedinom vjerovala. Samo njega sam željela. I plakala sam i vrištala.

On me čvrsto i usporeno  nosi ka trešnji i  ljuljački , kao da je znao da je to ljuljačka na kojoj sam njega sanjala i dozivala.I bol svoj sakrivala i nebu prinosila. On me nježno u zagrljaj privijao i govorio.:

-Ne plaši se mila . Tu sam . Ništa se nije desilo . Došao sam ti. Sada će  sve   biti u redu.Samo se ti isplači, djetence moje.

Stigavši u dno bašte ,  sjeo je na ljuljačku sa mnom u krilu i počeo da je njiše. Ne znam šta se desilo. Njegov zagrljaj i blizina , njegove riječi su me smirile. Lako njihanje i blagi opoljubci u vrh kose , gdje se ona spaja sa čelom su me povukle u san. Ja sam zaspala . I sanjala mene i Dobrog kako letimo do zvijezda , na neku prelijepu nebesku poljanu pored bistrog modrog potoka , koja samo cvijeće , ljubavlju i Božanskim plavetnilom sni.

Ništa nisam osjećala ni znala. Samo se taj san ponavljao.Dobri i ja , neka bestežinska , lebdeća tišina i mir , u kojima samo ljubav i snovi obitavaju.I osjećala se ugodno znajući da sam u njegovom zagrljaju. Ništa mi se loše ne može desiti dok me on drži u krilu.

Tada si ti Luce došla. Neko je prijavio da neka djevojčica vrišti i plače ko da je siluju.I da neko harmoniku niz jendek baca.To jutro kada sam se probudila sam prvi put upoznala moju dobročiniteljsku. Ostalo sve znaš.Nešto si mi sama svjedočila. Nešto sam sama raskopala.

I tako je ,pred sami sabah potonjeg jutra, Mojsije postao svjestan da je zamalo ubio jedno nevino dijete.Poslije je čitav život pokušavao da se iskupi , No, samo nebo i on znaju da li mu je uspjelo.Deba nije nikad bio svjestan šta se desilo , jer se o tom događaju nikad više, ni jedne riječi nije progovorilo.I u toj nesvjesnosti mu život prošao. Lenji je od stida ponovo zanijemio i skoro da nije disao. Mala Guza ga je ostavila. Nije voljela nerazum i počela ga se plašiti. Bez nje mu se život činio nikakvim. Počeo je skretati i udaljavati se.

Kosa nas je uskoro napustila.Priču o njenom stradanju znaš, jer si bila prisutna.Ipak ljepota mila , Anđeo naš zaslužuje da ponovim šta se desilo sa njom tog jutra , kada sam se probudila i vidjela da sa Dobrim bdiješ nad mnom. I saznaš da sam ja tu prethodnu veče isplakala svoju sudbu i sudbinu svih nevinih Božijih anđela koje radi njihove dobrote i čednosti zlo povređuje , siluje i ubija .Šta god ti drugi pričali sve se ovako desilo i nikako drugačije. Bog mi je svjedok..

Dakle Luce Malena , u pravu si . Sve se nakako dovede u red. Svako dobije ono što je zaslužio.A neko izgubi skoro sve , samo zato što sabura nije imao. Ne mogu ja sada reći : da sam bila malo strpljivija sve bi drugačije bilo. Da sam bila manje lijepa i prozračna niko me ne bi poželio i zlo se ne bi desilo. Nema tu eh ,šta bi bilo  kad bi bilo . Stvari se dese. Nečijom nebrigom , previše povjerenja,nečijim lako ćemo, nečijim nerazumom , pogrešnim izborom se dese loše stvari. Zlo nikad ne miruje. Uvijek vreba i  najčešće kidiše na najslabije. Ali prelijepi život odi dalje. Vremenom postaje podnošlji i ponekad vrlo lijep. Na neki način nam kompenzira ono što nam ljudi ukradu i odnesu.

A sebi i tebi samdužna još par osvrta na Kosinu smrt i moju i Dobričinu noć, kako ti pogrešno reće , noć skršenih srca. A iz  ovoga  što ti pričam , vidiš da je sve vodilo onome što se dešavalo.I da sve ima uzročno posljedične veze na svim nivoima i relacijama.Ali pošto sam ja veći dio toga prespavala, nikad nisam u potpunosti zaokružila šta se desilo sa Kosom.Ovi razgovori sa tobom su mi pomogli u tome.

Kosa je je odlepršala nježno,nečujno i lako kao anđeo prozračnih krila.Takva je i ona bila.Prelijepo kristalno tkanje  , vazdušaste ljepote ,prekrasni tihi  anđeo velikog, nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je, a osta u srcu svih nas , gromadna santa leda, teška ko tuč neprebolni .

Ono jutro kada je Luca umarširala u naš život i kada su se svi razišli ostala ona sama sa Dbrim. Mene unijeli , Luca me presvukla i ko plišanu lutku povalila na roditeljske bračne krevete.

Izašli njih dvoje na verandu , da me ne smetaju, i u miru i snu život krpim. Zapravo , iako njihovo poznanstvo seže više od trinaest godina unazad, progovoriše prvi put više od one dvije dugovječne riječi: :

-Dobar dan!

(Lucina pripovijest o onome što se dešavalo tih dana poslije Frkinog slamanja.) 

-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najtananija, najfinija i najljepša djevojčica. I najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I oprosti mi , molim te , možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.  

Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je. Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej! Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga. On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sama s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, odnosno njemu bliska bića.Ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

Zanemarim opasku o meni:

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti! Kad umiru,dobra bića ili imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo.

U grlici sam vidio Kosu.Osjetio sam da je to ona. A bila JE prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio , legla je na krevet. Uzela krunicu u ruke ,prekrstila ih preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila.

Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste od onih  najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe . i njeno drugo krsno ime ne sluti na dobro. Sve Magdalene koje poznajem obavije zla tama i tragike i ne pušta ih dok se ne uznesu.

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi. A on njoj – ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.A nije ni znala da se akterica njegove pripovjesti zvala Kosara Magdalena.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao učiniti. Kosa od Magdale je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi. Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema nestvarnom anđelu .

Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena. Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se glupiranja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu. A opet, tako je usud htio.Možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala  bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam je Luca  vidijela – Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati ,a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji …Mahalska snoviđenja? To je usud na kome počiva mit o mahali. Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti…

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van .

Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje u njima prave.. Tu su ove mahalske avetinje bili glavni glavni akteri i jedini svjedoci. Napasni ko jehovnjaci,mnogo bučniji , ali i iskreniji.

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , šta mi bi.Imali smo naporno veče.No, to ne smije biti isprika. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog zla, o kome  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskreno vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji.  

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između se zove život i proleti kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica. Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo je jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest. On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio za Kosaru Magdalenu učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć.

Počinjem da mislim da ni on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i tananih  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povređuju.  Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi.

Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže. On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene i od svijeta kao da kaže: ž

Nikome je ne dam!

Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije ! Zlo nikad više nije dotaklo čestitu Kosaru Magdalenu

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju. To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju, mirna je i diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji . Bespomoćno i izgubljeno zaplače.Taj smireni čovjek , to pametno i razložno dijete plače. Zapravo samo se suze nezaustavljivo slijevaju niz lice.Vidim užas i očaj u njegovim očima dok usopravlja pogled ka meni:

-Molim te pomozi mi Luce.Ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete, koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Oboje se smire. Danas nikako nije moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina leda – zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, nasloni je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom. Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Pomogla si dvjema djevojčicama, milim anđelima.I meni.Ja ću uvijek biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem. Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo. Dijete se promeškolji , protegnu se maznio, ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i začuđeno prozbori:

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on.   Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me , molim te , još i ti zvati Malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego poremećeni ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo te Luce , života mi. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne. Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. Stoje njih dvoje kao neki spomenik u parku.On je obrglio čvrsto stitnutim rukama. Nadvio se nad Kosaru Magdalenu ko kobac i ne ispušta joj lice iz vida. Kao da zna da smo gotove, Diže pogled prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju. Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je , uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar. Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim. Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim. Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar,  ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i sređen , presvučen u na vlas  istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolom. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih bedara. Ona, ne otvarajući oči, samo ispruži desnu ruku , potraži njegovu lijevu, stisnu je, duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Dva završetka : Jedan za Frka Frkica drugi za Kosaru ili Lucu

Čini se , sve je u redu.Dobri grčevito stišće i stišće trepavice, obara pogled i nježno prinosi njenu rukama svojim usnama.Okreće glavu i tužno gleda kroz prozor. Jedna bijela grlica sa safirnom ogrlicom zastaje ispred prozirnih čipkanih zavjesa. Par puta zaleprša krilima, poleti uvis , pa se vrati i ponovo zaleprša i nestade u plavetnom beskraju.

Frka i Luce je ne vide .Usredsređene su na nježnost dodira umornog para ispred njih. Dobri je u očima grlice vidio dvije suze , bistre i hladne ko izvor Modre rijeke.Sledi se.To mu maleni anđeo kaže da je došlo vrijeme kada Kosara Magdalena mora ići vječnom domu svome.

Kosi je isti dan pozlilo.Dobri je odveo u bolnicu.On i Luce su joj obezbjedili najbolju moguću njegu. I bili danonoćno uz nju.Nisu nikome dali da joj se približi. Ni majci, ni braći ni Omi , ni mahalašima.Otac nije mogao doći . Bio je spriječen. Ležao je na traumi prelomljenih ruku, nogu i rebera.Niko ne zna ko ga je pretukao.A on se niheg ne sjeća.

Čak ni meni nisu dali da je posjetim.Vehta im izlika :

-Budi kod kuće ako te budemo za bilo šta trebali.

Kosara nije bila voljna da ikoga vidi.Bojala se sažaljenje.A ona nije bila za žaljenje. Nije ni za čim žalila .Nije tugovala i nije se plašila, iako je bila svjesna neumitnog kraja.

Luce i dobri su je štitili od svakog dodira i zla.Ništa nije pomoglo .iako smo se svo vrijeme molili za nju.I jutrom i večerom .I preko dana i duboko u mrklu noć.Za četrdeset dana je ispustila dušu. Tiho i smireno, kakva je i ona uvijek bila.

Dan prije nego će umrijeti poželjela je da se oprosti sa mnom.Dočekala me veselo i raširenih ruku.Izgkedala je jako dobra.Licem joj je sijao anđeoski osmjeh pun ljubavi.

-Dođi da te zagrlim malecka.Tako si mi lijepa i svježa.Nadam se da te ne sekiram.Moraš biti hrabra i ne tuguj.Meni će biti dobro, a ti moraš biti jaka i hrabra. Uvijek ćeš biti potrebna Luci i Dobrom. Molim te pripazi mi na njih.Oni se junače ,a toliko toga im je na plećima.Ne daj da se slome.Tebi je suđeno da budeš njihov oslonac.I znaj da si nešto veoma posebno.Tvoja naivnost i nevinost me uvijek dovodila do ganuća..Tebe sam od svih onih drugih najviše voljela

Pravila sam se hrabra, a srce mi je plakalo.Šalila se kako se osamljuje sa Dobrim, a meni ne da da im se pridružim.Govorila joj da dobro izgleda ,kao mlada pred udaju,što je bilo istina.Kao da se preporodila.

Ona mi se srcem zahvalila na poznavanju i poklonila mi jednu svoju krunicu.Kaže da molitva i brojanice smiruju i čine da se svo zlo zaboravi. I dobre su u besanim noćima kada usud bdije nad nama.

Vidjeh joj umor u očima i htjedoh joj reći da će sve biti dobro i da ću zaigrati na njenoj svadbi, ali Dobri i Luce uđoše .

Dobri se pozdravi sa mnom:

-Vidimo se sutra Frkice.

Luce me izvede.Nismo se vidjeli sutra.Sutra je usnila Kosara Magdalena, moja imenakinja i najnježnija prijateljica.

Kažu :

-Dobri je bio čitavo vrijeme uz nju.Otvorio je prozor je je ona tako željela.Nebo je bilo čisto , prozračno i plavetno.Mirisalo je na Sarajevo.Kosara Magdalena ga je udisala tako željno i duboko kao bebica koja se tek rađa.

Dobri joj je prišao i držao je za ruke.Ona se smiješila.

-Oprosti mi dobri moj čovječe.Moram sada ići. Vrijeme je.Ne mogu ostati. I ne tuguj.Ostavaljam ti svu svoju ljubav.Imaćeš je kome poklanjati.Ajde, ajmo ono po mahalski, a magupski :

-Eden baknež za rastanak ,koji nikako ne znači kraj.

Dobri je sjeo pored nje,zagrlio je i bez riječi pritisnuo svoje usne na njene.Ona mu je uzvratila poljubac. Nisu zatvarali oči .Gledali su se .Dugo, nježno i tužno , želeći da upamte svaki treptaj oka . Neko bi rekao zaljubljeno.

Ne !

Tako se rastaju bića koja se vole i koja znaju da će se opet sresti .

Dobri je osjetio da joj ponestaje daha.Odmakao je usne.Ona ga je sa zahvalnošću i ljubavlju pogledala i usnila.

Da, da!

Tako umiru anđeli.Tiho,ispunjeni ljubavlji i Božijom milošću.

II završetak za Kosaru ili Lucu:

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara , polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam tiho najtiše, da anđeo ne čuje :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom gređnim tijelom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila, jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi  život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i  zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz šljunčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Kosara , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !

I onom drugom : NAVSEGDA!

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .Navesgda! A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne sa okusiom tršnje  , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.