Frka Frkica – Treća Epizoda ( IV Dio)

 

 

Frkina sjećanja

Ovo moram ispričati jer upravo su takvi bili kad sam ih ja upoznala i zaljubila se u njih.

Pričaču kao da sam sa njima, jer ja jesam uvijek sa njima i sve ih volim .I onog bagavog Debu , i ozbiljnog Mojsiju, zaljubljenog Hercu, trapavog Lenjivca, i Omu od vizija.  Dobrog najviše. Kao čoivjeka moga i jedinog ljubavnika kojeg sam imala.   Zbog njegove dobrote i tuge , i ljubavi koje mi je poklanjao. Mnila sam ,srce mu skršeno dok je dijete bio. Nikad nije o tome pričao niti jade  povjeravao. Sve se kod njih u duši držalo. A velike im duše. Uglavnom vesele. Drugima poklonjene.

Za olimpijadu ih pošlo ko budalu novine. Pred olimpijadu i iste godine , na kraju , posloje olimpijade , spotakoše ih belaji. Oni se prave, ništa to nije. Život je prelijep i ide dalje. Oni mahnitaju. Ništa ih ne može zaustaviti. Ako stanu survaće se u provaliju i nikad se neće vrnuti.

Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama. Imaju dvije tri verzije, ali ova je prava.

Dobri načisto zvizno, niko ne zna ni što, ni zašto ni kako.

To se tako reda radi kaže. Samo mu dune. Šuti,cigar za cigarom pali, polako puši i otpuhuje, ali cigar za cigarom. Drinu bez filtera obično dimio. Giganske one postale  jake i bolne. Ni da ih  pogleda od zadnje noći svilenog sreberenog šala. Ja krivac , bez krivice. Morala sam ga zaboliti. Ni kurvoazije više nije cokto. A-aa. Razdvojio tu riječ i otada Azija za njega ne postoji, niti je ikad kročio na to mahalsko tlo. Azijke njemu jednom jesu. Za olimpijadu kročile u njegov dom i damar.

Herco bi ponekad znao lanut.Otkako ga Herc strefio pušio one sa filterom, sedam in pedeset.  Kako ga neće strefiti .Lela Jela Jelena ko najveća papanka se na Višljiku pokliznuila i izgubila sedmomjesečenu bebu. Dibidus izgubila. Skor naskroz; kaže čula samo slabašni krik i ništa više. Četeres dana se za život borila. Herco joj svaki tren probdio pored kreveta. Jecao se molio. onda se razišli. Nisu se mogli pogledati u oči. Ona zbog krivice što im nije kćerkicu znala sačuvati. On zbog krivice što ih nije obadvije mogao sačuvati

Za druge cigare Herco  govorio one bez gaća. Joj, bezobraznika.

Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom  izgovoru;cigare bez filtera su k'o cigare bez kurtona ili žena bez…; ali bi ga Mojsije uvijek prekidao i nije mu davao da završi poetiku. Tako se Deba vremenom profinio. Skoro.

Od kako smo Lela Jela Jelena i  ja Frka Frkica odlepršale . Dobri sve je ćešće zviždao, oni mislili zvizno.

A nije njemu se srca i duša skršili.  Najviše zbog prelijepe , čedne Luce. Umrije ona , na čisto , na bigajli hak. I njhova četvorogodišnja kćerkica. U po godine.

Zamijenili on i Lenji uloge.Sve češće Dobri  sve više šuti, a Lenji sve više progovara. I on zvizno. Izgubio  dvomjesečnog sina. Progovorio načisto u dvadeset petoj godini. Za ginisa je to.Samo što Dobri uvijek nešto zviždi, zviždi i opet zviždi.

Jedino je Zlata sa njima. Ali njihova bol nju smara.  I nove ženske joj idu na damare. Nema finoće i ljepote. Poniznosti i anterija. Smješkaju joj se , a vidi podrugivanje u očima.  A ona zainad , anterija , te ova, te ona. Držali je  mahalaši njeni ko kraljicu,. Ma jok kraljicu ko princezu. Samo im ona bila spona sa mladošću.

Ona bi najčešće sjedila između Mojsija i Dobrog. Tu joj nekako najugodije bilo. Dobri bi ponekad  nabavio one Ž'tan  sa Frkinim ,nekad Ten gold cigarilos ili bi samo doveo neku koja bi u ruci nosila Kurvoazije. Neku od pjevaljki iz meanu da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš ili Lelo,Jelo Jeleno iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi.Nekad bi donio kurvoazije i vekju ,ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao.Oma nas je prvi napustio.Mislimo figurativno,još nije prešao na viši nivo.To što ništa  ne vidi ko opatica u mrklom mraku kad traži zaštitu za pomagalo,nije ništa najsmrtonosnije.Može se riknuti ali malo teže.

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su , Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da  skine celofan.Ima on i onu svoju Drinu bez filtera,ona otvorena.Spušta Gitanes,uzima Drinu ,otvara je , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u u usta, prinosi upaljač pa zastane, nešto se premišlja. Nedostaje mu onaj zlatni. Frka ga ukrala . I onaj drugi zlatni što mu ga Frka poklonila, a Luca sakrila , da ga ne boli. Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori Grbavici i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog pa Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak. Mojsije potpuri valja , Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se valja, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju. Biće dobro, konta Lenji nikog nije moro moliti ni išaretiti.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine a i na ž'tan. Pa pogledava ,a i na Vecchia Romana i Curvoasier dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene , a ni pića nije vidio. Blijedi pogled mu se utopio u slova. Čovjek bi pomislio da čita. Jes kad ne bi znao da Dobri osim vulevu kuše ave'komua i takvih tričarija , od francuskog išta znao beknuti , a komo li pročitat. To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog  na visokoj nozi počnu.

 

-Baš si glupak Deba, ne čita on  boju gleda.

-Jebala te boja , šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

– Jel’ na vešu.

-Kakav te veš spopo, ja o onim žemskim bojama  , ti o vešu.

-Ja konto,  žena veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo, barem jednom dnevno

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno nije luda.Ai što će joj gaće ako ih treba skinuti.

-A ako boja procuri jal bijela jal crna.

-Uzme flašu kurvoazijea pa u nek’ u nju boju sipa da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj poganluk, on po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star,j el’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne i čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan može pomladiti.

-Može,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare džaba bacat kad ćeš i onako riknut.

-Ja ne mislim riknut.

-Znam ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut.

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš.

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi.

-I  Dobri mi jaran i on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknut?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino, jednostavno zato što će riknut.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije.

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve,on će krepat.

-Kako sve to  znaš blento pametnjakovićki?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno, jednostavnnije ne može biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti , nego će smrt zajebati

i  jednostavno krepati.

 

Debi se domah prosvjetlilo.

 

-Mojsije, kako ćeš krepati.

-Ko ti je reko da ću krepati konju jedan.

-Lenji, kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ.

-Kako ne bi vjerovo, ne govori o anamo onoj nego o umiranju.

-Kakve ti sad  veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema , ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti nećeš riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

 

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

 

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti , tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš.

-Zar  ti Mojsije nijem  maloprije rekao.

 

Deba se okreće Mojsiju

Frka Frkica – Treća epizoda ( III Dio )

Nagovoriše me drugarice da odim u Trasu. Plesnjak za početnike. Pristanem, teška srca.

Vrijeme je zimsko , ljuljačka ne radi. Zatvorena u sobi tugujem. Gubim nadu da će me lažov potražiti. A opet, srce mi igra ko ringišpil kad pomislim na njegove oči. Utroba mi se grije kada osjetim njegov poljubac  a spušta ga na vrhove mojih prstiju. Čista struja.

 

Svira neka Formila 4 . Nikad čula. Neki roken rol. Drka – drka d -Đon – The  đon. Mislite ja ne znam te šatro izraze. Znam,  ali su me vaspitali da nikad  ne psujem.  Osim kad mi se otme i kad mi je dosadno. I kad mi misli krenu na ono : rano si počela. Moram nečim zabaviti um. Narodska sočnost mi se čini sasvim dostatna za razbibrigu.

A sada mi je dosadno . Zijeva mi se . Znala sam da ću zažaliti. Moje tri drugarice pomalo , đuskaju. Nisam znala da se to cupkanje nogama, malo tamo malo vamo,  trt vrt uvijsnje guzicom  zove đuskanje. Meni smješna muškadija. Nisu ni momci ni djeca.  Golužradi ptići.  Negdje između. Sada u potpusnosti spoznah izraz fićfirić. Htjeli nešto a ne znaju kako. Zbijeni u gomile. Bez hrabrosti.  Pogledaju li koju kokicu , zarumene se ko oro kad ganja koku.

Ankica , oficirsko dijete se izgubi. Leti prema ulaznim vratima. Tamo ulaze njih  trojica . Blizanci mislim ja , rasvjeta je prigušena. Isto odjeveni , ista  visine , ista dužina kose. Isti šeretski osmijeh. Zavodnički i samosvjesni. Ankica grli jednog jako štrkljavog.  Dovodi ih do nas. Ovi nisu fićfirići. Vidi se da znaju šta rade.

Poslije sam skontala šta to. Odvajaju kokice zrele za branje i kljucanje. A one se ne bune, jer nisu ni svjesne da im je vrijeme došlo. Iako ih svaki damar svrbi. Najviše tamo gdje je kod mene led. Sada mi je jasno zašto pijetao kljucne koku. Prekida nepotrebno  ganjanje i stvari dovodi u domen prirodne bitke za produžetak vrste.

 

Upoznajemo se. Oma , Debeli i Baška Baša. Neobična imena. Ne zna im se rod i korijen. Kasnije sam saznala da ih to ne interesuje. Religijsko i nacionalno porijeklo. A i skontala sam da ih jedino žene – djevojčice interesuje.

Bili su kao neka vesela bujica , kao neki tornado humora. Osim po odjeći koja je bila istovjetna uopšte nisu ličili jedan na drugoga. Osim po visini. Mogla bih se zakleti da su svi visoki metar in osamdeset centimetrov. Oma gavranove grive, i crnih brkova, mnogo pjega na licu i velike naočale  se krio  iza ironije. Debeli , koji je bio mršav ko štiglić bio je nervičak , sav u kretnji.

Baška Baša me privukao svojim veselim osmjehom i očima. Kako si samo ličile na one moje. Jedino su obrve bile dosta tanje i nisu bile tužne.

Od kada su se pojavili , nije mi bilo dosadno. Učila sam . I moj usud. Bili su sa Bjelava i Baška Bašinoj majci sam nosila mlijeko. Ugodna razgovorljiva hanuma koja se volila šaliti.

Nisam ni znala da ima četvoro djece. Nikad ni jedno nisam vidjela. Hadžijska djeca. Ne moraju rintat.

Dok zadnju prostu rečenicu  pišem sažaljevam samu sebe.

 

Moram malo prekinuti da dam malo ljepote ovom pisanju.

 

Ukrala sam to od onog lažova. Malo obradila.

Poslije kad sam skontala da nije lažov , nego anđeo . Pravi pravcati.

 

Kako me samo volio. Poslušajte. Ovako bi  on pisao o nama. Ali želio  je da to ja ispričam.

Ako treba i njegove riječi umješam

Kao nepristrana sam.

 

Kontam ja , jesi ba našo kome ćeš pjesničku slobodu dovoliti. Meni nepristrasnoj osobi. Ha!Ha! I Ha.

 

Vrijeme neko buduće.  Evo šta nepristrasni posmatrač kaže.

****

 

FRKA  –  noć rozaklije i ribizli

 

Prođe tako skoro godinu dana niko nikog nije dirao,  u smislu zajebavo i zezo. Neko primrje nastupilo. Frkin plač nas poučio.Preko noći sazrili, skoro. U jednom smislu.U drugom gdje ćeš ti blentu nešto naučiti. Postali još mahnitiji, inatniji.

Mojsije je crvenu harmoniku bezbrižno svirao.Onda je po redu ,kako to sudbina nestašno kroji,na red došla i ona.

Jarčedoli mnogo krakova imaju.Zima je, taksi neće da voze,sigurno se vratili  ne bi.

 

Kako su se uspeli to ptice znaju. A ni one. Sve se u čaršiju spustile.Nigdje nos iz čaršijskih dućana i magaza ne promaljaju.Tek ponekad do nekog šadrvana na brzinu prhnu ,ugrabe kap studene vode pa prh u toplinu potkrovlja i dimnjaka.Ono do Bistrika i malo poviše to je lako,taksi je dotlen vozio.

 

Crvena harmonika se rasplakala,otima i dere; pričajte o onoj srebrenoj, ona je prije mene na redu.

 

Oni su  lagano nakupljali godine.Širili su vidokruge  ,intesovanja i znanje.Bili su marljivi učenici .Učili su i upijali znanja jedni od drugih.Nikad ih nije popuštala dječačka blesavost i maštovitost. Ni mahnitost. Sve su  više  različiti bili,ali su uvijek  željeli samo  muziku i ljubav,i grčevito se toga držali.

 

Mislili su ; vrijedilo je. Samo kad pomisle,kako je silno vrijedilo. Svaka sekunda je debelo vrijedila.  Niko nije umro od te ljepote. Mnogima,premnogima su srca slomili ,dušu uprljali i zaledili. Svima i sebi  i  djevojčicama ..Ali uvijek su vapili voljeti nekog,ruke pružali,ruke tražili,djeca bili,snove snili i ko najveće budale se opet zaljubljivali.I opet se zaljubljivali i opet se ubijali. Ima te čedne djece koja neće da odrastu,samo hoće da se vole,igraju i jure.Ima tih anđela što samo svjetlost i radost u drugima vide.Ima te djece što i kada ih boli,i kada ih gaze i biju,i kada umiru hoće ljubav i muziku da sanjaju.

 

Polako su se razbijale mladalačke iluzije.Pokušavali su , sa najvećom pažnjom,   da ih krpe i lijepe i sasvim dobro uspjevali u tome i opstajali. Kako su se iluzije češće razbijale oni su  postajali sve mahnitiji i sve grčevitije se zbijali , u potrazi za navim i baštama i đardinima, i anterijama i mini suknjama, i majicama rolkama i bikinijima, pepito pantalonam i bebi dolkama. Sve je to bivalo lakše opisivati, opasivati i još lakše skidati.

Nažalost,sve je bilo  toliko lako da nije imalo smisla i ljepote.Oni nisu htjeli to. Nisu htjeli odrasti.  Djeca u njima su  sve teže persistirala.

Vrijeme se ubrzavalo svi  i sve,pa i žene su postajale brže i pristupačnije.Vakat je postao slogan  za kapitulaciju, Ja tarzan ti đejn. Ti joj kažeš sjedi molim te , želiš da joj nježne priče pričaš i u bajku je vodiš i uvodiš, ona se smije, vidi budale kaže, svlači se i bestidno gola ,prosto i bizarno, kažiprstom te doziva.

Mladosti naše nema, anterije se nafajtovale naftalinom i u sehara odložile. Većinu bašta porušiše. Zgrade stambene,haustorske napraviše.Lakše je bilo do hevine doći, jer većina hevine postadoše samo ženke,kuje što se pare. Oni počeše po  haustorima  harati, zbog naših sravljenih bašti se svetili. U uglovima i uzvisinama mahala znali su pronaći baštu neku,negi đardin ili gaj. Neki mirni kutić koji pustio poneki bolero. Ni od predvorja više  nisu zazirali, znali smo Sarajevo je dobilo olimpijadu.No svuda su za njima stizale i prestizale. One . Gdje god krenu One ih čekaju. Tako su ih zvali. One.

Ništa lično i bezlično. Tek tako one. Na vlas iste  ženski rod, dugo lice  množine.

Gdje god harmoniku odlože,  Došljaci   je u miliciju šalju. Muški rod drugo lice množine.

Kažu ometanje posjeda. Mahalaši ne odustaju. Oni  nikad ne odustaju.  Skontali trik. Podijelili  sa u dvije grupe, jedna na jednu druga na drugu stranu.  Dobri oformio treću , ne stranu nego sredinu.

Bila sam ljubomorna . Išla ga ta sredina. Tješilo me , mene je u svakoj tražio. Ili Lucu. Ili Proljeće.Ili neku od oni đardinki prije nas.

Ne upratiše ih dugo vremena.Onda ih zbaciše  iz grada. Počeše bježati, po planinama i šumarskim domovinama i planinama lutati. Nekima se to dopade,nekima ne.Dohakaše im.Počeše ih slati u vojsku,a neke kući ostavljati,da razbiju zajedništvo. Uspješe skoro.

U sebi sam se molila:

Molim vas,naj iskrenije ne dirajte ih ,vama to nije teško,samo ih pustite da budu djeca i svoje anterije od brilijanata,safira i rubina sanjaju i jure. Igra i ljubav će već nekako doći. Šta zna dijete šta je teškoće.

Danas četrdeset godina poslije znaju da su bili u pravu i ni jednog  trena im nije žao. Ni onih najlošijih, a bilo ih je mnogo.

Javljale su se i pukotinice,a to nikako nije dobro.Znali su  one će se širiti ,neko će kroz njih propasti i izgubiti nam se. Nismo znali ni ko, ni kako,  ni kad. Ali to je bilo već zapisano. Samo se trebalo dogoditi.

Sve rjeđe sam bila sa njima.  Kaže nema vremena, smiješi se,anterije veze .  A meni su  srce slomili. Jedini Dobri nije. Ja sam njemu srce skršila.

Frka Frkica – Treća epizoda II dio

 

Nikad više nisam povraćala. Do jednom. Ono kad… kad sam život povratila i umrla. Neka , polako sve u svoje vrijeme.

Ljuljam se i sanjam da lebdim i da me on za ruku drži. Mjesecima sam sjedila na zidu kraj škole. Manje sam pušila, i manje skitala.

Čekala sam ga. da mi se javi da me raduje. Čekajući ga ljuljačka mi postala najbiolja drugarica. Zažmirim i vidim ga. Ne vidim ja njega onako u totalu. Vidim oči koje mi se smiješe. Blage, tamno smeđe i malo tužne. Šta će mu ta tuga u očima.

Ljutila se na njega.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Lažov. Bijedni lažov.Samo mu vatre trebalo. Ali moro je slagati. Da mi udovolji. Čula sam ja. Ima tih bjelavskih mahalaša. Fakina. Obamđijaju te riječima i ti ne mreš disati. Evo i mahalski mi riječnik ušo u mali mozak. Ni bez njega ne znam rijet progovoriti.

Čuj ne boj se. Ko da sam se ja ikad , ikog bojala. Čuj , molim te sve će biti u redu. A ništa nije u redu. Tri godine kako nisam u redu. Mrtva sam , a hodam. Led sam , a dišem. Kako da se ne bojim ,a tebe nema da me braniš.

Čuj molim te. Srešćemo se opet. Reći to djetetu i slagati. Kako je imao scra, a anđelu nalik. Jes vala, što jes jes. Sav je nekako mio i prelijep. Skoro prozračan.Svog bi ga na grudi  privijala . Milovala . Ne bih mu dala da diše. I osjetim , dole ko neki tihi sićušni treptaj se javi. E vala nećeš. Ne dam ja. Al džab  džabe. Koliko ja branila i prtijetila i priječila., on mi se uvlačio u snove i zavodio me. Treptaji se povremno jave kao plamičci , pa nestanu.

Ipak je nešto pogodio. Sve mi se čini , biću ja u redu.

A opet pomislim , možda se to meni prisnilo, taj anđeo što mi traži vatre. Pitam drugarice , sjećaju li se onog što nam je tražio vatre. One ; kojeg i kada. Ma onaj lijepi , anđeoskog lika.

E vala će se tebi anđeo natakariti i tražiti vatre . Otkad  to anđeli puše. Jel možda cugo. I klibere se. namiguju jedna na drugu. Ljubomorne , valjda.

Mislim jes vala u pravu su. A opet iz misli mi ne izbiva.

Prođe mjese, dva. Treći se zalomio.Zahladnilo. Ne može se više njihat.

Ja u sobu. Zaključam se. Ne dam nikome da mi priđe.

Sjedim i samo mislim na njega. Nek je nestavarn . Neka sam ga sto puta izmislila. On je moj i ne dam ga. Do ponoći bi se svađala sa njim. Kako ga nije stid slagati dijete. Ja sebe još uvijek vidim kao dijete , iako sam ranio počela. Gdje će mu duša.  Onda sam našla neku staru pjesmu : Oči crne , oči lažne. Pjevala je i plakala. I sanjala ih.

Tako je rođen ovaj dnevnik.

Počinjala ga i cijepala listove. Ništa nije dobro za mog Dobrog anđela . Poslije sam pisala odvojeno,  na komadima listova. Ako je nešto dobro , prepišem ga . Ako nije ide u rezač papira. Jes kako ne. Ko da smo tada imali te rezače. Papir je ovoj  pepeljugi služio za potpalu.

Dođe nova godina. Ja cvjetam i mirišem , kako bi on rekao : ko djevičanska ljubičica pokraj Modre rijeke. Odakle ja znam kako bi on rekao. Ne znam kako znam , ali znam da bi tako rekao , nikako drugačije.

I tako dnevnik polako preuzima moje snove.

Moram o njemu pisati. A boli me. Lažov. Lažovčina mila. Gledaju me te sjetne oči svaku veče. Miluju me. Čeprkaju po mojoj duši. Živ je. Djetinji i nevin. Miluje me i miriše mi kose.

Ljubi mi ručice i poljubac mi ponekad pokloni. Nježan i sladak. Ukus trešnje u cvatu.

Osjećam da nas trešnja spaja.

Trešnja iz mog dvorišta?

I ljuljačka.

Iz moga dvorišta.

On je svakim danom sve stvarniji i prisutniji. Hodam Bjelavama. Osjećam ga. Tu je . Negdje se od mene sakriva. Poneka ga više osjetim nego vidim nego osjetim, zamakao za ugao ulice. Onaj udaljeniji. Bez daha dotrčim. Nema ga. Ne varam se. Nije halucinacija. Bio je to on. Samo nam vakat nije.

Naš odnos postaje manje grozničav od onog dana kada sam ga ponovo vidjele.

Stajale smo na prozoru drugog sprata škole. Prijateljica mi reče:

-Eno ti onog tvoga.

Blenem u nju:

-Kojeg?

-Onog što ti je tražio vatre i poljubio ti ručicu.

Ja bijesna na prozor. I vidim ga. Hodi polako. Kao da anđeo lebdi. Ne gleda okolo. Već nekako pogled ka nebu diže. Još nije došao ispod prozora na kojem smo se natandarile.

Hoće li podići pogled. Molim te Bože, nek me pogleda.

Ispod prozora zasta. Ne diže pogled. Vadi cigarete. Uzima jednu. Bez filtera je. Znam Drina iz bijele kutije. Vadi upaljač . Pripaljuje cigaretu. Zaustavlja jednog dječaka. Prepoznajem ga. Iz mog je razreda. Daje mu upaljač. Povlači ga za reme i okreće ka našem prozoru. Diže pogled i smiješi mi se. Lagano mi se nakloni i skoro neprimjetno mahnu.

Je ne mogu da čekam . Letim niz stepenice. Ali spora sam ko godina. Kao da je vrijeme stalo, pokreti usporeni. Znam. Osjećam. Neću stići.

I nisam. Drugar iz razreda stoji na stepenicama. Kaže:

-Otišo ti Dobri. Žao mu. Žurilo mu se.

Bijesna sam. Dječak nije kriv.

-Kakav Dobri. Znaš li ga. Gdje stanuje?

-Hej polako. To boli.

Vidim zarila mu kanđe u ramena.ne puščam.

-Pričaj šta znaš o njemu.

– Zovu ga Dobri . Voli pomoći nevoljnicima. Ništa više nisam čuo. I Stanuje tu negdje, ali niko ne zna gdje. Kao da je vjetar. Ili anđeo.

-I evo ti ovaj upaljač. Poklonio ti ga je . Da ga čuvaš. Kaže , vratićeš mu ga kada se sretnete.

Otmem mu upaljač iz ruke.Prelijep je. Zlatni , skoro damski. Nježan i krhak. Jedna bočna stranica mu popločana žadom prozirnih tirkiznih nijansi. Moja boja. Hrjedoh potrčati.

Drugar mi dobaci:

-Ne leti za njim . Nećeš ga stići. Poručio ti. Nije vaše vrijeme. Još malo treba da miruješ i on će doći.

Stvaran je. Postoji nisam umislila. On je moj. On se meni javlja.On meni zlato poklanja. Sada sam sigurna da ćemo se sresti. Odjednom sve zaboravljam. I bol , i ono što sam rano počela , a da nisam znala šta je to. I povraćanje i led u grudima. Samo njega osjećam i vidim.

I Bože moj, koliko ga volim.

I znam, sigurna sam da ga volim,  kao što ni jednog čovjeka u životu neću voljeti.

I nisam. Nadolazeće tegobno vrijeme će pokazati da je bio jedina ljubav moga života. Do poslijednjeg daha.

 

 

Frka Frkiaca – II Epizoda / IV Dio

 

….

….

Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u frki nije prosulo. Sipam ga u đugum. Još mužu nisam završila, pa je završavama. Završim pa krenem, na vratima srednja sestra.

 

Tužna , neveselo glavom klima i progovara :

 

-Rano si počela.

 

Nije to ni prigovor ni ,  korenje, ni prebaciovanje, već samo neka tužna tačka na ono što joj se čini da se desilo. Ja nisam svjesna šta sam to počela , samo znam da me sve razdire i boli. I  dole, i tijelo i srce i mozak i … duša. Tada spoznah, u  hipu spoznah dvije stvari:  da imam dušu i znam gdje je ona. Tamo gdje me grlica poljubila i milovala

Dušu imam i odjednom se više ničega ne bojim. I manje me sve boli. Ne znam kako  mi dođe hrabrost i znanje. Sestri prkosno odgovaram:

-Očev prijatelj iz Vranja me maloprije silovao.

 

Uzimam đugume u ruke, četiri đuguma , dvadeset kila.

Dijete od trinaest godina i trideset pet kila prkosno nosi svoje terete. Uzdignute glave kroz otvorena vrata kao neka druga mala grlica hodim , kao da lebdi. Ne zna šta će sa tom dušom  sad je oskrvavljena, upraljana i slomljena.

Slijedeće jutro se pripremila,britvu očevu ponijela, smislila nešto. Sigurna je da će onaj monstrum doći . Posao  dovršio nije. Pustiće ga da je povali. Predaće mu se, ali prije nego joj opet bol krvničku zada , samo jedan rez i gotovo. Sanjala ona to čitavu noć. On se samo prevali i krv svuda lije. Može ona to. Ako četiri đuguma i dvadeset pet kila mogu i ovja rez. Mogu. Moram. Da nekako skrpim dušu.

Samo što se smjestila eto ti njega. Ona mu se smješka. On zadovoljno grokće. Misli mala dobila svoje, dopalo joj se.  Oće još. E, vala i dobiće.

Saginje se na mene . Ja dijete kost i koža, ni sisica nemam. Njega nije briga samo želi da svoj bolesni, zvjerinji nagon  prazni. Ni briga ga što prekrasni pupoljak nevine ljubičice prlja, siluje i ubija. Da ubiće je, juče mu sramotu nanijela, razmišlja monstrum.

Kako se saginje, odjednom velika , najveće rudarska lopata ga u glavu pogađa , jednom pa drugi put. Zvuk  kostiju koje se lome , sasvim jasno čujem, vidim krv kako kulja i po meni se slijeva . Čudovište  pored mene pada.

Tada vidim srednju sestru ,ublijedila ko biserne perle rasute na suncevoj svjetlosti, još jednom ga po glavi mlatnu i kaže:

– Neće niko moju hraniteljicu dirati dok sam ja živa.

Vidim da je sada zadovoljna i mirna, boja joj se u lice vraća ,lopatu ne ispušta, odlučno je steže i kaže:

-Odi, raznesi mlijeko, konja za javor zaveži, neko će po njega doći, ti na nauk odi i nikom ništa ne zbori. I ne brini.

I odem ja; mlijeko raznesem , kobilu bijelu za javor zavežem, u školu požurim i prav u kljupu sjednem.

Nikom ništa ne govorim. Mučim.

Juče grlica , danas sestra ; ništa ne brini . Ja ništa ne brinem ništa . To ništa me više ne boli. Kolje me. Jeste da sisa nemam , ali znam da postala sam žena. Sama sebi kažem :

-Dobro došla u život Marija dobrote puna. I ništa ne brini. Sve će to prekriti paprati , travke i šaš. Jest , kad ne bude mene.

Vratim se iz škole, u kući tišina. Majka i sestre sjede, oca nema.  Niko ništa ne govori .

Ja krenem u štalu,srednja sestra kaže ne treba , krava je pomužena.

U to i otac banu na vrata. Kaže zatvorili mu drugar vo Vranje , e se mutna  na rabota dovatio. Nekog ortaka prevari pa mu ga ovaj glavu pobucao. Će ostanu živ, na jedvito , ali će se malo pržuna  odit. Ona si ga ubava Luce sve pojasnila.

Tada sam prvi put čula za tu neku Lucu . Kako sam ja rasla , rasla je i priča o njoj i oko moga i naših života se šunjala i plela. Slijedeće jutro osmogodišnji brat ide sa mnom u štalu, pa iz štale na Podhrastove kobilu da čuva i da je doma vrne kad ja na nauk krenem. Počeše mi se malo brkati riječi, njihove Vranjanske i moje Bjelavske. Za pet šest dana ja ukrotim sebe , riječi pod dizgin , đugum imam, ali kamu vješto skrivam i pod aljinu metam. Neće više nikad niko od mene uzeti ništa što ja ne dam.

Ništa se više ne brinem. Aha. A ne zna insan kako se nikad ne treba opustiti. Zlo je iza svakog kamena sakriveno. Čuči i vreba.

Jesen je brzo dolazila. Starija se setra spremala za udaju. Srednja me jednog dana poslije škole odvoji do dunjinog stabla. Dunja se sagiba pod teretom zrelih dunja, nikad bogatije nije rodila. Mislim biće ove zime slatka za prodaju.

Sestra sjede na ljuljačku u krilo me posadi, ja joj ko dijete dođem tolika je razlika između nas. Ona visoka,kršna, nabrkla od mladosti i ljepote, ali znam da je neka sila nekud vuče. Nikad mira nije imala.

Tada sam prvi put sestru vidjela u pravom svjetlu i žao mi ako sam na nju frkisala. I ona je bila tek djete malo veće.I nju su bunili  i otac i majka. Voljela ih oboje , a oni nesretni i čemerni. U svoju je tugu uvlačili. Kaže više ne može da diše i tu tugu da u sebe trpa. Hoće da živi i da se raduje. Sa majkom se zdogovorila ide u veći  bijeli grad , kod majčine sestre da živi i nauk pohađa.

Kaže more je neki prelijepi  snovi i mora u susret da im hodi. Nikad mi nije ispričala kako se sa onim u štali završilo. Kaže već će se naći neko da mi ispriča, ona ne smije. Luca je četiri godine poslije smjela. Tada se činilo da to više nije bitno.

Sestru sam poslije rijetko viđala , jednom u par godina. Otuđile se mi iako nismo nikad bile bliske, osim onog mjeseca kada se ono zlo desilo.

Postala čuvena pjevačica , više pjevaljka. Sve neke vesele poskoćice. Nije da nije imala i nježnih i lijepih. Imala milozvučan glas, a u nju samo kao u ljepotu sa visokom stasom i radosnim licem gledali.

tako sam tog ljeta  šezdeset šeste postala žena. Trinaest godina, trideset pet kila, momka nikad ne poljubih,  dva đuguma i bijela kobila mi sva milovanja bila.

 

 

Frka Frkica II Epizoda / Drugi dio

 

II drugi dio II druge Epizode

 

Ne gledam ja Malog princa,stid me. Isti je on,ali kao da nije.Ljubav koju osjećam mi govori da je on.A možda je to neka skrivena poruka,koju ja u svojoj neukosti ne razumijem.

 

Zato se pravim da je to Dobri.Znam da se njemu čini da sam ga ubila i duboko, najdublje u duši zakopala. Grob njegov u meni živi, plamti, ne da mi mira. To sam ja svog Malog princa svoju dobrotu, nesuđenost svoju sahranila i sudbu prigrlila.

 

Noću nebom  lutam i zamišljam da iz neke daleke  praznini njegova planeta, crvena ruža i baobab na me žmirkaju i vire. Od maglica samo milina i tišina šume. Ne nalazeći odgovore u meni bol i suze. I sjećanja vriju.

 

Ono jutro kad sam dušu isplakala za sve je kriv Dobri.Ne bih se ja slomila da me on nije onako gledao.

 

A sve je počelo godinu dana ranije.

 

Pošla u medicinsku školu.Moje drugarice,Ankica,Mirjana i Rajka u trgovačku.Meni se sviđala plavetnilo kecelja i bjelina onih medicinsku uresa,ili okovratnika za kosu,kako ih Oma zvao.

 

Zapravo sa Omom, Debom i Baška Bašom  me upoznala Ankica koja će kasnije postati Debina fatalna žena.

 

Nisam vam ja bila nešto pričljiva ni vesela djevojka.Imala ja jake razloge za to. Njih trojica me tog mog prvog plesnjaka načisto izludili i ja se u svu trojicu zaljubila.Neko bi rekao ,nemoguće,ali oni njih nisu upoznali.

 

Jednostavnije i veselije momke nikad nisam ni čula ni vidjela.Njih nije bilo ni za kog briga osim za nas četiri.Kpje blesavosti i gluparije nisu izvodili.kako su jedan drugog dopinjavali u riječi, u plesu i šali to nije viđeno.I još nešto bili su uniformisani,hoću reći odjeća im je bila istovjetna.

 

Da se nisu itekako razlikovali neko bi pomislio da su blizanci.Sa leđa sigurno.Bili su u vlas iste visine.Šest stopa i jedan inč.

 

Oma grk bi zaista ličio na grka da mu lice nije posuteo pjegama.Crna kosa,do ramena,crni mark šic brkovi,naočale dioptrijske i zaobljen nos ,ispod tamnih očiju.

 

Deba tanak i nervozan ko horošćić pred prvo parenje,stalno je zabaciovao nevidljivi denisov čuperak na dugoj ali rijetkoj kosi.Nod mu je bio malo orlovski blago povijen.Omamu je govorio da ima pravi fićfirićki nos i da će raznmisliti o druženju sa njim.Baška baša mu je uvijek pod nos podnosio komad drveta koji je samo za tu priliku nosio u đepu.Govorio bi mu Pero kljucaj malo.Deba se nije ljutio ,jer je mislio da bolje pleše od njih.Ono bolje je plesao od Ome, koji je bio drvo i zbog toga govorio da je najbolji u stiskavcu.

 

Baška Baša se najbolje snalazio  u klasici.Bilo muzici,bilo plesu i ženama.Njega kao da klinke poput nas nisu interesovale.Govorio je da nema vremena da se nateže sa balavicama.Starke su konkretne i znaju šta hoće.Zato sam ga i rjeđe viđala.samo na igrankama.osztalo vrijeme se družio sa starkama;udovicama ,raspuštenicama i prezrelim djevojkama.

 

Pantalome , džemperi

 

ga zezali da je to

Bilo je to pred samu sabah zoru.

 

Imala sam samo trinaest godina. Radila sam svoj posao. Jeste,bila sam zaposlena, puno dječije, kapitalističko radno vrijeme. Dvanaest sati na dan.ustajala bih u pola pet ujutro svakog Božjeg dana u četiri i trideset; šest godina jedna za drugom. Bunovna, tek dijete, nekad bih se zaboravila umiti, kao zombi bih išla u štalu i krave muzla. Oko krava se vrtio glavni dio posla. Taj posao je značio manje gladi u kući.

 

Prvo je buila samo jedna krava. Muzla sam je, mlijeko u đugum presipala. Dva đuguma od pet litara; skoro da su visoki ko ja. Nešto mlijeka je za kuću dostajalo. Na nestašnu bijelu tatkovu kobilu tovarila i vezala. Sa Pašina brda do pod hrastvove konja vodila i za jedan od tri velika jasena vezivala. Spuštala bih se dolje do Bjelava i tamo mlijeko raznosila , od avlije do avlije, od kapidžika do kapidžika. Djevojčica mala i dva đuguma. Možda ste čuli za tu priču. Nema slične.

 

Pa smo kupili još jednu kravu. Sada se bolje živjelo. U kući je bilo podnošljivije. Samo je meni bilo dvaput teže. Godinu starija a dva đuguma više.Četiri đuguma, dvadeset kila, jedno dijete  od trideset osam kila i jedna kobila bijela niz valovite sarajevske strmnine brode. Još uvijek ne znam šta je duša, ali čula ja da je svaki insan ima.

 

Gdje će im duša? Često mi to pitanje na pamet pada. Šutim ,sve me boli kosti mi se raspadaju, čvrsto zube stisnem. Mogu ja to,mamo mamica me treba. Tužna je i nevesela , ali se za nas četvoro bori. Vidim i njoj teško,šuti i zube stišće. Ali ona je žena , ja tek dijete malo ,koje hoće da se igra i juri.

 

Tako, ustanem zorom ,  krmeljava,  neumivena ,  pristavim kravama sjeno,  šćemlijicu  i lonac pred kravu, operem vime , sjetim se da sam neumivena,  plaknem oči i muzem. Spor je to i dosadan posao. Zapjevam , tiho da neko ne čuje. Samo četiri  pjesme znam .

 

Dvije od mamo, mame i tatka naučila ;vranjanske. Mamo, mamo često pjeva onu Mito bekrijo. Mom ocu namijenjena. Glas sada već malo promukao i škripav, ali ugodan i tužan. Propušila se. Pjesma ječi i plače i ona vijek pusti suzu, debelu i gorku. Mi djevojke za njom. Tatko bi pijano rukom odmahivao kao da nevidljivu, dosadnu  muhu tjera. Nekad bi ga dosadna muha i spopala; čitav roj.

 

Pjesma bi ga malo ganula i onda bi on pustio svoj duboki glas i pjevao Leli Jeli Jeleni koja mu je jednog proljeća srce ukrala. Majka bi se smješkala , još uvijek je naivna bila; mislila da to on njoj pjeva. Ta dječija naivnost joj pomogla da ga trpi i zadrži dok nije skončo.

 

Ja u nekom košmaru umora. Muzem krave, punim đugume , na konje pa raznosi. Daleke su te Bjelave. Umor mi nose ali i privlačie. Tamo su momci i djevojke veselije. To još ne razumijem. Kažu mlada sam ali će i mene to nešto brzo strefiti. Pa pogledaju u moje grudi.

 

Skoro ravne ali vidim pupaju mi sisice. Tek dva pupoljčića ,malo narasli vršci. Jedan dječak iz mog razreda mi reko, neka, neka valjaće ti dugmići i one za radio stanicu navigavat. Nisam to razumjela , ipak ga za svaki slučaj opaučim đugumom. Nikad mu više nije palo na pamet nije palo o navigavanju ili bilo čemu.Kasnije kad sam naučila šta je navigavat , bilo mi krivo. Ništa to dijete nije znalo o navigavanju. Ja ih sakrivam, stid me tatko i svijet. Šta će reći ;nosi đugume a sise joj rastu?!  Šta zna dijete šta su sise? One moje sestre se i danas sve nešto prse i peče, sise u prvi plan ljudima u oči plaze.

 

Poslije đuguma ponekad zastanem i slušam djevojke kako poje.Nije da mi se sluša,već moram lipsala sam ko naša kobila kada se uzbrdo od Bjelava do Pašinog brda popne. Zastanem i slušam. Najčešće pjevaju dvije pjesem ,neku koja pjeva o turskom crvenom fesu i druga o dilberu koji ne dolazi. Ova prva vesela i djevojke raspjevane.  samo odmah zapamtila,ali je dugo nisam mogla proniknuti.

 

Drugu sam prokužila ali mi se nije baš dopala.To je ona o dilberu što ne dolazi.To što ne dolazi znam od Mite bekrije,ili je ovaj bolji pa ima posla. O tome koliko ga znam i od Mitine dragane i od lele Jelene. Samo mi zadnja strofa nešto nije jasna.Ona dilbera voli,ali hoće daje prioda i da za  okuje vrata zlatom. Šta će njemu ili njoj  zlatna vrata ako neće biti zajedno. Da nisam imala ovoliko posla baš bih se jedan dan uputila u čarđiju i gledala  kai su ti bazerđani. Možda bi mi se neki svidio da me jednog dana riješi ovih mojih muka.

 

Iako sam mala bila tu mi nije nešto štimalo.A kad meni nešto ne štima ja to baš ne prihvatam.Evo kad prvog naplaćujem mlijeko neko hoće da prevari dijete za dinar dva.

Konta malo žensko dijete je lako prevariti.Tada izvadim tefter,sve crno na bijelo piše.Ništa se ne može sakriti kad čovjek ima crno na bijelo.Ipak sam i tu pjesmu naučila i samo kad bi mi sise zaigrale,tu bih zapjevala,ili Mito bekrijo.Kad čovjek odraste sve zna,ali ponekad prerano teške stvari iskusi,a prekasno značenje nauči.Nisam shvatila žašto je to tako do jednom.Tada mi više ništa nije imalo smisla i ja nisam imala potrebe da razmišljam  tim glupostima.

 

Frka Frkica

II Epizoda

 

Kad bi pjevao vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna ili prekrasna i na kraju Lela proljećna.

Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži  za besane njene noći. Žensko je to sve će oprostiti  ljubavi radi. Lela  zna da to Mito njoj  pjeva i u nju nade  polaže. Žensko je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju predati .

Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se grudi, vatra joj obuhavatila tijelo, ruke, noge, prepone, grudi. Ona plamti, mozak vri, umiva s, kupa se,svako malo se ibricima škopi. Ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al'mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.

Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga  Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša.

Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi potsećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore.Ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački ovješenoj na beharli trešnji.

Bjelina behara je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanje pogledom čovjeka kojeg tuga obuzima, i nijemo je moli i doziva pomozi mi janje moje neljubljeno.

Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu, ali do njega svakih pet šest godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask.Te su ture  hadžiju obogatile. Ništa neobično, hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale.

Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba. Razboli ti on hadžijinicinu majku od Leskovac.Majci nema druge nego bolesnici ići, kčer jedinicu ostaviti da imanje vodi.

Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja.Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući,ali je štićenica nagovori da se predomisli.Daže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.

Dadilja nevoljko ode,misli griješi,dali joj jedinicu na povjerenje.Ipak posluša je,jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti.

Ostade uspaljeno djevoče u kući samo.Da kažemo jadna li joj majka,ne ide.Majka joj em hadžinica em bogata,a ponekad i đuvegiju ima.I kako takoj ženi reći jadna li joj majka.

Sve to Mito ko  nezainteresano pratio.Akšam pada,Mito ka meani.Prolazi pored hadžijine kuće.Lepa se natandarila na kapiju.Smijulji se i zaziva.

-Ti mori, u meanu komšija.

-Ja vala, ljepoto moja.

Zar nemaš mori  šta pametnije radit?

Imam i radiće se,al kasnije.

Kad mori  kasnije?

To kasnije samo što nije.

Zašto mori kasnije?

Da se komšiluk zavara.

Gdje ćeš mori  kasnije pametovati?

Ti ćeš prva saznati.

Šta ćeš mori kasnije raditi.

To ne znade,ali ćeš saznati.

Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji.

Samo što se mrak spusti na prozor sa baštenske strane neko lupa.Lepa u anteriji bijeloj kroz prozor gleda i ne vidi nikog.Mračno je.Prevari se Vesna na radost njenu i otvori prozor.Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor,domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.

Joj šta to radiš pita ga Lepa Lela, drhti,sva se trese,nesvjest je hvata,zanosi se.

Mito je prihvata i nježno na krevete velike,nekorištene ,bračne stavlja. Miluje je po kosi i  i ono jedno jedino dugme anterije,povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina.

Mladost  se otvori ko oprugama izbačena.Mirisi se razasueše Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe.Ona je budna nije obeznanjena,samo se pravi,taki je red,zna da njeno vrijeme  je došlo, vrijeme davanja i predavanja.

Predade se ona,predade se Mito,ko bujice potekoše poljubci i milovanja,uzlaženja i ulaženja,dodiri i prodori,mješa se cika i vriska,stenjanje i ječanje.Njoj grudi  plamte,hoće da se rapuknu.Stomak joj vri,ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu,ona ga hoće,i joj ona ga hoće, joj jače hoće i joj daj mi ga Mito mili i joj,mamo mamice.

Vrišti Lela vrisak ne stišava,Mito ne popušta hoće da je raspoluti,ona to hoće,ona to želi joj Mito bekrijo.joj mili moj dobri Mito.

I joj jednom mamo,mamice i plače oj mamo mamice,klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onada oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju,nježno miluju i ljube.

Ljubav je ponovo pobijedila.

Svi tako oni misle.

Da li usud drijema ili nešto sprema?

Sretna žena,ne više djevojčica i ljubavnik prvi,mili joj Mito pastuh,vješti jahač  njen još ne znaju.Ona se štrecnu vješti jahač i pastuh je podsjeti na četiri jahača apokalipse.Nije dobro.Novi nagoni se bude i sve se ponavlja,ovaj put žesšče i skladnije i misao o zlu se u podsvijesti gube.

Prođe petnaest dana ludila i sna,prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu.Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima,što hoće da se daje i da joj se da i upija sav nauk sa kojom se svaka iskon žene rađa.

Prvo dođe mama,mamica,tepa joj Lelo,Lepijko.Sve je nešto pogledava,misli nešto je brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo,tajica dođe.Imanje veliko,mnogo praznih i namještenih zgrada ima.Potraja Mitina i Vesnina ljubav  još neko vrijeme.

Sudbina  se probudi iz duboko sna i onako sanjiva posla hadžiju da kćerku potraži, malo odocnila.Usud ga vodio ko  lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu.Tih dana hadžija promukao, nije mogao ni zazivati,već je samo vrata magaze otvorio.

Ima šta viditi,bjelasa Vesna samo u čizmama i pomahnitalo jaše muško  što na velikom dušeku, na leđima leži.

Jaše i vrišti,vrišti i jaše dijete,raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje ,tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga,već onog pogana,ženskara Mitu bekriju.Odavno on sumnja da mu ženu povaljuje kad stigne i gdje god stigne.Taki im običaj u Vranju.Mladu za stara,mladog za staru.Kolo sreće.

On ne čuje šta i kako mu jedinca mila,njegova djevojčica mala,majku doziva.Krv mu u mozak takvom navalom sine da on na  meki dušek panu,iz očiju mu suze liju i njega starog obeznanjuju.Vidi kćer: babo joj bolan,na smrt leži,ali ne može se zautaviti sve silnije ,jaše i vrišti.Babu gleda i sve se završava: Joj,mamo mamice.

Zamalo,ali ne ote joj se babo babice,ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih,jal’ baršunastih,jal kadifli crvenih fesića.To ona pomislila babi treba pomoć,a ona ne može,jadnostavno joj  igra belenzuke oko cijelog tijela savila.A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cepa,pa načisto pomahnitala.

Hadžija došo sebi sedmi dan.Joj ljudi srećnog li broja!?Oporavio se za slijedećih sedam dana.Joj ljudi sretnog li broja?Nikakvu đefu nije pravio ni podigao.Časti radi.Niko ništa saznao nije.

Za sedam dana Lelu u Atinu poslaše i za nekog Grka udaše.Veće prije Mito priliku ugrabio i obećo joj daće po nju doći.Nije pomoglo ni mamo,majčice. ni babo,babice,ni suze ni krici,ni jauci.Ode sa bogatim mirazom za Grčku.Niko je nikad više nije vidio.Ni otac ni mater.

Nekoliko godina kasnije jedan, muzika bosanske kapele po profesiji čovo ,na zbor svitski u Atinu odio.Grad lijep i bijel.Ljepota i bjelina ge omamile i on bez cilja luto gradom i uživao.Oko njega stranjski svijet nekim gribim govorom progovara,on ništa ne razumije.

Tek odjednom o akšamu iz bjelinu se iskra glasić milozvučni pa se njemu obrati.Tako mišljaše on.Bila to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio.On kajdu u ruke i poče da zapisuje,ne može stići potrefiti,a i ne vidi se.

Pjesma tužna,jecava i bolna .Završi se pjesma glas minu.Sve se utišalo.On sutra veče na isto mjeto u akšam dođe,glas se ponovi javi  i on prepisuj i zapisuj.Dođe on i treću noć zaredom,brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami ko je odakle je,začu samo:

Mite bekrije ljuba. Ču se krik i on osjeti da je nešto nasilu odvuče.Došao mjuzik sutra,ali glas tuge se ne pomalja.Dolazio još par dana ali miline i bola nema.Došlo vrime da se doma odi,pa on i odi.Ne zna šta će sa pjesmom,kad na radiju ču jedno djevojče što poji.

Dođe kompozitor do nje,a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim glasom.Tako nasta Mito Bekrija.Kad je Frkina majka  prvi put čula ubavo djevojče da poje,pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala.Više nikad nije mogla da spije a da tu pjesmu ne zapoje.

Mito opet poče u meanu zalaziti,Jadnom,načuo  da je Stojan naručio katila iz latinluka i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje.Niko ne što zašto i kako.

Mito preko noći nesta sa porodicom.Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo.Kupi neku straćaru na Pašinom brdu i nešto zemlje,povelik komad.Bolje bi prošo da je tenane mogao prodati imanje u Vranju,ali mu se nešto plaho žurilo.

Nikad ga Vranjani ni čuše,niti vidješe,sve dok Frka za udaju nije prispjela,a Stojan umro.

Frka Frkica

Često nam je padala na pamet . Frkina tuga naše bartolomejske noći na Pašinom brdu.

Joj majko naša, joj sejo naša koliko nam  neodstaje  to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti je da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu ili plastičnu, ali jok niša ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.

Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te  još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i i njene nedohodane korake i pulsirajuću prazninu.. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje šapućeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…

Joj majko moja mila, joj sejo draga. Kako vam  ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine. Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu i epilog stvore.

Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to možda ime kazuje.Bila je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se ogrebe za koji hektolitar piva .

Direktor mu bio rođak; njihove majke u istoj mahali veš prale, prostirale i sušile.A šta su njih dvije voljele tračati.Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle.Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi slanjali ispred njih,da ih slučajno ne bi zakačili i olajavali.

Frka Frkica nije bila ni ni Sarajka.,ni Bosanska .Bila je Vranjanka.Što mu dođe isto. Skoro.

Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu sedam sretan broj, nismo najsigurniji. Napravio neki veliki  belaj u Vranju.

Vranjani su časni, ali  vatreni i osvetoljubivi  ljudi,nema kod njih labavo.Mito morao bježati  namah i što brže i što dalje iz rodne varoši.

Zalutao u Sarajevo, mislio da u njemu Turci još vladaju, neinformisan bio neko mu bombu uvalio.. Prezime u Jahuić promjenio, identitet familiji novi dao.Kosovski guslari ga krivo uputili.

Ne znamo što mu bi da ih sluša.Vranjani nisu ni guslari ni mutikaše. Neki i jesu. Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše našao. Sve što zaradi u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i sa pesma noći provodiš u mahali je lako naći.

Majka Frkina Jela Jelena ,bila je jedan jedna od najlepših Lela u varoši . U Vranju najljepše djevojke sve odreda zvali Lelom , ko kontaju mnoga će muška glava zalelekati za njom. To mu se nekako često obistinilo.

Mitina Lela Jela Jelena  žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem.On pored nje a nema ga ko da je u  Tunguziji. Tugovala  i besane noći provodila i u pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala.

Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala, tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina propio. Ti kćeri jednu za drugom dobio. Frka najmlađa bila.

Vako vam je to bilo.

Rodi se prva kćer Vasilija.  Mito pocrnio, ne izlazi iz kuće. Sram ga, on Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija  prvo pa, žensko .Sramota velika. Ne izlazi iz kuće.

Navalio on ponovo na ženu, ona obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva. Joj,majo mamice.

Tada Jela Jelena  još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fsiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit, u Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima.

Obdan pjevala  Mito Bekrijo  i muža Mitu izazivala. On joj uzvraća O  Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela.Obnoć zna se,komšije jorgane i dušeke na glavu.Nije se moglo ni spavat ni disati.Pa i komšiluk jadni šta će u takaraj se dao.

Te godine se natalitet i Vranju strahobalno povećao.Zbrinuli se komunisti za prinos u žitnicama. Postojalo pravilo trojno:Dobar takar,loš prinos,niža vlast na tandar kod više.

Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povračati.Svak zna da to znak da se nešto zakuhalo.Begova čorba sigurno nije.

Evo ti za devet mjeseci druge ćere. Brena joj ime dali, ista mamo, znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako same od sebe znaju.

Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija meane i žemskinje rastura , a njemu se samo žemsko rađa. Pokunjio se i snuždio.

Ipak opet navalio na ženu ko tatar ili Bosančeros.Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko  majstor Kama sjutre.

Čula ona za to nešto,pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra onda je on svakako glavni od kama ssjutre jer mu slatka sedefasta kama uvijek sprema za sjutranja.

Njoj nije bitna ni kama sjutra ni kama raja nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznuijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu  doziva. Obdan pjeva  ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva.I u komšiluku ta pjesma postala hit.

Vlast se opet zabrinula.Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno.

Mito uzvraća ženi  O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo a i prve ga sijede napale.

Ipak nije prestajao da kama sjutrira.Poslije devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja  stomak poče da buja.Mito u nadi ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati rada provjere.

I vlast odahnula pa i ona u nadi  valjda će moći spasiti ljetinu.

Pri kraju osmog mjeseca porod požurio i rodi se Miti bekriji  treća kćer. Bolešljiva  i slabašna ,samo što nije umrla.Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti.Neka gatara reče nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati,ko da se plaši života i onoga što je čeka.

Majka joj se dugo Isusovoj majci Mariji molila.Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti.Jedva je malenu spasila.Dade joj ime Marija, ne po majci već po Isusovoj ljubeznici Mariji Magdaleni.

Mitu više nije briga. Djete ozdravili i više nije njegov problem.Nije više ni crnio ni sjedio.Samo slegno ramenima;šta će tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom ko partizani u redu repetaša.Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.

Po akšamu pravo u meana.Okupo se i naprlito se Mito iako subota nije bila.Gasa na kosu nabacio,zube prahom od ćeremide istrljo,nokte čakijom obrezo.U ćenifu otiši,brojno i zdravstveno stanje organa preslišio .Sve beo i negativno.Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno skonto.

Jedno  ljeto,haman se bio oženi potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku više puta.Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti.Nisu čista posla misli mito i kuka.Sreća Jela Jelena imal ono ženske stvari pa je nije tico.

Ode ti on kod veterinara,doktor bio na specijalizaciji.Veterinar porađo neku kobilu ,onog prote od Palestine ženu.Kaže mu stručnjak idi kod brice;on ti sve zna bolje od hećima.

Čim je došo i u  briječnicu on brici šapuće,taka i taka stvar i ja tako i tako,a sada niako i nikako.Svrbi li svrbi.

Njemo brico na glas pre punom briječnicom:

-Skidaj čakšire!

-Nemoj ,jadan ti,obruka me pred po kasabe.Đe ću skidat čakšire a žensko nigdje nema.

-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udatiri takaraljku mereš vala i ovde junačinu pokazati.

Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.

Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo,a već mu reče oblači se,sve je negativno.kako misliš negativno jadan sam ti ja.Ima li kakvog lijeka?

Negativno ti je ,Mito mori, jedino kod  dotura i brica pozitivno.

To mu kod dotura znači:Jel insan bolestan,negativno što znači zdrav.Jel insana strefila srčika ;pozitivno a to je negativna vijest.Strefio ga herc.Jel ženska nevina,negativno to znači da doktor laže i da je takario tu nevinu žensku.

Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo;kada on kaže negativno znaći da nije.Ako kaže pozitivno odmah ide u pežun da se tamo pozitiva.Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.

Reci mi brico mori šta mi je raditi.

Brico mu priđe i šapne:Idi  bre  kući pa se okupaj i presvuci pune ti ćčakšire slame.To te svrbi.A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana ako si bakszu.I od sada ,nadalje i ubuduć mani se slamnatih ležaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.

Neka im, ko od njih tri kćeri ima, lako je jednog ili dva sina roditi, kumst tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu , za iće i pojku sve bi aminovali. Iza leđa se  svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.

Mito to zna i u sebi  podvikuje, neka neka, osvetiću se ja vama.

Kafana i kafanske rospije ga prigrlile i više ga ne pustiše. Opet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko  pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali žensku i na drugu pređe.

U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zamal za udaju. Zarosila se  i nabrekla ko vila pred tjeranje. Mitu rječi išle ko budalu novine i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio.Lela proljeće su je zvali.

Zora sabah kad bi zarudila  bekrija bi od  meanu i drugari  doma odi  na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas. Zdravo! Zdravo zlato!

Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra. Zdravo milo zlato.

Ona se crveni ali pogled ne sakriva. Pet šest riječi prekosutra. Jel'se moje milo zlato naspavalo.

Ona se ne crveni tek rupice joj igraju i prkosno glavu diže.

Rečenica zakosutra.Vidi Lele proljeća moga, zlata moga ,svaki bi je momak poželio. Dvije tri rečenice nakosutra. Jesi li mi se naspavala mila moja. Mogo bi se izgubiti u tvoji očima .Um mi se pomutio gdje bi mi… prolazi dalje,rečenicu ne završava.

Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji.Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on pa bi doveo kapelu i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre Ona bi pustila glas i tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku  utkala.

On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao. Tada bi on svoj promukli raskošni glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da bol vjetrom biva ponešen u susjedne bašće.

Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugu i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu.

Ženskijeh mnogo, a muški se u poso, meanu, švaleraj dali, žene zapostavljali. Pušta Mito bekrija sevdah po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će  i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati : e’ je  Vranje krcato sevdahom, samo ga tako  ne zovu.

Mito igru privodio kraju. Konta vakat je, Vesna se rascjetala, treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj iz očiju izbija.

Frka Frkica II epizoda

Ono jutro,sjećam ga se kao da je minut prije prošao ,ja nisam pobjegla,Ja sam se uplašila.Mene su na smrt uplašili i ucijenili.Toliko me prestravili da me neki grozni san za gušu uhvatio i nije me više nikad pustio.Tek pred samu smrt me sasvim malo popustio.Nisam mogla dišem od straha.

Samo sam mu nejasne djeliće tog sna  upamtila.Bili su zloslutni.Tolikim crnilom   obojeni , da nisam smjela dopustiti da Dobrog dodirnu.

Te večeri sam se udavala.Njemu nisam imala srca da kažem.Trebalo je za Vranje još u svitanje poći.Odocnila sam.Srce sam mu od šala,ribizli i rozaklije darovala.Moje uvele ljubičice i tri ribizle dala.

Razumjeće,tri je njegov broj.Ali sumnjam? On kaže sve u parovima ide.Sve što nije upareno ne potiče  od Boga Mudrog.On je Jedina Singularnost i zbog toga toliko savršenstva,ljubavi i milosti u svijetu ima.

Zlatni upaljač sam mu ukrala i nije me stid.Neće se ljutiti.Ukrala sam ga malo iz ljubomore. To je njemu njegova prva djevojčica,Proljeće srca njegovog, prije tri stađuna poklonila.Neće ga on više  na srce prislanjati i  u njemu njene tragove tražiti.

Ne dam.Nije pravo.Moje srce se lomi,umire i tuguje,sve zbog njega;on bi da njeno zlato ljubi . Znam boljeće ga.Dok ga boli,misliće bar malo na mene.Govoriće: ona ga mila lopovčica ukrala.Tepaće mi,osjećam to.

Više sam ga uzela jer sam njegovo nešto htjela da imam.Zbog njega se udajem.Babo me prisilio.Reko mi nešto zvjerski i podmuklo i ja nisam izbora imala.Shvatio bi Dobri sve, da sam mu rekla i ne bi me dao da zlo sebi činim.Nisam smjela reći;nikome ništa.To je bila moja bitka,moj izbor.Izgubiti Dobrog je moje iskupljenje.

Luca mi pomogla da se saberem i sebi dođem.Možda bih se Dobrom vratila i zlo navukla.Ovako je bolje.Znam boliće i mene i Dobrog.On je htio da sahrani svoje proljeće radi mene.Ali nam se nije dalo.Možda je tako i najednostavnije.

Nije onaj moj suđeni kriv što je postao onakav kakov jeste.Krivi mu otac njegov i ja.

Sve je bilo podnošljivo dok nam se nije rodio sin.Došao mužev otac  na čestitanje, pa se napio. Mjeru izgubio.Stoka jedna.Kaže:

-Ovaj vaš sin isti ja.

Sedam ga godina nije bilo.U zatvoru svaki dan proboravio.Sunca ni mjeseca nije vidio.Ni jednog jedinog trena.Dobro ga Luce zaključala.

Malo mu to bilo pa počeo pričati da je i on mene imao.Ni što ni kako ni zašto.

Do tada se onaj jadnik mlogo trudio.Sve oko mene leto i letio.Meni se smilovala njegova dobrota.Mislila sam,ko zna…

Riječi njegovog oca su sve izmjenili.On se otuđio,u meanu sa drugari i pij i pij.Nikad mi ništa u kući nije falilo,sem jedne zime kad se dobro tazbolio.On je radio dvije smjene da sve imamo.

Tada nam zafalilo para i ja htjela prodati onaj prelijepi zlatni Proljeća upaljač. Luca mi ne dade.Kaže daće mi koliko treba,pa ću joj vratiti kad ne budem potrebita.Ja pristanem. ali kažem joj da ga uzme u zalog.

Kada je ozdravio malo se primirio,bilo ga stid što sam posuđivala.Ali nije dugo trajalo.On ponovo u kafanu sa drugari.Ja kod kuće sa dvije kćeri i tek rođenim sinom.Čedom mojim malenim.

Sada u  mene obitavaju samo  led i Dobri.

Led kada svoga oca, muža ili njegovog oca vidim.

Kad očeve vidim,strah i jeza me hvataju.

Kad muža gledam ja njegovog oca vidim. Čovjeka koji mi je ono veliko,najveće zlo prije sedam godina učinio.On isti otac. Sin njegov isti ko otac i djed.Kada je na meni ja zatvorim oči i isključujem se.

Naučila neke divne nedosanjane đardine sanjati.Nekad mi srce jekne Joj ili Jaoj ,on misli da mi to on naslade izaziva,pa se blentavo smiješi.Vremenom sam njegovog oca isključila iz kreveta.

U meni đul bašte i đardini su ponovo počeli da zelene i cvjetaju.U počtku to bijaše samo pomisao,bljesak misli jedne:đardin.

Potom se prikraše mirisi i boje.Za njima se krade cvijeće,puno cvijeće i anterije.Samo tri,ko sirotice ; bijela,rubinova i safirova na mramornom otomanu nevinosti leže.

Stađun poslije u krajolik ulepršaju Zlata i Lela Jela Jelena.Zlata obuče rubin anteriju,Lela Jela Jelena safirovu.

Dugo ih nisam vidjela.Duša me boli.Kako mi nedostaju.Prijateljstvo njihovo.Ja se odmaknula.Mislim tako treba.Kako bi to iskupljenje bilo da malo trnja i boli nema.Ali ni iskupljenje ne može sahraniti snove.Oni kad krenu ne da teku,oni bujaju i bujaju,sapliću se i bubaju,dok žena ne počne da se guši.Joj mamo,mamice.

Malo poslije ja  bih se ,bojažljivo poput srne, prikrala,bijelu anteriju sa otomana ukrala.Vazda samo kod  otomana i peškuna nešto krala.Navika je čudna stvar. Anteriju bih obukla i kao mala Frka Frkica bih Zleti i Leli Jeli Jeleni u zagrljaj pohitala.

Mala Guza i Kosa tek zalutale sjene. Žao mi Kose ,nekako je nečujno odlepršala.Mogla se bar još koji stađun sa blentovijama provoditi,pa tek onda otići.A ovako,ko zna,možda je i bez ijednog  takara otišla.

Pustila sam i Hanu da iz prikrajka, kraj kapiđika, izviruje. Uslov jedan bio, samo u crnoj kecelji do poda, rukavima do malog prsta i kragnom do brade  i može viriti. Ne dam da odraste pizdunčica jedna slatka i da mi opet Dobrog  bekriju ukrade.

Puno je stađuna trebalo da prođe da muzika u nove đardine i u moje snove dođe. Pojavila  se odnekud jedna  harmonika bijela, svjetlucava, bljelja od nevinosti.

Jedne večeri u akšem,sama bijah,u stomaćiću životni sićušni nosim..Trudna sam. Boga milostivog molim,pomozi neka ovo sa djetetom bude sve u redu.Nije ono ništa krivo.To pomislih ili pomolih se.Druga se misao nije ni žačela,a bolero se javi.

Harmonika bijela svjetluca i miruje .Niko je ne dira. A ona svira onaj isti bolero iz bašta i đardina.I jeste i  nekako nije onaj isti.Ovaj je nekako nježniji,laganiji,čistiji i prozračniji,akord dva  hladniji. Velova ima;jedan ružičasti,safir plavi,rubin crveni,bijeli srebreni.

Kolo oko harmonike i bolera igraju.Taj bolera nijedne anterije nema.Ni tri vile,tri golubice, ni tri anđele nema .Insani ne  plešu. Samo velovi,kao aveti neke.

U đardinu na otomanu bijelom,bjeljem od tisuću pahulja bijelih Mali princ sjedi.Preko puta njega,šadervan sa šest česmi.Jednom česmom,onom drugom desnom razrookom, ne žubori poznate pojesme,već neartikulisani poj neki.Teče pa stane i sve tako.Teče pa ne teče.Na preskok.

Peškun na starom mjesu.Na njemu zlatni upaljač.Ja se čudim odakle tu.Ja ga ukrala.Ne baš ukrala; posudila ga za uspomenu, da me više  bole.Plava kutija sa cigankom što okret pravi,neotpakovana.Na drugom kraju curvoasier neotvoren, kristalnih čaša nema.Pored čaša kojih nema zadjela u kojoj grozd rozaklije drijema,dvadeset pet boba zasigurno broji.Pored grožđa dvadeset četiri ribizle izbrojane i u redu poredane.Ni slatkog ni ljubičica nema.

Mali princ je u košulji bijeloj,volani i satenska traka je krasi.Plave plišane pantalone srebreni prozračni šal opasuje.Bos je i mnogo mlađi nego ga poznajem.Ispod nogu drače kupinske i malinske,se nestašno igraju. Mnogo drača,previše drača za jedan san.Noge mu izgrebane i krvare.Ja hoću da se sagnem,ne uspjevam.Kad nešto previše želite ,u snu to nećete nikad uspjeti.Život  ponekad  prevarite i uspijete.

Tek nekoliko trešanja na trnje sa neba pada. Lijepe crvene okrugle bobe.Mali princ ne obrača pažnju na trnje i krv,zauzet je.Dileme ima. Kupi trešnje o košulju ih briše i na sto polaže.Tada mu smješak preplavi čarobno skoro dječije lice.Srebreni veo otpasava i na otoman stavlja.Počeše se iza lijevog uha desnom rukom,kao da se nečeg znanog prisjeća.

Cokne ustima i na konjak pogledava,nikakve ih niti ne vežu.Coknu onako dječije slatko,isto onako kako su ona i neki drugi Mali princ coknuti znali. Okreće se okolo,zagleda se u mene , ne vidi me ili ne prepoznaje.Ne obraća pažnju na mene.Zauzet je.Tada srebreni veo složi u oblik srca.Zadovoljan je.Srce je savršenog izgleda.

Kako da ga oživi;pita se.Znam je njega,smisliće on nešto.I smišlja.Uzima jedno ,ružičasto zrno rozaklije u jednu ruku, drugo,crveno zrno ribizle u drugu ruku.Ružičasto u desnu ruku,crveno u lijevu ruku.Ide do šadrvana i otvara onu česmu drugu ,malo naherenu,nesinhronizovang žubora  i pere bobe.

Vraća se do otomana.Ispruži ruke,okrene bobe i pogleda prema nebu.Nešto tiho progovara kao da se moli.Nenadano jedna grlica bijela sa rubin ogrlicom na lijevo mu rame sleti. Kljunom ga nježno i mazno po lijevom obrazu miluje i ljubi. On misli da je sve u redu.Ja sam skeptična.

Mali princ počinje igru ružičastih i crvenih boba.I onih drugih većih lijepih crvenih okruglih boba.

Lijevom rukom na vrh desne strane srebrenog šala crvenu bobu stavlja.Desnom rukom na vrh lijeve strane  srebrenog šala ružičasti bobu stavlja. Gleda veću bobu,zeru je ispravlja.Okreće se i malo nogu krvavu digne.Bocnuo ga trnić mali.Ništa strašno.

Ja poželjeh da se sagnem da trnja bar malo sklonim.Ne mogu se pokrenuti.Noge mi se sledile.Na trnje sa neba  pade još nekoliko trešanja.Lijepe okrugle,crvene bobe.Mali princ ih pogledava,miluje ,podiže i o bijeli košulju briše.Ona se crveni kao da se kupa u krvi.Bobe stavlja na peškun do onih prvih.To je druga hrpica crvenih boba.

Sa stola uzima novu ružičastu rozakliju i novu crvenu ribizlu.Novu rozakliju u desnu ruku,novu ribizlu u lijevu ruku.Odlazi do šadrvana, pere ih pa se vraća,prelazi preko trnja do  otomana i kleknu.Ruke ka nebu raširi i novi šapat uputi.Niotkud druga  bijela grlica sa safir ogrlicom mu na desno rame sleti.Kljunom ga nježno i mazno po desnom obrazu miluje i ljubi.

Frka misli;nešto nije u radu šta tu dvije grlice rade.Mjesta ima samo za jednu.

Mali princ ružičastu bobu položi na lijevu stranu,do one prve ružičaste bobe.Crvenu bobu položi ne desnu stranu do one prve crvene bobe.Okreće se staje na trnje i iako se ona više ne miče trešnje ponovo padaju.Lijepe okrugle crvene bobe.On ih gleda,miluje i ljubi i bijelom košuljom briše i na peškun kod onih prvih i drugi stavlja.To je već treća skupinica boba.

I tako dvadeset jedan put.Ružičaste i crvene bobe,pranje,trnje,molitva,slijetanje nove grlice,poljubac kljunom,nizanje srca,trnje trešnje.Srce je izvezeno,trnje je izgaženo.Lijepih okruglih crvenih boba je  je sadmo sedam ili devet hrpica.Pored svake barem po jedna grlica guče.

Mozak mi   ne funkcionira baš jasno.A i san je nejasan.Bilo je previše trešanja pa ih Mali princ zbio i prerasporedio.Peškun je put rascvjetalog trešnjinog drveta.Bijela košulja je izgubila nevinost,sada je crvene i mokra,noge su crvenije i krvavije.

Mali princ ne posustaje,nešto mu nedostaje. Osvrće se po đul bašti.Ne vidi bijele ljubičice.Sjetio se,uvenule su  ,neko ih ubrao i u formaldehid uronio da sačuva snove i ljubavi svoje.

Smisliće on nešto,mislim ja.Smišlja.tri crvene bobice usred srca stavlja.Orošenu kao krv crvenu košulju skida i bijele volane lagano odšiva.U tom grlica sa desnog ramena odleprša i njegovu leptir traku u tamni florni krug oko boba smota.

Odnekud ,preko zida doleti velika okrugla teška  medicinska lopta i heknhu poput granate:

-Grruuh.

Posred peškuna.Tamo gdje su bile lijepe okrugle crvene bobe sada je  samo kaša,ko krv neka se niz peškun slijeva.

Mali princ i grlica sa rubin prstenom put neba nestadoše,za njima preplašena grlica sa safir ogrlicom.tamo  sačekuje  briljantin grlica blistava kao proljeće nježno.

Ostale grlice se preplašeno zbijaju u uglovima bašte iza zidova.

Ja skamenjena gledam i ništa ne shvatam.

Čuje se anđeoski glas,više grlice krik:

-Vrijeme je da se spije.

Mali princ se okreće gleda u mome pravcu,smješi se kao da me kori:

-Nije, mila moja,nije  vidiš,  akšam je. I da mi nisi tugovala ili koju suzu pustila, kada dođe moje vrijeme.

 

Kraj I dijela  druge epizode.

Frka Frkica

 

I Epizoda komplet

Često nam je padala na pamet . Frkina tuga naše bartolomejske noći na Pašinom brdu.

Joj majko naša, joj sejo naša koliko nam  neodstaje  to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti je da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu ili plastičnu, ali jok niša ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.

Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te  još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i i njene nedohodane korake i pulsirajuću prazninu.. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje šapućeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…

Joj majko moja mila, joj sejo draga. Kako vam  ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine. Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu i epilog stvore.

Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to ime ,možda kazuje.Bila je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se ogrebe za koji hektolitar piva .

Direktor mu bio rođak; njihove majke u istoj mahali veš prale, prostirale i sušile.A šta su njih dvije voljele tračati.Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle.Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi slanjali ispred njih,da ih slučajno ne bi zakačili i olajavali.

Frka Frkica nije bila ni ni Sarajka.,ni Bosanska .Bila je Vranjanka.Što mu dođe isto. Skoro.

Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu sedam sretan broj, nismo najsigurniji. Napravio neki veliki  belaj u Vranju.

Vranjani su časni, ali  vatreni i osvetoljubivi  ljudi,nema kod njih labavo.Mito morao bježati  namah i što brže i što dalje iz rodne varoši.

Zalutao u Sarajevo, mislio da u njemu Turci još vladaju, neinformisan bio neko mu bombu uvalio.. Prezime u Jahuić promjenio, identitet familiji novi dao.Kosovski guslari ga krivo uputili.

Ne znamo što mu bi da ih sluša.Vranjani nisu ni guslari ni mutikaše. Neki i jesu. Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše našao. Sve što zaradi u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i sa pesma noći provodiš u mahali je lako naći.

Majka Frkina Jela Jelena ,bila je jedan jedna od najlepših Lela u varoši . U Vranju najljepše djevojke sve odreda zvali Lelom , ko kontaju mnoga će muška glava zalelekati za njom. To mu se nekako često obistinilo.

Mitina Lela Jela Jelena  žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem.On pored nje a nema ga ko da je u  Tunguziji. Tugovala  i besane noći provodila i u pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala.

Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala, tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina propio. Ti kćeri jednu za drugom dobio. Frka najmlađa bila.

Vako vam je to bilo.

Rodi se prva kćer Vasilija.  Mito pocrnio, ne izlazi iz kuće. Sram ga, on Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija  prvo pa, žensko .Sramota velika. Ne izlazi iz kuće.

Navalio on ponovo na ženu, ona obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva. Joj,majo mamice.

Tada Jela Jelena  još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fsiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit, u Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima.

Obdan pjevala  Mito Bekrijo  i muža Mitu izazivala. On joj uzvraća O  Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela.Obnoć zna se,komšije jorgane i dušeke na glavu.Nije se moglo ni spavat ni disati.Pa i komšiluk jadni šta će u takaraj se dao.

Te godine se natalitet i Vranju strahobalno povećao.Zbrinuli se komunisti za prinos u žitnicama. Postojalo pravilo trojno:Dobar takar,loš prinos,niža vlast na tandar kod više.

Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povračati.Svak zna da to znak da se nešto zakuhalo.Begova čorba sigurno nije.

Evo ti za devet mjeseci druge ćere. Brena joj ime dali, ista mamo, znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako same od sebe znaju.

Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija meane i žemskinje rastura , a njemu se samo žemsko rađa. Pokunjio se i snuždio.

Ipak opet navalio na ženu ko tatar ili Bosančeros.Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko  majstor Kama sjutre.

Čula ona za to nešto,pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra onda je on svakako glavni od kama ssjutre jer mu slatka sedefasta kama uvijek sprema za sjutranja.

Njoj nije bitna ni kama sjutra ni kama raja nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznuijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu  doziva. Obdan pjeva  ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva.I u komšiluku ta pjesma postala hit.

Vlast se opet zabrinula.Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno.

Mito uzvraća ženi  O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo a i prve ga sijede napale.

Ipak nije prestajao da kama sjutrira.Poslije devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja  stomak poče da buja.Mito u nadi ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati rada provjere.

I vlast odahnula pa i ona u nadi  valjda će moći spasiti ljetinu.

Pri kraju osmog mjeseca porod požurio i rodi se Miti bekriji  treća kćer. Bolešljiva  i slabašna ,samo što nije umrla.Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti.Neka gatara reče nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati,ko da se plaši života i onoga što je čeka.

Majka joj se dugo Isusovoj majci Mariji molila.Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti.Jedva je malenu spasila.Dade joj ime Marija, ne po majci već po Isusovoj ljubeznici Mariji Magdaleni.

Mitu više nije briga. Djete ozdravili i više nije njegov problem.Nije više ni crnio ni sjedio.Samo slegno ramenima;šta će tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom ko partizani u redu repetaša.Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.

Po akšamu pravo u meana.Okupo se i naprlito se Mito iako subota nije bila.Gasa na kosu nabacio,zube prahom od ćeremide istrljo,nokte čakijom obrezo.U ćenifu otiši,brojno i zdravstveno stanje organa preslišio .Sve beo i negativno.Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno skonto.

Jedno  ljeto,haman se bio oženi potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku više puta.Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti.Nisu čista posla misli mito i kuka.Sreća Jela Jelena imal ono ženske stvari pa je nije tico.

Ode ti on kod veterinara,doktor bio na specijalizaciji.Veterinar porađo neku kobilu ,onog prote od Palestine ženu.Kaže mu stručnjak idi kod brice;on ti sve zna bolje od hećima.

Čim je došo i u  briječnicu on brici šapuće,taka i taka stvar i ja tako i tako,a sada niako i nikako.Svrbi li svrbi.

Njemo brico na glas pre punom briječnicom:

-Skidaj čakšire!

-Nemoj ,jadan ti,obruka me pred po kasabe.Đe ću skidat čakšire a žensko nigdje nema.

-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udatiri takaraljku mereš vala i ovde junačinu pokazati.

Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.

Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo,a već mu reče oblači se,sve je negativno.kako misliš negativno jadan sam ti ja.Ima li kakvog lijeka?

Negativno ti je ,Mito mori, jedino kod  dotura i brica pozitivno.

To mu kod dotura znači:Jel insan bolestan,negativno što znači zdrav.Jel insana strefila srčika ;pozitivno a to je negativna vijest.Strefio ga herc.Jel ženska nevina,negativno to znači da doktor laže i da je takario tu nevinu žensku.

Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo;kada on kaže negativno znaći da nije.Ako kaže pozitivno odmah ide u pežun da se tamo pozitiva.Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.

Reci mi brico mori šta mi je raditi.

Brico mu priđe i šapne:Idi  bre  kući pa se okupaj i presvuci pune ti ćčakšire slame.To te svrbi.A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana ako si bakszu.I od sada ,nadalje i ubuduć mani se slamnatih ležaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.

Neka im, ko od njih tri kćeri ima, lako je jednog ili dva sina roditi, kumst tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu , za iće i pojku sve bi aminovali. Iza leđa se  svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.

Mito to zna i u sebi  podvikuje, neka neka, osvetiću se ja vama.

Kafana i kafanske rospije ga prigrlile i više ga ne pustiše. Opet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko  pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali žensku i na drugu pređe.

U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zamal za udaju. Zarosila se  i nabrekla ko vila pred tjeranje. Mitu rječi išle ko budalu novine i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio.Lela proljeće su je zvali.

Zora sabah kad bi zarudila  bekrija bi od  meanu i drugari  doma odi  na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas. Zdravo! Zdravo zlato!

Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra. Zdravo milo zlato.

Ona se crveni ali pogled ne sakriva. Pet šest riječi prekosutra. Jel'se moje milo zlato naspavalo.

Ona se ne crveni tek rupice joj igraju i prkosno glavu diže.

Rečenica zakosutra.Vidi Lele proljeća moga, zlata moga ,svaki bi je momak poželio. Dvije tri rečenice nakosutra. Jesi li mi se naspavala mila moja. Mogo bi se izgubiti u tvoji očima .Um mi se pomutio gdje bi mi… prolazi dalje,rečenicu ne završava.

Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji.Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on pa bi doveo kapelu i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre Ona bi pustila glas i tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku  utkala.

On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao. Tada bi on svoj promukli raskošni glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da bol vjetrom biva ponešen u susjedne bašće.

Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugu i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu.

Ženskijeh mnogo, a muški se u poso, meanu, švaleraj dali, žene zapostavljali. Pušta Mito bekrija sevdah po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će  i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati : e’ je  Vranje krcato sevdahom, samo ga tako  ne zovu.

Mito igru privodio kraju. Konta vakat je, Vesna se rascjetala, treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj iz očiju izbija.

 

Kad bi pjevao vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna ili prekrasna i na kraju Lela proljećna.

Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži  za besane njene noći. Žensko je to sve će oprostiti  ljubavi radi. Lela  zna da to Mito njoj  pjeva i u nju nade  polaže. Žensko je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju predati .

Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se grudi, vatra joj obuhavatila tijelo, ruke, noge, prepone, grudi. Ona plamti, mozak vri, umiva s, kupa se,svako malo se ibricima škopi. Ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al'mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.

Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga  Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša.

Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi potsećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore.Ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački ovješenoj na beharli trešnji.

Bjelina behara je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanje pogledom čovjeka kojeg tuga obuzima, i nijemo je moli i doziva pomozi mi janje moje neljubljeno.

Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu, ali do njega svakih pet šest godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask.Te su ture  hadžiju obogatile. Ništa neobično, hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale.

Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba. Razboli ti on hadžijinicinu majku od Leskovac.Majci nema druge nego bolesnici ići, kčer jedinicu ostaviti da imanje vodi.

Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja.Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući,ali je štićenica nagovori da se predomisli.Daže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.

Dadilja nevoljko ode,misli griješi,dali joj jedinicu na povjerenje.Ipak posluša je,jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti.

Ostade uspaljeno djevoče u kući samo.Da kažemo jadna li joj majka,ne ide.Majka joj em hadžinica em bogata,a ponekad i đuvegiju ima.I kako takoj ženi reći jadna li joj majka.

Sve to Mito ko  nezainteresano pratio.Akšam pada,Mito ka meani.Prolazi pored hadžijine kuće.Lepa se natandarila na kapiju.Smijulji se i zaziva.

-Ti mori, u meanu komšija.

-Ja vala, ljepoto moja.

Zar nemaš mori  šta pametnije radit?

Imam i radiće se,al kasnije.

Kad mori  kasnije?

To kasnije samo što nije.

Zašto mori kasnije?

Da se komšiluk zavara.

Gdje ćeš mori  kasnije pametovati?

Ti ćeš prva saznati.

Šta ćeš mori kasnije raditi.

To ne znade,ali ćeš saznati.

Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji.

Samo što se mrak spusti na prozor sa baštenske strane neko lupa.Lepa u anteriji bijeloj kroz prozor gleda i ne vidi nikog.Mračno je.Prevari se Vesna na radost njenu i otvori prozor.Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor,domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.

Joj šta to radiš pita ga Lepa Lela, drhti,sva se trese,nesvjest je hvata,zanosi se.

Mito je prihvata i nježno na krevete velike,nekorištene ,bračne stavlja. Miluje je po kosi i  i ono jedno jedino dugme anterije,povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina.

Mladost  se otvori ko oprugama izbačena.Mirisi se razasueše Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe.Ona je budna nije obeznanjena,samo se pravi,taki je red,zna da njeno vrijeme  je došlo, vrijeme davanja i predavanja.

Predade se ona,predade se Mito,ko bujice potekoše poljubci i milovanja,uzlaženja i ulaženja,dodiri i prodori,mješa se cika i vriska,stenjanje i ječanje.Njoj grudi  plamte,hoće da se rapuknu.Stomak joj vri,ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu,ona ga hoće,i joj ona ga hoće, joj jače hoće i joj daj mi ga Mito mili i joj,mamo mamice.

Vrišti Lela vrisak ne stišava,Mito ne popušta hoće da je raspoluti,ona to hoće,ona to želi joj Mito bekrijo.joj mili moj dobri Mito.

I joj jednom mamo,mamice i plače oj mamo mamice,klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onada oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju,nježno miluju i ljube.

Ljubav je ponovo pobijedila.

Svi tako oni misle.

Da li usud drijema ili nešto sprema?

Sretna žena,ne više djevojčica i ljubavnik prvi,mili joj Mito pastuh,vješti jahač  njen još ne znaju.Ona se štrecnu vješti jahač i pastuh je podsjeti na četiri jahača apokalipse.Nije dobro.Novi nagoni se bude i sve se ponavlja,ovaj put žesšče i skladnije i misao o zlu se u podsvijesti gube.

Prođe petnaest dana ludila i sna,prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu.Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima,što hoće da se daje i da joj se da i upija sav nauk sa kojom se svaka iskon žene rađa.

Prvo dođe mama,mamica,tepa joj Lelo,Lepijko.Sve je nešto pogledava,misli nešto je brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo,tajica dođe.Imanje veliko,mnogo praznih i namještenih zgrada ima.Potraja Mitina i Vesnina ljubav  još neko vrijeme.

Sudbina  se probudi iz duboko sna i onako sanjiva posla hadžiju da kćerku potraži, malo odocnila.Usud ga vodio ko  lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu.Tih dana hadžija promukao, nije mogao ni zazivati,već je samo vrata magaze otvorio.

Ima šta viditi,bjelasa Vesna samo u čizmama i pomahnitalo jaše muško  što na velikom dušeku, na leđima leži.

Jaše i vrišti,vrišti i jaše dijete,raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje ,tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga,već onog pogana,ženskara Mitu bekriju.Odavno on sumnja da mu ženu povaljuje kad stigne i gdje god stigne.Taki im običaj u Vranju.Mladu za stara,mladog za staru.Kolo sreće.

On ne čuje šta i kako mu jedinca mila,njegova djevojčica mala,majku doziva.Krv mu u mozak takvom navalom sine da on na  meki dušek panu,iz očiju mu suze liju i njega starog obeznanjuju.Vidi kćer: babo joj bolan,na smrt leži,ali ne može se zautaviti sve silnije ,jaše i vrišti.Babu gleda i sve se završava: Joj,mamo mamice.

Zamalo,ali ne ote joj se babo babice,ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih,jal’ baršunastih,jal kadifli crvenih fesića.To ona pomislila babi treba pomoć,a ona ne može,jadnostavno joj  igra belenzuke oko cijelog tijela savila.A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cepa,pa načisto pomahnitala.

Hadžija došo sebi sedmi dan.Joj ljudi srećnog li broja!?Oporavio se za slijedećih sedam dana.Joj ljudi sretnog li broja?Nikakvu đefu nije pravio ni podigao.Časti radi.Niko ništa saznao nije.

Za sedam dana Lelu u Atinu poslaše i za nekog Grka udaše.Veće prije Mito priliku ugrabio i obećo joj daće po nju doći.Nije pomoglo ni mamo,majčice. ni babo,babice,ni suze ni krici,ni jauci.Ode sa bogatim mirazom za Grčku.Niko je nikad više nije vidio.Ni otac ni mater.

Nekoliko godina kasnije jedan, muzika bosanske kapele po profesiji čovo ,na zbor svitski u Atinu odio.Grad lijep i bijel.Ljepota i bjelina ge omamile i on bez cilja luto gradom i uživao.Oko njega stranjski svijet nekim gribim govorom progovara,on ništa ne razumije.

Tek odjednom o akšamu iz bjelinu se iskra glasić milozvučni pa se njemu obrati.Tako mišljaše on.Bila to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio.On kajdu u ruke i poče da zapisuje,ne može stići potrefiti,a i ne vidi se.

Pjesma tužna,jecava i bolna .Završi se pjesma glas minu.Sve se utišalo.On sutra veče na isto mjeto u akšam dođe,glas se ponovi javi  i on prepisuj i zapisuj.Dođe on i treću noć zaredom,brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami ko je odakle je,začu samo:

Mite bekrije ljuba. Ču se krik i on osjeti da je nešto nasilu odvuče.Došao mjuzik sutra,ali glas tuge se ne pomalja.Dolazio još par dana ali miline i bola nema.Došlo vrime da se doma odi,pa on i odi.Ne zna šta će sa pjesmom,kad na radiju ču jedno djevojče što poji.

Dođe kompozitor do nje,a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim glasom.Tako nasta Mito Bekrija.Kad je Frkina majka  prvi put čula ubavo djevojče da poje,pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala.Više nikad nije mogla da spije a da tu pjesmu ne zapoje.

Mito opet poče u meanu zalaziti,Jadnom,načuo  da je Stojan naručio katila iz latinluka i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje.Niko ne što zašto i kako.

Mito preko noći nesta sa porodicom.Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo.Kupi neku straćaru na Pašinom brdu i nešto zemlje,povelik komad.Bolje bi prošo da je tenane mogao prodati imanje u Vranju,ali mu se nešto plaho žurilo.

Nikad ga Vranjani ni čuše,niti vidješe,sve dok Frka za udaju nije prispjela,a Stojan umro.

I Epizoda

 III dio

Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa drugari a Lela Jela Jelena u čistatice,u higijenski,moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru nije uzeo.Kupi ona kravu i tako Frka opoče đugume nositi i mlijeko raznostito.Moralo se plata majčina nije dostajala.Troje djece,četvrto na putu.

Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.Zna Mito nije njegove,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput u vrh glave.Ali šuti.Ni jedne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila.

Za sve on i,meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni proljeće ni Leposavu,sve je počelo davno prije.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je i kakav će biti.Žal je za  mladošću,nema više Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova Lela Jela Jelena.I  iznenada Vranjaka dođe na tobe.

Frka nagrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako dvanaest imala,.Dvije kćeri na udaju ,srednje završavaju,sramota ih; neće moći naći muževe.Sin mali se tek rodio.Dva tri puta je potkačio šofer iz higijenskog kad su na dežuri bili.Ona godinama neljubljena,on šoferski lisac,osjetio da tijelo samo joj ne eksplodira i  ubro je; pa je ubirao i ubirao.

Bogami Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi pjev ili pjev one australijske price što pjeva i umire. Mi ga posudili za tužni rekvijum dvejma djevojčicama. Možemo ga vratiti naš je. U ovoj priči ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred  srca probija i kasapi

A i dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, život ide dalje.

Tegari Frka džugume,sitna oni veći od nje.Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugum pa na Podhrastove za javore veži ,kao i drugi mljekari.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova do Čakaluše.Dalek je to put i pješke za malu dvanaestogodišnju djevojčicu.

Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu pogrešnu eto belaja. Prozvali je Frka ,zaboravili da je Marija. U neko doba sasvim iznenada počela se  grebati i frkisati i jedan đugum sa sobom svugdje nositi.

Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata. Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đuguma sleduju ;garant.

Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.

Morao je doći dan kada je Frku život  slomio.Imala je šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Tri godine  ranije se to desilo. Jaka je Frka bila, tri godine je trebalo da bol izbije i da je slomije.

Oni mislili da plače zbog prljavštine  te noći. Plakala je i zbog te noći ,nilo je stid Dobrog. Ali plakala je zbog svih onih noći kad ljubav neće naći i  anterija  koje zbog ljubavi koje nema ,nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom,u nevakat.

Na kraju,kad je odlučila da odleprša je skontala fol. Imaš li  koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj nosiš ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.

Život je prošao, vakat je mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo. Svaki život je prelijep  , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote provri da se i umiralo od te ljepote.

Joj,majko moja,joj sejo moja.

Najdraže Frkino cvijeće su bile bjelkasto žute kadifice i ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila bola, i  njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevina. Divila se tisućama  ulovljenih sunčevih  zraka na malim pozlaćenim cvjetićima.

Cvjetovi je i kadifice i jadorčevine je podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog Dobru Bekriju i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki prelijevajući se u bezbroj iskrica što tvore snenost zaljubljene duše.

Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,zatakare te direktno i namah,i veliki i mali mozak zavežu u čvor.Nije zbog toga nevolio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,malo suptilnije .

Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala  onaj specifični  glas mlade vranjanke koju udaju za stara, koju udaju i ubijaju joj srce i dušu. Slomljenom srcu ne preostaje ništa drugo nego da prenose bol sa generacije na generaciju prodatih žena.

Tako se taj glas rađa i prosipa  darujući nježnost i  elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženje vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što  samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi.

Nije se rađao ni naukovao ne vranjanski glas sposoban da  na površinu  i iznad muzike , do  samog neba iznese i uznese  sve one sičušne valere tonova. Onih vuka što  se spaja u jedan vapijući jedvačujni a tako prodoran i kristalno čist  krik.Krik bola  satkan od nježnih suglasja sevdaha, čežnje, sjete, žalosti  i tuge.

Treba se za to roditi i kako nebo zapovjeda zapjevati..Teško se to uči ; još teže upjevava.

Neočekivano se rodio taj glas.U jadu vremena,u jadu jada, u jadu sjemena, u jadu pada, i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice, princeze milosti, karaljice vrišteče boli rodi se glas kao pahulja bijelih kristalni let. I pad je let.

Kad bi pjevala,o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili, nebo kao da se takvo nešto nikad nije čulo.

Vrišteća bol bi ponekad zatirala prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo penijela slomlčjenog srca krik.Bila je to molba i molitva djevojčice da joj se ublaže boli i podari ljubav.

Slušajući taj milozvučni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskog grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun joj nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.

Tek nedavno jedan je Dobri naučio da Bog Milostivi je ljubav.Ljubavlju svojom je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezadam i maglicama,stvorenih dabi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.

Bog  Jedini je ljubav,i čovjek je ljubav.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,samo ljubav i čista srca.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.

Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga  Silnoga i želi da čistu djecu  uprlja.

Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može da očisti i umiri i u svoju ljubav da uvije.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.

Frka ije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo nestašno dijete,a Dobri preozbiljan i tužan.Iako joj mnogo toga nije bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć će joj  pomoći da razbistri um. I slomi srce;dušu i um zamalo izgubi.

Ova noć nema nikakve veze sa joj, mamo mamice, a malkice previše i ima.

Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih priviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.

To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.

 

 

Frka Frkica

I Epizoda

 III dio

Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa drugari a Lela Jela Jelena u čistatice,u higijenski,moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru nije uzeo.Kupi ona kravu i tako Frka opoče đugume nositi i mlijeko raznosti.Moralo se plata majčina nije dostajala.Troje djece,četvrto na putu.

Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.Zna Mito nije njegove,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput u vrh glave.Ali šuti.Ni jedne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila.

Za sve on i,meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni proljeće ni Leposavu,sve je počelo davno prije.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je i kakav će biti.Žal je za  mladošću,nema više Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova Lela Jela Jelena.I  iznenada Vranjaka dođe na tobe.

Frka nagrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako dvanaest imala,.Dvije kćeri na udaju ,srednje završavaju,sramota ih; neće moći naći muževe.Sin mali se tek rodio.Dva tri puta je potkačio šofer iz higijenskog kad su na dežuri bili.Ona godinama neljubljena,on šoferski lisac,osjetio da tijelo samo joj ne eksplodira i  ubro je; pa je ubirao i ubirao.

Bogami Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi pjev ili pjev one australijske price što pjeva i umire. Mi ga posudili za tužni rekvijum dvejma djevojčicama. Možemo ga vratiti naš je. U ovoj priči ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred  srca probija i kasapi

A i dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, život ide dalje.

Tegari Frka džugume,sitna oni veći od nje.Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugum pa na Podhrastove za javore veži ,kao i drugi mljekari.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova do Čakaluše.Dalek je to put i pješke za malu dvanaestogodišnju djevojčicu.

Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu pogrešnu eto belaja. Prozvali je Frka ,zaboravili da je Marija. U neko doba sasvim iznenada počela se  grebati i frkisati i jedan đugum sa sobom svugdje nositi.

Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata. Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đuguma sleduju ;garant.

Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.

Morao je doći dan kada je Frku život  slomio.Imala je šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Tri godine  ranije se to desilo. Jaka je Frka bila, tri godine je trebalo da bol izbije i da je slomije.

Oni mislili da plače zbog prljavštine  te noći. Plakala je i zbog te noći ,nilo je stid Dobrog. Ali plakala je zbog svih onih noći kad ljubav neće naći i  anterija  koje zbog ljubavi koje nema ,nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom,u nevakat.

Na kraju,kad je odlučila da odleprša je skontala fol. Imaš li  koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj nosiš ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.

Život je prošao, vakat je mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo. Svaki život je prelijep  , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote provri da se i umiralo od te ljepote.

Joj,majko moja,joj sejo moja.

Najdraže Frkino cvijeće su bile bjelkasto žute kadifice i ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila bola, i  njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevina. Divila se tisućama  ulovljenih sunčevih  zraka na malim pozlaćenim cvjetićima.

Cvjetovi je i kadifice i jadorčevine je podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog Dobru Bekriju i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki prelijevajući se u bezbroj iskrica što tvore snenost zaljubljene duše.

Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,zatakare te direktno i namah,i veliki i mali mozak zavežu u čvor.Nije zbog toga nevolio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,malo suptilnije .

Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala  onaj specifični  glas mlade vranjanke koju udaju za stara, koju udaju i ubijaju joj srce i dušu. Slomljenom srcu ne preostaje ništa drugo nego da prenose bol sa generacije na generaciju prodatih žena.

Tako se taj glas rađa i prosipa  darujući nježnost i  elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženje vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što  samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi.

Nije se rađao ni naukovao ne vranjanski glas sposoban da  na površinu  i iznad muzike , do  samog neba iznese i uznese  sve one sičušne valere tonova. Onih vuka što  se spaja u jedan vapijući jedvačujni a tako prodoran i kristalno čist  krik.Krik bola  satkan od nježnih suglasja sevdaha, čežnje, sjete, žalosti  i tuge.

Treba se za to roditi i kako nebo zapovjeda zapjevati..Teško se to uči ; još teže upjevava.

Neočekivano se rodio taj glas.U jadu vremena,u jadu jada, u jadu sjemena, u jadu pada, i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice, princeze milosti, karaljice vrišteče boli rodi se glas kao pahulja bijelih kristalni let. I pad je let.

Kad bi pjevala,o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili, nebo kao da se takvo nešto nikad nije čulo.

Vrišteća bol bi ponekad zatirala prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo penijela slomlčjenog srca krik.Bila je to molba i molitva djevojčice da joj se ublaže boli i podari ljubav.

Slušajući taj milozvučni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskog grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun joj nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.

Tek nedavno jedan je Dobri naučio da Bog Milostivi je ljubav.Ljubavlju svojom je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezadam i maglicama,stvorenih dabi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.

Bog  Jedini je ljubav,i čovjek je ljubav.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,samo ljubav i čista srca.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.

Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga  Silnoga i želi da čistu djecu  uprlja.

Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može da očisti i umiri i u svoju ljubav da uvije.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.

Frka ije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo nestašno dijete,a Dobri preozbiljan i tužan.Iako joj mnogo toga nije bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć će joj  pomoći da razbistri um. I slomi srce;dušu i um zamalo izgubi.

Ova noć nema nikakve veze sa joj, mamo mamice, a malkice previše i ima.

Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih priviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.

To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.