Voze se već satima. Putevi nisu tako loši. Podne je i sunce već uveliko lupa o retroviror i haubu Mitinog hiljadutristaća. Za volanom je Frkin muž. Dosta je umoran , jer nije vičan dugim vožnjama.Ali vozi bez prestanka kao da mu se radi oživotu. Samo da mu se Bosne dočepat.Sve bi bilo lakše. Imao bi vremena za predah. Do njega , na suvozačevom mjestu Frka Frkica doji sine. Grč i strah su malo popustili. Zna zlo ih ne može sustići.Bar ne danas.
Mito je na zadnjem sjedištu čitavo vrijeme prespavao. Ni pomako se nije. Ukočen ko mrtvac , samo bi ponekad zabrundo ili zabrujio i nastavio spavati.Morali su držati otvorena dva stražnja prozora da bi se smrad koliko toliko neutralisao.
Uh ,Bogu hvala , oko podne , napokon pređoše granicu.
-Dobro je. – misli mlađahna majka, držeći bebu na grudima., mada zna da će se ćitav život , dok su ona i svekar joj živi, okretati i strahovati.No , daljina je ipak neka relativna sigurnost i zaštita.A Sarajevo je sada njen dom i prihvatiće svu pomoć i zaštitu koja joj bude nuđena.Prvenstveno je mislila na Luce i Dobrog.Ocu ne smije ni riječi progovoriti.Znala je šta bi luda , vatrena glava učinila . A ona nikad nikome ne želi zlo , pogotovo najmilijim.
Ko da ga Frke Frkice misli dozvaše , Mito se prenu iz sna.Trlja krvave , bunovne oči ,unezvijereno gleda oko sebe .Ništa mu nije jasno.Shvata on da se vozi u svom tristaću, da ga vozi zet. Lakše mu bi kad vidje Frku i bebu , iako ne sjeća razloga zašto to.
– Zašto smo u autu? Gdje smo?.Ko ti je dao ključeve i rekao da voziš?I odmah da si zaustavio auto. Sanjao sam loš i zbrkan san.Bojim se nesreće.
Salva nezadovoljstva , ljutnje i pitanja izbiše iz čovjeka , koji još uvijek nije pri sebi.A kako bi i bio , poslije bocuna i bocuna popivene meraklijske šljive .Zet uspori , tražeći pogodno mjesto . Nađe ga , zaustavi auto i zakoči.
Zet mu smireno razjasni situaciju:
-Prija te , moja mama , zamolila da vodiš kćer , mene i unuka u Sarajevo jer mi budućnosti u Vranju nemamo.Ti si odmah pristao i se toliko obradovao da si moro još dvije tri drmnuti.Prije nego što te pokosilo , dao si mi ključeve i rekao :
– Odmah nas vozi u Šeher Srajevo.
Gleda Mito u zeta, zet u njega. Ni jedan ne odmiče pogled. Mito zna da se tako desilo. Podsvijest i radost što kćer kojoj je načinio zlo vraća doma , mu šapuću da je to istina. I bila je.
A sada smo na Bikavcu , eno ga Višegrad . – završava zet.
Mito se budi i trijezni.Da , sada vidi . Puko pogled sa Bikavca. dole je most Mehmed Paše Sokolovića Vjekovna , monumentalna Starina raširila kamena krila preko zelene vode , vjekovima spajajući Istok i Zapad. Možda je zbog toga smaragdna voda prečesto postajala krvava i mutna Drine , a most klanica neumlja.
-Uh , na vrijeme smo se zaustavili –misli Mito.
Sanjo on grozan i nerazuman san.On u žurbi vozi. Došli od Vranja i na most krenuli , malo brže nego je to trebalo. On koči. Ne uspjeva . Kočnice propadaju i otkazuju i on se zakucava u zid na kraju mosta i gine. U snu se ne sjeća ničega više.Samo kako vozi, kako kočnice propadaju, kako je u panici ,kako zna da neće moći zaustaviti auto. Okreće se da vidi ko je s njim , ali ne uspjeva , jer auto u tom trenu svom silinom udara u zid. I on se više ničega ne sjeća.Zna da gine.
-Vozi ti i dalje , ako nisi previše umoran., polako preko mosta. Kažu smrt na njemu vreba neoprezne i obijesne..– kaže zetu – Poslije mosta ćemo pored neke česme stati , osvejžiti se, prezalogajiti i malo odmoriti.I vidjeti šta nam je dalje raditi.
Polako su prešli most, ali Mito nije vidieo šta im je raditi.Bio je toliko umoran i presaugan , da je i ostatak puta zaspo ko rezervna bukova klada.
Frka Frkica je uvijek bila insan od riječi.Svom svojom čestitom dušom i djetinjim srcem se trudila se da ispuni pbećanje dato mužu na babinama. I on je zdušno je davao svoj dio. Mito ga zaposlio kod sebe u firmi kojoj je radio, kao radnika na građevini.
Neosporno , Mito je bio vrlo vrijedan i bistar čovjek. Napredovao je do predradnika ,skoro pa poslovođa. To što su meana i bekrijski život bili u bijeg od stvarnosti , koja ga je uzročno posljednično zaskakala svako malo i što je on na taj način „liječio“rane , bile su dva sasvim različita poimanja života.
Po Frkinom povratku malo se primirio i uljudio.. Meana mu više nije bila interesantna. Sav se okrenuo unuku i sinu.Mada ga zle slutnje u vezi sina nikad nisu ostavljale. Pokušao je da se iskupi kod Frke Frkice. Nije uspio.Shvatio je da su sva emotivna vrata relacija otac – kći zauvijek zatvorena. Prihvatao je to , jer je shvatio da joj je život u pakao pretvorio. Ali , tješio se , uvijek bi isto učinio. Čast i poštenje.
Zet mu se pokazao kao vrijedan i snalažljiv radnik. Uskoro je počeo raditi u računovodstvu , prema ćagetu koje je imao.Otac mu se nije javljao i svima je bilo lakše. Čak je i Mito počeo podsvjesno zazirati od kumare . Ne zna zašto , ali mu se nije družilo sa njim.
I tako prođe godina. Frka Frkica na istom. Trudi se i uglavnom uspjeva smiriti damare. Ponekad joj se Dobri u misli zavuče. Srce joj zatreperi , tijelo zaigra , ali ona nije dala da se bilo šta razbukta. Zatvorila bi se u kupatilo i satima hladila uzavrelo tijelo .Činilo joj se da ne postoji .Bila je, svojom voljom odsječena od svijeta taj svijet su bile Bjelavske mahale. Ona u ovom životu više nikoga na ovom svijetu , osim djeteta nema.Tada bi tužna i bezvoljna bila i nije izlazila iz sobe. Sin joj je bio jedina utjeha.Slutila je da će ga previše razmaziti.
To ljeto , nenadano dođe srednja Frkičina sestra u posjet.Ni s njom nisu imali skoro nikakvih kontakata.Urijetko bi se sestre čule i ona je znala sve Frkine jade i traume.Obradovaše se svi. Ona je uvijek bila rasadnik radosti i ljepote u Mitinoj porodici. Činilo se da će ljepša vremena obasjati Mitin dom , gore u preliejpoj bašti iznad Sedrnik, u kojoj na trešnjinom stablu na jednom štriku visi Frkičina ljuljaška , ljubavi , tišine i snova.
Nekom slučajnošću potrefilo se da je sa sestrom , skoro u dan poslije Frkinog povratka prispjela kumova depeša iz Vranja. Mito je sačekao da se svi ukućani okupe za ručkom da im priočita pismo.Jedino je zet , nakon napornog dana spavao na kauču . Nije ga budio. Mislio je sa njim nasamo razgovarati o pismu i reprekusijama koje ono nosi.
U pismu je pisalo:
Pomoz Bog Dragi kume ,
Ne javljah ti se godinu dana jer sam se od tvoje izdaje i bijega članova moje porodice sina, unuka i snajke naprečac dobro razbolio. Srce me strefilo, oslabilo na Golom Otoku.
Sada sam malo došao sebi iako nisam sasvim svoj.More me mori kume bolesti i umne i zdrtavstvene.Sve se nadam biće bolje. Ali ne ide na bolje.A i kako bi kad mi fali porodica? Sin jedinac , unuk prvorođeni i prelijepa snajka.
Znaš da je sinu i potomstvu mjesto uz glavu porodice. Ne uskraćuj mi to pravo Mito kume moj dragi i čovječni. Znaš ti dobro šta aje čast i poštoivanje porodične tradicije kod nas u Vranju Ti se rječju i potpisom tvoje kćeri obavezao da će živjeti u mom domu.
Ja ne tražim ništa što nije moje i ne prebacujem ti. Očinje srce ponekad ćeri omekšaju. Ja se samo pozivam na tvoju čast i poštenje . I obećanje koje si mi priliko udaje tvoje kćeri dao. Da će živjeti u Vranju sa mojim sinom dok ih smrt ne rastavi.
Molim te učini kako ti savajest , čast i poštenje nalaže. Uzdam se u tebe , kao i uvijek.
Neću ni da prijetim , ni da kunem , ni osvetu da tražim, već samo jedno:
Vrati mi kume moga sina, unuka i snajku moju, prije nego bude kasno za bilo šta i prije nego sve nas neko zlo ne obuhvati. A slutim da hoće.
Sretno ti bilo Mito i živi dugo i u zdravlju .
I javi mi šta si s Božijom pomoću odlučio , da se mogu ravbat po tome.
Tvoj kumašin.
Svi šute . Sleđeni su Svi osim Mite i zeta mu koji spava. Frku Frkicu , sestru i majka im napad panike hvata..Čak i beba sluteći majčinu bol počinje plakati.Bebin plač natjera Frku Frkicu na suze i ridanje. Jela Lela Jelena , žena Mitina se krsti i progovara:
-Oče naš , koji jesi na nebesi , nek sveti se ime tvoje… pomozi nama nemoćnim.
Srednja sestra se prva sabra i pita Mitu:
-Tatko što ne podera to pismo , što ga ne baci u ćenifu , jer je to veliki , nepodnošljivi smrad i umobolnost.
– Da ćutiš bre ćeri , ne zbori tako .Riječ je riječ , i jednom data mora se održat kud puklo da puklo. Ja sam je vođen ljubavlju prema kćeri ,videći njenu nesreću pogazio.
– Šta si sad bolan ne bio , dragi oče pametno skonto?
-Jedino što se može.Čast , poštenje i porodična tradicija nalaže da se oni vrnu u Vranje. Nema druge. I niko tu ne može ništa učiniti.
Frka Frkica hladno i smireno , pomirena sa sudbinom mu reče.
-Tatko najmiliji, ne znbaš šta radiš. Ubijaš me , neka ti je Bog na pomoći : Ja u svakom slučaju neću krvniku živa na oči.
-Šta to znaći Marija, ćero moja. Neposluh ocu , a znaš da te mogu natjerati da me slušaš istom riječju kojom sam te i udao.
-Ne više tatko moj. Ja živa ne idem u Vranje.- sigurna u neminovnost onog što govori , vrlo hladno zaključuje Frka Frkica.
Srednja sestra osjećajući tragiku koja se nadvija na sudbinom njena voljene sestre, ubacuje Miti argumente.
-Kakva čast bre Mito? Kakva dužnost oče mili? Koja ba tradicija oče nebrižni? Kakvo kumstvo te strefilo, bolan oče slijepi? Očeš li kćeru najmlađu ponovo da isporučiš zlu na tacni , da joj i ovo malo života i nade što ima , ponovo ubije?
-Šuti , kćeri . Ni jedne ne progovaraj. Tako sam odlučio i tako mora biti.I o kakvom zlu ti govoriš.Kum je častan čovjek i nikada ne bi povrijedio moje dijete. Ako ti se ne sviđa, kupi se iz moje kuće.
-I hoću oče.Nikad ti više neću doći. Nisam se ja od dobra pokupila iz tvoje kuće. Pobjegla sam da ne gledam zlu sudbinu svoje male sestrice , kojoj je tvoj časni kum kao dvanaestogodišnju djevojčicu , kao nevino dijete skršio i ubio joj i djetinjetvo , i život i svaku nadu neko sutra.
-O čemu ti to pričaš , lajavice jedna? O kom zlu i nesreći pričaš?
.-Devet godina me ždere utroba što ne mogu da govorim. Devet godina sanjam ovu našu ljepoticu i more imam. Devet godina bolujem i plačem jer moram šutjeti.kako je tvoj kum , monstrum silovao . Jer maleno djetešce toliko voli oca da me Bogom i utrobom mojom zaklela ,da nikad nikome ne progovorim da sam ga lopatom skoro zatukla , kada je drugi put pokušao da je siluje. Što ti taj tvoj dobri časni kum nikad ne reče šta ti je uradio sa kćeri i zašto je robijao sedam godina. Eto toliko o časti i poštenju. O očevima i neočevima. O tradicijama , nesrećama i zlu koje se u ime Boga , časti i poštenja rade..Odoh ti ja sada oče. Ali pazi gdje će ti duša. Dobro pazi.Neznanje nije opravdanje za bilo kakav grijeh i zločin. To je saučešnistvo.
Ustade srednja sestra.Suza suzu stiže , i rida i plače .Zagrli Frku Frkicu i dijete joj i majku. Izljubi ih i ode zalušivši vrata tako da su se ona iskrivila i više se nikad nisu mogla uglaviti i zatvoriti.
Mito zanijemio. Ne trepće. Guta dah . Zuri u Frku Frkicu i pita je:
-Jel istina ovo što ova hajvanulja reče ?
Frka Frkica ga poslije godina i godina , bez imalo krivice u djetinjim očima pogleda.
-Jeset oče , tvoj kum je silovao tvoje maleno nevino djetence.
Mito koji mjesecima nije pio , priđe kredencu gdje je uvijek imao meraklijske šljive. U prolazu vidje da je zet skroz naskroz budan i zapanjeno ,u očaju gleda čas u njega , čas u Frku Frkicu , čas u svoga sina.Frka Frkica , rukom zatomila krik , jer shvata da joj je muž sve čuo. To već ne sluti na dobro.
Mito uze flašu i čašu i nasu sebi piće. Zet ustade uze i on čašu sjede za sto do Mite Pru-i mu čašu :
-Naspider Mito kume i meni malo tog otrova , da ubijem ovu dušu čemernu.
Mito sleže ramenima i nasu mu piće.
-Nemoj zete da te taj otrov odvoji od porodice.
Zet nešto duma:
-Ma ne može me taj otrov odvojiti više od bilo čega. Što otac neotac , otac krvolok i monstrum može unesrećiti dijete to ne može nikakav otrov saprati.Skoro isto kao i nepažljiv i neučinjen , a častan i pošten otac.