Category Archives: Umjetnost

Naši su životi – Švajcarska –
Tako tihi – tako hladni –
Dok u čudno popodne neko –
Alpi svoj veo ne razmaknu
I ugledamo – Daleko!

Italija je s one strane –
Mada ko stražar između –
Alpe svečane –
Alpe sirenske –
Vječito čuvaju među!

Od dolaska i odlaska našeg – ćar –  gdje je,
Od završetka našeg postojanja – klupko – gdje je,
Od vatre točka života – srce postojanja
Sagorijeva – i pepeo postaje – a dim – gdje je?

pB

kruže oko nas biljke

-leptir oprezan i star

ne preboljesmo čovjeka kraj sebe

vodu negaženu netaknut grumen crnice

ne odboljesmo nepremošten mrak

ne smije žarač

kama ne smije na nas!

rane vrele rastvorene

svim silama odvaraćamo

od svojega krtila

zuje nad čulima

jadi nekušani

mrznu boljke

bez bolnoga

jecaj u smijeh prekrajamo

vedrine nam imijeće

tek snom katkad razliježe se ridaj

kažemo sneni to nevera prozor razbija

nije ništa rže ždrijebe pred vratima

to nas na se samo podsjećanje sveti

Želio bih da se uvjek sjećam

Srećnih dana naše ljubavi

Tada je život bio mnogo ljepši

I sunce je blistavije bilo no danas.

Uvelo lišće slaže se po zemlji

A ja te još nisam zaboravio.

Uvelo lišće slaže se po zemlji

Ko naša tuga i uspomene

Hladni vjetar odnosi ih

Zajedno sve u noć zaborava.

A vidiš nisam zaboravio

Pjesmu koju si mi pevala

Ta pjesma je bila slična nama

I tebi koja si me voljela

I meni koji sam te volio.

Živjeli smo zajedno

Ti koja si me voljela

I ja koji sam te volio.

Ali život razdvaja

One koji su se mnogo voljeli.

O, sasvim polako i bez šuma

More briše tragove po pjesku

Koraka razišlih se ljubavnika.

Tijelo je tvoje crna maslina,

najtamnija bronca,najdublji  zvuk,

zvuk tam -tama tvojih predaka,iz njihovih starinskih kora.

Nebom tvog tijela ore nevisljivi plug

i iz crnih brazda

munjevito izviru sve potopljene zore.

Tijelo je tvoje neumitan ritam,

krvotok oceana,

Svjetlost tamna što vodi me stazom upasnom i  uskom,

od djetinjstva što me progoni

od ranije,

još od majčine utrobe,

od prvih začetaka,najnesvjesnijih.

Sada znam zašto ti nisam uspio ispjevati nijednu  pjesmu,

jer sama si pjesma nad pjesmama.

Uplašen i strašan

stojim pod nebom tvoga tijela

tvojom crnom magijom skamenjen.

Ti si moja boljka i ti si moj lijek,

i kažeš mi: ja sam tvoja noć i tvoja vječna luna,

budi spokojan,tu ćeš vjekovati,

moj san je strašniji i od najstrašnijih buna.

Luno crna luno

tvojom magijom skamenjen

nemam riječi da ti protivriječe,

Nemama snagu da ti se suprostavi.

Luno,crna buno

nezarasla,neizliječena rano,

neosjetno padam i tonem u tvoj san

kao afričko sunce u ocean.

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,

Prođoh pokraj bašte staroga imama;

Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kada šeće i plećima kreće…

— Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…

Ja joj nazvah selam. Al’, moga mi dina,

Ne šće ni da čuje lijepa Emina,

No u srebren ibrik zahitila vode

Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa kô zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

No meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje, alčak, što za njome crko’!…

Toranj na zapadnom nebu okrutno crno se koči.
U drvoredu tihom žutih kestenova
ide naša topla sveta Iluzija.
Da li je sfinga i zlatna kopita nosi,
te joj gori munjina u kosi,
i čarape ima svilene?
Oh! Tko to zna?
U drvoredu tihom žutih kestenova
ide sveta naša Iluzija.
Zadnji cvrče cvrčci i mjesec se proljetno smije,
i oblaci srebrno zvone, ko titravi plesači.
Iza obrisa mrkih gradske gomile kuća
kotrlja se nebom zlatni skupocjeni disk.
U srebrnim nitima prska mjesečev zeleni vrisk.
I jedno dijete crven fenjer nosi.

Da si jos uz mene
Držao bih te
Ljuljao na kolenima
Duvao topao vazduh u oba uva

Tebi, koja si pisala kao panter
Šta god da ti je teklo venama
Kakva god da te je zelena krv
Odredila za takvu zlu kob

Da si još uz mene
Provalio bih u tvoj strah
I on bi sa tebe visio
U dugim ritama
Kao raskomadani užas

Okrenuo bih te
Licem ka vetru
Kičmu savio preko kolena
Zvakao ti potiljak
Sve dok ne otvoris usta za ovaj život

(Iz Motelskih hronika )

Ako možeš ostati miran kad na tvom putu

Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe…

Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,

Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja…

Ako ne lažeš kad čuješ laži,

Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,

Ako se ne praviš suviše dobar,

Niti govoriš mudro…

Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;

Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste…

Ako znaš primati pobjedu i poraz,

Primati jednako jedno i drugo…

Ako možeš podnijeti da tvoju istinu

Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale…

Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj

I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke…

Ako možeš skupiti sva svoja dobra

I staviti ih na kocku, sve odjednom,

I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,

Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh…

Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće

Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,

I ako ustraješ kada sve zastane,

Izuzev volje koja naređuje: “Drži se dobro… ”

Ako se usred gomile ne ponosiš

I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,

Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,

Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše…

Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,

I svakog trenutka ideš pravim putem –

Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,

Jer bit ćeš čovjek, sine moj!

Epizoda : “Konji u politici”

Autor

Hajro Šabanadžović