Kraj vrata manastira sveta
Drhti ispružena ruka.
To prosjak vapi, slab i sjetan
Od gladi, žeđi i muka.
Za koru hljeba moli jadnik,
Oči mu piju jadi pusti;
Al’ neko tada kamen hladni
U ispruženu ruku spusti.
Tako ja prosih ruku tvoju,
Dok suze kapahu polako;
I ti si sjvetlu nadu moju
Zavarala zauvek tako.
moj djeda je bio visoki Nijemac
teškog zadaha.
držao se vrlo uspravno
dok bi stajao pred svojom malom kućom.
žena ga je mrzjela,
djeca su mislila da je čudan.
bilo mi je šest godina kada smo se prvi put vidjeli
i poklonio mi je sva svoja ratna odlikovanja.
drugi put kad sam ga vidio
dao mi je zlatni džepni sat.
bio je vrlo težak.
ponijeh ga kući
i tako silno ga previo
da je odmah stao,
zbog čega sam se loše osjećao.
djeda više nikada nisam vidio
moji roditelji više nikad
nisu pričali o njemu
ni moja baka
koja je odavno
prestala živjeti s njim.
jednom sam se malo propitivao
pa su mi rekli
da je previše pio
ali meni je bio draži od svih
dok je stajao tamo pred svojom kućom
onako uspravan
i govorio mi “gdje si, Henry,
nas dvojica se odavno poznajemo.”
pB
Kao što bela sumporača stane
u ruci već da na sve strane baca
jezićke trperave pre no plane – :
tako sred tesnog kruga gledalaca
iz igre njene još nezahuktane
roj svetlih iskri najpre zapalaca.
I tad se naglo sva u plamen prospe.
Pogledom jednim pali svoje kose,
pa najedanput smelo zaošija
haljinu svu u ludog ognja huk,
iz kojeg pruža ruke poput zmija,
gole i budne, uz klepetav zvuk.
A tad: ko da joj vatra seknu, ona
pribra je sasvim i odbaci svu
oholim gestom, gorda, osiona,
gledajuć kako besni još na tlu,
plaminja još i neće da se preda -.
No potom diže pobednički lice
i ukrug milo pozadravljajuć gleda,
pa sitnim čvrstim stopalima nju
gazi i gasi nemilice.
Mile i ljupke oči tvoje
kao safiri sjaju,
o, triput je srećan onaj
kog s ljubavlju pogledaju.
Tvoje je srce dijamant
što plemenito se zari,
o, triput srećan je onaj
kom s ljubavlju ono se žari.
Usne ti, najlepše na svetu,
rubina imaju boju.
O, triput je srećan onaj
kom priznaju ljubav svoju.
O, kad bih znao srećnika tog,
o, da ga sretnem gde
sama u šumi, za tren bih ga ja
lišio sreće te.
U tvom velikom bijelom tijelu ja sam poslije ostao.
Oči ti bjehu poplavljele i plašio sam se.
Bez sjene bješe – stara kao velika pješćana pustinja
Tamo gdje sam pao nakon dugog hodanja bez noći.
U svojoj strepnji tražio sam onaj krajolik mira
Da si mi dala toliko vremena
Ali sve je bilo neugodno i nakazno i bez života
I tvoje su grudi bile dine razorene prohujalim olujama.
Drhtao sam u agoniji i pokušao da se sam uzdignem,
Ali sve je bilo neugodno, nakazno i bez života
Htio sam biti miran i moliti se, ali sam se utapljao u tebi
Nestao sam u tvom biću rasutom što se kao vrtlog skupljao.
Potom je došao san, i mrak, i smrt.
Kad sam se probudio bila je svjetlost, i ja sam ponovo procvjetao
Bio sam prepun užasa od tvoje nutrine.
166
To popodne sam Kralja srela!
Krunu zbilja nije imao,
Slamen Šeširić, to sve bješe,
A on je, bojse, bos išao!
Al Hermelin je – sigurna sam –
Pod starom plavom Jaknom krio –
I sigurna sam da kraljevstvo
U Džepu Jakne je nosio!
Za Grofa odveć veličanstven –
Ni Markiz nije tako dičan –
Moguće, to Car bješe mali –
Papa, il neko njemu sličan!
O Konju čije uzde drži
Monarh Pjegavi – moram reći
Blašče dostojno pošte ali
Nije bilo spremno – poteći!
I kakva kola! Pomisliti
Ne smijem da ću za cijelog
Žića vozilo ugledati
Kao to što me ponijelo!
Dva druga Princa odrpana
Njegov su kraljski stav uzeli –
Bez sumnje, ti su suvereni
Svoj prvi izlet poduzeli!
Pitam se da li ta Kočija
Kraljska, i uz nju sluge mnoge,
Može imati značaj dostojan
Ove Vlastele Bosonoge!
Još je novembar, a već lije
Blagodat, još sa neba gleda.
Hodim i od svjetla se krijem:
Da snijeg kinji sjenke ne dam.
Duvaču stakla, posla tvoga
Smisao kažu tako jasno
Ledenice: njih djeca mnoga,
Zabaciv kape, ližu slasno.
A ja, sa kockicom slatkog leda
U ustima, i tako mlada,
Usput kližem se il sjedam,
Dok grem bjelinom snježnom sada.
pB
Ne čekaj me. Pozatvaraj drveće.
Pre nego što objasniš. Mislilo se na to.
Ne govori ništa lišću. Ništa mu ne treba govoriti.
Neka se okrene na petu stranu sveta.
Vrata pozatvaraj. To je dovoljno.
Ali ne zamandaljuj. Već ovlaš zatvori.
Vetru reci. Slegnuće ramenima
i u noć dunuće. To je dobar alibi.
I prozorima koji kuću paze reci
sa svojim očima večno na straži.
To je sve. Više ne govori nikom.
Oteraj uporno oblačne oblake.
Ne čekaj me i ne otvaraj reči.
Noć je odviše strma. Kloni se takve noći.
Noć je odviše strma i ne čekaj me.
Danas neću doći. Danas moram mreti.
Ravena
I
Bio sam ja u Raveni.
Gradić što samo mrtvilom diše,
pun crkava i ruševina –
u knjigama o svemu tome piše.
Prolaziš i obazireš se,
sokaci vlažni su i mutni,
svud mahovina raste i trava
i sve već hiljadu leta ćuti.
To je ko neke pesme stare –
ne smeje se ko ih čuje,
i svako sluša i svako potom
o nijma do noći snuje i snuje.
II
Ravenske žene, nežnih kretnji,
duboka pogleda i lika,
znaju za drevnu prošlost grada,
za raskoš davnih svečanika.
Ravenske žene, kao mirna
deca, duboko, tiho plaču.
Kad smeju se, ko zvonak napev
uz tužne reči da se začu.
Ravenske žene se kao daca
blago i zadovoljno mole.
Ni same ne znajuć da lažu
mogu da šapću kako vole.
Ravenske žene čudno ljube,
duboko, predanih usana.
A o životu znaju samo
da smrt će doći jednog dana.
Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada
Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada