Vinicius de Moraes – Agonija

 

 

U tvom velikom bijelom tijelu ja sam poslije ostao.

Oči ti bjehu poplavljele i plašio sam se.

Bez  sjene  bješe – stara  kao velika pješćana pustinja

Tamo gdje sam pao nakon dugog hodanja bez noći.

 

U svojoj strepnji tražio sam onaj krajolik mira

Da si mi   dala toliko vremena

Ali sve je bilo neugodno i nakazno i bez života

I tvoje su grudi  bile dine razorene prohujalim olujama.

 

Drhtao sam u agoniji i pokušao da se sam uzdignem,

Ali sve je bilo neugodno, nakazno i bez života

Htio sam biti miran i moliti se, ali sam se utapljao u tebi

Nestao sam u tvom biću rasutom što se kao vrtlog skupljao.

 

Potom je došao san, i mrak, i smrt.

 

Kad sam se probudio bila je svjetlost, i ja sam  ponovo procvjetao

Bio sam prepun užasa od tvoje nutrine.

 

 

 

 


											
Bookmark the permalink.

Komentariši