Category Archives: Nekategorisano

Drugi dio/Dječak , anđeo, mama i šal

Ne znam kako sam stigao do Miljacke. Bio sam vreo . Ma,gorio sam.Činilo mi se da sam vrlo lagana gluva i slijepa muha, koja ima malariju.Ništa nisam ni čuo ni vidio. Bježao sam od ljudi .Išao sam sredinom ulice,Brojao tamne sivoplave kocke.Ne znam zašto.Kada dođoh do hiljadite ,ja koji nikad nisam ništa brojao ,shvatih da uopšte nije teško brojati.Treba se samo unijeti u brojanje i ne misliti ni o čemu.

Nije mi se plakalo , ali suze su bešumno klizile.Osjećao sam njihovu gorčinu i gutao je.Uvijek sam se grozio djece koja plaču.Suze ostavljaju ružne brazde na licu . Tada djeca liče na starce koje je sunce spržilo.Ali starcima to dobro pristaje. Zbog toga sam zagazio u rijeku. Da sperem suze i da se malo osvježim. Valjda?

Bilo je ugodno obučen gaziti po rijeci, koja je dosezala do butina.Ne obraćajući pažnju na promjenu boje vode, došao sam do mjesta gdje je klaonica ispuštala otpadne vode ,crijeva,rogove i otpadne kože umiljatih hajvana koje bjesomučno kolju.. Branili su nam da se tu skupljamo i kupamo. A bilo je i dobokih rupa koje su pravili siromašni skupljači eksera ,koji otpadnu sa razapetih koža koje se na suncu suše.

Smrad crkotina bio je nesnosan.Trebao sam se vratiti jer sam jedva mogao disati.Ali , čemu i kome da se vratim?Medija nema, nemam se s kim igrati, a nije mi ni do igre.Nešto me boli. A ne znam što. Kad udahnem boli me i plače mi se. Ne mogu ni da sjednem.Noge me ne slušaju. Samo bi da hodaju. Ja ne znam kuda i kamo , Ni one. Nije bitno ! Samo da im je hodati,nikad ne stati.

I inače , rijetko sam se igrao sa drugom djecom.Bučna su i vole neke šale koje mi se ne dopadaju.Guraju se , podapinju noge , plaze jezik, vuku cuirce za kosu , podižu im suknjice, a znaju i klepit. Dobrano , da zaboli.Pogotovo curice, manje i slabašne djećake.

Kad hoće ono hoće!Kasnije sam čuo za izraz: Kada gre ono baš gre i to naopako.Upadoh u eksersku rupu. Dijete od šest godina nema neku visinu ; ni snagu.Namah me prekri voda preko glave.

Ne znam zašto nisam se prepao.Čak mi je bilo ugodno.Jednostavno sjedoh.Činilo mi se da je sasvim u redu ako se malo odmorim i u tišini, pod vodom operem suze za bebicom svojom.

Nisam osjećao ništa . Ni strah , ni težinu i ni bol. Preplavila me neka tišina . Osjetih mir i vidjeh svjetlost kako se ispred mene širi i zove me. Ustadoh i krenuh u svjetlost koja se oboji tisućama boja. Okrenem se i vidim da još uvijek sjedim i gledam ovoga što je ustao.

Ne znam otkud to meni , izustih:

-Bože mili koliko su lijepe boje tvoje.

Onaj što je ostao da sjedi nije mi više bio važan.Ko mu kriv što neće sa mnom u ovu milinu.Imao sam osjećaj da se boje smješkaju i da me miluju.I vode sa sobom , pokazujući mi put. Lebdio sam. Osjetih nešto neizmjerno u sebi.Neku ljepotu i milinu nikad doživljenu.

Osjećaj je bio isti kao kad grlim Medija , oca , majku , braću i sestru ,ali umnogostručen bezbroj puta.I ne znam odakle mi riječi da mislim o onome što vidim. Malom djetetu od šest godina , nekako neuhvatljivo i neopisivo veliko.

Imam osjećaj da sam u vodi , ali neizmjenro daleko od nje . Stupih na meko travnato tlo . To nije trava koju znam . Kleknuh na koljena čelom dodirnuh tlo, pomirisah travu. Da mirisala je na Medija. I na majku. Djetinjim sveznanjem pomislih – tako miriše neuslovljena ljubav.

Osjetih kako se ježim od zahvalnosti.Ponovo kleknuh na travu i prislonih čelo na nju. Bila je glatka , meka i nježna kao dodir sedžade na bračnim krevetima mojih roditelja. Par godina poslije naučih šta je seđa.

i onda me zahvati vrtlog boja , mirisa i tišine nestvarnih krajolika koji mi , kao dječiji kaleidoskop klize ispored očiju. Imao sam osjećaj da lebdim i da upijam tu nestvarnu ljepotu. Boje su se pretakale jedna u drugu, plivale , klizale i bljeskale , ispreplitale, ispunjavale, dopunjavale i mjenjale se iz krajolika u krajolik.

Nebo je bilo svijetlo , bez sunca. Daleko na obzorju se prožimaju blijedo plave boje i tirkizne izvezene sjajnim nitima koje dišu kristalnim sjajem.Pa se prelivaju u adriatik plavu , do azura i akva marina i diže se iznad modrozelenih ravnica i miomirisnih brežujaka , koji se lagano mreškaju .

Uvlačenje dana u noć i noći u dan je bio opipljiv i sedefast ,u spektru svih mogućih valera crvene i žute boje i njihovih narađanstih aliteracija.Činilo mi se da to ja svojim rukama mješam boje i posipam ih horizontom.ali ja još ne znam slikati.Mali sam i niko me nije učio.

Ove savršene boje stvara neko moćan . Misao se sama javi. To može samo neko jako moćan i milostiv, Strpljiv i pun ljubavi.Joj ,jesam glupko.A šta drugo očekivati od sleđenog djeteta od šest godina.Veliki sam glupko. Samo ON u svojoj savršenoj ljubavi i uzvišenoj dobroti može stvoriti ovu ljepotu i harmoniju.

Ovdje noć nije bila kao zemaljska noć . Bila je plišana , obasjana tisućama bisernih suza Dnevne boje su se samo malo prigušile i bile obasjane mjesecom kojeg nisam mogao obuhvatiti u pogledu, jer ga nije bilo. Blagoslovljena ljubičasta mjesečina bez mjeseca .

Dijete istinu spoznaje:

-Mili Bože hvala ti što si me uveo u ljubav tvoju i podario mi milost da klečim u tvojim đardinima.

Sva ta čarolija se utiskuje u moj um, zarobljava ga i ja ne želim da se vratim.

Kasnije , mnogo kasnije ,kada obnevidio progledah , kada nekim proviđenjem počeh da ponovo volim i slikam, shvatih da su to bile rajske bašte i boje Božijih stvaranja.

Čini mi se da postajem lakši i prozračniji.Nekako želim da slutim radost. Srešću Medija.

Tada čujem glas , tako mio , nježan , blag pun ljubavi i tišine , smirujući:

-Ne, mili Moj . Tvoje vrijeme nije došlo. Pamti ovo što si vidio i osjetio i poklanjaj to svijetu. Medi je dobro. Njemu niko više ne može nanijeti nikakvo zlo. Za vremena i vremena srešćete se opet.

I odjednom kao vučen jakim talasom , počeh velikom brzinom da klizim dolje. Vidjeh rijeku kako se blista i svoje tijelo na dnu rupe. Ništa me nije boljelo kad sam se spajao s njim.Začudo nisam bio tužan .Znao sam vratiću se bojama kojim pripadam. Osjećao sam da je viđena ljepota moj jedini pravi dom.

Po sjedinjenju nije znao šta da radim.Bilo je tako ugodno sjediti u vodi. Jes, postajalo mu je malo hladnije , ali mu je prijalo. Digao je pogled ka svjetlosti koja je svana ulazila unutra, raslojavajući se ko jufka mamine polagane pite.

Svjetlost se pojačavala , postupno do neizdrživosti .Morao je da zatvori oči koje su ga počinjale boljeti.Osjećao je neki pritisak u plućima i grlu i kašljalo mu se.Ne zna zašto, nisu mu se otvarala usta , a i nije bio žedan.

Odjednom svjetlost je bljesnula iz sve snage,mlatnula ga posred tjemena, osjetio je jaki bol u sljepoočnicama.Nije se više smio zezati.Poslije sati, dana , godina otvorio je oči i iskočio iz vode kao orka koja hvata plijen.

Kada je iskočio uvis , skoro cijelom visinom bio je okrenut mostu. Prvo što je vidio bilo je zaokruženo u jednu cjelinu. Sunce, most ,i anđeo na mostu , uvijen u bijeli svileni šal koji se lepršao na slabašnom povjetarcu i presijavao se kao kristal izloŽen suncu

Kako je iskočio sa lijevom rukom ispred očiju , da se zaštiti od sunca , izgledalo je kao da maše. Plavokosi anđeo na mostu mu je neodlučno uzvratio mahanje.

Osim onih boja, on nešto ljepše nije vidio u svom kratkom životu.Kasnije će se pokazati ni potonjem životu.

Sunce je bilo blago, iako je najavljivalo podne. Diglo se visoko na nebu. Anđeo je stajao na poslijednjoj prečki mosta ,zbunjeno mašući mu. Imao je osjećaj da se spremao da poleti ka nebu, ali da ga je on zaustavio u pokretu.

Sunce se pomiješalo sa ,kosom , svjetlucajući kroz plavetnu grivu stvaralo je utisak da su se u kosu uplele mnogobrojni trešnjini plodovi, stapajući se sa punim , pravilno oblikovanim usnama , nalik velikoj trešnji.Od sunca nije mogao vidjeti boju očiju. Slutio je da su plave kao nebo. Moralo je biti tako , inače ne bi bila anđeo, već obična opsjenu koja umornom djetetu muti um.

Požurio je je , čini mu se da leti , da se što prije popne uz strmu obalu i klekne pred anđela i da ga moli da mu Medija vrati. Gledao je ispred sebe da ne bi zapeo i pao,kao da je slutio da nema mnogo vremena.Došavši na most pogledao je u pravcu gdje je trebalo biti ona uzvišena ljepota.

Nije je bilo.Most je bio pust i odjednom sumoran.Kao da mu je odlazak anđela oduzeo sjaj.Nije plakao kad je Medio otišao. Nije plakao kad ga je voda poklopila. Nije plakao kad su mu rekli da se Medi neće vratiti. Sada mu se plakalo kao da je izgubio nešto najdragocjenije.

Ona je nestala.Nema je.Raspršila se u havu.Zašto nestaju oni koje voli. Odjendom bio je toliko umoran , kao da mu je čitav most na plećima.Htjede kleknuti i sjesti da se nikad više ne ustane.

A onda nešto zabjelasa. O najgornju prečku mosta bijaše obješen onaj bijeli šal , koji je milovao nestalog anđela. Ima nade. Sada nije imala vremena , ali vratiće se. Mislio je da mu je to poručila.

Došao je do šala i nježno ga dotakao. Još je mirisao na njeno tijelo.Bio je opijajući miris koji se uvlačio u pore. Znao je da ga nikad neće izgubiti. Polako, najnježnije , kao da miluje bebicu , odvezao je šal i pažljivo ga slagao dok nije dobilio lijepi pravougaonik. Sada je , malkice smiraniji mogao poći doma. Iako je bilo podne , želio je samo leći i spavati, i spavati…

Djeca naglo odrastaju i brzo uče. Šal je prelijep i neobičan.Vrlo raskošan, svilen i skup. Nije čudno. Anđeoski je.On je dijete , izgubiće ga ili će mu ga neko oteti.Majka se voli bogougodno ocu i za džamiju urediti .Čuvaće ga kao oko u glavi.

Šal je dao majci istog trena kad se vratio kući.Ona ga upitno gledala , ne razumjevajući ništa. On je samo slegnuo ramenima prošao pored nje:Više je osjetila nego čula kad aje izustio:

-Umoran sam ti majčice mila. Ubili su Medija i sreo sam anđela. Moram spavati.

I skljokao se na pod hodnika i zaspao.

Tri dana nije vidio , ni čuo. Ni jeo ni pio.Svetački.Bio je muha koja je imala samo krila i tamnom prazninom letjela po sjećanju.Niko to , sasvim očekivano nije ni primjetio.Svako je gledao svoja posla.Majka se brinula o toplini doma.Otac je zarađivao da se ta toplina održava.Djeca su se zabavila svojim igrama da se osjeti radost u domu. Mislili su :

-Baš nam je ovaj brat čudak.Dijete je ,a ne igra mu se.I koji mu je fol da već tri dana spava.

Četvrtog dana je majka primjetila da je jedna porcija nepojedena.Tri dana stariji brat je koristio gužvu.Kako nije bio u talu , mlađem se to nije svidjelo i odao ga majci. Otac taj put nije reagovao , samo je primjetio da ne voli izdajstvo među braćom.

Majci je trebalo još jedan dan da utvrdi odakle dolazi porcija viška. Kad je skontala , skoro da je bilo je kasno. Dijete se treslo u groznici. Pipnula mu je čelo i zabrinula se.Nije joj trebao toplomjer. Dijete je već bilo u bunilu. Četrdeset tri stepepena C u hladu.Gorilo je i smrzavalo se.

Probdjela je noć . Sama. Doduše djeca su bila budna ,ali su mislili da je to neka nova finta maštovitog brata. Uobičajeno otac na putu .Oblozi, Sirće, krompiri, uljane krpe… jok ,ni mukajet. Tablete . čajeve , limun i hranu dijete je odbijalo.Skupilo se u fetusni položaj i drhtalo.Ponekad bi se malo smirio , na licu bi mu se pojavio smješak. Nisu znali da to on rajske đardine sanja i moli se da ga Mediju odvedu.

A onda je groznica naglo prestala, a temperatura počela da pada. Nije se mogla mjeriti. Živa se nije micala.Bila je ispod normale.Dijete je postajalo sve hladnije i blijeđe. Sve je teže disalo. Nije bilo pri svijesti. Majka jedva čuje otkucaje žile kucavice i čini joj se da se dijete bori za zrak.

Suviše je umorna da bi se uspaničila. Ali nema pojma šta joj je činiti. Uvijek je bila vjernica. I svom snagom svog djetinjeg srca je vjerovala u Boga Jedinog.

Već joj je jednom , prije sedam godina spasio starijeg sina. Bukvalno ga vratio iz mrtvih. Dijete nije disalo pola sata.Sjetila se šta su njena majka i jedna od starih tetaka tada radile . Okupa ovo maleno dijete dosta toplom vodom.Misli ako mora , u nevinosti svojoj , neka čist ode pred Milostivog. Stavi mu termofor na malene grudi.Umota ga u čaršaf.Samo je glavu ostavila da viri. Pokrila ga jorganom , pa presavijenom sedžadom sa bračnog kreveta. I poče da se moli.

Ona više ništa ne može učiniti.Neće da bude tužna .Ima ,Božijom pomoću, još troje djece.Neće da baksuzira.Dok dovi počinje da bludi čarobnim krajolicima koje je kao dijete sanjala, Svako malo ,dotićući glavom tlo ispod dječijih nogi ,pogledavala je na dijete.I nadala se .

Nedugo potom , pred skorašnje svanuće dođe otac. Neplanirano. Neki mu crv nije davao mira. Moro kući doć.Odmah , ne časeći časa drito u bolnicu.Povukle se neke veze.Nemaju šta tražiti u Vrazovoj.Tamo za dijete ne bi imali lijeka.

Kaže hećim došli ste na vrijeme.Kritična tačka pothlađivanja . Još malo i vječni abu ba. Nema potrebe raditi kardiopulmonalnu reanimaciju (CPR). Malo infuzije i par dana u bolničkom krevetu i biće ko nov.

Dijete otvori oči , ne gleda ni dotura ni mater, klati se naprijed nazad i ponavlja , ko u bunilu:
– Neću bolnicu, hoću kući , neću bolnicu , hoću kući…

Ovo dijete je autista , konstatuje hladno doktor i upisuje na papir:

Dg.Lat.Graviore forma hypothermia et autism (ASD).

Doktori vole crni humor , konta mater. Ne svidje joj se to.I ne može ostaviti sina drugima na brigu. Ima ona još troje djece koje je ostavila same kod kuće.I kukala joj majka, zar joj nije dovoljan jedan automobilista prve klase .

Dobro, kaže dotur i nevoljko križa riječ autista, jer on je internista i nije hećim za mozak. Onda samo infuzija i par sati postepenog ugrijavanja u bolnici.

Kada su došli doma dijete nije prepoznalo braću i sestru. Pitalo je mater ko su oni.Majka se nije zabrinula , jer ponekad nije znala ni ko je ona, a kamo li djeca ili drugi.

Reče da je gladan.Dala mu je da jede.Reče da je još gladan.Dade mu porciju onog starijeg sina. Kazna?Dječak se predomisli iako je i dalje bio jako gladan. Vidio je suze u očima velikog dječaka, za koga mu mater maloprije reče da mu je stariji brat. Otada je bio tužan kada je vidio suze u ženskim ili dječijim očima.I pokušavao pomoći koliko može.

Zaspao je i ponovo spavao tri dana. Ustao je četvrtog dana . Obukao se i otišao na most bez da je doručkovao.Satima je stajao na mostu.Stajao i čekao . Iako umoran nije htio sjesti . Djetinji mu je um govorio da anđele treba , iz poštovanja , čekati na nogama , stojeći.Kada je sunce upeklo vrnuo se kući da jede. Ni anđeli nisu ludi da po zvizdane šeću; dosta ubijeđen mnije on.

Kako njegova anđeo nije dolazio , molio je oca da traži da mu vrate Medija, da ga pokopa , da zna gdje će ga moći naći , i da ga posjećuje, donosi mu janje i ljubičice i da pričaju.

Otac ge posjeo na krilo , pomilovao i poljubio u čelo i rekao:

-Sine tvoga psa više nema . Od njega su njeljudi napravili sapun. Ja tu ništa ne mogu učiniti.Ne mogu ti ga vratiti.Oprosti mi.

Dječak mu se zagledao u oči i znao je da istinu zbori.To ga je malo udaljilo od oca. Mislio je , kad on bude imao djecu uvijek će im pričati bajke ,da ih istina ne zaboli.

Djete je sleglo ramenima,ni riječi nije reklo, skliznulo iz skuta, izašao kroz vrata i strahovitm treskom ih zatvorio .Više nikada nije sjelo u očeve skute. Niti zalupio vratima.

Tada se navadio kupovati sapune. Skupljao bi novčiće i kupovao mirisne safune. Mirisao bi ga , vidio da ne miriše na Medija i sapune poklanjao majci. Ona je voljela da se svaki dan kupa i fino miriše.

Vremenom je shvatio da je neko drugo dijete , neki drugi sretnik mirisao kao Medi.Nakon vremena prestao je kupovati sapune .

Spoznao je – i kada odu oni koje volimo ostaju u nama i mi mirišemo na njihovu ljubav.

Nedugo zatim pitah majku da li anđeli postoje?

-Što će ti to mili moj? Malen si da to shvatiš.

-Ali mama , vidio sam anđela i dao ti njegov šal!

Majka Tujinka se nasmješi, uze me na krilo, pomirisa mi kosu i poljubi me u drugi obraz:

-Meleki postoje.To su one svjetle tačke što klize po nebu. Pomažu Gospodu da se sve odvija po njegovoj zamisli.I čuvaju ljude.Nisi mogao vidjeti anđela, jer anđele vide samo ljudi koji umiru.

-Žnači Medi je vidio anđela prije nego je umro.

-Ko je Medi i kada je umro?

Šutim i zurim u majku.U očima vidim da istinu govori.

-Ma ništa ! Djetinja mašta.- Kažem i kliznem joj iz krila.

Tada me majka prvi put povrijedila. Nikad joj to nisam rekao.Znam da bi je boljelo. I nikad joj više nisam sjeo u krilo. Shvatio sam da ni majke, iako su anđeli nisu bezgrešne , da ponekad , u zauzetosti previde dječije radosti , ljubav ,suze i tugu.Nisam joj zamjerio. Znam da se trudila a nije imala pomoći. Zabolila me njena nemoć.

I još nešto. Postao sam siguran da odrasli ne vide anđele.Zato su skoro uvijek smrknuti , zabrinuti i ozbiljni.I rtijetko se smiju.. Osim žena . One uvijek gledaju prema cvijeću i smješe se..Valjda . Šta ja znam? Ja sam samo malo izgubljeno dijete.

I dijete od šest godina odluči pomoći majci kad god i koliko mogne. I nikad nije iznevjerio obećanje dato Bogu, lijepom anđelu i sebi.

A osjećao je da će anđeo uvijek biti uz njega kad bude trebalo i paziti na njega.

Nije se prevario.

Amin Gospode milostivi

Dječak , pas i anđeo ( Dio prvi)

Misli se sve češće bave prošlošću. Hoće to s godinama! Insan uzme kantar pa mjeri dobra i loša djela . Bespomoćno gleda koja će tezulja pravagnuti i strahuje. Valja krenuti gora, a tamo nije baš jednostavno.

Ma, zapravo jeste.

Prvo ; više nemaš pravo izbora. Što je bilo bilo je! Drugo ; čeka te samo jedna od dvije nafake.Jal debela hladovina , jal zvizdanski pržun.

Neki se jopet zavaravaju čistilištem. Joj levata judi moji! Nikako da shvate da je dunjaluk , ne samo čistilište već i jedno ogromno biralište . Imaju dvije kuglice za koje čitav život igraš i u koje nade polažeš. Jedna je modrozelena i ona ima vrlo dobru i pohvalnu kotizaciju. Hladovina u kojoj vazda , ispod noge teku rijeke i ima se mnogo dobrog za havljati i pit. Ona druga , tuhafli boje je znak da je neko naj…grabusio ko žuti.. Ono zijan garant i … tako to.

U principu nisam imao velikih problema, osim kada sam ih imao. A imao sam ih samo kada sam ih imao , odnosno nisam bio dobar. A najčešće kad ljudi nisu razumjeli zašto sam toliko dobar.

Ko mi kriv? Čista logika.

Odrastanje – raj . Samo u dva navrata pakao. a ja ni kriv ni dužan. Ni za jedno, ni za drugo. Kažu sve je u parovima. Kod mene se uvijek na nejaka pleća prtilo više parova , jedan za drugim. Kao neka buduća pokretna traka u vremenima kada su drvene tačke sa perpetuum mobile hajvanom iza sebe , bile kiper, a japaner tek daleki san.

Prvi put me zlo opiči kada sam imao šest godina i par dekika. Kad zli ljudi , šintori ubiše moju prvu djetinju ljubav.

Imao sam šest godina i prelijepog crnog bucmastog psa . Zvao sam ga Medi. jer je bio meden i prelijep. a tepao mu Bleki jer je bio blentav , razigran i crn. Obadvojice bijasmo dobrice . Nikom nažao ne učinismo. Samo smo se igrali , skakutali i radost i ljubav širili.

I tako crni Dobri , kukala mu majka osta bez drugara. Majka mi nije ni kukala, ni primjetila da nas nema . Ni mene ni njega .Jedva da je znala za Blekija , jer je bila isuviše zauzeta dojenjem bebe , moje sestre , četvrtog djeteta u porodici , a njoj jako dva'set pet kuka. A nikog da joj pomogne. Pride tujinka.Tako su je čitav život do rahat smrti u osamdeset četvrtoj znali . Stariji se i dan danas sjećaju prelijepe tujinke.

Oni moj hajrila od oca nikad doma. Moralo se . U hadžija i vino piju nano age sarajlije žene nisu nikad radile. A hadžijskih čifluka više ni . Oteli ih jal tujini , jal fašisti , jal komunisti. a nešto se bome i proakšamlučilo. Bilo se teško upariti sa luften a dobro plaćenim poslom. jer age i hadžije nisu bile po šmeku opančara. Nešto šorvana sakrivenih iza učkura u dimijama ostalo . Moralo se kriti i kroz slamčicu u crnim danima jedan po jedan oprezno rastaljivat. Naime u socijalizmu je vladao pohvalan a jazuk princip: sve je njihovo , pardon naše.

A za mene nije znala jer u mahali je neki beteran princip. Ha vidiš da dijete ima psa i da se mere brinuti o njemu, nisi mu više potreban. Šutneš ga u svježu havu . Ono radi zdravlja . Sunce D kompleks ; i tako to .Odrasto je i mere sam sebi nafaku , valjda iz have , zboksat.Nek se snalazi.

No , treba se završiti priču o psu.

Pas , dječak i anđeo

Imao sam psa. Bio je meden , rundav i crn. Nisam ga zvao rundavim,tako sam mu tepao.Nisam ga zvao crni,tako sam ga mazio .Zvao sam ga Medi ,tako sam ga volio.

Pas i dječak , Medi i Crni. Crni i Dobri .Igra i radost, Jedno ljeto mnogo nestašluka, još više smijeha i radosti.Tri mjeseca sna.

Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci.Mislili su zajedno će rasti.Živjeti čitav život istim snom.

Ali…

Dječak i pas su bili mladi , nevini i naivni.Nisu znali da je sve u parovima.Snovi – java.Radost – tuga. Smijeh – bol. Život – smrt.Nisu čak znali ni šta je to dobro,jer su bili sušto dobro; a kamo li da postoji zlo kao susprotnost.

Dođoše ljudi neuki.Dođoše ljudi zli.Dođoše ljudi sa plićakom uma.Iznenada.Niotkud.

Žicu oko psa staviše.Žicu oko vrata Medenog saviše.Žicu oko života moje bebice zategnuše.

Zacvili štence.Zacvili dječak.Zacvili nebo.Crni oblak zakloni sunce da ne gleda ono što se ne može gledati a da se srce ne raspukne, a da se nebeske putanje ne poremete.

Nije se dao Medi .Nije ga dao Crni.Ugrizoše dvojicu od neljudi.Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri.Zvijeri djete na zemlju bacaju.Jedan monstrum hvata rundavog za zadnje noge.Diže dječakovog medenog dugara uvis.Visoko, najviše

I Crni očajnički ,nemoćno osjeti zlo se sprema.Sa zemlje vrisnu:

-Joj Mama mamice…

Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju,cvile nevinost svoju

-Pomozi Maleni!

Ni oči nisam zatvorio,ni Bogu Jedinom se pomolio,ni pomoć bebici svojoj pružio.

U djeliću sekunde Medijevom glavom protrese ubica trotoar.Ciknu Medi krikom preplašene srne kojoj krvoločni vuci očnjacima utrobu , srce kidaju . Prosu se mozak po bjelini ivičnjaka, kao … kao utroba tek zaklanog janjeta. Crvenkasto bijela masa na sivom asvaltu se srcoliko širi i kao potočić usporeno klizi ka Dobrom.

Ni trepnuo nisam , a krvoloci ubaciše malo beživotno tjelešce u kola i krenuše u potragu za smjehom i radosnom cikom nekog novog para drugara.

Drhtulji duša djetinja obavijena zvejrinjim smjehom. U trenu obogaćena sa četiri novonaučena pojma: zlo,monstrumi, ubice i smrt .

A dijete još ne zna ni da plače. Ne beri brigu maleni! Zli ljudi će te naučiti.

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset i nešto kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Možda me zato zovu Dobri Bleki

I isti taj vakat , samo sat kasnije vidim plavetnog anđela koji mi sa ograde drvenog mosta maše. Osmjehom i ostavljenim bijelim svilenim šalom vezanim za ogradu , nagovještava da je Život prelijep.

Možda me zato zovu Hairlija. a usud kriv što mi i tako ime dadoše.

No , moj Bleki Medi nije bio te sreće. U pomen njemu , kroz vrijeme što brzinom svjetlosti smiraju vuče ,u džepu košulje na strani srca pamtim zapis:

Sarajevski Avlijaner (Canis Mahalis Vulgaris)

Canis Mahalis Vulgaris pozantiji kao Sarajevski Avlijaner je križanac mužjaka i ženke koji u sebi imaju gene nebrojeno mnogo najplemenitijih pasmina pasa, plus vuka i vrlo moguće (figurativno) konja.To se uveliko odrazilo na njegov plemeniti, miroljubivi karakter , ali i psihofizičke osobine.

Svaštojed koji se hrani biranom hranom bogate domaće kuhinje i dječijih među obroka . A kad ga puste da se o akšamu proluftira , uživa u naročitim jelima koje anđeoske ljepot žene spremaju..

Količinski jede kao svaki ratnik , najmanje vuk ili konj.Znači dnevno pojede kao dvije-tri prosječne pobjegulje na socijalnoj pomoći. Ali iz nekog razloga je solidno uhranjen i vrlo je ugodnog izgleda,za razliku grebatorskih tipova , hijena i lešinara, koji se uvijek ujedinjuju u žurkatu na akrepite.

Avlijanerovi nervi imaju nerve , a ovi svoje nerve sa nervnim produžecima, tako da je neustrašiv ratnik premazan svim mastima , ali tih , miran i povučen ko neki umjetnik ili barem slikar. Ako ga zli ljudi , šintori i ostala ljudska bagra ne ubiju ( a uglavnom ne uspiju) dok je štenac ,ne moš mu dlake odbiti. Briljantnog uma i konjskih bijelih bubrega vrlo je umiljat i skroman , jer zna da bahatost ,kokodakanje,vehto eksponiranje i isporazno bubanje u prsa ubijaju ljudskost. Preživi sve bune i bunice. O ratovima ni habera . Sviko da zlo razgrće i sahranjuje.

Preležavši sve boljke u djetinjstvu , uz dječiju i žensku ljubav postaje vjeran i nezamjenjiv pratilac i čuvar ablije i doma ,časti , žena i djece. Voli žene i djecu , no nema nikakvo povjerenje u većinu muškog roda , jer mu iskustvo govori da mu žele zlo: granatama, petardama, šupljim topovskim udarima, kamenjem i halabukom. Sve sami monstrumi,silovatelji . bombaši , prepisivači i ublehe.

Ispod Starog mosta, Vrela Bosne, Bembaši ili Darivi, Canis Mahalis Vulgaris sa sličnim Mahalis jaranus Agus Sarajlikus pijucka meku šljivu maksuziju, poneki lozu, kurvoazije il’ klipaču, uz mezetluke koje obično Emina , Koštana il’ Fazila sprema. (A bome ni Sofki ni Jeli Leli Jeleni mane nema.)

Ničega, osim Boga Milostivog , se ne boji i uvijek ležerno i ponosno ide sredinom džade, da ga što'ne satare, jer nigdje mu se ne žuri. Rahatluka nigdje kraju nema.

Skoro zaboravih!

Vabe ga i Avlijaner Prevrtač. Žene dakako. Voli prevrtati i maziti . Čudo jedno. A bome i milina.

• 

Ptica Malecka

Nekada davno , kada se rađala generacija za sva vremena , kada su muzika i snovi bila samo okvir za ljubav , čežnju za slobodom i svijet bez ratova, u svom mladalačkom lutanju i traganju za vlastitim identitetom , zalutah u jedan svijet koji je “željeznom zavjesom ” bio odovjen od svih.

Mladost k'o mladost !

Prelijepa , čedna , nesputana , naivna i neuka , još uvijek nemajuć okove , samo ljubav i ljepotu snije , traži , i – bome nalazi.

Jedno nestavrno ljeto , jedna trošna dača , koja postade začarani kaštel dodira, snova i ljubavi , što rosili su i resili čudesne zvjezdane večeri , u vječnom Podmoskovlju.

Dva djeteta, dva bića koja se iskreno vole su djeca ,nošena bolom znanja o sutrašnjici koje za njih nema , gubili su se u nježnim milovanjima i očajničkoj zakletvi:

-Ja ljubljuju vas , navsegda.

U dugim noćima očaja bez sna , nepregledna , blistava i moćna rijeka Moskva je noćima šumila i jecala ljubav dvoje mladih.

Asja , jedna i jedina prelijepa plavetna tatarka , kao neka čudesna , iskonska ptica malecka , koja je iz raja dolepršala, sletila je na srce sretnog mahalaša i nikada ga više nije napustila.

Čežnja nedostajanja , koja je neumitnom brzinom snova letjela kroz prostor i vrijeme kojih nema , u umu poete i slikara stvarala su slike i vizije .

Ptica malecka jeste Asja , ali i umom i kistom , vremenom kojeg ponestaje , postaje simbolom duše svake žene od postanja i pramajke nam Eve. Znane i neznane. Napose , ovaloplaćenje svake ptice malecke dulutale iu moj život.

Ptica Malecka je nježna i krhka, pomalo plašljiva i oprezna jer život je tako naučio .. Voli slobodu i let u beskraju povjetarca , sunca i mirisa cvijeća . Međztim , Evina radoznalost je odlika svake ženske duše. Traganje za ljubavlju i ljepotom ; onim nedostajućim dijelom sebe , tajanstvenim zovom daljina i nepoznatog uvijek je vodi na granicu gdje dobro prestaje a zlo počinje.

Adam je tu negdje , iskonom , ona to zna ali i zlo se pritajilo i vreba.

Ptica Malecka je vesela i radoznala , ali njeno maleno i nježno srce zastaje na ivici prozora koji odvaja dva svijeta. Neizmjerna prostranstva od skučenosti . Slobodu od ograđenog kamenog prostora unutar škura , koji može postati krletka i zatočeništvo.

Napolju je sunčan dan , ali sunce ne probija u sobu . Unutra je , naizgled , ugodna , sjenovita hladovina ,obavijena tišinom.

Tu počinje slikreva igra.

Čini se ; priklonio se minimaliznu. Kompoziciju određuju samo tti detalja u prostoru . Ptica Malecka, prozor i nedefinisana zavjesa. I dvije boje . Plava i žuta . Ah , gde su plava i žuta , ima tu,sasvim logično i nijansi zelene. Daljim ukrštanjem i varijacija sivih nijansi , do zagasitih.

No, plava , totalno preovlađuje i impresionistički nejasna i sjenovita pomalo zbunjuje . To je najdraža slikareva boja i najzahvalnija za njegovo shvatanje i prezentaciju slikarskog umjeća. To je boja dana , noći , mora i mor'a , dubina i visina , širine i tjeskobe . Boja nebeskog prostranstva . Boja vjernosti , ljubavi , nevinosti , radosti , ali i tuge , bola , očaja … Boja postanja i univerzuma.

Žuta , boja škura i doksata , daje slici ekspresivni nadnaravan kontrast. Sunce se ne vidi . Ono je sveprisutno , ali još uvijek na Levantu , jasno određuje jutro kao doba dana . Izvori svjetlosti nema , ali čini se da je probila sjenovitu hladovinu prostorije u koju Ptica Malecka pogledava i iščekuje.

Možda slikar želi da nas ubjedi da svjetlost potiče od čiste i nevine duše Ptice malecke?

Dakle slikar je postavio temelje za realističnu naraciju . Ali , da li je baš tako?

Kada bi se opis zaustavio ovdje , čitaocu i posmatraču bi se učinilo da je slika lijepa , tehnički i kompozicijski skoro savršena , Svi detalji su dati u skladnim geometrijskim proporcijama i koloritu kako to nalaže akademsko slikanje.

Jedna Ptica malecka , privučena neodređenom radoznalošću , je u osvit dana zalutala na doksat otvorenog prozora . I to bi bilo sve. Samo jedan fragment , samo jedna scena iz korelacije prirode i čovjeka , Otrgnuti djelić jednog univerzuma i ništa više.

No , pažljivi posmatrač nije zadovoljan . On hoće više . I nalazi , jer slika , i kada je gotova , nije gotova , dok ne dobije smisao. A smisao određuju i slika i posmatralč

Prvi dojam odaje statičnost vremena i prostora .Kao da ih nema , jer pokreta ni! Međutim , odabirom boja i slikarskog umijeća zaleđeni frgmnet postaje kompozicija koja sluti život i pokret. Malena ptićica , ženska duša postaje centar jednog univerzuma . Iako je zastala na ivici dva svijeta , malena , svjetlosna duša svakog momenta može prhnuti i nestati u beskraj . Jedino njoj je data mogućnost da poremeti statičku datost i učini sliku živom.

Da bi bilo koja slika ili poetika , postala svjedočanstvo treba imati i minimum saznanja o onome koji svjedoči. Ko je on ? Šta je on ? Ili imati barem natruhu saznanja šta ga vodi u onome šta radi?

Slikar i ne krije :

-Sve počinje imenom i djelom Božijem.

Bog milostivi nam reče :

“-Malo vi znate o duši. Znanje o njoj je kod Boga.”

Ko je slikar da se usudi da slika dušu i to najtananiju od svih?

Rekosmo : Ptica malecka je prelijepa ženska duša.

Nećete vjerovati , slikara je naučio slikati duše njegov otac , koji uzgred , duša da mi prosti ,nije imao pojma o slikarstvu i koji je bio kategorično protiv njegovog mazanja kao osnovnog zanimanja :

-To kuluk za klošare , pijance i neradnike.Namjerno je ispustio riječ – i ljubavnike.

Ali , otac je bio od onih svjedoka koji su neprestano , u svemu tragali za dušom:

-U oblaku , u kamenu , u moru , u rijeci , čempresu , u mostu , u mahali , u ženi , u djetetu , u cvijetu …I nalazio.

Od malih nogu me vukao sa sobom i učio me kako se to radi, iako to ja nisam bio svjestan.

Naučio me da sve lijepo ima ili žensku ili djetinju dušu. A to je jedno te isto . Skoro?

Odrastanjem , zaveden čarolijom i ljepotom žene , želio sam spoznati i upijati svjetlost svakog upoznatog ženskog bića. I gubiti se u cjelokupnosti ljepote , krhkosti , nježnosti i blagorodnosti njenog ovozemaljskog postanja i datosti.

Asja je bila jedna od prvih anđeoskih biča koje su me , Božjom pomoću , uputila u tajne i ljepote ženske duše.

Onog momenta kad sam joj rekao :

-Ja ljublju te Ptico malecka – znao sam da sam shvatio suštinu ženske duše. Kasnije sam učio i spoznao da je svaka Ptica Malecka posebna i drugačija . Radi oni nevidljivih valera koji prave razliku među Evinim unukama , morao sam davati potpunog sebe , da bi ih bar na tren osjetio i prigrlio .

A zapravo slika , nošena bujicom zapretenih emocija , je krenula mojom privreženošću apstraktnom impresionizmu , koji ne preza od posezanja i simbioze sa bilo kojim oblikom, pravce , formu i tehnike slikarstva; ili više njih. Igra sa vlastitim umom , emocijama i percepcijom , kao opravdanje za zaobilaženja pravila da se ne slikaju ljudski likovi.

Na perifernim djelovima unutrašnjeg prostora na slici , nalazi sa par likova koji se jedva mogu naslutiti. Dati kao nejasne iluzije koje se mogu otkriti dugotrajnom studijom slike. I sakriveni su od radozbnalog pogleda površnog posmatrača Ptice malecke , koja ih samo sluti i osjeća.

Frontalno lijevo , iza teške naborane zavjese nazire se ženski lik. Ali istančaniji vid može percipirati tri vitka , iznijansirano osjenčena lika u jednom. Dijete (djevojčica?), djevojka i žena. Sva tri lika su bojeni u krhkosti i nježnosti pastelnih nijansi tamno plave akrilne boje, blago dotaknutih bezbojnim uljanim lakom .

Iza desnog krila škura sakriven je još jedan lik , koji se dužim posmatranjem može rastočiti u dva lika. Lik koji je okrenut Ptici maleckoj je muškarac sa šeširom i velikim plaštom muškaetira . Vitez , ljubavnik i borac za čast plemenite izabranice srca? Ili samo lukavi zavodnik koji želi zarobiti u svoje okrilje Pticu malecku , ako ona postane neoprezna i zakorači u prostor koji prijeti gubitkom slobode.

A ako tom istom liku posmtramo profil koji je okrenut na suprotnu stranu od prozora i Ptice malecke , nazrijeće se majka sa šeširom i velom , koja u ruci drži , možda ljulja , bebu.

Ah da , slikar je nadrealističkom iluzijom postavio desno krilo škura , unutar prostora za koji se pretpostavlja da je velika soba , urešena tapetama od teškog plavog pliša. Škure se od kako je vijeka postavljaju na prozor sa vanjske strane zida . U ovoj slicu krilo je zmaka. Ako pticu radoznalost privoče još samo cenat dva bliže unutrašnjosti , muški lik jednom potezom gura krilo škure i zatvara prozor i ptica je unutra , u njegovoj vlasti , ili barem u njegovom prostoru.

Posmatrač može naći još poneki sadržaj koji je slikar prešutio. jer se počesto ne drži poznatog načeka:

-Ljepota je u oku posmatrača.

Davno su ga , umjentice života naučile:

-Svaki entitet , svojom habitusom i djelovanjem utiče na objekt posmatranja , mjenjajući mu svojstva u pravcu svojih viđenja sukladno vlastitim psihofizičkim orjentacijama i mogućnostima .

A sada , da na trenutak , gluho bilo , budemo nihilisti i pretpostavimo da najmanjeg , ali najvažnijeg detalja slike , Ptice malecke nema.

Slika i slikarev univerzum postaju jedno lijepo , ali prazno ništa .

Boje , kompozicija , igra svjetlosti i sjene , prozor i zavjese ,sudar unutrašnjeg i spoljnog , sjene i likovi i dalje postoje u ljepoti kakva se odražava u oku posmatrača, Ali odjednom nema ni statike , ni dinamike. Nema ničega osim prazne ljušture. Nema života.

Takav je život . Bez Ptica maleckih , kako god se one zvale: vrapčići , grlice, grdelinke , lastavice, kanarinke , slavujke , bandide, smjernosti , neznanke , pile pirgavo , Tolstojevo čedo, ona kojoj je Bog milostiv i svih upoznatih i neupoznatih ženskih i djetinjih duša sve je prazna iluzija.

Zato se kao feniks Ptice malecke ili one što umire pjevajući moraju vraćati u naše živote , nudeći nam ljubav i svjetlost.

Opet sam te snio Luce ljubavi

zaljubljenim  očima gledao

srce je uzdrhtalo

Milovao tvoje zlaćane uvojke

što mladošću uspomene svijetle

Tako si lijepa i čedna

smješiš mi se sa odra

nepomična

rukama mojim tvoje djevičanske  ljubičice

još uvijek na našu ljubav  mirišu

Zašto me nebo  plavo beskrajno

u oku tvome oprostom rosi

suzo mila

Jutros pada snijeg

u srcu mome

Malena moja

ja sam kao i uvijek sjetan

jer jedno prelijepo davno bjelasanje

mi tebe odnese

jednu mladost plavetnu

i nježnu

koja me i sada boli

i blista

kao šareni proljetni dan

behara i milosti pun

koji zauvijek

muziku

slike

i ljubav

u sebi nosi

i onda ne budi tužan dok zboriš

hvala ti ljubavi moja Malena

Autor
Hajro Šabanadžović

• 

Livada

• 

Svijetla strana noći

• 

U vrtlogu ruža

• 

Cvijetna čarolija

• 

Mjesec i zelena ruža

• 

Ljubav je blagost neba

Crtajući svoj krug sve jasnije,

Sunce je zašlo preko mora

A u moru traka svjetla

On je recipročan, smanjen.

Gdje je čarolija sumraka i sna

Već je disao preko istoka

Mrtav mjesec raste

Neka vrsta žednog prijekora…

Ali duž oblaka, kao haljina,

Iridescentne tačke su zaiskrile

I u blijedoplavom prostoru

Rumenilo prije zalaska sunca je teklo.

Kada stojiš na svetlosti zvezda

Gledajući u nebo, ne zaboravite

Kakve su to zvijezde, ove šljokice

A one koje su spojene u Mlečni put –

Sve su ovo vatrena sunca,

Kao naše sunce, i svuda okolo

kugle zemlje plutaju, – takve,

Kao globus u kojem živimo.

U ogromnom okeanu neba,

Kao u našem životu – isti krug:

Postoji isti energičan rad za kruh,

Ista radost pesme i nauke!

Hvala ti Gospode

ovaj dan 

nije kao svaki  

lijep je

i sasvim tužan

puno  boli 

sunce krije

ne znam

valjda 

tako treba biti

ali mila plavet 

što

Tišinu i sne 

mi nosi

bdije

sa mnom

znam 

biće bolje

 i sve nešto mislim

Hvala Gospode

što mi srce 

ljepotom darivaš

Mahalaši su čudne zvijerke, jal čarobnjaci , jal baksuzi . Kod njih sredine nema , osim one koju vole, a vezana je za žensko uzvišeno biće (Kojeg li čuda?) I mnogo vole cvijeće. Mora im se priznati da su iskreni i vjerodostojni; uglavnom.

I vrsni poznavaoci riječi, skloni bukvaljizmu i fataljizmu.

Često svoju polivalentnost u izražaju označavaju kao filiju prema ženskom rodu općenito, a napose konkretnom.

Što je i što znači stranjska , mnogo rabljena riječ filija ?

filija -ljubav, prijateljstvo, ljubav prema nečemu;u kovanicama drugi dio složenice označuje ljubav ili sklonost prema konkretnom prvom dijelu.

Visibaba je dobro poznati cvijet. Od djetinjstva nam trube da je jedan od prvih vjesnika proljeća. Ali u mahali je sinonim za :

-predmet koji visi , privjesak , visuljak , ma jednostavno za sve što visi.

I zato mahalaši kažu :

-Sve što visi i treba da visi. Osim visibaba i anamo onog.. Visibabe ne vise . One su vjesnik proljeća i ponovnog buđenja života. Male bijele zvončaste glavice klimaju u susret toplijim danima koji nose miris djevičanskih ljubičica. Za anamo onaj zna se. Ako visi onda je sramotom i telalom označen za vjek vjekova . I kuku njemu.Ni dizalica mu ne pomaže. A kad dizalica ne pomaže onda je to poniženje , koje ne spašava ni mudrolija koliki nos toliki ponos.

Mirisne ljubičice dozivaju kraljicu cvijeća : ružu.

A princeza među ružama je centifolia; stolisna ruža. Kažu teže je naći stolisnu ružu nego djetelinu sa četiri lista.

Mahalaši ne vjeruju u tu famu.

I sada sve dolazi na svoje.

Filija prema ženama , koje su najava života i mirisne kao djevojčake ljubičice . Svaka žena je kao centofilie među ružama. Sve odreda. samo ih treba pravilno baštovaniti. Ko karamfile.

A baštovani se može samo u đadinu? Jer kako ćeš baštovaniti ako nema mirisnog cvijeća, posebice đula. I već kada se zavališ među cviječe , posebice među stolisne đule moraš rabotati oko njih . Svesrdno svojski i bez ograničenja i predrasuda. Okopavati , rintati, kopati , saditi , nasađuvati , kalemiti , usađivati , zalijevati , dolmiti , hraniti , mirisati ,potkresivati,  oblikovati ,maziti , brati …Jednostavno rečeno rintati i mahaliti. Veoma takarli posao . Ali ća se mere. Tako nam grah pao. A od graha se ne more pobjeći, bez obzira na nutritivne , odnosno havne posljeidce. poslijedice.

Grah je kao sudba ili sihra. ! Đah ga ima , đah ga nema.Jal ga vidiš , jal ga ne vidiš.Al nas uvijek nađe.

Taki smo van mi mahalaši . Pošicni takarli insani. I karamfilični , ma šta god mu to značilo.