Mito je učinio to što je učinio. Po njegovom , ni jednog momenta nije imao diileme.Tako se brani čast.Nema tu mnogo pameti ni razmišljanja o uzrocima i posljedicama.Insan je satkan od sljepila , nerazuma i žurbe.I kada se konačnost desi ;klekne pa se moli da mu se oprosti. Aha! Kako ne. A mere bit da bidne da se nekom i oprosti.
Nikad nisam raztmišljala o suicidu.To je protiv Božijih zakona, i o tome nema diskusije.Bratova smrt me skoro ubila. Da nisam imala sina na dojkama , ne znam šta bi bilo sa mnom . Ili bi poludila ili bi neku nesreću iscenirala i dozvala.Znanje da dijete raste i pitanje kako bi živjelo kao siroče, me odvratilo od sumornih misli, ali nije tugu odagnalo.
Nekoliko nedelja mi je sva bilo maglovito i bolno .Ne sjećam se ni ko ih je , kako su ih i ni gdje su ih sahranili. Godinama poslije rekoše mi da su to Luce i Dobrii uz pomoć mahalaša i ljuba im sredili i na starom pravoslavnom groblju ih upokojili. Tada je bilo deplasirano pominjati i zahvaljivati bilo kome.
Majka je presvisnula u tri mjeseca.Baš tako : presvisnula.Tri mjeseca , svaki dan u vrijeme pogibije Mite i sina bi prišla ljuljački , nalaktila ruke na nju , okrenula ih prema nebu i molila i plakala. I plakala i molila. Tri debela sata se nije micala. Bilo kiša , bilo sunce. Čini mi se da su sjekire i čuskije sa neba padale ne bi ih osjetila , niti se pomakla.
Vremenom sam prestala da je pokušam odvratiti od tog beznadežnog rituala. Jedno vrijeme , sjedeći na verandi sam je gledala i sa njom se molila i plakala. Bilo mi je žao , ali sam više žalila brata. Ona je svoj život živjela onako kako je je dano , a ponekad je nešto ukrala za sebe i bilo je po njenom. A šta sa bratom Š Šta sa njegovom nevinošću i njegovoih dvanaest godina ljepote i ljubavi koju je dijelio , a i primao.
Poslije sam se navikla na njenu svakodnevnu procesiju i svojevrsnu izvitoperenu liturgiju .Prerstala je komunicirati sa ljudima. Nije ni jela. Jedino sam je ja , na silu mogla natjerati da pojede nešto . Ali to je bio svakodnevni , najstroži post.Kruh , voda i o večeri sitna riba.
Gledala sam je kako kopni.Znala sam da neće dugo.Ljepota je još bila prisutna , ali se usukala i okoščatila. Začudo nije nosila crninu.Oblačila je jednostavne , jednodjelne seljačke halje od bijelog damasta i vunene priglavke na nogama.Na glavi je nosila one muslimanske šamije.Zbog lakoće i jednostavnosti su joj se uvijek više dopadale od krutih svilenih marama.Poslije nije imala vremena ni za halje i priglavke . Izlazila bi u dekoltačama i bosa. Izdaleka ličila je na neku bijelu nestvarnu sjenu koja se moli. Ali , iako je činila munjenom , svaku veče je na verandi satima u lavoru prala nogei ruke . Prtala ih i zagledala.Kao da je očekivala da će se pojaviti stiigme.
Jednog dana sin mi je poboljevao . imao je veliku temperaturu i ja se zabavila oko njega. Kada su djeca u pitanju majke se uspaniče i zadeveraju oko djeteta . Strah ih odvoji od realnosti i izgube pojam o vremenu, jer malo dijete ne zna reći šta mu je , šta ga boli i šta mu treba?
U neko doba pogledah kroz prozor i vidim da se sunce polako spušta.Uh , majko moja , šta mi je sa majkom. Čitav dan nisam pomislila na nju niti je vidjela. Izletim na vearndu i odahnem.Majka sjedi na ljuljački i kanda da se njiše. Začudim se Nikad je nisam vidjela na ljuljački ili drugom položaju osim klečečem i molitvenom .
-Mamo mori , jesi li dobro!
Nema odgovora . Mamo mori nijemi.a prizor nestvaran. Mama se glavom lagano prislonila na lijevo uže ,lijevom ga rukom obgrlila , desnu obuhvatila , ruke u skute skupila , oči u nebo uperila , kao da nekog doziva. Sunce obasjava bjelinu njene pamučne prozirne dekoltače . Imam osjećaj da ta sjena titra i leprša , kao da se sprema da poleti u suton koji se približava.
Nešto niej u redu; mislima ja . Ne glasa se i ne okreće se prema mom glasu. Možda se umorila i zaspala? Aha , kako ne. Ono jeste zaspala , ali vječni je sanak usnila.Tiho i mirno je otišla. Kao što je zadnju deceniju živjela.Da nisam živjela sa njom , vjerujem da niko ne bi primjetio da je umrla.
Nisam bila previše tužna. Znala sam da je sada mirna i da je više nikakvo zlo i brige ne mogu pokliopiti.Uh , svašta je sa Mitom predeverala. I lijepog i ružnog. I dobrog i zlog. Radovala se i tugovala.U radovanju umjerene i smjerna , a trpila nedaće ko svaka balkanska žena. Strpljivo , stoički i skoro bez riječi. Moleći se bogu i živeći u nadi :
-Daće Bog , sutra će biti bolje .
Sahranismo je na Starom pravoslavnom groblju , nadomak stadiona Koševo. Okupismo se sestre , muž mi i ja sa djetetom u rukama. I niko više , jer nikog nismo imali. Kada su pokopni radnici položili majku u smrtnu jamu i počeli je zatrpavati pojaviše se oni:
Mojsije ,Zlata, Herco , Jela Lela Jelena ,Oma i Branka, Baška baŠa i njegova nova Branka, Deba i Ankica , Lijeni i Mala Guza. Ispred su išli Luce i Dobri noseći vijenac svježih ruža sa trakom na kojoj je pisalo:
„Majci naše najvoljenije prijeteljice.“
Pomislih , nekad u nekom nestavrnom i nepostojećem vremenu Dobri mi je rekao:
-Upamti malena moja ; u svakom zlu i nesreći ima i nečeg dobrog.
Ne , njihovo prisustvo nije odnijelo tugu, ali je oplemenilo.Srcem mi zatitra topli vjetrič nade:
-Biće sve u redu!
Mahalaši ko mahalaši. Ne mogu bez svojih kerefeka. Deba i Lenji se gurkaju i šarete. Ja ih sasvim jasno razabirem :
-Joj , jes Mojsije ko neki sakati prosjak bez one svoje harmonike. Nakrivio i nalaktio se na Zlatu ko da mu je ona prosjački štap. Da ga ne znam sada bi mu , namah priletio i udjelio sadaku. Ne mere ravnotežu bez ćemana držat.
Osjećam d ai I drugi misle isto. I ja sam pomislila isto. Ona nekadašnja Frka Frkica bi rekla :
-Znala sam ja da će , odnekle iz tišine nadgrobnih spomenika , iskočiti ovi dobri mahnitovi i neku lakrdiju napraviti, samo da bih ja bar na momenat tugu zaboravila.Jer rekoše mi:
Oni ne tuguju , nemaju za to vremena. Mrtvi mrtvima ; živi živima. Preliejpi život odi dalje , a oni život slave.
Luce i Dobri mi se saučesnički smješkaju i sliježu ramenima :
-Šta ćeš , ne zamjeri , takve ih mahala nakrive rodila i odgojila.
Nisma im zamjerila. Moj život će čini mi se dobiti novi zaokret. Nisu me zaboravili. Nikad me nisu napustiili . Svi su tu . i Uvijek su bili .Samo su me pustili da svoje odbolujem na svoj način.Da život naučim bez upliva pameti drugih. Iskustvo vlastite kože je najbolnije , ali i najbolji učitelj
Odjednom osjetih ogromnu prazninu. Shvatih koliko su mi nedostajali. Svi oni . I Luce. Ali Dobri. Eh , moj Dobri , moj čovječe mili. Zašto nam se ne da.
Na groblju smo se oprostili , sa svima sam se izljubila , osim sa Dorbim . Njega nisam smjela ni pogledati, ni poljubiti. Bojala sam se iznevjeriti obećanje koje sam mužu dala. Boljelo me . Dobri se smješkao , po remenu me dotakao , u ruku poljubio okrenuo i otišao. Učinilo mi se da sam tren prije toga čula jedno nečujno : oprosti mi , molim te .
Bilo je neobično živjeti u velikoj kući , sama sa djetetom i mužem . Skoro pa siroče bez ikoga svoga. Od one večeri kada je Mito saznao ulu istinu o kumu , moj muž se počeo mijenjati. Ohladio se i osjećala sam da pati. Ja mu nisam mogla pomoći. Nije ništa pitao , a ja nisam imala ništa reći. Šta je bilo bilo. I ne može se ispraviti. Treba sa tim živjeti kako se umije , jer se mora.Vrlo rijetko mi je prilazio , sa sinom se igrao , zamišljen i sve ogorčeniji bio .
Činilo se da radost iz njega curi i polako lapi.Nije više bio razgovorljiv i nije pokušavao da me odobrovolji , nasmije ili dotakne. Meni je to , iako mi ga je žao , moram priznati u potpunosti odgovaralo. Od pravog dana sam znala da se sa njim ne mogu i ne smijem povezati. Pogled u njega je bio kao da gledam lice njegovog oca dok balavi silujući me. Svakim njegovim dodirom me podilazi bolna jeza i nagon za povraćanjem. I poored silnog htjenja nisam osjećala ništa osim odvratnosti. I zaista mi ga je bilo iskreno žao.On nije ništa kriv. A ja nisam mogla ništa protiv toga.
Mnogo puta sam razmišljala da možda moja osjećanja prem Dobrom nisu kumovala tim stanjima. Ne , nisu. Dobti je bio jedna strana mog života , a sve ostalo na drugu stranu. To nisam mješala. Moj život je tekao , kako je tekao . Spoznala sam i ubijedila sebe da je Dobri kao neka nestvarna fikcija koja se nikada neće obistiniti. Svjesnost da smo se Dobri i ja u mikrosekundi mimoišli u kontiniumu ljubavi ,činila me čistom u mom odnosu sa mužem i djetetom.
I tako prođoše godine. U tim neodređenim i nesređenim odnosima dobih i kćer. Činilo se da sam nekako upotpunila majčinstvo , nasuprot supružništvu.Kao supruga sam bila nedorečena . Željela sam taj dio sebe , pokušavala se davati ali ga nisam nalazila. Bračne obaveze su nekako kaskale. Oh , bila sam dobra domačica , kuvarica , i spremačica . Bila sam i vjerna žena i sagovornica. Naše komunikacije su kaskale zbog njegovog slabijeg obrazovanja i nedostatka volje za razgovore mimo najnižih standarda razgovora dva saputnika , u ovom slučaju sapatnika..Kao žena ljubavnica , kao mazna žena , kao žena u bračnom krevetu bi se sledila i zakazala.
Normalno , saznanje da mu je otac prvi imao ženu i to brutalnim činom silovanja , nije bila dobru podloga za održiv brak.On se sve više počeo udaljavati od porodice. Ono entuzijazma i zanosa što je imao u početku braka je splasnulo. Sve je više radio i sve manje bio kod kuće.
Mora mu se priznati da je svaki dinar plate davao u kuću. Međutim naknadu za prekovremeni rad je zadržavao ta sebe. I najgore od svega počeo je zalaziti u kafane i piti. Sve više je izbivao iz kuće. Sav teret odgoja djece i kućanstva je pao na mene. Nisam se bunila , jer sam znala i često ponavljala , da je on najmanje kriv za sve što se dešavalo.
Mitu i njegovog oca nikad nismo pominjali. On bi dvaput godišnje išao materi, koja je samovala , ali je bila čvrsta žena i uspjevala da se održi . Zdušno je pomagao o sjetvi i kosidbi, ubiranju ljetine.Međutim u našoj bašti od njega nije bilo nikakve pomoći. Mislio je , ako ne radim , to je moja briga. Nisam se bunila. Stisnula zube i nekako sam sve sama stizala. Bilo bi mi lakše da imam mušku ruku pored sebe, da je on provodio više vremena uz djecu , i bio manje u pohodu na mehane. Nisma mu prigovarala , iako smo živjeli sve teže. Prijetilo nam je siromaštvo.
Nabavila sam i kravu i ona nam je jedno vrijeme olakšavala prilike. Da sam imala konja sasvim sigurno bih se ponovo prihvatila raznošenja mlijeka. Džugumi , kalajisani , izglancani i kao novi su čamili u kredencu.
Kćer napuni tri godine , sin pet . Situacija se ne mijenja. Muž samo prespava , presvuče se i ode. Bijah udovica pored živog muža, Djeca su mi bila kompenzacija i uz njih mi je bilo lakše.
Nekad bi se primirio dva tri dana , nije izlazio. Sjedio bi na verandi , milovao djecu , šutio i tužno gledao u rađanje noći.Ne mogu zamisliti šta je osjećao. Njemu je bilo najgore. Imao je ili mogao je sve , a nije imao ništa. Nije se mogao okrenuti nazad. Prošlosti više nije imao , budućnost nije ganjao, niti je vidio. Kada bih ispratila djecu na spavanje , vratila bih se u kuhinju i pospremila je. Kroz prozor bih vidjela da je lice zaronio u šake i da grčevito plače.
Ja bih se sažalila , jer zaista mi ga jesvo vrijeme bilo žao.Jadnik se ni kriv ni dužan našao u mračnom središtu ljudske mržnje i zla.Izašla bih na verandu , pomilovala ga po kosi, sjela kraj njega , zagrlila ga , glavu mu naslonila na neljubljene i nemilovane grudi i tješila ga:
-Isplači se djetešce , možda nam jednog dana bude bolje.
On bi se očajnički zagnjurio u moje grudi , ne želeći da mu vidim suze i još grčevitije plakao:
-Zašto sve ovo . Boli me Marija . Ničemu ja nisam kriv. Volim i tebe i djecu , ali moj otac i njegovo zlo , i njegova krv na Mitinim rukama me priječe da budem normalan. Kad tebe gledam vidim njih dvojicu kako mi se cere i upiru u mene prstom:
-Još jednom djetetu smo slomili srce i ukrali život.
U meni bi proradio majčinski instikt, povela bih ga u spavaću sobu koju nismo mjesecima koristili , položila na krevet . Podigla mu noge stavila jastuk ispod glave , skinula mu svu odjeću osim donjeg veća , pokrila ga prekrivačem i mislila ugasiti svjetlo , zatvoriti vrata i otići u dječju sobu. On bi ne otvarajući oči zamolio:
-Ostani još malo sa mnom , molim te .Ne mogu više izdržati sam.
Ja bih legla pored njega ,stavila mu glavu i krilo i pričala mu bajke o tome kako postoji svijet u kome nema bola , i kome će se dvoje , muško i žensko voljeti i sanjati i biti sretni.On bi se smiro i zaspao. Nekad je bol bila jača i nisam ga uspjevala utješiti i smiriti. Tada bi mu se predala i tu noć bi bili i muž i žena.
Slijedećih dana bi bježali jedno od drugog , sakrivali se u svoje sobe , stideći se onoga što smo učinili . Tako sam se navikla misliti ni o čemu , osim o dnevnim potrebama. Snove i nade sam sahranila, jer su me prošla sjećanja boljela. Bilo ona dobra , bilo ona zla.
