Biseri bjelavskih mahala 73. – 78.

 

73*Raj je bio uređen kako treba i po tabijatu. Ali ona “firaunka” Eva, naša pomajka  nam natakari praoca Adama, ko najvećeg levata i dobiše izgon iz raja.Nama k'o mrsko zbog toga,biva.

 

74*I ko kaže žene nisu moćne.”Jesu , samo zaboravile svoje moći. Ili čekaju pravi vakat?Dobili smo dojavu da Lizistrata , negdje na visinama, kuka ko godina ,za njenim slavnim vremenima.

 

75*Čudno,  zamišljeni smo ,   dani su ko leptiri procvjetaju u jednom danu i nestaju kao pupoljci, na njegovom isteku . Nikad niko nije zabilježio da jedan dan traje dva dana.

 

76*I oni nama zemlja ravna. Popadali bi ko olovne kugle izbačene iz topa koji slijepljuje eskadrilu u komadu.Ova metafora je zapisana da bi se neuki ibretili odakle nam i š'a nam to znači.

 

77*Vlast je bezobrazna jer njeni predstavnici nemaju obraza…Vlast je bezobrazna jer njeni predstavnici nemaju obraza…Ne bojte se, nismo skrajnuli. Samo se vježbamo , da ne zaboravimo

78.*Mi pametni kao i uvijek, mudro šutimo o mudrim stvarima. O ljudskoj gluposti meremo po vazdan tabiriti i naglabati,ali čemu i kome.

 

 

 

Biseri bjelavskih mahala – 67. – 72.

67*Pokloni svoju milost neukim.Neće ništa naučiti, ali će se bar  glupavo smješkati.

 

68*Ima glupih i pritom neukih ljudi ,koji misle da su jako pametni.

Reći za njih da su idioti je vrijeđanje jedne populacije ,

koja se odlikuje i šarmom i pameću.

 

69*Divimo se bezgraničnoj ljudskoj gluposti.

Ali , molimo vas , nemojte je podcijeniti. Ona se vraća još gluplja.

 

70*Ljute  se neuki zašto umiru mladi i djeca.

Šta mislite kada bi tamo boravili samo đuturumi kako bi to izgledalo?

 

71*Vulgarizmi i ružne riječi nikada ne dolaze sami.

Prate ih  poganluk , nevaspitanje i plićak ljudskog uma.

 

72*Oduševljavaju nas bezgranične mogućnosti vulgarizama idiota.

Ali, njima je i Mil0stivi okrenuo leđa.

Indexi – Boj na Mišaru – razgovor II dio.

Elem pozvali smo eminentne stučnjake po pitanju klanja,poezije i tam tam gusala:

Radovana Počkovića i Guslara Vučurovića.

Oni će dati svoje stručno mišljenje o Bojanu Bikiću autoru crteža kojoj je podloga naslovna kompozicija

Počković ( savršen stručnjak za ovaj oblik devijacije daje stručno mišljenje na osnovu intimnih iskustava.Kaže,ako mu ne vjerujemo možemo pozvati onu urnisanu Jelen) konstatuje:

„Radi se o višestruko podvojenoj ličnosti,sa očitim sindromom teškog psihičkog post traumatskog stresa ( PTSD i PTSP –teški psihički poremećaji – duševni šokovi izazvani ponovnim proživljavanjem stravičnih,brutalnih,nehumanih događaja petovjekovnog ropstva).

Ličnost ima postraumatski ogranicitet sa posebnim padom na planu pamćenje. Ukazuje na oštećenja moždanih centara u lijevoj moždanoj zoni. Poremećaj orijentacije u vremenu.

Na emocionalnom planu dominira PSHIHOMOTORIČKI SPAZAM sa jakom motoričkom zakočenošću (poslijedica PTSD, PTSP i SANU napada)

Opšte manifestacije stannja: impotencija, mokrenje u krevetu,strah od ljudi, kukavičluk i strah od predstavljanja i upoznavanja, sakrivanje iza pseudonima i drugih ličnosti kao lijek za osobne strahove.

Zaključak: Organski psihosindrom sa cerebralnim lezijama u moždanoj zoni. Izmjenjen emocionalni sustav sa izmjenom afekta postmorbidnog i posttraumatskog karaktera.

Preporuka: Hitno uputiti u najbližu bolnicu ili radi lične sigurnosti radi na moju trenutnu adresu.“

Guslar Vučurević takođe iz ličnog iskustva:

„Vizuelizacija Kornelijevog tam-tam guslarstva nije preporučljivo a nije ni uspjela, jer ne odgovara srpskoj mitološkoj stvarnosti. Jedno je u mozgu preživljavati pet šest vijekova straha i ropstva i pobjeđivati ga tam-tamom gusala.

Drugačije to izgleda kad se predstavi pobjedničkim „crtanim“ slikama od 3,11 minuta. Nit je Obilić imo kuburu,nit je gavran na slici gavran. Ispade srbin je šaka jada što ‘no i jeste , dvije tri ptice , sinja kukavica, vrabac, leteći pauk, kokoš ili patka čije likove sa zastave naše skidaš.

Manje je Kulin kapetan nalik na sebe, više na duha iz Aladinove svjetiljka. U strahu su velike oči. Možeš ti bojanice crtati da koke ili pauci lete preko oblaka Bosne. Ona i dalje svijetli i kao pjesmi čestita ostaje, a tvoji i moji junaci u Hagu trunu ili se ubijaju.

I ja sam nekad mislio da sam bik bio.Sivonja svakako jesam,ko i ti sivonjica što si posto.Bikom hoćeš da se zoveš a u mišju rupu se sakrivaš.“

****

Hag i Mi vrlo dobro znamo ko su, šta su i kako izgledaju crne kukavice i ostale koke. Pitajte šešljevce i nikolićevce. A i slike animacije to potvrđuju. Slikama laži u mitu treba da nastave da žive.

A vi kovaču papzjanija ? Šta će Kornelije Kovač će reći o sivonji – „uljepšivaču “ njegovog muzičkog djela? Komentar o tome,  kaže Deba taj film nećemo gledati. Opako zadiremo u genetsku baštinu njihovog bića.

Korni grupu je promjenila minimum šest pjevača u 6 godina postojanja. Niko od njih nije odgovarao idealu Kovačeve muzike. Korni grupu su neki zvali Korni rupa zbog toga što je pet prvih vokalnih solista nestalo brzinom usisavanja crne rupe. Možda je to aforistično ime dato i zbog nečeg drugog. Ko će ga sada znati?

Nismo uprizorili ni upriličili ni jedan tekst,u kojem je K.K. govorio o svom boravkom u Indexima ili o njihovom djelovanj uopšte, koji bi odisao afirmativnom konotacijom bilo kojeg tipa. A nije se oglasio o animaciji onog sivonjice kojem prezime,koliko se razumijem u pravopis, tako zvuči.

Indexi su ostali u korektnim odnosima sa Kornelijem Kovačem ; bez ikakve ograde, poštujući ga kao autora i muzičara. Barem javno,

Taki su Indexi bili dobri i pomalo blečci.

Mi smo Kornelija Kovača sa njegovim 1968 naukom: iz Sarajeva u 1389. na Kosovo i 1806. na Mišar i prošlost poslali.

Baš i nije dobro prošao,zar ne? To je već zadiranje u intimu i trač, a to nam nije na umu raditi.

Frka Frkica III Dio

Dvije godine sam bila zombi .Buđenje, štala , krave, đugumi, kobila,Podrhrastovi, Bjelave, škola i rikverc.

A onda, ni ne progledah ,  dođe srednja. Ja htjela u realku, a mater i otac me htjeli šutnuti u  trgovkinje. Kažu prije ću i garantovanije hljebu doći.Ja ih kompromisno premuntala i upisala medicinsku. Nadala se , daće Bog da nešto iskrsne pa će se Medicina ukazati.

Postala sam cinik.

Kontam, a šta će meni hljeb kad mlijeko povazdan  muzem i tegarim.Imam mlijeko,kokoši i jaja , šaka brašna , kašika zejtina , i stari fijaker – dovoljno za kolača. Ne treba mi hljeb.

I mislila sam, zapravo nadala se da će srednja škola nešto promjeniti.

Ništa osim jednog.

I to nagore. Počela sam bujati. Sise mi rastu, dugmad za navigavat se polako gube u oblinama.Sa oblinama se sve više povlačim u sebe. Momci sa par jutroklik dlačica i odebljalim glasom se kofrče oko mene, a ja nemam đugum da ih zveknem. Ali imam dobro centriran  štos.  Džugumi ih ojačali. Kako ne bi. Osam  godina dvaset  kila ,  piklićka od triset i kusur kg svaki dan tegari. Zamah i hek , pravo u sridu. Posred kešine.Krv navre ko nenadana menstruacija.

Prestali me zvati Džugum frka.Kažu bolje mi pristaje Frka krvavi štos. Meni svejedno, samo da me  se ti glupani lakog uma klone . Ipak ostao mi nadimak Frka Frkica. Tu ja nisam , osim đuguma i štos u nos ,  imala udjela, a ni brigeša mi ni. Glavno da me ne diraju.

Sve djevojčice spuco neki drmoguz , pa se klibere, hihoću, sise peče, mrdaju vrtiguz,gurkaju se i namiguju .Skroz bez veze. Osjeti se crvenilo i miris uspaljenih hojdanica. Počeo ih svrabež proganjati.

U meni ništa. Damara nema. Dole led ledeni. Ko da jabolkov sok domaće radinosti ,jako izvađen iz frižidera , žuborim.

Brat dorasto za kobile i džuguma. Ja ohanula malo. Samo muža i timarenje postali moj posao. Joj ljepote. Samo što ne zapjevam – Rahatluku nigdje kraja nema.

Sjednem  na ljuljačku , sada  vezanu za trešnju , jer je dunja obilno rađala i pazilo se da se ne skrši.I satima se ljuljam. Ljuljam i ljuljam. Misli nemam.

Letim i propadam.Dižem se i padam.Dok mi se ne zamanta.I počnem povraćati. I svakog dana  povraćam onih nezrelih trianest godina svojih i ono jutro kad sam rano počela.

Svaki dan isto. Jutrom i večeri. Prije i poslije škole. Ljuljačka . Povraćanje.

Hojdana nikako da se sredi. Ima je , pa je nema par mjeseci, pa je evo dva puta mjesečno. Ja je zbog ciklusa i cirkusa što izvodi  zvala  pogančerka. Uvijek me nespremnu nađe. Jal u školskoj klupi , jal na cesti. Ne boli me . Ni sekunde, ali krvari ko dva preklana kurbana. Ništa ne pomaže. Znala sam obadvije sokne  sfurati u gačice i ništa. Curi li , curi i prska ko iz nosa mazluma kojeg ja štosnem.

Mogle su, da su bili pametniji , blentovije skontati gdje stanujem. Od škole do kuće krvavi trag cestu  bilježio. Tačno po sredini džade. Tada nije bilo saobraćaja, a ja išla sredinom da me šta ne satare. A mene satro monstrum posred sride.

Umjesto da se krv ulicom primiri , ona divlja ; a kod kuće ni mukajet.Ha dođem kući , prestane. Kod mene sve nešto naopako. Rano sam počela, a nisam znala šta sam počela. Sada znam šta mi je počelo, ali nikako da se na vrijeme uhavizam i da to ispravim.

Sa pupanjem osjetim polako se budi neka lakoća u mislima. A onda sam prestala povraćati dok se ljuljam. Skontala dva rezona. Nemam ja toliko  haljinki koliko ih mogu iskrvariti i ispovraćati. Ako krv ne mogu primiriti jer imam jako srce koje se ne da kontrolisati, vala mogu povraćanje jer imam jak probavno – mokraćni trakt. Monstrum ga zaledio i ojačao.Samo sam trebalo skontati kako naći način i skrenuti misao od povraćanja.

Razlog mi sam prišao. Jeste, najiskrenije , ne lažem – sam mi prišao.A i inače nisam od laganja.Prečutit ponešto – to da, radi ličnog mira.ali slagati nikako.Nikakve koristi .Insan se po nekad zaboravi i sam sebi uskoči u usta i popuši sve ono dobro što je učinio..

Sjedimo nas tri na zidiću ispred škole i pušimo. Ko šljivi profesore! Vrijeme liberalizacije školstva.A i nisam pred svojom , nego pred njihovom školom.Jes da su u bocu natakartene jedna do druge , ali ulazi i pripadajući niski ogradni zidovi su im sa različitih strana,

Propušila se , pa šta. Nisam se prokurvala ili propila. Ili nešto gore. A mogla sam. Neki kažu logični slijed post traumatskog stresa. Podsvjesno prihvatanje stanja.Razdjevičena si , ono – ne svojom voljom , ali ipak , bušna si i niko neće ni vjerovati , ni mariti kako . A nebrigom se najlakše more ubijati. Ali moje misli mi kažu  , novim neumljem se ama baš ništa neće srediti.Samo novi belaj na nejaka pleća nabaciti.

Po običaju , isključena , gledam u zemlju i tisuću i neki put , dan za danom razmišljam koliko sam kriva u svemu onome što mi se desilo , osim što sam imala pišulju. Kontam , eh da sam bar imala sekund vremena da se prihvatim džuguma. Ali nije mi bio pri ruci.Tako to sudbina našteli,Moje jedino odbrambeno sredstvo postavila podalje od mene.

Jedna sjena pade mi na kose  i prije nego dignem  pogled čijem jedan umiljat glas:

-Izvini , Djevojčice , mogu li dobiti malo vatre? Zaboravih upaljač.

Htjedoh nešto lajnut , ali mi pristojnost glasa u mozgu  sveže riječ. Prvi put od kada znam za sebe.

Dignem pogled i jedan anđeo me gleda i skoro stidljivo se smješi.Bože mili , koliko su lijepi ovi tvoji anđeli, pomislim , zebezeknem se i ukočim .

Anđeo se poče okrećati da odi , uz riječi:

-Izvini mila,nisam te htio prepasti i smetati.

Promrsim:

-Ma ne smetate vi mene , ma na, ma evo šibice. Ma ne znam šta mi je, ma zamislila se…

Joj glupače – ma ne , ma , ma ne, ma… I ni je'ne više.Jezik mi se u čvor svezo. A najljepše i najfinije biće koje su ikad moje oči gledale se meni obraća i moli me za uslugu.

Uze šibicu,pripali. Vidim cigare bez filtera. Mislim – neobično. Ko još puši te cigare bez gaća od kojih usta puna gorkog duvana,ko gladnih ustiju pura. Ali , nekako sam sigurna da njemu pristaju.

Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje izdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim , ne znam kako , osjetim , uvlači se u moju dušu. Ja se crvenim. Stid me je šta će tamo naći.

Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj , boje neba, iz drugog oka ne dade da niz lice plazi.

Reče mi :

-Oprosti nam Mila, molim te

Primi me za ručicu , nježno , skoro bestjelesno ,poljubi vrhove prstiju , više dahom nego usnama..

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Još jednom me pogleda , mnogo suza u očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Ili da ja njih upamtim. Svaku pojedinačno.Imam osjećaj da ga na nekog podsjećam.Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao , hineći da popravlja kosu na čelu. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.

Ali ko sam ja da mi se sve to čini. Samo nesretno dijete kome su malenu utrobu čerečili i mladost , možda i život ukrali.

Taj susret , te oči mi nisu danima davali mira. Taj blagi , dašak dodir usana na prstima mjesecima mi  nisu izlazili iz glave.Mene dijete, tek propupalu djevojčicu ,neki mahalski đentlmen ko veliku damu u vršak prstića ljubi. I ja sam ih na usne prislanjala i mirisala ,tražeći njegov miris.

Čim sam došla kući , zafrljačila sam torbak na kreve’ i na ljuljačku. Ljuljala se i ljuljala. Satima. Zvali su me na večeru, nisam se obazirala. Zvali su me spavanje , nisam ih čula. Jutro je svanulo , nisam se prestajala ljuljati.

Ljuljala se i ljuljala , sanjala i sanjala  i imala osjećaj da je moj anđeo sa mnom. Da mu u krilu sjedim, a on me zagrlio , nježno i čvrsto , i dječije i ljubavnički. I ne da da mi se neko zlo  dogodi. I dok letimo u susret nebu govori mi:

-Ne boj se milo moje , ja sam tu.

Nikad više nisam povraćala. Do jednom. Ono kad… kad sam život povratila i skoro umrla. Neka , polako sve u svoje vrijeme.

Ljuljam se i sanjam da lebdim i da me on za ruku drži. Mjesecima sam sjedila na zidu kraj škole. Manje sam pušila, skoro cigarete batalila. Ipak nisam skroz prestala ;mislila naići će i zatražiće mi vatre. I manje sam bez cilja  skitala.

Čekala sam ga. da mi se javi , da me raduje. Čekajući ga , ljuljačka mi postala najbolja drugarica. Zažmirim i vidim ga. Ne vidim ja njega onako u totalu. Vidim oči koje mi se smiješe. Blage, tople ,tamno smeđe i malo tužne. Šta će ta tuga u očima nije mi jasno. Nije joj tu mjesto. Hoću samo dobrotu , radost da u njima vidim. Samo to mi treba.

Ljutila se na njega.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Lažov. Bijedni lažov.Samo mu vatre trebalo. Ali moro je slagati. Da mi udovolji. Čula sam ja. Ima tih bjelavskih mahalaša – fakina. Obamđijaju te riječima i ti ne mreš disati. Evo i mahalski mi riječnik ušo u mali mozak. Ni bez njega ne znam rijet progovoriti.

Čuj :  ne boj se. Ko da sam se ja ikad , ikog bojala. Čuj , molim te sve će biti u redu. A ništa nije u redu. Tri godine nikako nisam u redu. Mrtva sam , a hodam. Led sam , a dišem. Kako da se ne bojim ,a tebe nema da me braniš.

-Nemoj me , molim te , iznevjeriti dobri moj neznanče!-bruji mi eho na mjestu gdje me grlica poljubcem kljucnula.Neprestano.

Čuj molim te. Srešćemo se opet. Reći to djetetu i slagati. Kako je imao scra, a anđelu nalik. Jes vala, što jes jes. Sav je nekako mio i prelijep. Skoro prozračan.Svog bi ga na grudi  privijala . Milovala . Ne bih mu dala da diše. I osjetim , dole ko neki tihi sićušni treptaj se javi. E vala nećeš. Ne dam ja. Al džab  džabe. Koliko se ja branila i prijetila, tjerala i priječila.,on mi se uvlačio u snove i zavodio me. Treptaji se povremno jave kao plamičci , pa nestanu. Meni  ko inatno drago , a ne znam da li je to dobro?

Ipak je nešto pogodio. Nabolje.Sve mi se čini , biću ja u redu.

A opet pomislim , možda se to meni prisnilo, taj anđeo što mi traži vatre. Pitam drugarice , sjećaju li se onog što nam je tražio vatre. One – kojeg i kada. Ma onaj lijepi , anđeoskog lika.

E vala će se tebi anđeo pristaviti i tražiti vatre . I otkad  to anđeli puše. Jel,možda i cugo. I klibere se. namiguju jedna na drugu. Ljubomorne – valjda.

Mislim , jes vala u pravu su. Meni će neki anđeo prići i osloviti, a kamoli nešto tražiti.Podsvijest mi šapće – sve bi mu dala , šta god bi ti zaiskao.Mislim da ludim.A opet iz misli mi ne izbiva.

Prođe mjesec, dva. Treći se zalomio.Zahladnilo. Ne može se više njihati.

Ja u sobu. Zaključam se. Ne dam nikome da mi priđe.

Sjedim , skupim ruke oko koljena,položim bradu na njih i samo mislim na njega. Nek je nestavarn . Nek mi se hiljadu puta prisnio.Neka sam ga sto puta izmislila. On je moj i ne dam ga. Do ponoći bi se svađala sa njim. Kako ga nije stid slagati dijete? Ja sebe još uvijek vidim kao dijete , iako sam “rano počela”. Moja je duša čista i nevina.To mi ne može niko oduzeti. Grlica i ovaj moj su svjedoci.

Gdje će mu duša?  Misli njegovo dijete. Jer jesam , ja sam njegova. Sebe sam njemu nanijetila.Svoju mladost i nevinost. I zakleh se :

-Niko nikad u mom životu neće osim njega postojati.

Šta zna dijete šta je zakletva?Ali djeca svoje zakletve uvijek ispune.Ne znam zašto i kako , ali bila sam sigurna da me on ne može i neće povrijediti.Onda sam našla neku staru pjesmu : Oči crne , oči lažne. Pjevala je i plakala. I sanjala ih.

Tako je rođen ovaj dnevnik i Frke Frkice glas.

Počinjala ga i cijepala listove i pjevala. Ništa nije dobro za mog Dobrog anđela . Poslije sam pisala odvojeno,  na komadima listova. Ako je nešto dobro , prepišem ga . Ako nije ide u rezač papira. Jes, kako ne. Ko da smo tada imali te rezače. Nevaljasti papir je ovoj  pepeljugi služio za potpalu triješća za fijaker.

Dođe nova godina. Kažu uvijek sam bila prelijepa, sada još cvjetam i mirišem , kako bi on rekao : ko djevičanska ljubičica pokraj Modre rijeke. Odakle ja znam kako bi on rekao. Ne znam kako znam , ali znam da bi tako rekao , nikako drugačije.

I tako dnevnik polako preuzima moje snove. I dok sanjam pjevušim.

Moram o njemu pisati. A boli me. Lažov. Lažovčina mila. Gledaju me te sjetne crne oči svaku veče. Miluju me. Čeprkaju po mojoj duši. Živ je. Djetinji i nevin. Miluje me i miriše mi kose.

Ljubi mi ručice i poljubac mi ponekad pokloni. Nježan i sladak. Ukus trešnje u cvatu.

Osjećam da nas trešnja spaja. I crvene bobe.

Trešnja iz mog dvorišta?
Crvene bobe iz mog sna?

I ljuljačka.

Iz moga dvorišta?

On je svakim danom sve stvarniji i prisutniji. Hodam Bjelavama. Osjećam ga. Tu je . Negdje ga sudba od mene sakriva. Ponekad ga više osjetim nego vidim . Pa opet tren vidim prije  nego osjetim, zamakne za ugao ulice. Onaj udaljeniji. Bez daha dotrčim. Nema ga. Ne varam se. Nije halucinacija. Bio je to on. Samo nam vakat nije za ono njegovo:

-Srešćemo se.

Naš odnos postaje manje grozničav od onog dana kada sam ga ponovo vidjele.

Stajale smo nalakćene na prozoru drugog sprata škole. Prijateljica mi reče:

-Eno ti onog tvoga.

Blenem u nju:

-Kojeg?

-Onog što ti je isko vatre i poljubio ti đugum ručicu.

Ja se bijesna , brže bolje natandarim na prozor – mislim ruga mi se. I vidim ga. Hodi polako. Kao kad anđeo lebdi. Ne gleda okolo. Već nekako pogled ka nebu diže. Još nije došao ispod prozora na kojem smo se natandarile.

Hoće li podići pogled ka meni?

-Molim te Bože, nek me pogleda.

Ispod prozora zasta. Ne diže pogled. Vadi cigarete. Uzima jednu. Bez filtera je. Znam. Drina iz bijele kutije sa tri zlaćana listića duvana ispred imena.. Vadi upaljač . Pripaljuje cigaretu. Zaustavlja jednog dječaka. Prepoznajem ga. Iz mog je razreda. Daje mu upaljač. Povlači ga za rame i okreće ka našem prozoru. Diže pogled i smiješi mi se. Lagano mi se nakloni i skoro neprimjetno mahnu.

Ja ne mogu da čekam . Letim niz stepenice. Ali spora sam ko godina. Kao da je vrijeme stalo, pokreti usporeni. Slou moušn – blu ap.Znam. Osjećam. Neću stići.

I nisam. Drugar iz razreda stoji na stepenicama. Kaže:

-Otišo ti Dobri. Žao mu. Žurilo mu se.

Bijesna sam. Htjedoh mu nešto grubo odbrusiti , ali zaustavum se . Dječak nije ničemu  kriv.Ali ga za rame pričepim.

-Kakav Dobri. Znaš li ga. Gdje stanuje?

-Hej polako. To boli.

Vidim zarila mu kanđe u ramena.Ne puščam.

-Pričaj, šta znaš o njemu!

– Zovu ga Dobri . Voli pomoći nevoljnicima. Ništa više nisam čuo. Stanuje tu negdje, ali niko ne zna gdje. Kao da je vjetar. Ili anđeo.I evo ti ovaj upaljač. Poklonio ti ga je . Da ga čuvaš. Kaže , vratićeš mu ga kada se sretnete.

Otmem mu upaljač iz ruke.Prelijep je. Zlatni , skoro damski. Nježan i krhak. Jedna bočna stranica mu popločana žadom prozirnih tirkiznih nijansi u obliku djeteline sa četiri lista. Moja boja. Htjedoh potrčati.

Drugar mi dobaci:

-Ne leti za njim . Nećeš ga stići. Poručio ti – nije vaše vrijeme. Još malo treba da se strpiš i on će doći.

Stvaran je. Postoji . Nisam umislila. On je moj. On se meni javlja.On meni zlato poklanja. On je moj bazerđan.Sada sam sigurna da ćemo se sresti. Odjednom sve zaboravljam. I bol , i ono što sam rano počela , a da nisam znala šta je to. I povraćanje i led u grudima i među nogama. Samo njega osjećam i vidim.I nije više lažovčina.

I Bože moj, koliko ga volim.

I znam, sigurna sam da ga volim,  kao što ni jednog čovjeka u životu neću voljeti.

I nisam.

Nadolazeće tegobno vrijeme će pokazati da je bio jedina ljubav moga života. Od prvog susreta do poslijednjeg dana i daha. 

Frka Frkica – I dio

Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa novi drugari , a Lela Jela Jelena u čistatice,u Higijenski.Moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru od plate njene nije uzeo.Nekako žena skucka , posudi pare i kupi kravu Tako Frka otpoče đugume tegariti i mlijeko raznositi.Bilo potrebito , plata majčina i urod iz bašče nisu dostatni bili. Troje djece tri kćeri , dvije – haman pred udajom ,četvrto na putu, a peto najveće iz meanu ne izbija.

Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.U neumlju svoga alkoholnim parama ispranog uma ,Mito umislio da  nije njegovo. Računica mu se ne slaže. Konta ,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput u vrh glave.Ali muči.Ni jedne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila, pa ga sramota da joj išta zamjera.Zaboravio čovjek da je ponekad presaugao toliko da pojma nije imao ni gdje mu je stražnjica, gdje glava , a kamo li anamo onaj.

A opet , konta nešto i red je. Ne moš ti sudbi ni pobjeći ni opepiljiti.Bio je nedobudni – niko ko on Mito Bekrija . Što ne bi sada bio malo Dimitrije sine Mitre , majčino jedinče .Pogotovo što staricu majku ,onemoćalu , usamljenu i napuštenu ,ne vidje od dolaska u Sarajevo i ona umreja od tuge za sinom budalčetom.

Za sve on , meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni sva proljeća,ni sve Leposave , Koštane i Lele Jelene.Sve je počelo davno prije.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je . I taki mora biti.Žal je za  mladošću,nema više one njegove Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova uzbibana i razigrana leptirica Lela Jela Jelena. A baš u taj vakat  iznenada Vranjaka , bar malo dođe na tobe.

Frka nagrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako sedam ljeta imala.Dvije starije kćeri na udaju ,skoro srednje završavaju,sramota ih. Nešto ćeprkaju po bašti i to je sve.Neće moći naći muževe ako ih neko sa đugumima vide.Sin mali se tek rodio.

Narod priča , dva tri puta je potkačio onaj zgodni šofer , hadžijin unuk iz higijenskog , kad su na dežuri zajedno bili.Plaho su se nadežurali.Ona godinama neljubljena – on šoferski lisac. Išle ga Koštane, lele Jelene, Fazile i Emine ko hadžijinu unučad bajramluk.Osjetio da joj tijelo samo što ne eksplodira od čežnje i davanja. Nabreklo ko zrela jabuka, možda smokva petrovača. On nije imo kud(?) – ubro je. Pa je brao , ubirao i ubirao. Svašta nešto. Što? Ne znamo. Nismo nazočili i mi se nekim zijanom zadeverali. A ni on ni ona nisu od neke priče bili. O tom branju od njih dvoje nikad živ insan riječi nije čuo.

Kako to uvijek i obično biva , olajava narod, zapravo besposlene kone koje nemaju svoga života , pa se u tuđe uvlače. Na prililku , Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko mjeseci oli ne cijela godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi poj ili pjev one neznane , nikad viđene australijske ptice što umire pjevajući. Taj poj uvijek pristaje uz  tužni rekvijum svim natakarenim djevojčicama i vaskolikom ženskom rodu. Može se vrtiti , uprtiti i upotrebiti bilo gdje.Tužnih ženskih srdaca to je poj. U ovoj priči , kao i životu ,  ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred  srca probija i kasapi

Poslije dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, a takarli život Leli Jeleni  odi dalje.Joj , mamo mamice.A tu se belaj neće zaustaviti.Kad baksuzluk greje , onda se zaobada i ne mere se zaustaviti.

A najmlađa kćer  Marija Magdalena , od malih nogu zvana Frka tegari džugume, raznosi mlijeko. Sitna i krhka ,  oni skoro veći od nje. U toj krhkosti savršena, anđeoski prelijepa i nježna . Narod se kleo u njenu ljepotu. I molio se za nju. Toliko ljepote zlo zaziva.

Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugume pa na Podhrastove. Kobilu  za hrastove veži ,kao i drugi mljekari sa periferije.Bilo je to neko vremena poštenih insana i hajvana. Niko tuđe nije otimo. Osim u ljubavi.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova za napuštenu djecu , studentskih i Ivezićkog, preko bjelavskih mahala  do Čakaluše.Dalek je to put  pješke za dijete , pride dva džuguma  . Dalek i težek put ,za nejaku sad već dvanaestogodišnju djevojčicu.

Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu nepravednu i pogrešnu eto belaja. Zbog toga je prozvali Frka ,svi zaboravili da je Marija. U neko doba , kad joj sve dokundisalo , sasvim iznenada počela se i čambati i frkisati i jedan đugum sa sobom svugdje nositi.

Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata i zanata . Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , iz hira,sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je, Tito dragi , ne do mu Bog mili , pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đugum heka  sleduju ; garant.

Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.

Džugumi joj nisu ništa mogli. Hobikla se na njih.Ko na hud usud. Nekako , slutilo se , morao je doći dan kada će Frku život  slomiti.Imala je malo više od šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Nevjestanje se tri godine  ranije desilo. Jaka je Frka bila, tri godine je trebalo da bol izbije i da je u šesnaestoj godini slomije, ko otpalu trepavicu.

Oni mislili da plače zbog prljavštine koja se zamalo desila te noći. Plakala je i zbog te noći . Bilo  je stid Dobrog. Ali plakala je zbog slutnje – svih onih noći kad ljubav neće naći i  anterija  koje zbog ljubavi koje nema , nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom, dvaput,u neki znani nevakat pun čemera i boli.Ali,i ljepote i strasti.

Na kraju,kad je odlučila da odleprša skontala je fol. Imaš li  koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj prinosiš, ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.Nikad i nikako ne valja.A ona imala hejbet , skoro pa hajbet na hejbet uspomena , taze i birvaktile ,da te mili Bog sačuva od nekih.I pratile je od sedme godine do zadnjeg dana.Uspomene je nisu popuščale.I vake , i nake. Najčešće nake. pa vake.

Život je prolazio i prošao, došo vakat mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo , ponešto i pođeđe. Svaki život je prelijep  , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek ima i  živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote često provri da se i umiralo od  ljepote.

Joj,majko moja,joj sejo moja.

Najdraže Frkino cvijeće su bile bjeličasto žute kadifice i žute ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila oblaka i  njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevina. Divila se tisućama  ulovljenih sunčevih  zraka na malim pozlaćenim cvjetićima.

Cvjetovi je – i kadifice i ja(di)gorčevine podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog , Bekriju njenog jedinog  i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki, što prelijevajući se u bezbroj svjetlucavih iskrica tvore snenost zaljubljene duše.

Sjeća se šta joj je Dobri jednom povjerio:

-Milo moje , morala si doći u naše mahale. Tako suđeno. Ni tebi ni mahali , nije bilo života jednoj bez druge.Ti si od onih nekoliko zvjezdica koje su obasjale Bjelave i mahalaše i podarila im svjetlost i milost da mogu preživjeti.Vaša imena su zapisana u knjizi dobrih.Nadam se da ćeš moći reći – vrijedilo je., jer u očima tvojim uprkos svemu opstaje cvijeće i sjaj u travi.

Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,Zatakare te direktno i namah,u veliki i mali mozak i zavežu ih u čvor.Nije zbog toga zaobilazio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,ali malo suptilnije .

Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala  onaj specifični  glas mlade vranjanke koju mladu udaju za stara, koju udaju bez ljubavi  i ubijaju joj srce i dušu. Ili bar sušićave pjevačice , u čijim grudima eho razorenih bronhija stvara eho koje titra slomljenom srcu.I tada insanki ne preostaje ništa drugo nego da djetinjom dušom  bol izbaci iz srca ,i  prenose ga sa generacije na generaciju prodatih i na silu udatih žena.

Na taj način se glas rađa,naljeđuje i prosipa ,  darujući nježnost i  elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženjima vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što  samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi i upjevati se sa njegovom harmonikom..

Mimo Vranja se nije rađao , ni naukovao vranjanski glas sposoban da  na površinu  i iznad muzike , do  samog neba iznese   sve one sičušne valere tonova što damarom biju. Da bol uznese do onih muka što  se spajaju u jedan vapijući, jedvačujni , a tako prodoran i kristalno čist  krik žene..Krik istine i bola satkan od nježnih suglasja ljubavi ,  sevdaha, čežnje, sjete, žalosti  i tuge.

Treba se za to roditi, dert i damar  sastaviti ,u zvuk pretočiti i kako nebo zapovjeda iznjedriti i zapjevati.Teško se to uči ; još teže upjevava.

U jadu vremena,u jadu jada,u jadu sjemena,u jadu pada,suze i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice,princeze milosti,karaljice vrišteče boli rodi se glas Marije Magdalene – Frke Frkice,mile djevojčice ,kao pahulja bijelih kristalni let.

I pad je let poručuje pjesnik.U padu let je ljubavi svijet ,dodaje ljubavnik njen.Kad bi pjevala,o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili i nijemili slušaoca.Nebo bi tišinu spustilo , kao da se takvo nešto nikad nije čulo i uznijelo glas i jecaj do zvjezdica.

Vrišteća bol bi ponekad zatirala, prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo prenijela krik slomljenog srca .Bila je to molba i molitva , pokora i iskupljenje djevojčice da joj se ublaže boli i podari ljubav.

Slušajući taj milozvučni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskoj grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun još nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.

Za uzvrat – nju Mariju je Dobri učio da je Bog Milostivi Ljubav.

Ljubavlju svojom je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezdama i maglicama,stvorenih da bi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.

Bog  Jedini je Ljubav. Čovjeka je stvorio iz ljubavi i poklonio mu   ljubav i milost.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,ni ružnih riječi , ni psovki.Samo ljubav i čista duša.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.

Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga  Silnoga i želi da čistu djecu svojom zloćom  uprlja.

Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može očistiti i umiriti u svoju ljubav uviti.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.

Frka nije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo radoznalo dijete željno ljubavi i igre ,a Dobri tako dfalek, preozbiljan i tužan.Iako joj i još mnogo toga nije znala i nije joj bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć , koja slijedi će joj  pomoći da razbistri um. I slomi srce; a dušu i um zamalo izgubi.

Ova noć nema nikakve veze sa joj, mamo mamice, a malkice previše i ima.

Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih priviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.

To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.

Da , ziasta je Dobri bio u pravu kada je rekao :

-Svaka djevojčica je grlica , ptičica malecka , koja,uglavnom , radi ljubavi umire pjevajući.

A ono neko drugo  jutro,sjećam ga se kao da je minut prije prošlo ,ja nisam pobjegla,Ja sam se uplašila.Mene su na smrt uplašili i ucijenili.Toliko su me prestravili ,  da me neki grozni košmar za gušu uhvatio i nije me više nikad pustio.Nisam mogla dišem od straha.Tek pred samu smrt me sasvim  popustio.

Samo sam nejasne djeliće tog sna  upamtila.Bili su zloslutni.Tolikim crnilom obojeni , da nisam smjela dopustiti da Dobrog dodirnu.

Sljedeće večeri sam se udavala.Njemu , a to znači niti bilo kome nisam imala srca da kažem.Trebalo je za Vranje još u svitanje poći.Odocnila sam.Srce sam mu od šala,ribizli i rozaklije darovala.Moje uvele ljubičice i tri ribizle dala.

Razumjeće. Ne sumnjam. Tri je naš broj. Neparan broj nikad nije dobar izbor.  On kaže sve je u parovima.Sve što nije upareno ne potiče  od Boga Mudrog.On je Jedina Singularnost i zbog toga toliko savršenstva,ljubavi i milosti u svijetu ima.

Zlatni upaljač sam mu ukrala i nije me stid.Neće se ljutiti.Ukrala sam ga malo iz ljubomore. To je njemu jedna prelijepa djevojčica zavjet dala . Proljeće srca njegovog, prije tri stađuna poklonila.E vala , neće ga on više  na srce prislanjati i u njemu njene tragove, mirise i sjećanja tražiti.

Ne dam.Nije pravo.Moje srce se lomi,umire i tuguje zbog njega;a on bi da njeno zlato miluje i na srce privija . Znam boljeću ga.Dok ga boli,misliće bar malo na mene.Govoriće: ona ga mila lupežica ukrala. Tepaće mi – moja mila, prelijepa Frka Frkica… Osjećam to.

Ipak , više sam ga uzela jer sam njegovo nešto u ruci , pri srcu htjela da imam.Zbog njega se udajem.Babo me prisilio.Reko mi nešto zvjerski i podmuklo i ja nisam imala izbora .Shvatio bi Dobri sve, da sam mu rekla i ne bi me dao da zlo sebi činim.Nisam smjela reći;nikome, ništa.To je bila moja bitka,moj izbor. Izgubiti Dobrog je moje iskupljenje.

Luce mi pomogla da se saberem i sebi dođem.Možda bih se istinom  Dobrom vratila , ali sigurna sam i veliko zlo navukla.Ovako je bolje.Znam boljeće i mene i Dobrog.On je htio da potisne ka zaboravu svoje proljeće radi mene.Ali  nije nam se dalo.Možda je tako i najednostavnije. Nekako , naviknuće se bez mene. Nadam se.

Nije onaj moj budući , suđeni kriv što je kasnije postao onakav kakav jeste.Krivi mu otac njegov , moj otac i ja. Sve je bilo podnošljivo dok nam se nije rodio sin.Došao mužev otac  na čestitanje, pa se napio. Mjeru izgubio.Stoka jedna.Kaže:

-Ovaj vaš sin isti ja.

Sedam ga godina nije bilo.U zatvoru , na Golom otoku  svaki dan proboravio.Sunca ni mjeseca mimo kazamata nije vidio.Ni jednog jedinog trena.Dobro ga Luce zakatančila.Hvala joj. Nikad joj neću moći zahvaliti , što sam poslije doživljene grozote mogla rasti , bez straha da će me zlo , iz busije, iznenada  zaskočiti.

Malo mu to bilo pa počeo pričati da je i on mene imao.Ni što ,ni kako ni zašto. Zlo uvijek ostaje zlo.

Do tada se onaj jadnik mlogo trudio.Sve oko mene leto i letio.Meni se smilovala njegova dobrota.Mislila sam,ko zna možda jednog dana …

Riječi njegovog oca su sve izmjenili.On se otuđio,u meanu sa drugari , i pij i pij.Nikad mi ništa u kući nije falilo,sem jedne zime kad se dobro tazbolio . Do tad je radio dvije smjene da sve imamo.

Tada nam zafalilo para i ja htjela prodati onaj prelijepi zlatni Proljeća upaljač. Luce mi ne dade.Kaže daće mi koliko treba,pa ću joj vratiti kad ne budem potrebita.Ja pristanem. ali kažem joj da ga uzme u zalog, inače dogovora nema.

Kada je ozdravio malo se primirio,bilo ga stid što sam posuđivala.Ali nije dugo trajalo.On ponovo u kafanu sa drugari.Ja kod kuće sa sinom i tek rođenom kćeri .Čedima mojim malenim.

Sada u  mene obitavaju samo  led , djeca i Dobri.

Led kada svoga oca, muža ili njegovog oca vidim.Kad naše očeve vidim,strah i jeza me hvataju.Kad muža gledam ja njegovog oca vidim. Čovjeka koji mi je ono veliko,najveće zlo prije sedam godina učinio.Muž isti otac. Sin naš isti ko otac i djed.Kada je na meni ja zatvorim oči i isključujem se.

Naučila neke divne nedosanjane đardine sanjati.Nekad mi srce jekne Joj ili Jaoj ,on misli da mi to on naslade izaziva,pa se blentavo smiješi.Vremenom sam njegovog oca isključila iz bračnog kreveta.

U meni đul bašte i đardini ponovo počeše da zelene i cvjetaju.U početku to bijaše samo pomisao,bljesak misli jedne: moj , samo moj đardin.

Potom se prikraše mirisi i boje.Za njima se krade cvijeće,puno cvijeće i anterije.Samo tri,ko sirotice ; bijela,rubinova i safirova na mramornom otomanu nevinosti leže.

Stađun poslije u krajolik ulepršaju Zlata i Lela Jela Jelena.Zlata obuče rubin anteriju,Lela Jela Jelena safirovu.Meni ostavljaju bijelu.Bijela … bijela …odzvanja u meni . Boja nevinosti , vjernosti  i sna .

Dugo ih nisam vidjela.Duša me boli.Kako mi nedostaju.Prijateljstvo njihovo.Ja se odmaknula od druga.Mislim tako treba.Kako bi to iskupljenje bilo da malo trnja i boli nema.Ali ni iskupljenje ne može sahraniti snove.  Kad oni krenu ne da teku,oni bujaju i bujaju,sapliću se i bubaju misli ,dok žena ne počne da se guši.Joj mamo,mamice.

Malo poslije ja  bih se ,bojažljivo poput srne, prikrala,bijelu anteriju sa otomana ukrala.Vazda sam kod  otomana i peškuna nešto krala.Mnogo ljubavi od Dobrog  , jednom njegov upaljač i evo sada u snu i anteriju.Navika je čudna stvar. Anteriju bih obukla i kao ona nekadašnja , tanana , čedna Frka Frkica bih Zlati i Leli Jeli Jeleni u zagrljaj pohitala.

Mala Guza i Kosa su tek odlutale sjene. Žao mi nježne i tankoćute Kose ,nekako je nečujno odlepršala.Mogla se bar još koji stađun sa blentovijama provoditi i sa nama družiti,pa tek onda otići.A ovako,ko zna,možda je i bez ijednog  takara otišla.A opet sve nešto mnijem , gore  je bolje.Tamo nema zemaljskog jada i bola: suza i gorčine.

Pustila bih i Hanu  da iz prikrajka, kraj kapiđika, izviruje. Uslov jedan bio, samo u crnoj kecelji do poda, rukavima do malog prsta i kragnom do brade  i može viriti. Ne dam da odraste pizdunčica jedna slatka i da mi opet Dobrog  , bekriju mog ukrade.

Puno je stađuna trebalo da prođe da muzika u nove đardine i u moje snove dođe. Pojavila  se odnekud jedna  harmonika bijela, od slonove kosti, svjetlucava, bjelja od nevinosti.Ni Mojsije taku nikad nije imao.

Jedne večeri u akšem,sama bijah,u stomaćiću život sićušni nosim.Trudna sam. Znam da je muško.Boga milostivog molim,pomozi neka ovo sa djetetom bude sve u redu.Nije ono ništa krivo.To pomislih i pomolih se.Druga se misao nije ni žačela,a bolero se javi.

Harmonika bijela svjetluca i miruje .Niko je ne dira. A ona svira onaj isti bolero iz naših bašta i đardina.Ovaj bolero i jeste i  nekako nije kao oni prošli..Ovaj je nekako nježniji,laganiji, čistiji i prozračniji, akord dva  hladniji. Velova ima;jedan ružičasti,safir plavi,rubin crveni,bijeli srebreni.

U taktovima  starog bolera  tri vile oko harmonike i zanosu bolera igraju.Ovaj bolero nijedne anterije nema.Ni tri vile,tri golubice, ni tri anđele nema .Insanke ne  plešu. Samo velovi,kao aveti oko hamronike  lepršaju.

U đardinu na otomanu bijelom,bjeljem od tisuću pahulja bijelih Mali princ sjedi.Preko puta njega,šadervan sa šest česmi.Jednom česmom,onom drugom desnom razrookom, ne žubori poznate pjesme,već neartikulisani poj neki.Teče pa stane i sve tako.Teče pa ne teče.Na preskok.

Peškun na starom , dejavu mjestu .Na njemu zlatni upaljač.Čudim odakle tu?Ja ga ukrala.Ne baš ukrala; posudila ga za uspomene, da me više  bole.Plava kutija sa cigankom što na sredini okret pravi.Neotpakovana.Na drugom kraju curvoasier.Neotvoren. Kristalnih čaša nema.Pored čaša kojih nema ,zadjela u kojoj grozd rozaklije drijema,dvadeset pet boba   zasigurno broji.Pored grožđa dvadeset četiri ribizle izbrojane i u redu poredane.Ni slatkog ,ni ljubičica nema.

Mali princ je u košulji bijeloj,volani i satenska traka je krase.Plave plišane pantalone srebreni prozračni šal opasuje.Bosonog je i mnogo mlađi nego ga poznajem.Skoro dijete.Ispod nogu drače kupinske i malinske,se nestašno sa tabanima njegovim igraju. Mnogo drača,previše drača za jedan san.Noge mu izgrebane i krvare.Ja hoću da se sagnem , da mu drače ispod i sa  nogu kidam. Ne uspjevam.Kad u snu nešto previše želite ,  to nećete nikad uspjeti. Život  ponekad  prevarite i uspijete.

Tek nekoliko trešanja na trnje niotkud , sa neba pada. Lijepe , okrugle crvene   bobe.Mali princ ne obraća pažnju na trnje i krv.Zauzet je.Dileme ima. Kupi trešnje, jednu po jednu i redom o košulju ih briše i na sto polaže.Tada mu smješak preplavi čarobno, skoro djetinje lice.Srebreni veo otpasava i na otoman stavlja.Počeše se iza lijevog uha desnom rukom,kao da se nečeg znanog prisjeća.

Cokne ustima i na konjak pogledava,nikakve ih niti ne vežu.Coknu onako dječije slatko,isto onako kako su ona davna Frka Frkica  i neki drugi Mali princ coknuti znali. Okreće se okolo,zagleda se u mene , ne vidi me ili ne prepoznaje.Ne obraća pažnju na mene.Ima prečeg posla.Tada srebreni veo složi u oblik srca.Zadovoljan je.Srce je savršenog izgleda.

Kako da ga oživi;pita se?Znam je njega,smisliće on nešto.I smišlja.Uzima jedno ,ružičasto zrno rozaklije u jednu ruku, drugo,crveno zrno ribizle u drugu ruku.Ružičasto u desnu ruku,crveno u lijevu ruku.Ide do šadrvana i otvara česmu , onu drugu ,malo naherenu,nesinhronizovang žubora  i pere bobe. Ah , sjetih se takva je i moja desna dojka, malo hera, ali čvrsta.

Vraća se do otomana.Ispruži ruke,okrene bobe i pogleda prema nebu.Nešto tiho progovara , kao da se moli.Nenadano jedna grlica bijela sa rubin ogrlicom na lijevo mu rame sleti. Kljunom ga nježno i mazno po lijevom obrazu miluje i ljubi. On misli da je sve u redu i smješi se.

Ja sam skeptična.

Mali princ počinje igru ružičastih i crvenih boba.I onih drugih većih lijepih , trešnjinih crvenih okruglih boba.

Lijevom rukom na vrh desne strane srebrenog šala crvenu bobu stavlja.Desnom rukom na vrh lijeve strane  srebrenog šala ružičasti bobu stavlja. Gleda veću bobu,zeru je ispravlja.Okreće se i malo nogu krvavu digne.Bocnuo ga trnić mali. Slegne ramenima. nema vremena da ga vadi. Šta bi, bi! Ništa strašno.

Ja opet poželjeh da se sagnem da mu isod nogu bar malo  trnja sklonim.Ne mogu se pokrenuti.Noge mi se sledile.Na trnje,sa neba  pade još nekoliko trešanja.Lijepe okrugle,crvene bobe.Mali princ ih pogledava,miluje ,podiže i o bijelu košulju briše.One se crvene kao da se kupaju u krvi.Bobe stavlja na peškun do onih prvih.To je druga hrpica crvenih boba doletjelih niotkud.

Sa stola uzima novu ružičastu rozakliju i novu crvenu ribizlu.Novu rozakliju u desnu ruku,novu ribizlu u lijevu ruku.Odlazi do šadrvana, pere ih mlazom one here česme , pa se vraća,prelazi preko trnja do  otomana i kleknu.Ruke ka nebu raširi i novi šapat uputi.Niotkud , druga  bijela grlica sa safir ogrlicom mu na desno rame sleti.Kljunom ga nježno i mazno po desnom obrazu miluje i ljubi.

Frka Frkica  misli;nešto nije u radu .Šta tu dvije grlice rade?Mjesta ima samo za jednu.

Mali princ ružičastu bobu položi na lijevu stranu,do one prve ružičaste bobe.Crvenu bobu položi ne desnu stranu do one prve crvene bobe.Okreće se staje na trnje i iako se on više ne miče trešnje ponovo padaju.Lijepe okrugle crvene bobe.On ih gleda,miluje i ljubi o bijelu košulju briše i na peškun kod onih prvih i drugih stavlja.To je već treća skupina okruglih ružičastih i crvenih boba.

I tako dvadeset jedan put.Ružičaste i crvene bobe,pranje, noge sve krvavije i trnje sve oštrije,molitva ,slijetanje nove grlice,Poljubac kljunom,nizanje srca,trnje , trešnje.Srce je izvezeno,trnje je izgaženo.Lijepih okruglih crvenih boba   je samo sedam hrpica po tri u nizu.Pored svake barem po jedna grlica guče. Nešto me bocnu. Toliko grlica na jednom mjestu nije normalno. Ljubomora? Ne znam . Ne osjećam ništa , jer nemam vremena za to. San žuri dalje , a ja ga moram pratiti..

Mozak mi ne funkcionira baš jasno.A i san je nejasan.Bilo je previše trešanja pa ih Mali princ zbio i prerasporedio.Peškun je poput rascvjetalog trešnjinog drveta.Bijela košulja je izgubila nevinost,sada je crvene i mokra,noge su mu sve izgrabanije,crvenije i krvavije.

Mali princ ne posustaje,nešto mu nedostaje. Osvrće se po đul bašti.Ne vidi bijele ljubičice.Sjetio se,uvenule su  ,neko ih ubrao i u formaldehid uronio, da sačuva snove i ljubavi svoje.

Smisliće on nešto,mislim ja.Smišlja! Tri crvene bobice usred srca stavlja.Orošenu kao krv crvenu košulju skida i bijele volane lagano odšiva.U tom grlica sa desnog ramena odleprša i njegovu leptir traku u tamni florni krug oko boba smota.

Odnekud ,preko zida doleti velika okrugla teška  medicinska lopta i heknu poput granate:

-Grruuh.

Posred peškuna.Tamo gdje su bile lijepe , trešnjine okrugle crvene bobe sada je  samo kaša, što se  na sve strane, ko krvavi potoćići niz peškun slijevaju.

Mali princ i grlica sa rubin prstenom put neba nestadoše,za njima preplašena grlica sa safir ogrlicom.Tamo je sačekuje  briljantin grlica blistava kao proljeće nježno.

Ostale grlice se preplašeno zbijaju u uglovima bašte ,ispod  zidova.

Ja skamenjena gledam i ništa ne shvatam.

Čuje se anđeoski glas,više grlice krik:

-Vrijeme je da se spije.

Mali princ je opet tu . Okreće se , gleda u mome pravcu,smješi se kao da me kori:

-Nije, mila moja,nije  vrijeme da se spije , vidiš,  akšam je. I da mi nisi tugovala ili koju suzu pustila, kada dođe moje vrijeme.

Ne gledam ja Malog princa,stid me. Isti je on,ali kao da nije.Ljubav koju osjećam mi govori da je on.A možda je to neka skrivena poruka,koju ja u svojoj neukosti ne razumijem.

Zato se pravim da je to Dobri.Znam da se njemu čini da sam ga ubila i duboko, najdublje u duši zakopala. Grob njegov u meni živi, plamti, ne da mi mira. To sam ja svog Malog princa , svoju dobrotu, nesuđenost svoju sahranila i sudbu prigrlila.

Noću nebom  lutam i zamišljam da iz neke daleke  praznine njegova malena planeta, crvena ruža i baobab na me žmirkaju , vire i kore me. Od maglica samo harmonija miline i tišine šumi zadivljujuću muziku univerzume.

Ne nalazeći odgovore u meni bol i suze. I sjećanja vriju.

U Turskoj ništa nije jasno i sigurno

Turska / Oprečne informacije o Erdoganu: Traži azil u Njemačkoj?

Vojska otvorila vatru na okupljene građane u blizini

Pozivajući se na američke vojne izvore, NBC javlja da se turski predsjednik Erdogan nalazi u avionu.

Erdoganov avion je odbio da sleti u Istajnbul, a NBC javlja kako Erdogan pokušava dobiti azil  u Njemačkoj.

Istovremeno, turski  CNN je  objavio Erdoganovu izjavu u kojoj  on kaže kako je udar čin manje grupe unutar vojske, te kako će vlada prevazići ovu situaciju.

 Podsjetimo, večeras je u Ankari i Istanbulu vojska izvšila nekoliko udara na glavne vladine objekte, radio-televiziju i mostove u Istalbulu, a svjetske agencije pišu da je u Turskoj izvršen vojni udar.

Drama u Turskoj se nastavlja

 

Situacija u Turskoj je  i dalje nejasna i konfuzna.

Vojska trvdi da je preuzela vlast.

Turski predsjednik  turski predsjednik Recep Erdogana i premijer Yildirim tvrde da se dio vojske otgao kontroli i pokušao izvesti državni udar.

Svjedoci tvrde da je pogođena zgrada obavještajne službe, u kojoj se po nekim izvorima kriju turski predsjednik i premijer. Ugrada gori.

Na ulicama su tenkovi . U svim većim gradovima vojska je tenkovima blokirala aerodrome.

 

Iz sata u sat – Holandski veterani tuže državu zbog Srebrenice

 

Rezultat slika za Srebrenica 

Srebrenica – Dva fotosa na čast i slavu  Vatikana, Zapada, UN  i Holandskog bataljona

 

Holandski veterani tuže državu zbog Srebrenice-

 

Reč je o 12 holandskih veterana koji su bili deo UN-ovih mirovnih snaga i zadatak im je bio da štitite enklavu od napredovanja, kako se navodi, pripadnika Vojske Republike Srpske koje je rezultiralo teškim zločinima

Bivši holandski UN-ovi mirovnjaci tuže svoju državu zbog štete koja im je, kako smatraju, nanešena razmeštajem u Srebrenici pre više od 20 godina.

Advokati holandskih veterana su za holandsku novinsku agenciju ANP rekli da su oni tamo poslati “nemoguću misiju”.

Reč je o 12 holandskih veterana koji su bili deo UN-ovih mirovnih snaga i zadatak im je bio da štitite enklavu od napredovanja, kako se navodi, pripadnika Vojske Republike Srpske koje je rezultiralo teškim zločinima.

Tvrde takođe da holandski mirovnjaci nisu dovoljno obeštećeni za “psihološku i financijsku štetu koja im je nanesena”, prenela je Hina.

(Izvor : Telegraf.rs / Tanjug)

 

****

Komantar

 

Morbidan je i vrlo truo  taj monstruozni  Zapad.

Zato nas nikad novim , čudovišnijim zamislima ne može iznenaditi.

Četiri su godine u debelom hladu uživali tih dvanaest bijednika ( ne znamo kako  drugačije da ih nazovemo) , zajedno sa svojim kompanjonima iz bataljona i primali veliku nadoknadu sa grbače    jednog   “naroda koji je trebao nestati” po naumu Vatikana i zapada, a u sprezi sa henocidnim tvorevinama,  sa istoka Srbije , sa zapada Hrvatske.

I kada je balkanski kasapin , i kada su  nemani , čudovišta, manijaci i zle horde srbalja od grmalja i SANU akademije pobila 12 00o Bižijih miljenika, ti bjednici , te kukavice i izrodi nisu prstom mrdnuli da spriječe masakr i genocid  nevinih i golorukih ljudi.

Morbidni zapadni um može svašta zaboraviti jer u njemu ljudskosti nema još od Rima starog.

Ali zaboraviti ono juče što se desilo , ono kad su neljudi i zombiji bili to Holandezima i njihovom bataljonu ,Nebo nikad neće oprostiti i vrlo topli, vreli ima doček sprema.